Historijat muftijske službe

Funkcija tumačenja šerijatskih propisa (ifta) imala je veliki značaj u istoriji muslimana u pojedinim zemljama. U izmijenjenom obliku ona taj značaj zadržava i danas.

Sadržina ove funkcije je, kako je poznato, davanje tumačenja o pitanjima islamskog vjerovanja, prava i morala na traženje zainteresovanih pojedinaca ili tijela. U zavisnosti od statu­sa koji je islam uživao u toku istorijskog prisustva u pojedi­nim zemljama ova tumačenja (fetve) su imala različitu prirodu - bila su tumačenja prava ili vjere. Ista okolnost uticala je na to da li će jedna fetva imati reperkusije samo na pri­vatni život i ponašanje pojedinca ili i na tokove društvenog života. Status islama je, osim toga, uticao i na društveni status njegovih tumača.

U svjetlu ovih navoda izgleda opravdano i zanimljivo dati jedan opšti osvrt na sadržaj, društvenu ulogu i promje­ne muftijske službe u BiH. Ova služba će biti posmatrana u okviru državnopravnih cjelina koje su se smjenjivale u BiH od vremena širenja islama do današnjih dana.

1.

U BiH, kao i u drugim jugoslovenskim zemljama uklju­čenim u Osmanlijsku Carevinu, funkcionisao je jedinstveno uređeni sistem tumačenja i primjene šerijatskog prava. Oličenje ovog sistema su bili kadije i muftije. U pogledu nadležnosti, društvenog položaja i uloge, muftije u BiH se nisu ni po čemu razlikovali od muftija u drugim pokrajina­ma osmanlijske države.¹⁾

Opšta nadležnost muftija u Osmanlijskoj Carevini bilo je tumačenje šerijatskih propisa. U skladu sa značenjem šerijata kao puta ispravnog života kojim treba ići sljedbe­nik islama, muftijska funkcija se nije iscrpljivala samo tumačenjem pravnih pitanja već i onih koji se tiču vjero­vanja, morala, lične higijene, društvenih običaja itd. Pošto je islam u osmanlijskoj državi imao status državne vjere a šerijatsko pravo obavezujuću snagu, fetve su predstavljale legitimni nadzor nad aktima javnih vlasti i ponašanjem po­jedinaca. Njima su potvrđivane ili osporavane odluke sul­tana ili vlade, reforme i promjene i strukturi Carstva, prih-vatane nove norme društvenog ponašanja, rješavane dile­me pojedinaca.

U Osmanlijskoj Carevini, kako je poznato, nije postojala posebno organizovana islamska vjerska zajedni­ca. Islamske ustanove i ulema bili su dio državne strukture i birokratije. Ulema je bila glavni nosilac vjerske, obrazo­vne i pravne službe. U tom svojstvu muftije su, kao dio uleme, putem mreže pokrajinskih i centralnih organa bili uključeni u osmanlijski državni i društveni aparat i svojim djelovanjem uticali na njegov istorijski hod.

Muftije u BiH u vrijeme turske uprave su spadali u ka­tegoriju pokrajinskih muftija (kenar muftileri). To su bile muftije u većim mjestima kojima je šejhu-I-islam izdao ov­laštenje (menšuru) za vršenje funkcije tumačenja šerijata.

Pošto za svoju službu nisu dobivali platu, obično su vršili funkciju muderisa u lokalnoj medresi. U praksi je bilo rašireno da se za pismeno izdatu fetvu daje izvjesna, če­sto minimalna, naknada. U načelu muftijska služba se vrši­la doživotno ali je bilo moguće smjenjivanje s funkcije.

Pored muftija koji su bili postavljeni dekretom šejhu-1-islama u manjim mjestima u BiH su mogli biti pojedinci kojima je dekretirani muftija ili mjesno nadležni kadija dao ovlaštenje da izdaje fetve. Takvo lice je u dokumenti­ma označavano kao »me'zun bi-1-ifta« (ovlašten da daje pravna tumačenja).

