Jezički, tefsir znači objašnjenje i otkrivanje a terminološki - znanost. To je znanost koja govori o načinu izgovora kur'anskih riječi, o njihovim značenjima i o njihovim pojedinačnim i strukturalnim propisima, te o značenjima koja nalaže ta struktura.
Riječ te'vil proizilazi iz riječi evvel i znači vraćanje nečemu. Mišljenja su podijeljena o tome kakva je razlika između tefsira i te'vila. Ebu Ubejda kaže da obje riječi imaju isto značenje. Ragib kaže: “Tefsir je općenitiji pojam i više se upotrebljava kada su u pitanju riječi i izrazi koje sadrže božanski spisi i druge knjige dok se te'vil više upotrebljava kad je riječ o značenjima i rečenicama samo u božanskim knjigama.
El-Maturidi kaže: “Tefsir znači odlučno tvrditi da je Allahova nakana to i to, dok te'vil daje prednost jednoj mogućnosti bez odlučna tvrđenja” .
Tefsir je potreban stoga što je razumijevanje Časnoga Kur'ana, koji sadrži šerijatske propise koji su osnov vječne sreće, najčvršće spone i vječnog puta - veoma teško, i to razumijevanje postiže samo onaj koga Svevišnji Allah u tome pomogne. Čak su i ashabi, koji su bili veoma rječiti i prosvijetljenih srca, a sve zahvaljujući poslanstvu, često bili u prilici da se obraćaju Allahovu Poslaniku, tražeći objašnjenje za ono što nisu razumjeli, a možda ponekada i pogrešno razumjeli, kao što se to dogodilo Adijju b. Hatimu u pogledu razumijevanja izraza hajtul-ebjed vel-esved.
Što se tiče časnog mjesta koje tefsir zauzima, to je otuda što ugled jedne znanosti proističe iz njezinog predmeta i onog po čemu je taj predmet poznat. A tefsir sve to sadrži: Njegov predmet je Allahov Govor i sve što se kazalo o tom Govoru. Poznato je da tefsir sadrži istinsko vjerovanje, šerijatske propise i drugo. Cilj tefsira, pak, jeste čvrsto se držati najčvršće veze i zadobiti sreću na oba svijeta. Njegova neophodnost proizilazi iz činjenice da je tefsir osnovna znanost među vjerskim znanostima koja je uzeta iz časnog Kur’ana.
Šta traži tefsir?
Ko želi da se bavi tumačenjem Kur'ana potrebno mu je da poznaje sljedeće:
(Ove tri znanosti: semantika, retorika i stilistika su od najveće važnosti za mufessira.)
Onaj koji se bavi tumačenjem Allahove Knjige potrebno je da bude ispravnog vjerovanja, da se pridržava sunneta Allahova Poslanika, da postupa po onome što nauči, da svojim znanjem želi zadobiti Allahovo zadovoljstvo i približiti Mu se, da bude pobožan i odan Allahu, da bude uzdržljiv prema ovom svijetu, da ne teži za njegovim dražima, jer onaj koji teži ovom svijetu nije siguran da mu to neće pokvariti valjanost njegova djela. Tako će željeti da dobije imetak ili ugled, vlast ili afirmaciju kod ljudi, ili pak neku drugu prolaznu vrijednost ovog svijeta i tako biti jedan od onih koji “Allahove ajete prodaju za jeftine pare” .
Ibn Ebi Hatem posredstvom Dahhaka prenosi predaju od Ibn Abbasa da je rekao: “Kur'an ima svoje korijene, grane, stabla i srčiku - njegove divote se ne iscrpljuju niti se njegov cilj može dostići. Onaj ko u njega uroni nježno, biće spašen. Ko u njega uroni silom - propašće. U njemu su vijesti o drevnim događajima, primjeri objašnjenja halala, harama, derogiranih i derogirajućih ajeta, jasnih i teže shvatljivih stavaka, vanjsko i unutarnje. Vanjsko (zahir) je učenje i recitiranje, a unutarnje (batin) je tumačenje. Zato se sa Kur'anom družite sa učenim a izbjegavajte neuke.” .(Ruhul-meani) U znanosti koje treba da poznaje mufessir Dželal Es-Sujuti ubraja i ove: etimologiju, pravo, teologiju; a drugi tako ne misle. On također tomu pribraja i inteligenciju koju Allah dž. š. daje onome ko radi u skladu sa znanjem koje posjeduje a na to upućuje i hadisi-šerif: “Ko bude postupao po onome što je naučio, Allah će mu dati znanje o onome što on nije znao” . Možda čitalac neće prihvatiti ubrajanje inteligencije (ilham) u uvjete potrebne mufessiru, s objašnjenjem da sticanje inteligencije ne spada u kompetenciju i moći čovjeka. Ali, stvar ne stoji tako. Put osmišljavanja inteligencije je udovoljiti onome što uvjetuje njezino sticanje - a to je neprestano činjenje dobra i udaljavanje od sumnjivih stvari te ustezanje od ovoga svijeta!
