Halid ef. Hadžimulić

Rođen je u Sarajevu 16. oktobra 1915. godine od oca Alije i majke Aiša-hanume.

Rastao je uz oca Ali-ef., imama i muallima pred kojim je završio mekteb u Džininom sokaku i amidžu hafiza Muhameda ef. kod kog je ezberlisavao prve kur’anske sure.

Poslije završenog osnovnog obrazovanja upisao je 1937. godine Šerijatsku gimnaziju, potom Višu islamsku šerijatsko-teološku školu. Ratne 1942. godine upisao je romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon rata upisao je Orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kome je diplomirao 1955. godine.

Radio je muallimski posao u mektebu na Cicinom hanu i na Vratniku oko kog su kružila djeca kao pčele oko košnice. Nije znao za radno vrijeme niti se žalio na uslove rada.

Kada je primijećena njegova pismenost, urednost i tačnost u administrativnim poslovima 1947. godine postavljen za referenta u Vakufskom povjerenstvu, a brzo iza toga premješten u Vakufsku direkciju.

Zahvaljujući njegov širokoj učenosti, poznavanju orijentalnih i evropskih jezika godine 1961. postavljen je za bibliotekara u Gazi Husrev-begovoj biblioteci I na tom poslu je penzionisan 1981. godine. I nakon penzionisanja uprava Biblioteke je sa njim sačinila ugovor o honorarnom angažmanu gdje ostaje sve do kraja 1985. godine kada se svojevoljno povlači obrazloživši svoju odluku “slabljenjem vida”.

Najveći dio radnog vremena u Biblioteci proveo je na obradi rukopisnih kodeksa, uglavnom, asistirajući profesoru Kasimu ef. Dobrači. Od tog ogromnog materijala objavljena su prva dva tome Kataloga rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke. Po preseljenu profesora Dobrače na Ahiret, hafiz je obradio još 135 rukopisnih kodeksa, razduživši se i tiho otišao. Obrada ovolikog obrađenog broja manuskripta uvrštena je u treći tom Kataloga i objavljen pod autorstvom profesora Zejnila Fajića. Ni u jednom od ova tri kataloga Hafizu se ne pripisuje dio autorstva iako je, istini za volju, u njih uložio svoje vrijeme, trud i znanje. Sam sam svjedok njegovog rada i doprinosa u ovim poslovima. Ni on nije na tome insistirao. Ali, na Rozi Mahšeru svakome će pripasti ono što je zaslužio.

Dužnosti imama obavljao je u džamijama: Kasum-Ćatibovoj i Sarač Ismailovoj od 1945. do 1967., u Ferhadija 1966. godine, a narednih 27 godina bio je imam i najpoznatiji sarajevski hatib u Carevoj džamiji.

Umro je 08. januara 2011. godine u Sarajevu, a mezar mu je u haremu Bakr-babine džamije na At-mejdanu u Sarajevu. Godine 2013. njegovi učenici i poštovaoci podigli su mu na mezaru skromno turbe ukrašeno bejtovima iz Mesnevije.

Hifz

Hifz Kur’ana savladao je za nepune dvije godine (1923.-1924.). Imao je tada osam godina. Svečano je primio diplomu i proglašen hafizom Kur’ana tek 23. Aprila 1963. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu kom prilikom mu je dovu proučio poznati kurra hafiz Asim ef. Sirćo (1892.-1970. kome do danas nisu na mezaru postavljeni nišani).

S Kur'anom se družio cijeli svoj život, podučavajući i prenoseći znanje na druge. Govorio je prijateljima da se u ovome životu ni za čim drugim ne brine osim za Kur’anom, kako za vlastiti hifz stečen u ranome djetinjstvu, tako i za njegovim prenošenjem na druge.

Od djetinjstva je bio okružen hafizima: majčin otac hfz. Džafer Kulenović, dvojica dajidža, hfz. Mustafa i hfz. Sulejman i brat hfz. Mustafa. Majka Aiša-hanuma bila je nezvanično hafiza i svoje sinove u stjecanju hifza sama vodila. Kada je nošena njezina dženaza hfz. Smail ef. Fazlić je rekao: “Nikad nismo, niti ćemo nositi na svojim plećima dostojanstveniju i težu dženazu od ove: ona sama hafiza, kćerka hafiza, sestra dva hafiza i mati dva hafiza!”

Poslije preseljena na Bolji svijet kurra hafiza Ibrahima ef. Trebinjca na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu hafiz Halid ef. predavao je predmet kiraet od 1983.-1986. godine.