I jedne i druge muftije su bili obavezni da daju fetve prema učenju hanefijske pravne škole i to prema većinskom pravnom mišljenju (mufta bih kavl). Takođe su bili obavezni da u svojim fetvama navedu izvore na kojima zas­nivaju odgovor na postavljeno pitanje (nakl). Prema os­manlijskoj praksi fetva je morala sadržavati jasan i nedvo­smislen odgovor tako da ni u kom slučaju nije ostavljala u dilemi onoga ko je tražio objašnjenje. Nakon što bi pitanje bilo formulisano bez spominjanja konkretnih lica koja su u situaciju uključena, muftija je odgovarao sa »Dozvoljeno je« (olur) ili »Nije dozvoljeno« (olmaz).

Po svojoj pravnoj prirodi fetva je bila obavještenje o sadržini islamskog propisa i nije uvijek izvršavana od stra­ne lica koje je pitalo za savjet. S druge strane, presuda kadije je po svom karakteru predstavljala dosuđivanje prava i izvršavana je pod prijetnjom sankcije. Pojedinac koji bi odbio da postupi po fetvi koja je u skladu sa šerijatom do­lazio bi pod udar krivičnopravnih sankcija (ta 'zir) a u nekim slučajevima mogao je da bude smatran otpadnikom od vje­re (murted). Fetva koja bi se odnosila na slučaj koji je u to­ku raspravljanja pred kadijom nije u svakom slučaju tog kadiju obavezivala. To je zato što muftija donosi fetvu na osnovu činjenica koje su mu stranke predočile pa je i prim­jenljivost fetve na konkretni slučaj zavisila od podudarno­sti predočenih činjenica sa stvarnim stanjem. Kadija koji bi odbio da primjeni fetvu koja je bila u skladu sa šerijatom i odgovarala stvarnom stanju slučaja koji se rješava mogao je biti smijenjen.²⁾

Uspostavljanje muftijske službe je započelo u BiH u drugoj polovini 16. vijeka, u vrijeme kada se islam proširio u masama i učvrstio. Prvi muftija u Sarajvu je imenovan 1519. a u Mostaru između 1571. i 1592.³⁾ U oba slučaja je uočeno da su prvi nosioci muftijske službe bili stranci. U Sarajevu je tek 1612. za muftiju imenovan domaći čovjek i nakon toga to postaje redovna praksa. U Mostaru je, takođe, polovinom 17. vijeka imenovan muftij a iz kruga mjesnog stanovništva. U svakom slučaju znači da je trebalo pro­ći pedeset do sto godina od pojave muftiluka na tlu BiH pa da tu službu počnu vršiti domaći ljudi. To je bio period po­treban da se među domaćim stanovništvom koje je prihva­tio islam obrazuje sloj uleme kvalifikovane da vrši visoke funkcije tumačenja šerijata.

Može se, isto tako, uočiti da se muftijska služba javlja kasnije u odnosu na kadijsku. U dokumentima se nalazi podatak da je npr. u Višegradu postojao kadija i prije Fatihovog osvojenja Bosne 1463.⁴⁾ To se može objasniti činje­nicom da je muftijska služba vezana prvenstveno za tuma­čenje vjerskih propisa muslimanima pa je za njeno uspost­avljanje neophodno masovnije prihvatanje islama. S druge strane, kadije su kao nosioci sudske vlasti i upravnih ovla­štenja vezani za proces osvajanja i stabilizacije osmanlijske vlasti pa se i pojavljuju ranije.

Na postavljanje muftija u BiH imalo je uticaja mjesno muslimansko stanovništvo ili predstavnici lokalne vlasti. O mogućem kandidatu upućivan je prijedlog šejhu-1-islamu u obliku predstavke (mahzar). Ovakvi prijedlozi su redovno bili uvažavani.

Zbog važnosti funkcije koju su vršili muftije su ubraja­ni u društvene uglednike svoga doba. Četvorica muftija u BiH (sarajevski, mostarski, travnički i gradačački) su ubra­jani u erkan-i ajalet, odnosno najuticajnije ljude ove zemlje.

