Godina Miradža

Deseta godina poslanstva Muhammeda, s.a.v.s., tema je ovog poglavlja Resulullahove, s.a.v.s., Sire. Ta je godina nazvana godinom tuge – senetul-huzn, zato što su se putevi pozivanja ljudi vjeri zatvorili. Kada je na ahiret preselio Resulullahov, s.a.v.s., amidža Ebu Talib, zaštita koju je uživao Resulullah odjednom je nestala. Uzvišeni Gospodar dao je da niko ne može kazati da je Ebu Talib stajao iza poslanstva Muhammeda, s.a.v.s. U toj je godini preselila i supruga Resulullaha, s.a.v.s., hazreti Hatidža.

U jednoj lijepoj izreci velikani odgoja duše kažu:

مَنْ لَمْ تَكُنْ بَدَايَتُهُ مُحْرِقَةً لَنْ تَكُونَ نِهَايَتُهُ مُشْرِقَةً

“Onaj ko na svom početku ne izgara, neće na kraju zablistati i zasjati!”

Ovo je važna lekcija iz Sire Resulullaha, s.a.v.s. Sve tegobe koje je doživio nisu ga bacile u očaj, nego su ga navele da radi još odanije i da bude još predaniji svojoj misiji.

Te desete godine Resulullah, s.a.v.s., u pratnji Zejda odlazi u Taif, grad pedeset kilometara udaljen od Meke, da pozove stanovnike Taifa u islam, da pokuša pronaći podršku za misiju kojom je zadužen od Uzvišenog Stvoritelja. Pedest kilometara pješice sa svojim Zejdom. Na lijep je način razgovarao sa stanovnicima Taifa, učio im je Kur’an i pozivao ih vjeri u jednoga Boga. Međutim, Taif je bio mjesto u kojem su uglavnom živjeli imućni i oni koji su se predali uživanjima na ovome svijetu na nedozvoljen način. Razvrat, zinaluk, je bio raširen, a alkohol se konzumirao na svakom koraku. Resulullah, s.a.v.s., pokušao im je na najljepši način približiti vrijednosti odanosti Gospodaru i vrijednosti koje svaki čovjek treba nositi. Kada je završio, oni su ga vrijeđali na najružniji način i nagovorili su dječake i mladiće da ga kamenuju. Na putu svoje misije Resulullah, s.a.v.s., najbolji čovjek, doživio je da na njega bacaju kamenje samo zato što poziva vjeri u jednoga Boga i što poziva vrijednostima koje ljude vode sreći i na ovome i na budućem svijetu. Noge Resulullaha, s.a.v.s., bile su krvave, povrijeđene kamenicama bačenim na njega i na Zejda. Njih su se dvojica sklonili u jednu bašču, a kada su ga krvavog vidjeli vlasnici bašče, sažalili su se na njega. Slušali su dovu koju je Resulullah, s.a.v.s., upućivao. Dova je, kako kaže Resulullah, s.a.v.s., srž ibadeta, tj. robovanja Gospodaru. Tome nas uči sira Resulullaha, s.a.v.s. Uči nas da u svakom trenutku svoga života upućujemo dovu, bez obzira na to je li trenutak težak ili je lijep. Resulullah, s.a.v.s., tada uči dovu koju slušaju oni koji nisu muslimani. Resulullah u toj dovi kaže:

اللٰهُمَّ إِلَيْكَ أَشْكُو ضَعْفَ قُوَّتيِ وَهَوَانيِ عَلىٰ النَّاسِ

 Gospodaru moj! Ja se samo Tebi žalim na slabost svoju i poniženje od ljudi...

يَا أَرْحَمَ الرَّاحِمِينَ أَنْتَ رَبُّ الْمُسْتَضْعَفِينَ وَأَنْتَ رَبيِّ

O Najmilostiviji, ti si Gospodar onih koji su potlačeni i poniženi, Ti si moj Gospodar…

إِلىٰ مَنْ تَكِلُنِي إِلىٰ بَعِيدٍ يَتَجَهَّمُنِي أَمْ إِلىٰ عَدُّوٍ مَلَّكْتَهُ أَمْرِي

 Kome me prepuštaš! Onome koji me vrijeđa ili neprijatelju koji nada mnom vlast ima.

إِنْ لَمْ يَكُنْ بِكَ غَضَبٌ عَليَّ فَلاَ أُبَاليِ وَلٰكِنْ عَافِيَتُكَ هِيَ أَوْسَعُ لِي

Gospodaru moj, ako Ti nisi na mene srdit, zaista ja tome nikakvu pažnju ne posvećujem, ali Tebe molim da mi podariš dobro.