Inteligencija, nakon prihvatanja činjenice da spada u stečena svojstva, potrebna je komentatoru da bi mogao otkrivati tajne a ne da bi mogao u osnovi razumjeti značenje Kur'ana. Oni koji poznaju tajne Kur'ana malobrojni su i ne mogu izraziti mnogo toga što im je podareno, a kamoli da to perom kažu i dokazom obrazlože uz napomenu da to spada u te'vil a ne u tefsir. Što se tiče takvoga tumačenja Kur'ana, poznato je da je kao takav zabranjen na temelju hadisa koji je prenio Ebu Davud: “Ko tumači Kur'an a za to ne posjeduje potrebno znanje, neka pripremi sebi mjesto u džehennemu” ! Ispravan put u tumačenju jeste vratiti se u tumačenju kur'anskih riječi dobrim poznavaocima jezika, a u pogledu derogiranih i derogirajućih ajeta vijestima-tradiciji o tome. U otkrivanju cilja (cilja ajeta, prim. prev.) treba se vratiti Zakonodavcu i ukoliko o tome ne bude ništa našao u spomenutom, onda može upotrijebiti i svoje znanje, odnosno mišljenje, da bi dokazao sa onim što zna ono što ne zna (onim što je poznato tumačiti ono što nije poznato).
Alusi navodi: “Veoma je čudan onaj ko tvrdi da tefsir potrebuje tradiciju u razumijevanju značenja kur'anskih konstrukcija a ne gleda na različitost i raznovrnost tefsira i ne poznaje ono što se o tome prenosi od Allahova Poslanika. Može se reći da onaj ko dobro poznaje jezičke znanosti i ko je u tome dostigao i okusio slast prave spoznaje i poznaje druge vjerske znanosti, ili bar dio njih, - shvatiće nadnaravnost Kur'ana intuicijom a ne slijepim oponašanjem. Nakon razumijevanja ovih uvjeta koje ustanovljuju znanstvenici onome koji želi da tumači Časni Kur'an, još u naše vrijeme nalazimo mnoge koji ne ispunjavaju ni jedan od ovih uvjeta i ne posjeduju ni jednu od spomenutih znanosti koje su sredstvo za razumijevanje kur'anskih značenja a ipak se upuštaju u tumačenje Kur'ana, posrčući u razumijevanju njegovih značenja i tvrdeći da imaju dovoljno sposobnosti. Zato oni tako Kur'an tumače po vlastitom nahođenju tvrdeći da su otkrili značenja koja nisu dokučena od strane njihovih prethodnika i da su svojom oštroumnošću dokučili tajne Kur'ana koje nisu mogli dokučiti raniji mufessiri ni drugi vjerski autoriteti.”
“Sve je ovo otvorena izmišljotina, jasna laž i sramotno neznanje, te veliko nasilje. Jer, kako Kur'an može tumačiti onaj ko ne poznaje dobro arapski jezik, njegovu stilistiku i duh, njegovu elokventnost, zatim historiju islama, siru, sunnet (životopis i tradiciju Poslanika), put selefista, a sve to bi mu omogućilo da ga sam razumije, dokuči njegova značenja i ciljeve.”