I pored toga što je ulema u Osmanlijskoj Carevini če­sto zauzimala konzervativna stanovišta u pitanjima tuma­čenja vjere i prava, u literaturi je skrenuta pažnja na liberal­na tumačenja šerijata od strane visokih muftija, uključuju­ći i šejhu-1-islama, kojima su podržani pokušaji reforme osmanlijskih društvenih i državnopravnih ustanova u 18. i 19. vijeku.⁵⁾

Takve podatke imamo i u pogledu muftija u BiH. Turski državnik Ahmed Dževdet-paša (1823-1895) boravio je u BiH 1863/64 u važnoj misiji pridobijanja mjesnog sta­novništva za reforme osmanlijske vlade. Istovremeno je nadzirao i upstavljanje reformatorskih ustanova (redovne vojske, trgovačkih sudova itd.). Prema njegovim svjedo­čanstvima najuticajnije bosanskohercegovačke muftije su dali podršku njegovim naporima obrazlažući šerijatsko-pravnu zasnovanost reformi i izjavama da će izdati fetve protiv svih onih koji se reformama usprotive.⁶⁾

     U procesu reorganizacije pokrajinske uprave u BiH u drugoj polovini 19. vijeka kada je formirano Upravno vije­će Vilajeta muftije su ušle u njegov sastav zajedno sa naibima, mitropolitima, biskupima, predstavnicima stanovništ­va i drugim.⁷⁾

U to vrijeme u BiH su postojale muftije u sljedećim mjestima: Sarajevo, Mostar, Bihać, Banja Luka, Travnik, Donja Tuzla, Rogatica, Foča, Zvornik, Gradačac i Tešanj. Među ovim muftijama nije bilo službene povezanosti niti hijerarhijskih odnosa.⁸⁾ Svako je samostalno vršio svoju funkciju prema šerijatskim propisima i osmanlijskim zako­nima.

U cjelini, može se zaključiti da su za svo vrijeme tra­janja osmanlijske vlasti u BiH muftije djelovali kao visoki islamski dostojanstvenici uključeni u državnu strukturu, da je njihova osnovna funkcija bilo davanje savjeta o pitanji­ma islamskih i državnih propisa, da su vršili značajne obra­zovne funkcije, nadzirali vjerski život i uticali na društvena kretanja na svom području. Zbog odsustva posebne islam­ske vjerske strukture odvojene od države, muftije nisu bili međusobno povezani.

            2.

U nastojanju da svoje prisustvo u BiH učini trajnim, Austro-Ugarska je posebnu pažnju pokazala pitanju is­lamske vjerske strukture. Izgradnja Islamske vjerske za­jednice nezavisne u odnosu na Mešihat u Carigradu u oči­ma austrougarskih stratega je bilo pogodno sredstvo za osporavanje eventualnih turskih zahtjeva za suverenitet nad BiH jednako kao i za vezivanje domaćeg muslimans­kog stanovništva za novu vlast, kojoj se ne bi moglo prigo­voriti da ne uvažava vjerske osjećaje i potrebe sljedbenika islama.

Carigradski Mešihat je nakon okupacije pokušao krei­rati funkciju »muftije od Bosne«. Ovu titulu bi dobio sara­jevski muftija koji bi, pored tradicionalnih prava i dužno-

sti, imao ulogu starješine islamske vjerske uprave, pravo davanja ovlaštenja (murasela) kadijama za vršenje šerijatskosudskih funkcija itd. Austro-Ugarska nije prihvatila ovaj pokušaj direktnog intervenisanja šejhu-1-islama u pitanja vjerske uprave muslimanskog stanovništva BiH pa tako ovdje nije došlo do transformisanja muftijske službe od tumača vjerskog prava ka starješini vjerske uprave kao što je bio slučaj sa drugim balkanskim zemljama nakon prestanka osmanlijske vlasti.⁹⁾

Umjesto toga, za upravu islamskim vjerskim poslovi­ma kreirana je ustanova Ulema medžlisa, zbornog tijela na čelu sa reis-ul-ulemom. Ovo zborno tijelo sam kreator aus­trougarske vjerske politike u BiH Benjamin Kalaj je uporedio sa konzistorijom hrišćanskih crkava. Naziv reis-ul-ulema je preuzet iz kancelarije šejhu-1-islama gdje je tako označavan funkcioner zadužen za vjersku prosvjetu.¹⁰⁾

Službi muftijstva kao mogućnosti uticaja na ponašanje muslimanskog stanovništva austrougarska uprava je posve­tila značajnu pažnju. Pet godina nakon okupacije su već bi­la popunjena sve muftijska mjesta u BiH, a muftijama je određena visoka plata (1200 forinti) iz državnih sredsta­va.¹¹⁾ Imenovanje muftija je bilo u nadležnosti austrou­garskih vlasti.