Sam je bio muhaffiz 16-erici hafiza i svi su ostali za njega vezani do njegovog preseljenja na Ahiret.

Učio je hafiske mukabele ramazanom u više sarajevskih džamija, npr.: Begovoj, Carevoj, Ferhadiji, Čekrekčinoj, Baščaršijskoj i Kasum-Ćatibovoj.

U više navrata je potvrdio da je Sarajevo čuvano i hurmetom Kur'ana I njegovanja hifza. Iz njegovog kazivanja nekoliko hafiza četiri puta je obišlo Sarajevo učeći Kur’an: 1941., 1943., 1963. i 1990. godine. Sva četiri puta on je učestvovao u tim obilascima. U prva dva obilaska bila su po tri hafiza, a u ostalim po dva. Dok bi jedan glasno učio Kur’an drugi bi ga pratili.

Zaostavština

Hafiz je od rane mladosti pisao i prevodio. Sam je sebe pratio i svoje korake bilježio o svome dnevniku. Tamo se može vidjeti širina i raznovrsnost njegovog interesovanja. Za života mu je objavljen veliki broj hutbi. Iz Glasnika VIS-a svojevremeno sam sakupio preko 300 hutbi i predao mu ih. Bio je veoma obradovan tom gestom. Zauzvrat, svojim krasopisom, suhom olovkom, napisao je ikrar-dovu i poklonio mi je. To sam kopirao i kasnije, na ispraćaju jednom zajedničkom prijatelju izvadio sam tu istu dovu i dao mu je te je on proučio. Njegov iznenađujući pogled nisam do danas zaboravio. Svoje hutbe je čuvao u rukopisu. Njegovi biografi kažu da ih ima do hiljadu petsto. Jedan izbor tih hutbi je već objavljen. Vrijedno bi bilo da mu sve hutbe budu redakcijski obrađene i objavljene. Uvijek je u svojim hutbama govorio o aktualnim pitanjima i problemima. Nije se ustručavao da otvoreno ukazuje na negativne pojave među muslimanima. Zato je Careva džamije na džumama uvijek bila prepuna.

Za života mu je objavljena jedna knjiga, a tri nakon preseljenja.

• Zlatni bejt – Iz životopisa h. hfz. Halida Hadžimulića, Sarajevo, 2006. Priredio: Nedžad Latić;
• Prvi i posljednji ders, Sarajevo, 2012. Priredio: Šaban Gadžo;
• Hutbe, Sarajevo, 2015. Priredio: Šaban Gadžo;
• Dnevnik, 1-2, Sarajevo, 2017. Priredio: Šaban Gadžo.

Mikail Turker Bal: Mesnevihan Saraybosna’da Mevlelik ve Mesnevihan Haci Hafiz Halid Efendi Hacimulic, Istanbul, 2017.

U rukopisu su mu ostali:

• Arapska gramatika u 500 lekcija;
• Hafizov Divan, prijevod sa perzijskog;
• Mesnevija, prijevod i komentar pet svezaka i polovina šestog.

Njegova rukopisna ostavština broji više hiljada stranica!

Sjećanja

- Imao je djevojku koju je volio, ali mu je umrla. Zijaretio bi joj mezar i dovu učio plačući. Ostao je neženja. Prijatelji su mu bili našli drugu djevojku za ženidbu ali im je on uvijek izmicao pa su odustali.

- U GH biblioteci sam radio oko 17 mjeseci (april 1985.-juni 1986.) nakon čega sam premješten u Vrhovno islamsko starješinstvo. Za to vrijeme sam se svakodnevno susretao sa hafizom. Njegov ukras i stanje je bio stid, pa bi oborenih očiju sa sugovornikom komunicirao. Svaki susret sa njim me je ispunjavao. To njegovo svojstvo svako je primjećivao i ono ljude osvajalo. Govoreći svoje hutbe gledao bi iznad glava ljudi ili u sam papir, ne u njihova lica. Svaki naš kontakt bio bi sa nekim povodom, obično traženje od njega neke informacije o pisanom izvoru, literaturi itd. Najčešće je odgovore davao iz glave, a rjeđe posežući za dokumente, rukopise, bibliografije ili štampana djela.

- Njegov život je bio tako bogat i dragocjen, da se bez pretjerivanja može kazati da se mogu podučiti i uzeti pouku svi koji pouku primaju. Jer kažu njemu bliski da ga je najlakše opisati da je „poput Mesnevije“ ili „Mesnevija koja je hodala Sarajevom.“

- U nekoliko navrata tražio je da ga zamijenim na minberi na džumanskim hutbama, a jednom i za Bajram kad su mu već pozne godine uzimale svoje.

