Hafiz Mahmud-ef. Traljić 1918-2002.

Hafiz Mahmud-ef. Traljić je nesvakidašnji bošnjački alim i učenjak. Bio je skroman čovjek i priznat alim, izniman pojedinac koji je proučavao islam i naučno istraživao bošnjačku baštinu i kulturnu zaostavštinu.

Naše poznanstvo počelo je 1981. godine kada sam došao u Starješinstvo IZ BiH, Hrvatske i Slovenije u Sarajevu. Povremeno smo se viđali u radu raznih komisija. Bolje poznanstvo će brzo uslijediti kada je rješenjem predsjednika Starješinstva dr. Ahmeda Smajlovića, formirana “Služba za istraživanja i dokumentaciju”, pri kojoj se počeo razvijati Centar IZ za dokumentaciju. Krajem 1981. godine obojica smo imenovani za spoljne saradnike ove službe.

Bio mi je profesor kiraeta na postdiplomskom studiju. Položiti ispit kod njega je bio uslov za polaganje drugih ispita. Imao sam sreću da se često srećemo i družimo. Prihvatio me je sebi bliskim insanom iz njemu znanih razloga i bio uz mene i na mojoj strani u svakoj prilici. U lancu je mojih učitelja, formalnih i neformalnih, pred kojima sam i od kojih sam iskreno učio. Pred njegovu smrt dugo smo razgovarali u njegovoj kući. Više stvari mi je ispričao koje i sad pamtim.

Biografija

Hfz. Mahmud-ef. Traljić rođen je 28. aprila 1918. godine u Sarajevu. Nakon završene osnovne škole upisao se u Gazi Husrev-begovu medresu. Po završetku iste upisao se 1940. u Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu i diplomirao u redovnom roku. Po okončanju studija zapošljava se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci kao bibliotekar i naučni saradnik, u kojoj ostaje sedam godina. U istom periodu obnašao je dužnost profesora u Gazi Husrev-begovoj ženskoj medresi i imama na Vratniku.

Njegova uspješna karijera istraživača, profesora, hafiza Kur’ana i imama nasilno je prekinuta hapšenjem u junu 1947. Brzo iza toga, u montiranom procesu mnogim drugim bošnjačkim alimima, učenjacima i uglednim ljudima kao što su bili: Kasim-ef. Dobrača, Derviš-ef. Korkut, Abdullah-ef. Dervišević i više drugih alima i intelektualaca i njemu bilo suđeno. Iz zatvora je izašao u januaru 1957. Nakon istražnog postupka rečeno mu je da ne govori o torturi kroz koju je prošao i da će dobiti kaznu zatvora najviše do 3,5 godine, a ako kaže, kazna će mu biti udvostručena i više od toga. Ipak je na suđenju rekao kako mu je bilo tokom istrage i dobio je 10 godina tamnice. U toku izdržavanja zatvorske kazne savjetovano mu je da podnese molbu za pomilovanje i da će znatno prije izaći na slobodu, ali mu to njegov ponos nije dopustio. Bio je nesalomljiv. U svome životu nisam sreo čovjeka čvršćeg karaktera.

Po izlasku iz zatvora zapošljava se u Narodnu i univerzitetsku biblioteku BiH u Sarajevu, u odjeljenje specijalističke zbirke. Na tom mjestu je proveo 27 godina, odakle je otišao u mirovinu 1984. g. Istovremeno, obnašao je dužnost imama u Ćurčića Jahja-pašinoj džamiji u Sarajevu, u kojoj je čuvao mihrab do 1996., kada ga je počelo popuštati zdravlje. Počasno je obnašao dužnosti nazira u Gazi Husrev-begovom vakufu, te devrihana, džuzhana i sahibi-nokte u Begovoj džamiji.

Od 1987. do 1992. bio je profesor kiraeta na FIN-u. Kada je pokrenut postdiplomski studij imenovan je za profesora na katedri kiraeta. U tom svojstvu dočekao je svoje preseljenje u vječnost, 28. decembra 2002. Mezar sa nišanima mu je u haremu Ćurčića Jahja-pašine džamije u Sarajevu.

Naučna zaostavština

Od svojih studentskih dana razvijao je i unapređivao svoje spisateljske i istraživačke sposobnosti. Po damaru je bio historičar bošnjačke kulture i izvanredan bibliograf, revnostan učesnik i svjedok autentičnih zbivanja u duhovnom životu Bosne i Bošnjaka. I sam žrtva nasilja nad bošnjačkom duhovnošću u vremenu instaliranja druge Jugoslavije kada su nasilno presječeni najvažniji tokovi izvorne bošnjačke tradicije i kulture, hafiz Traljić je kao naučnik, istraživač i pisac istrajavao u prezentiranju i afirmiranju historijske i kulturnih vrijednosti Bošnjaka. Vjerovatno je dugi niz godina bio najbolji poznavalac povijesti naših institucija i naučne zaostavštine znamenitih Bošnjaka. Ne samo da je o tome pisao već je sve to u blistavom pamćenju pohranjeno imao.