Muftije su nastavili da izdaju fetve koje se ne tiču sa­mo pitanja vjerovanja i ličnog života pojedinaca nego i o stanovištu šerijata prema aktima nove vlasti. Jedna od najvažnijih fetvi je bila ona koju je izdao sarajevski muftija Hilmi efendija Hadžiomerović nakon donošenja austrou­garskog vojnog zakona od 4.XI 1881.¹²⁾ Austrougarskoj vlasti je ovom fetvom sa stanovišta šerijata priznato pravo regrutovanja domaćeg stanovništva u vojsku a muslimani su pozvani da prihvate ovaj propis. Iako je i poslije ove fetve došlo do pobune i otpora regrutovanju u austrougarsku vojsku, ona je interesantna po tome što ilustruje i u ovom vremenu nastavljenu praksu šerijatskopravnog opravda­vanja konkretnih društveno-političkih situacija i akata. I dalje je bila moguća pojava suprotnih tumačenja šerijata o istom pitanju, pošto je od valjanosti početne premise zavi­sila i valjanost zaključka.

Nakon donošenja Statuta za autonomnu upravu is­lamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih polova 15.V 1908. povećan je uticaj autonomnih vjerskih organa na izbor muftija.¹³⁾ U svakom okružnom mjestu u BiH Zemaljska vlada je trebala na prijedlog Ulema medžlisa imenovati muftiju. Ulema medžlis je za svako upražnjeno mjesto oz­načavao dva kandidata od kojih je Zemaljska vlada jednog imenovala za muftiju. Muftije su plaćene iz državnih sred­stava (čl. 144-145). Dužnost muftija je bila da izdaje uobi­čajene fetve, nadzire vjerske i vakufske službenike, dža­mije i druge vjerske objekte, nadzire izvršenje nastavnog plana za islamsku vjeronauku u državnim i konfesionalnim školama te da se brine za širenje islamske nauke medu muslimanima, učvršćenje morala itd. (čl. 146). Muftija je trebao posjedovati iste stručne, moralne i građanske kvali­tete kao i član Ulema medžlisa (čl. 127).

     U ovo doba je evidentno veće pomjerenje muftijske funkcije sa područja tumačenja vjerskih propisa ka sferi is­lamskog obrazovanja i vjerske uprave. Istovremeno je potvrđena nadležnost Ulema medžlisa, kao tijela za vrhov­no rukovođenje islamskih vjerskih poslova u BiH, da daje autoritativna tumačenja islamskih propisa. Takvo tuma­čenje mogao je tražiti od Ulema medžlisa i Vrhovni šerijatski sud u pitanjima iz nadležnosti šerijatskih sudova. Ulema medžlis je, prema odredbi čl. 142 »Autonomneg statuta«, bio dužan da se u dvojbenim i prijepornim dog-matičkim i šerijatskopravim pitanjima obrati šejhu-1-islamu za fetvu. Zamolnica s pitanjem i odgovor s fetvom imali su biti upućeni diplomatskim putem.

Uočava se, dakle, da je od zaokruženja organizacije Islamske vjerske zajednice u BiH nadležnost za tumačenje važnih vjerskih i šerijatskopravnih pitanja pomjerena s muftija prema Ulema medžlisu a da je na planu tumačenja šerijata muftijama ostavljeno davanje »uobičajenih fetvi«, odnosno obavještenja o sadržini šerijatskih normi na osno­vu konsultovanja standardnih priručnika fikha.

3.

U državnopravnom okviru stare Jugoslavije islam je imao status zakonom priznate vjere. Država je imala pravo da putem svojih pravnih akata (zakoni, uredbe, itd.) ureduje pitanja unutrašnje organizacije i funkcionisanja Is­lamske vjerske zajednice. U tim aktima regulisana je i muftijska služba, odnosno pitanje tumačenja islamskih propi­sa.