- Kada se ratne 1993. u okruženom Sarajevu agitiralo za osamostaljenje IZ BiH od ostalih dijelova Islamske zajednice bivše države, hfz. Halid ef. to nije smatrao pametnim korakom, jer se “razdvojeno više nikada neće moći vratiti u kompaktnu cjelinu”. Tog Bajrama su bile dvije centralne manifestacije klanjanja bajram namaza: među željeznim skelama u Begovoj džamiji jedna, koju je predvodio dolazeći naibu reis, i kod hafiza Hadžimulića u Carevoj džamiji druga, koju je predvodio još aktuelni reis. U Morića hanu su u dvije sale bila dva doručka razdvojenih džemata. Ovog događaja ću se stidjeti dok sam živ.

- Bio je krajnje doslijedan u vršenju preuzete obaveze. Odgovoran i principijelan, uzdajući se u Boga i svoje znanje. Za njega je njegov profesor na Filozofskom fakultetu dr. Šaćir Sikirić rekao: „U njegovim rukama svaki posao bude završen!”

- U svojoj kući od 1985.-1988. godine kazivao je Mesneviju za uži krug svojih učenika i prijatelja. Na zahtjev Fejzulaha ef. Hadžibajrića u Nakšibendijskoj tekiji Nadmlini 1988. hafiz ef. je preuzeo emanet mesnevihana.

- Redovno je učestvovao na akademijama Šebi-Arus gdje bi održavao svoj novi ders iz Mesnevije što je bila glavna tačka programa. Od tada pa do smrti hafiz ef. je držan bosanskim mesnevihanom što mu je bila posebna počast i priznanje. Na tim akademijama susretali smo se dugi niz godina jer sam i sam imao svoj referat. Redovno mu je na tim skupovima iskazivano poštovanje od najstarijih i najučenijih učesnika u tim programima kao što su bili: Fejzulah ef. Hadžibajrić, hafiz Mahmud ef. Traljić, šejh Abdulah Fočak, prof. Seid Strik i razni tarikatski šejhovi i vekili.

- Jedan je od najzaslužnijih ljudi za vraćanje Islamskoj zajednici dvije vrijedne uzurpirane vakufske površine u samom centru Sarajeva: park iza Glavne pošte i park na At-mejdanu.

- U vrijeme njegove bolesti i povučenosti u kuću došlo je do nekih problema u Carevoj džamiji o čemu hafiz nije znao. Tadašnji sarajevski muftija, glavni imam, novopostavljeni imam za tu džamiju i ja krenuli smo kod hafiza Halida ef. da ga upoznamo sa stanjem stvari i zamolimo ga za podršku. U njegovoj ulici dočekala nas je grupa nepoznatih mladića ne želeći da dođe do susreta s njim, upotrijebili silu nad nama, a potom pobjegli. Pošto se čula galama ispred njegove kuće, a mi zatražili dozvolu za ulazak, hafiz ef. nas je uveo kod sebe i ogradio se od onih koji su nad nama nasilje učinili. Brzo, iza toga, u džamiji je uspostavljen red i nije više bilo nikakvih problema.

- Jedan od njegovih biografa i urednik nekoliko hafizovih djela, Šaban Gadžo, kaže da je za bliske prijatelje i poznanike bio i ostao velika enigma. Navodi riječi neimenovanog hafizovog bliskog prijatelja: „Trideset godina sam proveo u hafizovoj blizini, od ranih 80-ih, pa do njegovog son-nefesa, pa opet kad treba nešto reći o njemu zbunim se, jer što god bih rekao ono i jest, a i ne mora biti da je tako. Ali se tješim time, što znam da nisam jedini koji se našao u takvoj nedoumici. On je ostavljao u nedoumici svoje školske drugove i svoje učitelje, radne kolege, hodže i derviše. Derviši su govorili - on je hodža, a hodže - on je derviš, a da pritom niko nije bio siguran u to što govori. On je s ponosom nosio svoj hodžinski kijafet, a opet, na svakom derviškom skupu bio centralna figura...“ Sve je kod njega bio ibadet i zikr. Za svoj dunjaluk se nije otimao jer je vjerovao da mu suđeno niko ne može prisvojiti, a ono što je bilo njegovo intelektualno vlasništvo, pa neko pripisao sebi, uvjeren je bio da će mu biti vraćeno kad mu bude najviše trebalo.

Autor: Muharem Omerdić

Keywords & Tags

Contact Us