أَعُوذُ بِنُورِ وَجْهِكَ الّذِي أَشْرَقَتْ لَهُ الظُّلُمَاتُ وَصَلُحَ عَلَيْهِ أَمْرُ الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ

Utječem se svjetlosti lica Tvoga, koje razbija svaku tminu i na kojem su dunjaluk i ahiret sazdani…

مِنْ أَنْ تَنْزِلَ بيِ غَضَبُكَ أَوْ تَحِلَّ عَليَّ سَخَطُكَ

Sačuvaj da na mene ne padne Tvoja srdžba.

لَكَ الْعُتْبىٰ حَتّٰى تَرْضَى لاَ حَوْلَ وَلاَ قُوَّةَ إِلاّٰ بِكَ

Gospodaru, Tebi ću se obraćati dovom dok ne budeš zadovoljan i nema snage i nema moći osim Tvoje![1]

Tada su mladići, vlasnici bašče, poslali svoga slugu Adasa, kršćanina, Resulullahu s posudom grožđa. Kada je Adas čuo Resulullaha, s.a.v.s., kako uči Bismillu, upitao se ko je taj čovjek. Resulullah, s.a.v.s., upita Adasa ko je on, a Adas kaza da nije od stanovnika ovog mjesta, nego da je iz Nineve, grada u Iraku, grada Junusa, a.s. Resulullah, s.a.v.s., reče mu: “Ti si iz grada čestitog Allahova roba Junusa!” Adas reče: “Šta znaš o Junusu!” Resulullah, s.a.v.s., odgovori mu kako je Junus, a.s., Božiji poslanik i kako je to njegov brat po poslanstvu. U predanjima se kaže da je Adas tada poljubio Resulullaha, s.a.v.s., u čelo i u ruke i da je ljubio njegove noge koje su krvarile. Bio je sretan što ga je Dragi Bog počastio time da susretne Muhammeda, pečata svih poslanika.[2]

U svim teškim stvarima ima neke ljepote. Jedan Allahov rob kaže: “Iskušan sam, rođeno mi je dijete s teškom mahanom, a najdraže mi je bilo to što sam u tim teškim trenucima govorio samo ono čime je Allah zadovoljan. To su mi najdraži trenuci, jer me Allah počastio time da sam Njemu tada bio zahvalan i strpljiv na onome što me zadesilo!”

Deseta godina poslanstva, godina tuge, ujedno je i godina Taifa, godina dove, godina Adasa, godina u kojoj je Resulullah, s.a.v.s., doživio i počast. Imama Ahmeda upitali su kada će se vjernik odmoriti, a on je, dajući nam lekciju iz života Muhammeda, s.a.v.s., odgovorio: “Odmorit će se kada mu noga u Džennet uđe; prije toga odmora nema, prije toga su dobra djela!” Jedan pjesnik kaže: “Moje je srce vjerovanje pokriveno, moja djela to vjerovanje potvrditi moraju!”

Deseta godina poslanstva godina je Israa i Miradža. Ova dva prelijepa putovanja darovana Resulullahu, s.a.v.s., dvije su počasti kojima je Gospodar, kako kaže u Kur’anu: “Učvrstio njegovo srce!” Isra, putovanje Resulullaha, s.a.v.s., iz Meke u Kudsi-Šerif i Miradž, putovanje Resulullaha, s.a.v.s., na nebesa i susret s Uzvišenim Stvoriteljem. Isra je započelo u Meki i u Kudsi-Šerifu Resulullah, s.a.v.s., biva imam svim vjerovjesnicima, jer je predvodio namaz, a zatim se Džibril na Buraku uzdigao s Muhammedom, s.a.v.s., na nebesa, gdje je na svakom nebu susreo nekog od vjerovjesnika. Na prvom nebu susreo je Adema, a.s., što bi nas trebalo podsjetiti da smo svi pripadnici ljudskog roda i da to bratstvo trebamo dijeliti.