Ustav IVZ Kraljevine Jugoslavije od 9.VII 1930.¹⁴⁾ odredio je nadležnost i funkcije muftije slijedeći »Auto­nomni štatut« (čl.48). Za sjedišta muftija u BiH su određe­ni gradovi: Sarajevo, Mostar, Banja Luka i Tuzla (čl.50). Mufitje su birane prema propisima posebnog Zakona o iz­boru reis-ul-uleme, članova ulema-medžlisa i muftija.

Ustavom IVZ iz 1930. muftije su još čvršće vezane za vjersko-upravne organe IVZ, odnosno Ulema-medžlis. Njihova funkcija davanja fetvi iscrpljivala su, uglavnom,

odgovorima na pitanja privatnih pojedinaca. Na osnovu godišnjih izvještaja koje su muftije upućivali Ulema medžlisu može se zaključiti da je među vjernicima opadao interes za šerijatsko prosuđivanje ličnih situacija i postupaka. Istov­remeno, muftije su intenzivirali svoju funkciju nadzora nad islamskom vjeronaukom u školama i radom" medresa, očuvanjem morala među muslimanskim stanovništvom (borba protiv »divljih brakova«, alkoholizma, prostitucije itd.). U ovo doba fetva muftije definitivno je izgubila ka­rakter tumačenja prava. Državni šerijatski sudovi nadležni za primjenjivanje šerijatskog prava u porodičnim i nas­ljednim stvarima muslimana i pitanjima vakufa nisu konsultovali muftije u predmetima koje su raspravljali niti su ih obavezivale eventualno izdate fetve. Vrhovni šerijatski sud je mogao u važnim vjerskim pitanjima zatražiti mišljenje nadležnog vjerskog poglavara (čl. 15 Zakona o uređenju šerijatskih sudova i o šerijatskim sudijama od 21.111 1929.) Davanje ovih mišljenja dato je, prema Ustavu IVZ iz 1930. Vrhovnom vjerskom starješinstvu (čl.67).

Gubitkom pravnog karaktera fetve su zadržale karak­ter tumačenja vjerskih propisa a proces pomjeranja muftija iz sfere sudstva (u osmanlijskoj državi) prema sferi vjerskih poslova (Austro-Ugarska, stara Jugoslavija) bio je defi­nitivno završen.

Pojedini nosioci muftijske službe bili su aktivno angažovani u političkom životu stare Jugoslavije. Stranačka pri­padnost uzela je maha u popunjavanju upražnjenih mjesta u organima i ustanovama IVZ. Na kreiranje normativnih akata IVZ uticao je trenutni odnos snaga između rivalskih muslimanskih građanskih predstavnika, tako da je 1935. prilikom donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Za­kona o IVZ Kraljevine Jugoslavije ukinuta muftijska služ­ba. Kao razlozi su navedeni: nesposobnost pojedinih nosila­ca ove službe, nezaposlenost muftija i problem finansiranja. Ova odluka iza koje je stajalo rukovodstvo Jugoslovenske muslimanske organizacije izazvala je burno reagovanje u krugovima uleme i dijela građanstva. Pojavilo se nekoliko brošura o istorijatu i značaju muftijske službe (Mehmed Handžić, Abdurrahman Adil Čokić), u štampi su objavljivani članci o negativnim posljedicama ovog poteza (»Hikjmet«, »Muslimanska svijest« i drugi) a organi staleških udruženja islamskih vjerskih službenika upućivali su protestne predstavke snagama koje su stajale iza donoše­nja novih propisa o uređenju IVZ.¹⁵⁾

Sve je to bilo bez uspjeha pa je u Ustavu IVZ Kraljevi­ne Jugoslavije od 5.XI 1936. iz strukture IVZ izostavljena služba muftije.^I6) Izdavanje fetvi dato je u nadležnost poseb­nog službenika Ulema medžlisa (fetva-emin) a za rješava­nje dvojbenih ili spornih šerijatskopravnih ili vjerskih pita­nja obrazovan je Širi savjet reis-ul-uleme. Mišljenja ovog Savjeta obavezivala su organe IVZ i šerijatske sudove i publikovana su u »Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva«. U istoj publikaciji su objavljene i neke fetve fetva-emina.* To je bio početak objavljivanja obaveznih tuma­čenja islamskih vjerskih i šerijatskopravnih pitanja i fetvi u službenoj formi. Međutim, ova praksa trajala je veoma kratko.

4.

Nakon završetka drugog svjetskog rata i socijalističke revolucije u Jugoslaviji je prihvaćen princip odvajanja vjerskih zajednica od države. Vjera je proglašena za privat­nu stvar građana kojima je zajamčena sloboda vjerovanja, udruživanja u vjerske zajednice i slobodno djelovanje tih zajednica u granicama zakona.

Ovakv status vjere i vjerskih zajednica nužno se odra­zio i na pitanje važenja vjerskih prava. Proglašeno je nače­lo važenja jednakog prava za sve građene te su vjerski pro­pisi izgubili pravnu sankciju i pojedinac više nije mogao zbog svoje vjerske pripadnosti biti podvrgnut posebnom pravu.

U takvim okolnotima a nakon ukidanja šerijatskih su­dova u BiH 5.III 1946. šerijat je izgubio karakter pravne norme za muslimane u našim krajevima. Njegove određe­ne sadržaje kao vjerske norme primjenjuju vjernici u svom privatnom životu, a njima su vezani i organi i ustanove IZ u toku obavljanja svojih redovnih dužnosti (vršenje vjerskih obreda, obavljanje vjerskih vjenčanja, uvakufljenja itd.). Od mnoštva normi fikha aktuelni značaj imaju, uglavnom, propisi ibadata. Zato se u ovom periodu govori o važenju i tumačenju vjerskih islamskih propisa. Promjena karaktera ovih normi (od pravnih tranfsformišu se u vjerske propise) imala je značajne posljedice za njihovu obaveznost i prim­jenu: njihova obaveznost zavisi od stepena vjerskog ubjeđenja pojedinca a u stvarnosti se realizuju dobrovoljnim ponašanjem lica na koja se odnose.

Ranije izražena tendencija koncentrisanja nadležnosti tumačenja islamskih vjerskih propisa u najvišem upravnom tijelu IZ našla je odraz i u normativnim aktima o organiza­ciji i djelovanju ove vjerske zajednice.

Prema Ustavu IZ u SFRJ od 5.XI 1969. Vrhovno is­lamsko starješinstvo daje obavezna tumačenja o vjerskim pitanjima (čl. 42, t. 4.).¹⁷⁾ Ova tumačenja su, dakle, takvog

karaktera da službeno obavezuju sve organe, institucije i službenike IZ a vjerski i moralno obavezuju članove IZ.

Prema istom Ustavu u strukturi IZ postoje i djeluju muftije. Trideset i više godina nakon ukidanja ova služba je ponovo uvedena s nešto izmijenjenim sadržajem. Mufti­ja je glavno vjersko lice IZ na određenom regionalnom području, (čl.21) Bira ga i razrješava Sabor na prijedlog Starješinstva a uz prethodnu saglasnost Vrhovnog islams­kom starješinstva. Njegova kompetencija je da se stara o širenju islamske nauke među pripadnicima IZ, da predlaže Vrhovnom islamskom starješinstvu da da obavezno tumačenje (fetvu) o određenom vjerskom pitanju, da se stara o pravilnoj primjeni šerijatskih i drugih propisa IZ, o organi­zaciji i održavanju vjerske nastave, da predlaže postavljan­je imama i muallima i vrši nadzor nad njihovim radom, da predstavlja IZ na svom području itd. (čl.24)

Kako se vidi u funkciji muftije preovladavaju vjersko-prosvjetni i vjersko-upravni poslovi. Od nekadašnje tradi­cionalne jurisprudencijalne funkcije (ifta) ostala je samo nadležnost muftije da predloži Vrhovnom islamskom star­ješinstvu davanje obaveznog tumačenja (fetve) o određe­nom vjerskom pitanju. Osim toga, prema važećem Ustavu IZ došlo je do promjene i u samom shvatanju fetve. Fetva je izjednačena sa obaveznim tumačenjem vjerskih pitanja. U normativnim aktima prethodnog perioda razlikovane su uobičajene fetve od obaveznih tumačenja spornih ili dvoj­benih šerijatskopravnih ili vjerskih pitanja.

5.

Funkcija tumačenja islamskih propisa doživjela je zna­čajne promjene tokom istorije na našem prostoru. Ove promjene su, kako smo pokazali, bile uzrokovane promje­nom statusa islama i karaktera islamskih propisa u promenljivim društveno-političkim i pravnim okolnostima kao i promjenom same strukture Islamske vjerske zajednice.

