Hfz. hadži Abdulah ef. Budimlija

Nepokolebljivi borac za očuvanje islamijeta u BiH.

U subotu, 11. jula 2009., nakon duge i izcrpljujuće bolesti, hfz. Budimlija je u 87. godini preselio na ahiret. To se desilo upravo onih dana kada je mnogo suza proliveno u Srebrenici, majki koje su izgubile sinove i muževe i kad je ukopano novih 534 nedužno ubijenih muslimana. Tada su bol u srcu osjećali svi prisutni, kao i oni koji su tog dana sve pratili na televiziji, unatoč izjavama mnogih govornika, naših i stranih, koji su Boga molili da se to više nigdje i nikad ne ponovi.

Hatma-dova poklonjena je merhumu 13. jula 2009. (20. redžeba 1430. godine po Hidžri). Pored 30 učača Kur’ana, još je prisustvovalo 20 hodža s ahmedijama, koji su činili saf i po u veoma širokoj džamiji Princa Abdulaha u Ši-Selu. Pored domaćeg stanovništva i rodbine, prisustvovao je i reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić sa svojim najbližim saradnicima.

U prepunoj džamiji na podne-namazu imamio je tuzlasnki muftija Husein ef. Kavazović, koga je za tu funkciju vaktile predložio upravo hfz. Budimlija.

U haremu ove džamije klanjan je dženaza-namaz. Imamio je reisu-l-ulema. Nakon klanjanja, Husein efendija iznio je nekoliko biografskih podataka o merhumu, a onda je nebično dugo govorio reis dr. Mustafa ef. Cerić, koji je istakao kako je hfz. Budimlija bio primjer svim vjerskim aktivistima. Pri tome je naveo i onu mladomuslimansku lozinku, koju je ranije spominjao Alija Izetbegović, kao pripadnik mladomuslimanskog pokreta: “Hodže žive od islama, a mi živimo za islam.” Ne spominjući Izetbegovića reisu-l-ulema je naglasio da je upravo hfz. Budimlija bio najdosljedniji u radu za očuvanje islamijeta, bez materijalne naknade. Dok je to govorio reisu-l-ulema, neki su se pitali da li je Islamska zajednica poklonila dužnu pažnju ovom merhumu dok je bio živ.

Na trostruki upit da li će se merhumu halaliti, ako se možda ipak o nekoga ogriješio, razorilo se širom velikog harema: “Hallalosum!”

U svemu sam prisustvovao, kao veliki ahbab, uz Osmana Dobraču i Omera Nakičevića, s kojima je hafiz održavao vezu s mladomuslimanskih rukovodstvom, nakon veze sa šehidom Fikretom Pločom, koji je pokušao izbjeći hapšenje 1949., pa je uhapšen i pod istragom ubijen.

Tevhid je proučen u istoj džamiji u 15:00 sati.

Ispraćaj je uslijedio do harema Džindijske džamije, male najstarije u Tuzli, šindrom pokrivene.

Porijeklo

Abdulah Budimlija rođen je u Foči 20. novembra 1922. godine. Sin je Hasana i Zejnebe rođ. Hasanović, kao četrnaesto i najmlađe njihovo dijete. Ime je dobio po djedu Abdulahu. Pradjed mu je Sadik, a čukundjed Husein, pa su se po njemu ranije zvali Husagići. A kako je Husein bio s bošnjačkim borcima koji su skupa s Osmanlijama bili zauzeli Budim, to je njegova porodica, nakon njegovog povratka u Foču, dobila naziv Budimlije.

Oni su bili age i imali su veliki posjed u Foči, s lijeve strane Drine, koji i danas nosi naziv Budimlije. Otac mu je pak bio trgovac.

Abdulahovi roditelji puno su polagali na islamski odgoj svoga potomstva. Očeva majka, Latifa bila je učena i pisala je mushafe.

Hfz. Abdulah nema vlastitog potomstva. Živio je 47 godina u braku s Fatimom, rođ. Mehmedović, iz Bijeljine. Bila je velika muminka i preživljavala je sve životne tegobe skupa s hafizom, sve do svoga preseljenja na ahiret 1988. godine. Koncem iste godine hafiz je stupio u novi brak sa čestitom udovicom Ilduzom, kćerkom hfz. Ibrahima Islamovića, koja ima dva sina i kćerku, koji su puno pomogli hafizu i majci, posebno kao muhadžirima prije nego što su riješili problem stanovanja u Tuzli.

Hfz. Abdulah posljednji je preselio na ahiret od svoje braće i sestara, a srbo-četničke horde su mu na surov način ubili dvije sestre s petero sitne djece, dajdžu, amidžu i još neke rođake. Inače, dvostruki su muhadžiri: prvo iz Foče u toku II svjetskog rata, a drugi put iz Bijeljine u Tuzlu u toku agresije na RBiH.

Obrazovanje

Prvo je završio mahalski mekteb, a zatim mektebi-ibtidaiju, pa četverogodišnju osnovnu školu, te medresu u Foči. Hifz je završio 1938. godine. Po završetku hifza skupa s hfz. Uzeirom Aganovićem i hfz. Alijom Delićem, oni prelaze u Sarajevo na pedagoško-metodski tečaj 1939. godine. Uporedo s tim, njih trojica učili su Kur’an, pred kurra-hafizom, Akifom ef. Handžićem, u Carevoj džamiji u Sarajevu.