Rešid Rida (u pogledu navedenog) kaže: “Kur'an razumije i u njegove tajne se zapućuje onaj ko pred svojim očima, licem i u srcu - dok Kur'an uči u namazu i van namaza - ima ono što je Uzvišeni Allah objasnio o predmetu objavljivanja Kur'ana, koristi njegova učenja, mudrosti razmišljanja o znanju, svjetlu, uputi, milosti, savjetima, poruci, skrušenosti, strahopoštovanju i o Allahovim zakonitostima u svijetu. Uz to još posjeduje potreban um, čistu prirodu, te je stalno odan Allahu dž. š. odbacujući ono što je Allah zabranio i postupajući po onome što je Allah naredio prema svojoj mogućnosti. Jer Kur'an je, kao što Allah kaže, “uputa onima koji se angažiraju na Njegovom putu” .
Imam Muhammed Abduhu je uvjete koji su potrebni mufessiru sažeo u sljedećim riječima: “Onaj koji tumači Kur'an treba da može razumjeti riječi Kur'ana, i to pojedinačno, kako ih upotrebljavaju dobri poznavaoci jezika. Potrebno je da ima toliko jezičkog znanja koliko mu je dovoljno da pomoću njega može razumjeti uzvišeni kur'anski stil, a to se postiže tako što analizira visoki stil, za što je potrebno poznavanjje semantike i retorike. Osim toga, potrebno je da poznaje etnologiju, te da poznaje stanje čovječanstva u vrijeme poslanstva. Potrebno je da poznaje još siru Allahova Poslanika i siru Poslanikovih saradnika, te njihovu teoriju i praksu.”
Kur'an je objavljen na jeziku plemena Kurejš i nekim arapskim dijalektima, najrječitijim govorom, kao što Allah dž. š. kaže: “Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju” . (Fussilet, 3.) “Mi je objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku, da biste razumjeli” . (Zuhruf, 3.)
Tako oni kojima se Kur'an obraća razumijevaju zakone i odredbe koje im propisuje, kao i zabrane, savjete, mudrosti, kazivanja koja sadrže pouke i lijepa odličja, te (im naređuje) ponašanje koje osigurava sreću na ovome i na onome svijetu.
U prvo vrijeme Arapi su razumijevali kur'anske riječi i fraze u svjetlu riječi i fraza koje su poznavali kao vrsni stilističari, retoričari i vrsni poznavaoci arapskog jezika.
Kur'an je objavljen na čistom arapskom jeziku zašto potvrdu nalazimo u Allahovim riječima: “Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga” .(lbrahim, 4.) tj. na jeziku naroda kojemu je poslanik pripadao i kojemu je poslan da bi objavu od njega mogli razumjeti lako i brzo, te da bi je mogli prenositi drugima.
Podsjećajući Arape na blagodat koju im je podario, Uzvišeni Allah dž. š. kaže: “I Kur'an je sigurno objava Gospodara svjetova; donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ na jasnom arapskom jeziku” , (Šuara, 192.-195.), tj. Allah dž. š. je objavio Kur'an preko vjernog prenosioca objave - Džibrila a. s. na tvoje čisto srce da opominješ svoj narod da ne čini ono što će ih odvesti u kaznu (džehennem). Objava je na arapskom jeziku čija su značenja jasna, kako ne bi rekli - kako ćemo postupati po onome što ne razumijemo?
Allah dž. š. kaže: “A da Kur'an objavljujemo na tuđem jeziku, oni bi sigurno rekli: “Trebalo je da su mu ajeti razumljivi! Zar jezik tuđ a onaj kome se objavljuje Arap? (Fussilet, 44.).
Ovo je ujedno i odgovor na riječi Arapa zašto nije Kur'an objavljen na nekom drugom jeziku. Allah dž. š. je odbio njihov prijedlog, jer taj prijedlog traži nešto nemoguće i dovodi ih u situaciju da mu se ne odazovu tvrdeći da je Kur'an na stranom jeziku i da se ne obraća Arapima. Stoga je početak sure (Fussilet) ovaj ajet: „Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju” , tj. Allah je objasnio ajete Kur'ana i njegova značenja na čistom arapskom jeziku, jer je objavljen narodu koji poznaje arapski jezik. Kada Allah dž. š. doziva vjernike i nešto im naređuje ili zabranjuje, oni, čim čuju, shvataju kur'ansku nakanu i žure da je izvrše i sprovedu na najbolji način. Pritom vjeruju da je to za njihovo dobro i sreću i znaju da Allah ni o kome nije ovisan.