Pitanje tumačenja islamskih vjerskih propisa ni danas nije izgubio aktuelni značaj. Prije hi se reklo da neke okol­nosti zahtijevaju dalju afirmaciju njegovog mehanizma. IZ u BiH i u Jugoslaviji se susreće sa brojnim pitanjima o koji­ma je potrebno zauzeti jedinstveni stav i taj stav učiniti obavezujućim za sve strukture vjerske zajednice. Savremeni život donosi nove dileme koje treba da se sagledaju i ri­ješe u svjetlu islamskih propisa. S druge strane, IZ u našoj zemlji ne može nekritički preuzimati tumačenja i rješenja koja su nastala u drugačijim društvenim, političkim, prav­nim i kulturnim uslovima. Fikh pruža alternativna rješenja za pojedine situacije pa se prema prilikama u kojima žive muslimani u određnoj zemlji treba odabrati, prema načeli­ma usuli-fikha, ono koje najbolje odgovara duhu islamskog učenja i interesima konkretne islamske zajednice.

Zahtjev za aktuelnošću islamske misli, ujednačavanje teorije i prakse i onemogućavanje ekstremnih i anahronih tumačenja moći će se postići samo daljim institucionalnim jačanjem funkcije tumačenja islamskih vjerskih propisa.

Autor: Fikret Karčić

_________________________

¹⁾Vid., Encyclopaedia of Islam, Leiden 1979, odrednice »fetwa« i »mufti« i lite­raturu navedenu u bibliografiji.

²⁾   Uriel Heyd, Some Aspects of Ottoman Fatwa, BSOAS (London), XXXII/

1969, 56.

³⁾Kemura šejh Sejfuddin Fehmi bin Ali, Sarajevske muftije od 926-1519 do 1334 -1916 god., Sarajevo 1444-1916, 5; Hifzija Hasandedić, Mostarske muftije--prilog kulturnoj povijesti Mosatara, separat iz Glasnika VIS, 9-10/1975,°3.

⁴⁾ Mehmed Handžić, Pogled na sudstvo u BiH za vrijeme turske vladavine, Sara­jevo 1941,6.

⁵⁾ Binaz Toprak, Islam and Political Development iz Turkey, Leiden 1978, 29.

⁶⁾ Hamdija Kreševljaković, Dževdet-pašina pisma o Bosni iz 1864. godine, Sara­jevo 1932, 20.

⁷⁾ Husein Bračković, Mala istorija događaja u Hercegovini, (uvod i prevod s turskog: Zejnil Fajić), POF, XXXIV/J985, 191.

⁸⁾ Ferdinand Schmid, Bosnien und die Herezegovina unter der Verwaltung Osterreich-Ungarns, Leipzig 1914, 675.

⁹⁾ Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine. Sarajevo 1957, 79.

¹⁰⁾ Isto, 80.

¹¹⁾ Nusret Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave

u BiH, Sarajevo 1980, 25.

¹²⁾ H. Kapidžić, n. dj. 24.

¹³⁾ Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1909.

¹⁴⁾ Službene novine br.167. LXIH, 25.VII 1930.

¹⁵⁾ Vid. pisanja listova »Hikjmet« (g.VII, br 7/1936, 205-209;  176-179:. br. li/ 1936, 341;) »Jugoslovenski list« (22.XII 1935) i drugih.

¹⁶⁾ Službene novine, 256, LXIV, 5.XI 3936.

^* Fetva-emin je bio jedan od četiri člana Ulema medžlisa nadležan za izdavanje uobičajenih fetvi, pripremanje referata za rješavanje svih vjerskih i šerijatsko­pravnih pitanja koja se pojave te vođenje brige da se nigdje, kako u upravi IVZ tako i inače, ne krše propisi šerijata (č1.82 Ustava IVZ iz 1936).

¹⁷⁾ Zbirka propisu IZ i državnih propisa koji se primjenjuju u radu IZ, Sarajevo

1982, 35-48

(Preuzeto iz Takvima Islamske zajednice, Sarajevo 1987, str. 113-126)

Keywords & Tags

Contact Us