Profesionalni angažman

1. a) Prije robijanja

Prvo je, 8. 8. 1939. godine zaposlen u Bijeljini u svojstvu pomoćnika imama matičara kao muallim, vjeroučitelj, imam i hatib.

Godine 1946. održavao je analfabetske tečajeve za žene muslimanke, a nakon odsluženja vojnog roka ponovo stupa u službu IVZ-e.

1. b) Nakon dolaska iz zatvora

Zbog gubitka građanskih prava, a posebno kao pripadnik “Mladih muslimana”, koji su bili izopčeni iz IVZ-e, tek na veliko insistiranje džematlija, dopušteno mu je da bude imam Dašnice džamije u Bijeljini. Zahvaljujući upornom radu u organizovanju vjerskog života, Odboru IVZ Bijeljina pripojeni su 1960. odbori Brčkog, Janje, Teočaka i Čelića. Dobijenim stimulansom ovi se odbori uskoro ponovno osamostaljuju.

Zbog diskusije na predramazanskom sastanku u GHM u Sarajevu, maja 1981., kojem je prisustvovao u svojstvu člana Sabora i predsjednika Odbora IVZ Bijeljina, on je nakon povratka u Bijeljinu osuđen na dva mjeseca zatvora. Tako je još jednom osjetio “ljepote” robijanja u Tuzli. Šokiran je bio što je nakon izlaska iz zatvora bio potpuno odbačen od organa IVZ-e. Tješio se učenjem Kur’ana i sređivanjem vlastite biblioteke od oko 2.800 starih rukopisa, knjiga i časopisa. Bavio se kaligrafijom i napisao 22 džuza Mushafa, mnoštvo vazova i hutbi.

Od 20. novembra 1982. godine vodi vlastiti dnevnik, u koji unosi najinteresantnija događanja. U ovom periodu to se svodi na sljedeće:

• od 1966. do 1980. godine obavio je pet puta hadž, prvo za sebe, a onda kao rado tražen bedel;
• u 1983. godini predao je tri levhe džamiji u Atmačićima i jednu džamiji u Janji;
• kao penzioner, u probranom društvu obišao je zemlje Mediterana: Siciliju, vulkan Etnu, Španiju (Alhambru), Maroko, Maltu, Tunis i Alžir, a drugom prilikom je u organizaciji Udruženja ilmije bio u Londonu, na izložbi Islamske kulture.

1. c) Nakon pada komunizma

• Na izborima za organe Islamske zajednice 27. 10. 1990. izabran je za člana Vrhovnog sabora BiH za sjeveroistočnu Bosnu.
• Nastavlja prepisivanje Kur’ani-kerima, vrši pouku u učenju arapskog pisma, uči mukabele, piše letke za izbore i apele za mir, te organizuje sastanke i dijaloge s protom Nedeljkom Pajićem u Bijeljini.
• Nažalost, prijepis Kur΄ana rađen je blijedom tintom, pa nije mogao biti štampan. Bio je pripremio i zbirku svojih hutbi za štampu, ali i to nije ostvareno.

1. d) Nakon agresije na RBiH

Na Bijeljinu je počela agresija u noći uoči 31. 3. 1992. Bio je ramazan i ometeno je klanjanje teravije.

Trećeg dana Bajrama, 6. 4. 1992. hfz. Budimlija napušta Bijeljinu, bez ičega, i stiže u Tuzlu. Pitanje smještaja nije riješio sve dok nije uspio prodati kuću u Bijeljini, obavezno muslimanu, te je kupio stan. Do tada je bio pravi muhadžir, seljakajući od jednih do drugih, pa i pod kiriju, iako bez sredstava za plaćanje.

Djelatnosti:

• 9. 5. 1999. godine piše apel vladiki Tuzlansko-zvorničke eparhije da on svojim autoritetom utječe na četnike da obustave zločinačko divljanje.
• Dao je prijedlog da se u Tuzli umjesto Mešihata osnuje Muftijstvo, te predložio da muftija bude Husein ef. Kavazović, što je realizovano. Predsjedavao je Saborom, kao najstariji član. Postaje savjetnik Muftijstva.
• Dva puta piše apel Sveislamskom kongresu u Rijadu i u Džedi.
• Piše apel svetom sinodu srpske pravoslavne crkve i patrijarhu Pavlu u Beograd, podsjećajući ga na rezolucije koje su muslimani pisali protiv progona Srba, Jevreja i Roma za vrijeme fašizma, kao i ličnosti koje su spašavale Srbe u toku II svjetskog rata. Isto tako piše i sveštenicima u Bijeljini. Sam je jedan od potpisnika “Tuzlanske rezolucije” protiv ubijanja nevinih ljudi.
• Piše članke za: Zmaj od Bosne, Preporod, Zemzem, Sumeju i Hikmet, a posebno za Glas MM i Bihnam.
• Piše apel koji treba Muftijstvo uputiti svim nadležnim institucijama, forumima i UN-u.
• Uspješno obavlja predavanja kiraeta u Behram-begovoj medresi u Tuzli, vršeći uporedo ulogu muhaffiza za 19 učenika i učenica medrese i još nekoliko pojedinaca. Bio je član komisije pred kojim je hifz položio 51 kandidat.
• Skupa s umjetnikom prof. Fuadom Kasumovićem organizovao je izložbu levhi “Nur”. U tu svrhu napisao je tekst za katalog o kaligrafiji, uz vlastitu biografiju. Izložba je bila vrlo uspješna u Tuzli.
• Bez njega i njegovog aktivnog učešća skoro da nije bilo skupa u Tuzli. Usto, on drži hutbe, posebno bajramske, predavanja, zasebno za muškarce i žene, kurseve, vazove i piše uputstva, naročito za borce, vrši i šerijatska vjenčanja, a i pogrebne dove i govore.
• Formalno je bio i jedan od pet savjetnika reisu-l-uleme, Mustafe ef. Cerića.
• Recenzent je knjige “Kazamati jednoumlja kamena srca”, autora Reufa Huseinovića, štampane 1995. u Gradačcu, koja govori o suđenju i robijanju 18 članova MM.
• Vrlo stručno i temeljito napisao je recenziju knjige “U sutonu jedne mladosti”, autora Hase Ćoralića, objavljene 2007. u Bihaću, u kojoj su opisane strahote robijanja pripadnika MM iz Cazina. I sam sam bio recenzent, ali i promotor ove knjige, pa sam citirao njegove konstatacije.
• Hafiz je opisao grupu iz Tuzle osuđenu 1949. godine kao pripadnici MM (Ibrahim Hasić, Husein Žabić, Omer Okanović, Osman Gazibegović, Ibrahim Okanović i Mehmed Memić) s kojima je robijao.
• U Preporodu od 1. septembra 2008. objavio je vrlo podsticajan članak “Allahovi hikmeti”.

Politički angažman

Premda je dva puta robijao kao politički zatvorenik, ipak njegov stvarni politički angažman počinje tek nakon pada komunističke vladavine u RBiH.

U Sarajevu je bio na Skupštini SDA, 26. 5. 1990., kada je izabrano rukovodstvo s Alijom Izetbegovićem na čelu. Već u augustu on je predao 60 pristupnica novih članova SDA iz Bijeljine, a Osnivačka skupština SDA u Bijeljini održana je 16. 9. 1990. u prisustvu oko 10.000 građana i gostiju. Na prvim izborima SDA je u Bijeljini dobila najviše glasova, posebno zahvaljujući propagandi hafiza. Uz konsultacije s hafizom osnovan je i MOS u Bijeljini. Inicijator je bio zajedničkih sastanaka intelektualaca i članova SDA, pa je davao lekcije i jednima i drugima u cilju zajedničkih akcija na dobrobit Bošnjaka. Svi apeli koje je pisao ispred Muftijstva suštinski su političkog karaktera.

Djela

Autor je, pored niza predavanja objavljenih u raznim listovima i časopisima, katalogā tri izložbe: “Kaligrafije arapskog pisma”, zbirke “Hafizove latife, Bošnjaci u pričama, dosjetke i šale”, te objavljene knjige “Moja sjećanja”, koja je promovirana u Tuzli. Ovom je knjigom autor pokazao da nije samo hafiz Kur’ana, nego i životnih svakodnevnih zbivanja. On se sjeća imena većine robijaša, članova raznih foruma, potpisnika raznih predstavki i rezolucija, pored niza pojedinosti. 

Štampanje su organizovali BZK “Preporod” BiH i BZK “Preporod” Bijeljina. Finansiranje izdavanja knjige finansirao je u potpunosti plemeniti dobrotvor Jasmin Ahmetović s Krka iz Hrvatske. Recenzije su vrlo znalački napisane. Zlatko Lukić je svojoj recenziji dao naslov “Čovjeka čovjekom patnja čini”. On u tom svom napisu, između ostalog, kaže da hfz. Budimlija ne piše svoja sjećanja, kao što to obično drugi čine, tj. oni koji hoće da istaknu svoju ulogu i da naglase svoj značaj, a sve prožeto samozaljubljenošću, umanjujući ulogu svih drugih. 

U ovom pogledu navodi se da je slučaj hfz. Budimlije izuzetak, što knjizi daje posebnu vrijednost.

Drugi recenzent, Jusuf Trbić, svoje mišljenje daje pod naslovom “Snovi i život hfz. Budimlije”. On, između ostaloga, kaže da je ovo: “Sjećanje za one koji žele da pamte, opomena za one koji dolaze.”

Skoro da se nema šta dodati ovim konstatacijama, kad se pročita ovdje prezentirana krajnje skraćena biografija ovog velikog pobornika opstanka Bošnjaka i islamijeta u ovoj našoj lijepoj domovini Bosni i Hercegovini.

Rahmetullahi alejhi! 

Autor: Ismet Kasumagić

Keywords & Tags

Contact Us