Više stotina bibliografskih jedinica u obimnoj i bogatoj bibliografiji radova hafiza Mahmud-ef. Traljića svjedoče da je živio svoj život plodno, radno i dostojanstveno. Djela su ga nadživjela. Što je zapisao jedan putopisac kada je došao u jedno čudno mjesto i čitao hronograme na nišanima njihovih umrlih: “Živio sam dva dana” pisalo je na jednom, “živio sam sedam dana” na drugom, “nisam uopće živio” na trećem... Začuđen, upitao je prvog prolaznika, kako je moguće da ovdje ljudi tako malo žive? Mještanin mu je odgovorio: “Mi računamo da živimo samo one dana u kojima uradimo dobra djela koja će nas nadživjeti!”

Doista, hfz. Mahmud-ef. Traljić svojim plodnim radom postigao je ono što ga čini uzorom mnogima i sjajnim primjerom samoprijegornog i praktičnog vjernika, naučnika i istraživača koji je obilježio svoje doba i sebe svojim djelima. Mnogobrojni su mu radovi jedinstveni po svojoj tematici i predmetu, jer ih je on jedini mogao napisati budući je događaje rekonstruisao po svome briljantnom pamćenju. U teškom vremenu kroz koje je prošao rame uz rame sa hadži Mehmedom-ef. Handžićem, Kasimom-ef. Dobračom i drugima, dojmila me je jedna preporuka koju mu je dao Mehmed-ef. Handžić početkom Drugog svjetskog rata: “Ne piši hafize! Sada se ne piše već pamti!” Zahvaljujući njegovoj bistrini kojom ga je obdario Allah, dž.š., i jakoj memoriji, iz svojih sjećanja napisao je neprocjenjive podatke o ljudima i institucijama islama i Bošnjaka u Bosni. Na našu sreću, hafizova svijest o važnosti zapisanog sjećanja, agilnost, čestitost i vanredna pismenost darovala nam je zlata vrijedne knjige i radove bez kojih je danas nezamislivo istraživanje islamske i kulturne baštine Bošnjaka:

- Istaknuti Bošnjaci (dva izdanja)

- Mali podsjetnik značajnih datuma islamske prošlosti Bošnjaka

- Iz kulturne historije Bošnjaka

- Islam i muslimani u BiH (koautor sa dr. Muhamedom Hadžijahićem i Nijazom-ef. Šukrićem)

- Više stotina objavljenih naučnih radova (čiju je bibliografiju obradila Fatima Omerdić i publikovala u Analima GHb biblioteke; vidi: www.anali-ghb.com).

- Bio je stručni saradnik: Enciklopedija Jugoslavije i Diyanet Islam Ansiklopedisi u kojima je objavio više svojih radova vezanih za bošnjačku tradiciju i ličnosti.

Hifz

Postao je nosilac časnog zvanja hafizu-l-Kur’ana od 1935. godine još dok je bio učenik Medrese. Njegov muhaffiz je bio poznati sarajevski alim hfz. Mustafa-ef. Mujezinović. Tokom polaganja hifza dnevno je učio po tri džuza. U vremenu spremanja hifza u školi nije imao nikakve olakšice.

Hafiz Mahmud-ef. Traljić doživio je da bude najstariji hafiz, te među najistaknutijim i najuglednijim hafizima u BiH i na Balkanu. Bio je muhaffiz 14-orici hafiza. Do pred svoju smrt bio je nezaobilazan član Komisije za preslušavanje novih hafiza i dugo vremena njen predsjednik. Svojim odnosom prema ovom časnom poslu postavio je standard i pravila za učenje hifza i dolazak do titule hafiza Kur’ana.

Po onome što znam o hafizu Traljiću on je bio vrli dostojanstvenik u obnašanju ove časne titule. Kako su hafizi elita Ummeta, ja mislim da je on bio pročelnik ove elite u Bosni u svome vremenu.

Moja sjećanja na hafiza Traljića

- Hafiz Traljić i dr. Muhamed Hadžijahić uputili su me u metodologiju istraživanja, odabira, sortiranja i čuvanja naučne građe, kao i nužnost formiranja vlastitog arhiva iz područjâ svoga interesovanja. “Ovo će te uvijek činiti spremnim za pisanje, za predavanja i javne nastupe”, govorili su mi. Hafiz je uvijek afirmirao pozitivne interese za nauku kod mladih. Bio je vizionar i znao se opredjeljivati za prave vrijednosti. Svojim ugledom i znanjem bio je cijenjen učitelj i uzor većem dijelu tadašnjih intelektualaca u Sarajevu koji su bili naklonjeni proučavaju islama i bosanske kulture i tradicije. Slovio je kao živa enciklopedija. Niko od njegovih savremenika nije bolje pamtio podatke o ljudima i događajima kao on.