Na drugom nebu susreo je Isaa, a.s., i Jahjaa, a.s., na trećem nebu susreo je Jusufa, a.s., na četvrtom Idrisa, a.s., na petom Haruna, a.s., na šestom Musaa, a.s., i na sedmom Ibrahima, a.s. Ti su vjerovjesnici doživjeli ono što je doživio i Resulullah, s.a.v.s. Čak je Jahja, a.s., bio ubijen, Jusuf, a.s., bio je prodan i odveden u drugu zemlju, Harun, a.s., i Musa, a.s., doživjeli su od svoga naroda vrijeđanje, Ibrahim, a.s., doživio je da ga bace u vatru. Resulullahu, s.a.v.s., kao da su bila utjeha upravo ova putovanja Israa i Miradža. Zato je svakom vjerniku i vjernici u trenucima teškoća i nevolja najveća utjeha abdestiti se, stati na namaz, klanjati dva rekata, podići svoje ruke i kazati svome Gospodaru: “Sva su iskušenja lahka ako si Ti sa mnom zadovoljan.” U časnom Kur’anu Uzvišeni Gospodar kaže:

سُبْحَانَ الَّذِي أَسْرَ‌ىٰ بِعَبْدِهِ لَيْلًا مِّنَ الْمَسْجِدِ الْحَرَ‌امِ إِلَى الْمَسْجِدِ الْأَقْصَى

Hvaljen je Onaj Koji je po noći Svoga roba na putovanje iz harema mekanskog u harem daleki odveo![3]

Uzvišeni Gospodar kaže: Svoga roba, a to je najveći stepen, stepen kojem streme svi koji znaju suštinu života i svi koji su ušli u bit našeg postojanja. Resulullah, s.a.v.s., rekao je da onoga ko se ponizi radi Allaha, Allah, dž.š., uzdiže. Zbog toga je Isra putovanje počast i zaduženje; počast jer time Uzvišeni Gospodar Resulullahu dariva utjehu koja mu je potrebna. Predanjem se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., prilikom njihova susreta vidio Adema, a.s., kako gleda na desnu pa na lijevu stranu. Na desnoj je strani Adem, a.s., vidio mnoštvo, a zatim je i na lijevoj strani također vidio mnoštvo ljudi. Kada je pogledao na desnu stranu, Adem, a.s., se nasmijao, a kada je pogledao na lijevu stranu, rastužio se. Na desnoj su strani bili njegovi potomci stanovnici Dženneta, a na lijevoj strani stanovnici Džehennema.

Poruka Israa i Miradža također je u tome da bez obzira na to koliki stepen čovjek postigao u životu, stepen roba Gospodaru mora biti zadržan, u suprotnom sve drugo gubi vrijednost. U predanjima se prenosi da je Ibrahim, a.s., na Miradžu rekao svome praunuku Muhammedu, s.a.v.s., jer Muhammed potječe od Ibrahimovog Ismaila, a.s.: “Muhammede, poselami svoj ummet i reci mu da je Džennet lijep i reci mu da je dženetska zemlja dobra i da je dženetska voda slasna i da plodovi uspijevaju, a da je zikrullah najbolje što mogu posijati!”[4] To znači da je izgovaranje riječi – Subhanallah, Elhamdulillah, La ilahe illellah, Allahu Ekber, koje znače Hvaljen je Allah, Hvala Allahu, Nema drugog boga osim Allaha, Allah je najveći – ono najbolje što ummet Muhammedov može činiti. Najveća vrijednost roba jeste njegovo spominjanje svoga Gospodara; čak je i namaz, propisan na Miradžu, propisan kako bismo se sjećali svoga Gospodara. Namaz je stup vjere i on je jedina obaveza koju nam je Uzvišeni Stvoritelj naredio na nebesima preko Muhammeda, s.a.v.s.

Vraćajući se, Resulullah, s.a.v.s., dolazi do Musaa, a.s., koji mu, imajući iskustvo rada s ljudima, kaže: “Muhammede, tvoj ummet neće izdržati, vrati se Gospodaru i zamoli Ga za olakšanje!” Resulullah, s.a.v.s., se vraćao dva puta i molio Gospodara da mu smanji obaveze, te je na kraju Gospodar smanjio broj namaza na pet i rekao: “Kod Mene se ne mijenja. Jedno dobro djelo vrijedi koliko deset; pet dnevnih namaza, od kojih svaki vrijedi koliko deset, jeste kao da obave pedeset!” Zamislimo da svakodnevno moramo obaviti pedeset namaza, koliko bi nam to bilo teško. Pet dnevnih namaza traže pola sahata ili malo više. Toliko od nas traži naš Gospodar, a mi Mu nismo spremni to dati. Svi drugi od nas traže više, oni kod kojih radimo traže najmanje osam sati, naše porodice traže naše vrijeme, traže da im se posvetimo. Gospodar traži pola sata da Ga se sjetimo namazom.[5]  