Propisao je zakone samo za boljitak ljudi. A kada je govor upućen mušricima (idolopoklonicima) i kada im Allah dž. š. naređuje da vjeruju u Njegovu jedinost, objavu, poslanike ili kada im zabranjuje idolopoklonstvo, nevjerovanje i zabludu - oni čim čuju Kur'an razumiju nakanu Allahovih riječi. Usprkos tome, oni se okreću od vjere iz inata i oholosti, nijekajući i duboko srljajući u nevjerovanje i zabludu kao što i Allah dž. š. kaže: “Oni doista, ne okrivljuju tebe da si lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi” . (En'am, 33.)
Tako je bilo u prvo vrijeme islama. Ashabi su shvatali objavu koju je poslanik donosio i nije bilo potrebno da ga pitaju za značenje Časnog Kur'ana, niti za tumačenje njegovih ajeta, jer svi ashabi su bili dobri poznavaoci jezika, a bogatstvo jezika i rječitost koju su posjedovali to im je i omogućavalo. U govoru Arapa ima uzvišenog govora poput kur'anskih primjera i oblika. Također i u Časnom Kur'anu ima oblika (i'rab) i značenja kako ih Arapi upotrebljavaju. Stoga, selef, ashabi Allahova Poslanika, zahvaljujući svome poznavanju jezika nisu imali potrebu pitati za značenja Kur'ana.
Otuda, nije ni bilo potrebe za pisanjem tefsira ili za organiziranjem skupova za proučavanje Kur'ana, izuzev kada se radilo o pojedinim ajetima koji su ashabima bili teško razumljivi pa su pitali Allahova Poslanika o njihovim značenjima. Tako npr. pitali su ga za značenje kur'anskih riječi el-magdubu, riječi kojima se završava Fatiha - pa im je on odgovorio: “Oni na koje se je rasrdio su neki Židovi, a oni koji su zalutali (veledd-dallin) su (neki) kršćani), (prenio Ibnu Hibban kao vjerodostajan hadis).
Prenosi se da je ashabima teško palo objavljivanje Allahovih riječi: “Biće sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na pravom putu.” (En'am, 82.), pa su Allahova Poslanika upitali: “A ko od nas nije sebi (takvo) nasilje počinio?!” Na to je Allahov Poslanik odgovorio: “Nije to ono što vi mislite, nego li je ono po srijedi što Lukman kaže svome sinu: “O sinko moj, ne smatraj druge Aliahu ravnim, mnogoboštvo Je, zaista, velika nepravda” . (Lukman, 13.) Nije vjera u Allaha ispravna ako se prizna Allahovo jedinstvo a onda to priznanje pomiješa sa pripisivanjem druga Allahu.
Abdullah Ibn Omer je (jednom prilikom) rekao: “Došao je neki čovjek Vjerovjesniku, a. s., i pitao ga - “Šta je to put - sebil” ? u kontekstu značenja Allahovih riječi: „Hodočastiti hram dužan je svaki onaj, Allaha radi, koji je u mogućnosti...” (Ali Imran, 97.). Poslanik je odgovorio da to znači opskrbu i prevozno sredstvo.
Abdullah Ibn Mes'ud prenosi predaju da je Allahov Poslanik rekao u vezi sa značenjem Allahovih riječi: “Bojte se Allaha onako kako se treba bojati” ! (Ali-lmran, 102.), rekao - “Da bude Allahu pokoran i da Mu ne griješi, da ga rob spominje i ne zaboravlja, i da Mu se bude zahvalno a ne nezahvalno” ! Ima još dosta (ovakvih) primjera.
Jedan broj učenjaka je posvetio punu pažnju hadisima koji su u funkciji tumačenja pojedinih kur'anskih ajeta, pa su takvo tumačenje Kur'ana nazvali tumačenje tradicijom (et-tefsiru bil-me'su-ri) i sakupili hadise kojima su protumačena neka kur'anska ajeta u vrijeme Allahova Poslanika, a. s.