- Kada sam došao u GH biblioteku na dužnost rukovodioca u njezinom fondu periodike nisam zatekao časopis El-Hidaje, jer su je “posudili” organi državne bezbjednosti kad su zatvorili Muharem-ef. Hasanbegovića, tada glavnog imama u Goraždu. Tražiti od njih da se to vrati bio je rizik, pa sam od hafiza Traljića tražio savjet. “Nemoj”, rekao mi je on, “već napiši oglas u Preporodu i traži ko ima koji broj da pokloni ili proda, a ja i ti ćemo raditi da se svi brojevi saberu.” Nije proteklo gugo vremena a svi brojevi El-Hidaje su bili sakupljeni.

- Volio je GH begovu biblioteku i često u nju svraćao. U jednoj prilici razgovarao sam sa njim o normiranju rada na rukopisima. Rekao je: “Norma bi trebala biti tri kodeksa dnevno.” To sam rekao kolegama koji su radili na tim poslovima i prihvatili njegov stav, pa se posao dinamizirao. Za Biblioteku je imao velike zasluge, posebna za mnogobrojna uvakufljavanja i poklone knjiga, rukopisa, dokumenata…

- Bio je prepoznatljiv po urednom a skromnom odijevanju. Jednom prilikom mi je ispričao: “Kad sam završio Medresu, otac mi je rekao: - Nemoj hodati gologlav! Od tada bez kape ni u kući nisam sjedio.” Uvijek je bio s kapom na glavi, a blâgo je prigovarao što se klanja i uči Kur’an gologlav. Na ispitima prilikom polaganja hifza novih hafiza nije dao da se uči gologlav. Isto tako, džuzhani u Gazi Husrev-begovoj džamiji su svoj džuz učili pokrivene glave dok je on bio Sahibi-nokta. Smatrao je to našom tradicijom, boljim i gestom poštovanja namaza i Kur’ana.

- Bilo malo, bilo mnogo, za njega je tuđe bilo nepoznanica. Pričao mi je da, dok je radio u Narodnoj i nacionalnoj biblioteci u Sarajevu, nikada svojoj kući iz kancelarije nije ponio niti jedan list papira, ni olovku, niti gumicu, a kamoli nešto vrednije; nije nosio tašnu, niti ruke držao u džepovima.

- Dešavale su se, kroz vrijeme, mnoge promjene u Islamskoj zajednici, u čemu je bilo mnogo podvala i nečasnih radnji I nereda među rivalskim stranama, ali u tim intrigama hafiz traljić nikada nije učestvovao. Za mnoge ljude mjerodavno je bilo njegovo mišljenje, ali se on redovno distancirao od rasprava i podjela. Ako je imao pozitivan stav govorio je otvoreno, a ako nije, šutio bi...

- Kada je osamdesetih godina prošlog stoljeća republička vlast tražila saglasnost od Islamske zajednice da preuzme jednu vakufsku nekretninu u Sarajevu, a da će joj na pogodan način biti izvršena kompenzacija, predsjednik Starješinstva dr. Ahmed-ef. Smajlović je bio u veliki problemima. Na sjednici Starješinstva članovi su taj problem prenijeli u njegovu nadležnost. To mu je bilo još gore. Tada sam pozvao hafiza Traljića na konsultacije. On je predsjedniku ispričao tri tragedije koje su se dogodile ljudima koji su bili odgovorni za uzurpaciju vakufskih dobara ili ih prepustili dobrovoljno drugome. Na kraju mu je preporučio da vlastima kaže: “Islamska zajednica ne da što tražite, a vi otmite ako možete.” Dr. Ahmeda je to jako ohrabrilo i sutradan mi je naložio da napišem službeni akt tražiocima u kome je stajalo da na njihov zahtjev ne možemo dati pozitivan odgovor zbog svetosti vakufskog dobra.

- Jedne prilike mi je ispričao da zna za tri sarajevske porodice kojima se zatro trag jer su prisvojile ili upropastile vakuf koji im je bio u emanetu.

- Njegova rahmetli supruga Naila-hanuma pričala mi je da se u životu samo dva puta od nje odvajao: jednom je išao u Beograd a drugi put u Skoplje, oba puta kao referent na naučnim skupovima.

- On se svikao pamćenju onoga što ga je interesiralo, a bio je još i hafiz, tako da se pretvorio u živi izvor znanja i podataka. Mnogi diplomski i magistarski radovi nastajali su primanjem uputstava o izvorima od hafiza Traljića. Bio je inspirator i učesnik mnogih naučnih skupova. Dugogodišnji je učesnik na akademijama “Šebi-arusa” te podnosio referate na njima, a nakon smrti šejha Fejzullah-ef. Hadžibajrića moderator i organizator ovih akademija.

Keywords & Tags

Contact Us