Važna lekcija iz Sire Resulullaha, s.a.v.s., uči nas da je naš namaz naša duhovna hrana koju moramo uzeti, kao što je putovanje iz Meke u Kudsi-Šerif, a zatim i uzdizanje na nebesa, bila utjeha Resulullahu, s.a.v.s. Nekada u razgovoru s ljudima čujemo da stvari koje vjernici klanjači doživljavaju jednostavnim oni drugi ih ne mogu ni čuti. To je zato što nisu sebi priuštili zadovoljstvo te duhovne hrane. Zato treba manje pričati, a više konkretno pokazati kako bi sami osjetili slast i vrijednost sedžde i namaza. Niko nije ostavio namaz nakon što ga je iskreno prihvatio i nakon saznanja kolika je to obaveza vjernika. Namaz je prvo pitanje na koje ćemo odgovarati na Sudnjem danu. Resulullah, s.a.v.s., susreće se s vjerovjesnicima, a za svako nebo na koje idu Džibril, a.s., moli dozvolu za ulazak; najprije na prvo nebo kod Adema, zatim na drugo kod Isaa i Jahjaa, zatim na treće kod Jusufa, na četvrto kod Idrisa, na peto kod Haruna, na šesto kod Musaa i na sedmo kod Ibrahima. Sve je to uređeni sistem kako nas i Gospodar uči da trebamo u životu imati reda. Jedan je odgajatelj, vidjevši nered u sobi onih koje je odgajao, sjeo i gotovo sa suzama u očima kazao da ih neće kazniti, ali mu je veoma žao, jer da nije nered u njihovim dušama, ne bi bio takav nered ni u njihovoj sobi. Red u društvu pokazatelj je reda u nama.

Resulullah, s.a.v.s., dobija utjehu nakon puta u Taif i nakon teškog povratka u Meku, kada je u strahu ušao u grad pod zaštitom Mutima ibn Adija, nemuslimana, ali čestitog čovjeka koji je zaštitio Resulullaha.[6]  Po povratku iz Taifa dobija putovanje Israa i Miradža. Prva osoba koja je potvrdila istinitost ovog putovanja i koja je dobila titulu Es-Siddik – Iskreni bio je hazreti Ebu Bekr, r.a. Njemu je Resulullah, s.a.v.s., prenio to putovanje, kao i drugima u Meki, a on je među prvima povjerovao.

Put prvih generacija muslimana nije bio lahak, naprotiv bio je težak jer su mnoge prepreke bile na njema. Ebu Zerr, r.a., priča da kada je čuo da se pojavio posljednji Božiji Poslanik, poslao je svoga brata da ispita o čemu se radi. Kada se brat vratio, pričao je da se pojavio čovjek koji govori lijepe stvari i uči nešto što nije pjesništvo. Zatim je Ebu Zerr, r.a., sam otišao u Meku, jer nije bio zadovoljan onim što mu je brat prenio. U haremu Kabe vidio ga je hazreti Alija, r.a., i poveo ga svojoj kući. Ebu Zerr, r.a., nikome nije smio kazati da želi razgovarati s Resulullahom, s.a.v.s. Tek je treći dan otišao kod Resulullaha i potom primio islam. Resulullah, s.a.v.s., rekao mu je da se vrati svome narodu, a on mu je uzvratio: “Božiji Poslaniče, ja ću na sav glas reći – La ilahe illellah, Muhammedun resulullah!” Potom izlazi među mnogobošce i kaže im: “La ilahe illellah, Muhammedun resulullah.” Na te riječi oni ga napadaju. Samo radi te rečenice, jednostavne ali temeljne u životu svakog ljudskog bića – Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Božiji poslanik.

Resulullah, s.a.v.s., svojim nas životom uči koliko je važna dova, zato učimo iskreno dove, budimo ponizni i budimo od onih koji svoja srca zikrom vezuju za Gospodara. Spominjanje Uzvišenog Gospodara posebno je vrijedno u mubarek danima i noćima, odabranim trenutcima.

Molimo Uzvišenog Stvoritelja da nam pomogne da redovno čitamo Siru Resulullaha, s.a.v.s., i da se napajamo s tog čistog izvora razumijevanja vjere. Svaka su vrata razumijevanja vjere, osim Resulullahovih vrata, zatvorena. Molim Gospodara da nas počasti da prema svojim porodicama budemo kakav je bio Resulullah prema svojoj, da prema svome društvu budemo kakav je bio Resulullah i da u dostavljanju poslanice islama budemo kakav je bio Resulullah, s.a.v.s. Amin!

Autor: Kenan Musić

Keywords & Tags

Contact Us