Tefsir u doba ashaba
U pogledu tumačenja Kur'ana od strane ashaba, može se reći da je ono uvijek bilo bitno i suštinsko tumačenje i da je težilo objašnjenju traženog značenja i propisa koje je sadržavao dotični ajet, te predočavanju uzvišene poruke sadržane u ajetima koji govore o uputi ili vjerskim kazivanjima, zatim vijestima o drevnim narodima, te pojašnjavanju značenja u kome je to tumačenje sadržano i predstavljeno. Također su tumačeni i ajeti koje Allah dž. š. iznosi ljudima kao primjere za kontemplaciju i pouku, lijep savjet i druge slične sadržaje Kur'ana. U svemu tome ashabi su se potpomagali svojim znanjem povodom objave dotičnih ajeta i događaja koji su bili povod za objavu mnogih ajeta. Oni nisu istraživali gramatiku niti deklinaciju riječi, ni stilske figure u semantici, retorici i stilistici kao što su - metafora, alegorija i sl. - kao što nisu istraživali ni samu riječ niti rimu. Ashabi nisu istraživali ni vezu ajeta sa onim ajetima koji mu prethode, niti su istraživali bilo šta drugo za čime su se zainteresovali kasniji mufessiri. Nisu to činili naprosto zato jer je njihovo osjećanje Kur'ana i prirodno poznavanje Knjige bilo različitije od našeg koje se oslanja na pravila i koje se stiče iz knjiga i učenja. Uz to, oni su tragali i raspravljali o značenjima pojedinih ajeta čije je razumijevanje bilo teško i jedva dostupno.
Imam Buhari prenosi od Ubejda b. Umejra predaju (u kojoj se kaže):
“Omer b. el -Hattab je jednog dana rekao ashabima, pitajući ih: “Kako vi tumačite ovaj ajet:.- “Kome bi od vas bilo drago da posjeduje bašču punu palmi i vinove loze kroz koju teku rijeke i u kojoj ima svakojakih plodova a da je ostario i da ima nejaku djecu, a da onda naiđe vatrena oluja preko nje i ona izgori? - Tako vam Aliah objašnjava dokaze da biste razmislili. (Bekara, 266). Ashabi su odgovorili: “Allah to najbolje zna” ! Omera je taj odgovor naljutio, pa je rekao: “Recite - znamo ili ne znamo!” Na to je Ibn Abbas odgovorio: “Ja nešto o tome znam. Vladaru vjernih” ! Na to mu Omer reče: “Sine moga brata, reci i ne omalovažavaj sebe!” Ibn Abbas odgovori: “Taj ajet donosi primjer o radu!” - “Kojem radu? - upita Omer. Ibn Abbas reče: “Za rad (inače)!” Potom Omer reče: “(To je primjer za rad) bogatog čovjeka koji je radio pokoravajući se Allahu dž. š., pa mu je On poslao šejtana koji ga je naveo na griješenje, te mu je Allah uništio njegova djela!”
Omerovo pitanje upućeno ashabima: .” Kako vi tumačite ovaj ajet?” nije smjeralo da objasni povod njegove objave, jer to kontekst nije nalagao. Štaviše, kontekst tome proturječi. To pitanje je smjeralo ka otkrivanju značenja za koje Allah donosi ovaj ajet kao primjer, a to je i suština samog ajeta.
Također se prenosi da je Ebu Bekr, r. a., upitan za značenje riječi eb, pa je rekao: “Pod kojim okriljem neba ću biti i koja zemlja će me držati ako kažem o Kur'anu ono što ne znam!”
Prenosi se da je Omer b. el-Hattab, r. a., proučio ovaj ajet (i rekao): “Sve ovo razumijemo izuzev riječi ebb. Zatim je podigao štap koji je držao rekavši: „Tako mi Allaha, ovo je pretjerivanje! Sine Omerov, ti nisi griješan ako ne znaš šta znači riječ ebb. Slijedite ono što vam je poznato i jasno od ove Knjige, a ostavite ono što vam nije jasno.” Također se prenosi da je Ibn Abbas rekao: “Nisam znao značenje riječi fatir prilikom tumačenja Allahovih riječi: “Hvaljen neka je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje...” (Fatir, 1.), dok se dva beduina nisu došli sporiti preda mnom oko jednog bunara. Jedan od njih reče: “Ja sam ga oblikovao (fetartuha), tj. prvi sam ga iskopao, uredio i locirao.”
Ibn Abbas je bio prvi ashab koji se pročuo tumačenjem Kur'ana, i to je formalno jezički. On se oslanjao na izreke Arapa i njihovu poeziju u želji da sazna nejasne riječi i fraze koje je sadržavao Kur'an.
Tako se prenosi da je neki čovjek došao Abdul-lahu b. Omeru, r. a., i pitao ga za značenje Allahovih riječi: “Zar ne znaju oni koji ne vjeruju da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadati, i da Mi od vode sve živo stvaramo?” (Enbija, 30), našto mu je on rekao: “Idi Ibn Abbasu, zatim dođi kod mene pa me izvijesti!” Ovaj je otišao i upitao ga, našto mu je on odgovorio: “Nebesa su bila jedna masa koja nije rastinje davala pa je Allah nebesa rasturio sa kišom a Zemlju sa biljkama!” Taj čovjek se zatim vratio Ibn Omeru i izvijestio ga o tome a ovaj mu, potom, reče: “Nije mi se dopadala Ibn Abbasova odvažnost da tumači Kur'an, ali sada znam da mu je podareno znanje!”
Ibn Abbas je bio ovako nadaren jer je Allahov Poslanik stavio malo svoje pljuvačke u usta Ibn Abbasu kada se rodio i uputio dovu Allahu dž. š.: “Moj Bože, pouči ga u vjeri i pouči ga pravom tumačenju Kur'ana!” U drugoj predaji stoji - Pouči ga mudrosti!” Allah dž. š. je uslišao njegovu dovu, pa je Ibn Abbas postao autoritet Muhammedova, a. s., ummeta, kome je dodijeljena titula: “Tumač Kur'ana”. On govoraše: “Tako mi Allaha, da me upitate za značenje bilo kojeg ajeta u Allahovoj Knjizi, gdje je i kojim povodom objavljeno i kakvo je njegovo značenje - ja bih vam odgovorio!” Pojedini autori su u historiji tefsira dali posebno mjesto Ibn Abbasu u tumačenju Kur'ana jezički, kada se oslanjao na pjesništvo Arapa, njihove izreke u želji da sazna značenje nepoznatih riječi i fraza.
El-Buhari prenosi predaju posredstvom Seida Ibn Džubejra da je Ibn Abbas r. a. rekao: “Omer me je jednom prilikom uveo prvacima Bedra, pa kao da jednom od njih bi to nepravo pa reče: “Nije njegovo da on ulazi sa nama, jer mi imamo djecu kao što je on” ! Omer na tu primjedbu odgovori: “On spada medu najznanije između vas!” Zatim ih jednoga dana iskupi i mene uvede kod njih, a nikada me nije pozvao a da nije imao cilj da njih vidi. Upita ih: “Kako tumačite Allahove riječi: “Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze - ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao. (Nasr, 1 - 3.) Neki od ashaba odgovoriše: “Allah nam naređuje da mu zahvaljujemo i da oprosta tražimo kada nas pomogne i učini nas pobjednicima!” Drugi su šutjeli i nisu ništa rekli. Tada Omer reče: “A šta ti na to kažeš, sine Abbasov?” - Ne znam, - odgovorio sam. - Šta kažeš? - reče Omer. Ja tada ogovorih: “Tu se govori o nagovještaju smrti Allahova Poslanika o kojoj ga Allah obavještava pa mu kaže: “Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, to je znak tvoje smrti! Na to Omer reče: “Ja ne znam ništa drugo osim tih tvojih riječi!”
Dr. M. Redžep el-Bijumi u svojoj knjizi “Hutuva-tuttefsiril-bejani” , kaže: “Časni Kur'an je u vezi sa ovim kazivanjem o suri “Nasr” , to je dokaz retoričkog-komentara u svom začetku. Jer, dolazak pobjede (nasr) i oslobođenja Mekke (feth) ukazuju na završetak objave, ostvarenje i realizaciju njezina cilja, poslije čega dolazi samo smrt!”
Uistinu je to čista dalekovidnost koju mnogi ne posjeduju i ne poznaju i koja se nadodaje samo pojedinim autoritetima poput Omera bn el-Hattaba i Abdullaha Ibn Abbasa, r. a.
Komentatori Kur'ana su koristili ono što je zabilježeno od Ibn Abbasa u tumačenju Kur'ana. Sujuti (o tome) kaže: “Najprioritetnije je u svemu tome da se vratimo onome što je utvrđeno kod Ibn Abbasa i onih njegovih drugova koji su to od njega preuzeli. Jer, od njih je zabilježeno ono čime se može protumačiti teško razumljivi (tekst) u Kur'anu i to posredstvom vjerodostojnih, postojanih seneda - predaja.”
Nakon Ibn Abbasa u tefsiru su se proslavili mnogi, kao Mudžahid, Mukatil, Ikrime, Ibnu Džubejr. Tavus, Sejjid Ibnu Musejjeb, Hasan Basri i drugi.
U prvo doba islama ashabi su razumijevali kur'ansko objašnjenje jer su oni bili obaviješteni i shvatali su (njegova značenja). Oni su budno dočekivali kur'ansko svjetlo. Kur'an su proučavali na način kako to čini onaj ko dobro poznaje vidove različitog načina objašnjenja i objašnjavanja. Ako nisu mogli znati stručne termine koji su se kasnije pojavili (jer ih je kulturni razvoj kasnije donio) ili, pak, stilogenost pojedinih izraza, oni su svojom prirodnošću znali gdje je mjesto sažetom i opširnom, doslovnom i metaforičnom, poredbenom i alegoričnom i drugim stilskim figurama koje su određene definicijama i podjelama.
Tefsir u doba Umevija i Abbasija
Tefsir iz doba Allahova Poslanika sa onim što mu je pridodato u vrijeme ashaba, tabiina i njihovih nasljednika prenosio se usmeno među muslimanima. To znači da nije bilježen niti sabran u knjigu. Kada je započeo proces oko sabiranja hadisa u vrijeme halife Omera Ibn Abdul-Aziza, r. a., 99. godine po hidžri, počelo je bilježenje i tefsira. Tefsir je, dakle, bio poglavlje koje je obuhvatao hadis.
Nije bilo slučaja da je bilo koji od učenjaka posvetio neko djelo samo tefsiru u kome je protumačio Kur'an po poglavljima i ajeta od početka do kraja prema kur'anskom ustrojstvu. Međutim, bilo je vrijednih učenjaka koji su obilazili različite islamske pokrajine i u njima ashabe, tabiine i njihove nasljednike u cilju sakupljanja hadisa Allahovog Poslanika koji su se odnosili na tumačenje kur'anskih ajeta. I danas u hadiskim zbirkama imamo posebna poglavlja u kojima se nabrajaju hadisi koji se odnose na tumačenje Kur'ana, analogno kur'anskom ustrojstvu. To je tako ostalo sve do kraja vladavine Umevija i početka vladavine Abbasija. Tada se javlja znanstveni preporod i vrijeme kada se vrši ustrojstvo raznih znanosti, njihova podjela, klasifikacija itd. Tada se tefsir osamostaljuje od hadisa i postaje zasebna znanost, a donosi se tumačenje za svaki ajet iz Kur'ana od početka do kraja, jer su muslimani u tom vremenu bili preplavljeni stranim uticajima, pa im je bio potreban komentar koji su priredili neki poznati učenjaci. Oni su poznavali arapski jezik i posjedovali potrebna znanja i razumijevanje vjere.
Prvi tefsir koji se pojavio u tom stoljeću bio je tefsir Ibn Abbasa, r. a. Tvrdi se da je Abdullah Ibn Abbas imao duže vremena svitke u koje je bilježio dio onoga što je čuo od Allahova Poslanika, a. s.
Sejjid b. Džubejr je, također, zapisivao predaje Abdullaha Ibn Abbasa, r. a. Tu je unosio predaje i od Abdullaha b. Mes'uda, Abdullaha b. Omera, Ebu Hurejra i drugih. Međutim, ti hadisi nisu bili sređeni po poglavljima niti sistematizirani prema surama i kur'anskim ajetima kao što je to slučaj danas, jer se ovakvo pisanje pojavilo tek krajem II hidžretskog stoljeća.
Tvrdi se, također, da je Ebu Ubejda Muammer b. el-Musenna bio prvi koji je napisao tefirsko djelo, jer je svoju knjigu “El-Medžazu fil-kur'anil kerimi” završio 188. godine po hidžri. To djelo on je uredio analogno nizu kur'anskih sura u Časnom Mushafu i tako olakšao posao onima koji su došli poslije njega.
Razlika u tefsiru klasika i modernista
Postoji velika razlika između tefsira u I, II i III stoljeću po hidžri i onoga iz potonjih stoljeća.
Tefsir se u tom vremenskom razdoblju uvijek odnosio na ono bitno i suštinsko u Kur'anu i na objašnjenje traženog značenja u određenom ajetu. Nije bilo nikakvih rasprava o gramatici, deklinaciji riječi, nikakva istraživanja o riječi, morfologiji, niti, pak, o doslovnom ili o prenesenom značenju riječi. Nije bilo rasprava ni o sažetom ni o opširnom tumačenju, ni o inverzivnom (ni o drugim vidovima rečenice), ni o znakovima prelaženja ni o zastaja-nju, naglašavanju niti o izuzimanju itd. Ono što je zaokupljalo učenjake iz III stoljeća po hidžri, i što su oni opisali u svojim djelima, svrstali i podijelili u poglavlja shodno zahtjevima znanstvenog razvoja tefsira, dogodilo se u tom stoljeću.
Evo nekih primjera o razlici između tefsira u ova dva perioda.
Zabilježeno je da je Abdullah b. Abbas, r. a., Allahove riječi: “Kome bi od vas bilo drago da posjeduje bašču punu palmi i vinove loze kroz koju teku rijeke i u kojoj ima svakojakih plodova a da je ostario i da ima nejaku djecu, a da onda naiđe vatrena oluja preko nje i ona izgori? - Tako vam Allah objašnjava dokaze da biste razmislili” (Bekara, 266.) protumačio kao primjer koji Allah iznosi. On kaže: “Želi li neko od vas da uradi djelo koje rade dobri i sretni pa, kada ostari i približi mu se smrt i oslabe kosti i kada mu bude najpotrebnije da svoja djela završi dobrim djelom, uradi djelo koje rade nesretni i tako pokvari i uništi sva svoja djela? Ove je bitno značenje spomenutog ajeta” .
Modernisti u tumačenju Kur'ana su prišli tumačenju ovog ajeta sa nekoliko stanovišta.
Hasan Husejn u tekstu “O historijatu tefsira” kaže: “U početku samog utemeljenja i ustrojstva tefsira ashabi i tabiini se nisu zanimali za znanost tefsira niti za deklinacijom ili alegorijskim tekstom. Njihov metod je bio metod muhaddisa u prenošenju kur'anskih značenja. U kasnijim stoljećima stvari su se izmijenile s obzirom na novonastalo miješanje (kultura) i gubljenje osjećaja za arapski jezik. Mufessiri su bili prisiljeni tražiti pomoć ustrojenih naučnih disciplina arapskog jezika kao što su gramatika, sintaksa, semantika, retorika, stilistika i drugih, koje odslikavaju kur'anska značenja i razjašnjenja njegovih uzvišenih ciljeva. (Tako je bilo) sve dok stvar nije postala onakva kakvom je znamo danas. Najbolji primjer toga je ono što je sistematizirano u tefsirskim djelima”.
Tefsir se permanentno razvijao i napredovao, te postajao raznovrsniji u zavisnosti od obrazovanja (afiniteta) komentatora i brojnosti modernih znanosti sve dok nije dobio današnju formu. Kasniji komentatori su bili prisiljeni da analiziraju i tumače kur'anska značenja koristeći pri tom jezičke znanosti arapskog jezika, kao npr. gramatika, sintaksa, retorika i druge. Opravdanje za to imaju u činjenici što su se Arapi izmiješali sa strancima i u međuuticajima arapskih dijalekata, te u nedostatku odnosno nemogućnosti da Arap osjeti značenje kao što ga je shvatao Arap prije ovih dodira s drugima i prije spomenutih uticaja.
Autor: Ali Hasan el-Arid
Sa arapskog, E. K.
Ovaj prevod je sačinjen na osnovu knjige “Tarihu ilmi tefsir ve menahidžul mufessirin” od dr Ali Hasan el-Arida. Prijevod je, uz neznatna skraćenja teksta, uglavnom kompletan.
(Islamska misao, VII/1985, 75,76,77, 10-17, 5-12, 10-14)
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba