Fetva u otvorenom svijetu 2: Direktne fetve putem sredstava informisanja
Definicija fetve između teksta i stvarnosti/ Odgovornost muftije za posljedice koje nastanu zbog fetve/ Konstruktivni elementi – ruknovi fetve/ Razlika između fetve, idžtihada i derivacije, propisi na temelju mezhebskih pravila/ Metodologija savremenih muftija Dužnost je zabraniti neozbiljnom muftiji izdavanje fetvi
Sredstva informisanja
To su sredstva pomoću kojih se dostavlja i saopćava određeni sadržaj, poruka drugima uz korištenje različitih tehničkih pomagala. Tu spadaju vizuelna sredstva (televizija), audio (radio) i printana (novine, internet itd). Ponekad se sve tri vrste sredstava objedinjuju u jedno, kao što je slučaj sa internetom u naše vrijeme, putem kojeg se informacija može dostaviti u formi pisanja, glasa i slike. Internet je najvažnije sredstvo informisanja jer se informacija pohranjuje. Ovdje spada također i izdavanje fetvi putem telefona, iako je korist od tog sredstva manja jer se ne pohranjuje, a niti distribuira.
Direktna fetva
Pod direktnom fetvom se misli ovdje na fetvu koja se postavi muftiji i on na nju odmah odgovara. Dakle, odgovara na nju bez podrobnog proučavanja, bez konsultiranja osnovnih i pomoćnih izvora islamskog prava, zatim mišljenja klasičnih i savremenih islamskih učenjaka, akademija, kongresa i pravnih vijeća.
Direktne fetve se postavljaju direktno od voditelja programa ili od gledalaca na koje osoba odmah odgovara. Prema tome, direktne fetve imaju veći značaj i dalekosežnije posljedice nego kada se ponudi nekome fetva pa je polahko proučava, konsultuje izvore i literaturu pa se čak i savjetuje sa učenjacima, stručnjacima i misliocima i tek nakon toga je u mogućnosti da odgovori na nju.
Direktne fetve traže veliko znanje, široku kulturnu naobrazbu, dovoljno iskustvo, praksu, veliku nadarenost pri razumijevanju teksta i stvarnosti, izvrsnu moć na polju primjene tekstova te izvođenja i utvrđivanja efektivnog uzroka propisa, veliko razumijevanje šerijatskih intencija i dobro iskustvo na polju fikha prioriteta i balansiranja.
Stvarnost ovih direktnih fetvi uz navođenje primjera
Savremena medijska sredstva su, bez sumnje, mač sa dvije oštrice jer ih je moguće koristiti i za dobro i za zlo, za kvalitetno osvješćivanje i poziv Allahu mudrošću i lijepom riječju,ali ih je moguće koristiti i za obmanjivanje, opravdanje nasilja, tiranije, okupacije, zaglupljivanje, za uvođenje laži, neznanja i zaostalosti, a da ne govorimo o izazivanju smutnje i zbunjenosti kod ljudi. Stoga, ukoliko se općenito ovo pitanje ne regulira na pravilan način pa i vjerski programi na medijima u cjelini, a posebno na satelitskim programima, njihov grijeh će biti veći od sevapa, loše posljedice od pozitivnih i štete od koristi.
Najveći problem ovdje je što se postavlja za izdavanje direktnih fetvi onaj koji nije kompetentan za to. Još veća nesreća je u tome što odgovara na sva postavljena pitanja, a da nijednom ne čuješ riječ „ne znam“, koja je bila odlika dobrih prethodnika i ukras pravih učenjaka kroz sva minula stoljeća.
Malik je upitan o četrdeset pitanja. Za trideset i šest je rekao da ne zna. Neki čovjek je izdaleka došao pravniku Kasimu b. Muhammedu b. Ebu Bekr es-Siddiku, jednom od pravnika Medine i upitao ga o nekom pitanju. Kasim je rekao: „Ne znam odgovor na njega.“ Pitalac je rekao: „Ja sam ti došao maksus i ne znam drugoga.“Kasim mu je rekao: „Ne gledaj na dužinu moje brade i mnoštvo ljudi oko mene. Ali tako mi Allaha ja ne znam odgovor.“Neki starac Kurejšija tada reče: „Sine moga brata, odgovori mu. Tako mi Allaha, danas na ovome sijelu ne vidimo dostojnijeg od tebe.“Kasim na to reče: „Tako mi Allaha, da mi se jezik odsiječe, draže mi je ne odgovoriti, nego da govorim o onome što ne znam.“
Direktne fetve su otvoreno polje, bez ikakvih ograničenja. Moguće je tu da se postave pitanja o životu, časti, kao i o osjetljivijim problemima u oblasti bankarstva, medicine, kloniranja, društvenih, političkih i ekonomskih dilema kao i pitanja koja se tiču cijelog ummeta. Pa kako da jedna osoba odgovori na njih u našem svijetu u kojem su se nauke proširile kao i izvori i kulture tako da su precizne i stručne stvari prošlog stoljeća postale općim u našem savremenom dobu?!
I pored opasnosti i važnosti ovih pitanja, o kojima kada bi bio upitan neko od dobrih prethodnika, okupio bi radi njih sve učesnike Bedra. Ipak neki koji izdaju ovakve fetve općenito ne ispunjavaju uvjete za to , a da ne govorimo o uvjetima za izdavanje direktnih fetvi.
Primjeri ovih fetvi
Navest ćemo nekoliko primjera za direktne fetve od kojih su:
Fetve o sudbonosnim pitanjima, poput primirja sa Izraelom, američke okupacije Iraka i Afganistana, kao i važne fetve koje se odnose na sudbinu ummeta u različitim sferama politike, ekonomije i društva kao i pitanja zaostalosti, inflacije, razvoja i kolonijalizacije.
O ovim sudbonosnim pitanjima ne treba izdavati individualne fetve, nego o njima treba da se raspravlja na kongresima ili stručnim savjetovanjima na kojima će se proučiti ta tema sa svih aspekata i gdje će učestvovati veliki broj učenjaka ummeta, posebno onih iz regije o kojoj se raspravlja, eksperata, stručnjaka i specijalista.
Ovo ne znači da se sudbonosne teme ne istražuju, nego da se ne izdaju direktne individualne fetve, jer se kolektivne fetve oslanjaju na individualna istraživanja i studije od kojih poneke pogode, a druge promaše. Ali svaki istraživač ima nagradu za svoj idžtihad i trud ili dvije nagrade za svoj idžtihad i pogađanje istine.
Fetve koje se izdaju za neke stanovnike gradova o čijoj stvarnosti, običajima, problemima i uvjetima koji ih okružuju muftija ne zna ništa, ili ne zna dovoljno, što znači da mu nije dozvoljeno izdavati fetvu o njihovim problemima, kako su to jasno rekli veliki stručnjaci iz redova naših učenjaka.
Fetve koje su proistekle iz nepoznavanja historije. Tako je jedna sestra iz Amerike izdala fetvu da je dozvoljeno mobilisanoj ženi da se rame uz rame bori sa muškarcem, a potom je to dokazala s tim da je Aiša, r.a., izišla sa vojskom koja je brojala hiljadu žena boraca zajedno sa njihovom braćom muškarcima.[1]
Fetve proistekle iz neznanja o šerijatskim tekstovima, poput fetvi koje su izdate o otkrivanju ženine glave i vrata, kao i da žena ima pravo predvoditi džuma-namaz muškarcima itd.
Preteške fetve koje odbijaju ljude, ne raduju ih, ne olakšavaju im, nego im otežavaju. To su fetve u kojima se tvrdi da je glas žene avret, da žene moraju imati posebnu vrstu odjeće, da je nikab kategoričan farz o kojem postoje kategorički tekstovi, što nije tačno, kako je to utvrdio prof. Abdulhalim Šekka u svojoj knjizi: Tahriru-l-mer'eti fi a'sri-risale, gdje konstatujeda je bilo mnogo žena koje su nosile hidžab – šerijatsku nošnju bez nikaba, kao i neke ekstremne fetve koje se odnose na življenje u neislamskim državama, te odnos između njih i drugih.[2]
Fetve koje su izdate na osnovu nekih općih načela gdje se nisu uzeli u obzir partikularni – posebni tekstovi poput fetvi u kojima se dopušta muslimanu da postane kršćanin ili Jevrej na osnovu načela o općoj slobodi kao i riječi Uzvišenog: Nema prisile u vjeru, zanemarujući pritom tekstove koji su došli u Kur'anu, sunnetu i konsenzusu o pitanju apostazije muslimana, kao i fetve koje su izdate od strane dr. Hasana Turabija u vezi s pitanjem hidžaba i dozvole muslimankama da se udaju za kršćane i Jevreje itd.
Fetve koje se izdaju o problemima koji spadaju u domen sudova o kojima oni trebaju da donesu sud, kao što je pitanje parničenja, o čemu, po Šerijatu, nije dopušteno izdavati fetve prije nego što se saslušaju obje strane. Ovo je nemoguće kada su u pitanju direktne fetve.
Fetve koje su donesene na osnovu nepotpunih podataka o pitanjima koja zahtijevaju detaljnost i razložnost, kao što je pitanje abortusa, gdje se uvijek apsolutno davao negativan odgovor – zabrana. U ovom slučaju bi muftija trebao doći do svih detalja i propisa ili ih prešutjeti.
Oprečne fetve – u isto vrijeme i na istoj sjednici, emisiji, a ponekad bivaju izdate čak i od iste osobe.
Fetve za razonodu i zabavu koje su daleko od stanja i stvarnosti ummeta poput izdatih fetvi u kojima se dozvoljava umjetnicama da se kupaju u bazenima napunjenim pravim – čistim mlijekom u vrijeme kada dnevno umire na stotine hiljada djece zbog nedostatka mlijeka, hrane, lijekova i neuhranjenosti.
Službene fetve koje se izdaju radi opravdanja odluka koje su donijeli vladari. Kada je jedan uvaženi učenjak upitan o dozvoli angažiranja Amerikanaca u ratu za oslobođenje Kuvajta, upitao je: „Jesu li Amerikanci stigli u našu zemlju ili čekaju našu fetvu?“ Rekli su: „Gospodine naš, stigla je samo prva izvidnica.“Šejh je rekao: „Dakle, nema fetve kod mene.“
Fetve koje se izdaju radi zadovoljenja svjetine koja voli strogost i stoga opisuju strogog muftiju da je pobožan, ili iz bojazni da ga svijet neće optužiti za nešto što nije poželjno. Lično sam vidio ove dvije vrste. Vidio sam jednoga kako je strog u nekim fetvama i kada sam poveo diskusiju s njim, objelodanilo mi se da on sam nije uvjeren u tu strogoću, ali ju je izdao radi zadovoljenja onih koji drugačije fetve smatraju popustljivim. Isto tako sam vidio neke učenjake da su u pogledu Iraka uvjereni u jedno, a izdaju fetve na drugi način iz bojazni od potvore.
Fetve koje su podložne okolini i običajima, bez isticanja obavezne šerijatske utemeljenosti. Ne negiram važnost običaja i tradicije, ali nije dopušteno da to bude na račun šerijatskih tekstova i generalnih načela našeg Šerijata.
U ovom segmentu me zadivila metodologija Jusufa Karadavija, koji od šezdesetih godina živi u zaljevskom ambijentu, ali i pored toga, njegove fetve su izdavane na osnovu njegovog idžtihada, gdje se nije osvrtao na ono šta će ljudi reći, a posebno o pitanju prava žena i dozvole muzike uz određene uvjete koje je postavio, zbog čega je bio i optužen od strane lokalnih učenjaka da je popustljiv, ali to nije imalo nikakvog utjecaja na njega.
Fetve koje su donesene na osnovu „natezanja“ tekstova i njihovog tumačenja koja se ne mogu prihvatiti na osnovu jezičkih značenja i vladajućih običaja u vrijeme objave i zakonodavstva. Na ovom segmentu ćemo naći dvije vrste muftija:
muftije koji su na prvi pogled imali lijepe nijete, koji su željeli braniti islam i pokazati ga savremenim. Ovo se obično dešava kada se odgovara na potvore koje su uputili islamu neki orijentalisti ili islamofobi, nakon čega ova vrsta muftija počne tumačiti tekstove kako bi bili saglasni sa onim što se želi poput tumačenja: Jata ptica... (El-Fil, 3.) sa bakterijama i mikrobima, zatim dozvole nekih formi u islamskom bankarstvu s opravdanjem iznalaženja alternative za kamatne kredite;
muftije koji su ograničili tekstove na određeni vremenski period. Na osnovu toga su tumačili tekstove o nasljedstvu i šerijatskim fiksnim kaznama – el-hudud, ili su uzeli javni interes kao arbitar za tekstove po njihovom mišljenju ili slično tomu. Ovo je metod dr. Nasra Ebu Zejda i Šehrura.
Opće primjedbe na većinu direktnih fetvi, izdatih čak i od stručnjaka:
Ponekad se mogu naći traženi uvjeti kod muftije i ne postoje posebne prethodne primjedbe, ali postoji set općih primjedbi na neke fetve:
Politizacija fetve, tj. korištenje fetve za interes neke određene strane daleko od programa apsolutne pravde i pristranosti prema istini.
Duh nacionalizma, plemenske ili domovinske pripadnosti daleko od ummetskog principa islama i duha iskrenog imanskog bratstva u ime Allaha, proklamovanog riječima Uzvišenog: Vjernici su samo braća. (El-Hudžurat, 2), i riječima Poslanika, s.a.v.s.: „Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi i suosjećanju je kao primjer jednog tijela. Kada njegov neki dio oboli, osjeti cijelo tijelo nesanicu i vrućicu.“[3]
Stoga vidimo, na veliku žalost, da ti duhovi – nacionalni, plemenski i domovinski – čuče i vrše utjecaj u većini fetvi. Vidio sam dva oprečna mišljenja kod jednog velikog šejha, jedno se tiče njegove države i pozitivno je – dozvoljava, a drugo se odnosi na drugu državu – negativno je – zabranjuje. To je ono što vodi nepostojanju mjerila o nekoj temi ili, kako se zove, dvostruki aršini kod takvih. Primjera radi, više od sedamdeset godina arapski nacionalisti su pričali o arapskom nacionalizmu, ali i pored toga nisu mogli realizovati ni najosnovnija načela nacionalizma poput jednakosti u pravima i dužnostima. Pa jesu li Arapi ravnopravni u pravima i dužnostima?
Najviše čega se bojim za islamiste je da ne počnu slijediti put nacionalista u svojim tvrdnjama imanskog bratstva kada se jednom dočepaju vlasti.
Mezhebski duh dominira u većini fetvi pa čak i kod učenjaka koji sebe nazivaju selefijama. Većina ih, dakle, širi određeni mezheb umjesto uporednog fikha sa njegovim pravilima i metodama koji vodi ka preferiranju onog što preferira dokaz.
Ovisnost većine muftija, a posebno onih koji rade u oficijelnim institucijama za izdavanje fetvi.
Ne pravi se razlika između općih i posebnih fetvi.
Namamljivanje muftije na teren namjeravanje instrumentalizacije fetve od strane voditelja programa ili od strane političara, zbog neiskustva i nepoznavanja, vještina spletkarenja i ljudi. Stoga su učenjaci uvjetovali da muftija treba poznavati ljude.
Oslanjanje na vanjsko ili bukvalno značenje pitanja, a ne i na njegovo unutarnje i suštinsko značenje kao i na njegov sadržaj. Ne gleda se na krajnji ishod odgovora, njegove posljedice i rezultate.
Slijeđenje olakšica, eklekticizma, strogosti i zatvaranje svih vrata osim onih koja su otvorena sa dokazom, dok je osnovni propis u običajima, međuljudskim odnosima i uvjetima dozvoljenost.
Nerazlikovanje između mjerila obredoslovlja i mjerila običaja i međuljudskih odnosa.
Posljedice ovih direktnih fetvi
Ove fetve, a posebno one koje su oprečne nekom islamskom principu ili šerijatskom tekstu, imaju opasne posljedice na pojedinca i zajednicu, kao i na kretanje ummeta i na njegovo berićetno buđenje. Najvažnije su:
izazivanje nemira i zbunjenosti u muslimanskim redovima,
utjecaj na dignitet učenjaka i njihovo poštivanje među ljudima, čak i izazivanje sumnje u njihove sposobnosti ili čestitost, putem iznalaženja opravdanja za lažne opće klevete koje se mogu odnositi na neznatnu manjinu, ali se to reflektira, na veliku žalost, na sve,
dozvoljavanje harama i zabranjivanje halala, što se, bez sumnje, smatra velikim grijehom, a ponekad može dostići i stepen širka – politeizma, ako se čini namjerno. Ovo je bila bolest i učenjaka sljedbenika Knjige i neznalica koji su zabranili ono što je Allah dopustio i koji su po svom uvjerenju rekli za nešto da je halal, a za nešto da je haram.
O opasnostima ovih posljedica proisteklih iz tih fetvi, za koje je moguće reći da su izdvojene, izolovane fetve, raspravljalo se na najvišim naučnim nivoima. Tema: „Fetva i njena pravila“ raspravljala su se na Sedamnaestoj sesiji Međunarodne akademije islamskog prava, koja je održana u Ammanu – Jordan, između 28. džumade-l-ulaa pa do drugog džumade-l-ahire h.g., što odgovara vremenu od 24. do 28. juna 2006. godine, nakon čega je izdana sljedeća odluka: Vijeće Međunarodne akademije islamskog prava Organizacije islamske konferencije održano na svojoj sedamnaestoj sesiji u Ammanu (Hašimijska Kraljevina Jordan), od 27. džumade-l-ulaa pa do drugog džumade-l-ahire h.g., što odgovara periodu od 24. do 28. juna 2006. godine, nakon što je proučilo pristigle referate povodom teme: „Fetva, njeni uvjeti i adabi“ i nakon što je saslušalo diskusije koje su vođene o njoj, odlučilo je sljedeće:
Prvo: Definicija riječi el-ifta – izdavanje fetvi i njena važnost
El-Ifta – traženje fetvi je objašnjenje šerijatskog propisa nakon postavljenog pitanja o njemu. Ponekad biva i bez pitanja da bi se objasnio propis novonastalog slučaja i da bi popravio status ljudi i njihovih postupaka.
Muftija je učenjak koji poznaje šerijatske propise, probleme i događaje, koji je obdaren znanjem i sposobnošću putem kojih može izvoditi propise iz njihovih dokaza i primjenjivati na stvarnost i novonastala pitanja.
Fetva je veličanstvena stvar putem koje se objašnjava zakon Gospodara u pogledu Njegovih propisa i slijedi se Allahov Poslanik, s.a.v.s., u načinu objašnjavanja šerijatskih propisa.
Drugo: Uvjeti za muftiju
Nije dopušteno da izdaje fetve onaj koji nije ispunio uvjete predviđene za tu funkciju, a najvažniji uvjeti su:
poznavanje Allahove, dž.š., Knjige i sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s., kao i ostalih nauka koje su usko vezane za njih,
poznavanje pitanja po kojima je postignut konsenzus, kao i razilaženja te pravnih mišljenja,
dobro poznavanje metodologije islamskog prava, njegovih načela, pravila i šerijatskih intencija, kao i pomoćnih nauka poput gramatike, morfologije, retorike, jezika, logike i dr.,
poznavanje psihologije ljudi, njihovih običaja, vremena i svega inovativnog u njemu te uvažavanje promjena koje su postavljene na prihvatljivom običaju koji nije oprečan tekstu,
sposobnost izvođenja šerijatskih propisa iz tekstova,
konsultiranje sa stručnjacima iz različitih oblasti (medicina, ekonomija i dr.) kako bi dobio ideje o mogućim nedoumicama.
Treće: Kolektivna fetva
Budući da je većina savremenih pitanja komplicirana i kompleksna, spoznaja i razumijevanje njihovih propisa zahtijeva da izdavanje fetve ima kolektivni karakter, a to se ne može postići bez konsultovanja kolegijuma, vijeća i akademija za fetve.
Četvrto: Obaveznost i obvezivanje fetve
U osnovi, fetva je pravno neobavezna, ali je moralno i vjerski obavezna.Stoga, musliman nema opravdanja da se ponaša suprotno njoj ukoliko su utvrđeni jasni dokazi o njenoj ispravnosti. Islamske imovinske institucije su dužne pridržavati se fetvi koje izdaju njihovi šerijatski odbori u okviru odluka pravnih akademija.
Peto: Od koga se ne prihvata fetva
Fetva se ne uzima od nestručnih osoba koje nisu ispunile naprijed spomenute uvjete,
fetva koja se izdaje putemrazličitih medijskih sredstava često odgovara samo onom koji pita, osim ako onaj koji je gleda nije u istom stanju i okolnostima kao i onaj koji pita,
nema koristi od neispravne fetve koja je oprečna kategoričkim tekstovima i konsenzusu.
Šesto: Svojstva – adabi muftije
U svojoj fetvi muftija treba biti iskren prema Allahu, dž.š., treba biti dostojanstven i smiren te poznavati prilike koje ga okružuju. Treba da bude čedan i pobožan. Mora se pridržavati onoga što sadrži fetva – naredbi ili zabrana. Treba se čuvati sumnjivih mjesta, ne žuriti sa odgovorom kod sumnjivih stvari i problematičnih pitanja, savjetovati se sa drugim učenjacima, konstantno čitati i istraživati. Treba da bude povjerljiv kada su u pitanja ljudske tajne, da moli Uzvišenog da mu pomogne pri izdavanju fetvi te da se zaustavi na granicama svoga znanja ili gdje je potrebno konsultovati izvore i provjeriti.
Preporuke:
Akademija preporučuje stalne veze i koordinaciju između kolegija fetvi u islamskom svijetu radi proučavanja novonastalih pitanja i događaja,
da fetva bude samostalna i posebna nauka koja će se proučavati na šerijatskim fakultetima i institutima, kao i institutima za obuku sudija, imama i hatiba,
da se s vremena na vrijeme održe savjetovanja radi akcentiranja važnosti fetve i potrebe ljudi za njom zbog rješavanja novonastalih pitanja,
Akademija preporučuje da se iskoristi Odluka Akademije broj (11/7) 104, koja se odnosi na uzimanje koristi iz fetvi, a naročito sljedeće preporuke koje su u njoj sadržane:
da se bude oprezno sa fetvama koje nisu naslonjene na šerijatski izvor, niti se oslanjaju na validne šerijatske dokaze, nego na, po Šerijatu, umišljen i poništen interes proistekao iz strasti i utjecaja okolnosti, prilika i običaja koji su suprotni načelima i propisima Šerijata te njegovim intencijama;
poziv učenjacima koji izdaju fetve, kolegijima i komisijama da ozbiljno uzmu u obzir odluke i preporuke pravnih akademija s ciljem formulisanja, ustrojstva i objedinjavanja fetvi u islamskom svijetu. (Završena je odluka Akademije) Tome je pridao važnost i uvaženi šejh dr. Ali Džuma', egipatski muftija, kada je rekao da je ponudio nacrt oko osnivanja nadzornog tijela nad satelitskim kanalima čija obaveza će biti recenzija fetvi koje se emituju ljudima radi sprečavanja širenja onih neispravnih.[4] Visoki saudijski izvori su za internetsku mrežu Islam on line izjavili da je Ministarstvo za vakufe i vjerska pitanja u fazi izdavanja zakona o zabrani fetvi koje izdaju nestručne osobe putem satelitskih kanala s ciljem sprečavanja anarhije u šerijatskim fetvama uzrokovane odvažnošću nekih da izdaju opasne fetve. Na opasnost ovih fetvi upozorili su i drugi učenjaci poput šejha Karadavija, njegove ekselencije šejha Atijje Sakra, Allah mu se smilovao, i šejha dr. Saliha Abdulaziza Ali Šejha, saudijskog ministra vakufa. Svi oni objašnjavaju da su te fetve toliko opasne da dosežu stepen zabrane halala i dozvole harama, što spada u najveće grijehe kod Uzvišenog Allaha.[5]
Uzroci izdavanja ovakvih fetvi
Postoje mnogobrojni uzroci, a ovdje ćemo je navesti neke od njih:
Želje za isticanjem i popularnošću, što zahtijeva pripisivanje sebi znanja i negiranje neznanja o bilo čemu i pored toga što je znanje relativna stvar, jer je Uzvišeni Allah rekao: A nad svakim znalcem ima još znaniji. (Jusuf, 76.) A vama je dato samo malo znanja. (El-Isra, 85.) O važnosti konsultiranja sa onima koji su stručni Allah, dž.š., rekao je: Pitajte one koji znaju ako ne znate. (En-Nahl, 43.)
Sam Poslanik, s.a.v.s., kada je bio upitan o duši, stanovnicima pećine i Zu-l-Karnejnu, nije odgovorio. Allah je htio da odgodi odgovor kako bi bio uzor u razmišljanju i strpljenju. Pored toga što su mnogobošci i Jevreji bili u zasjedi, spremni da ga okleveću, on nije mario ni za njima, ni za njihovim potvorama.
Nepoznavanje teških pravila i uvjeta fetve, kao i arbitrarnih pravila i načela metodologije islamskog prava u pogledu tumačenja i te'vila.
Poraz na psihološkom planu – (kompleks manje vrijednosti) zbog političkih i društvenih pritisaka, kao i pritisaka neprijatelja islama putem mnogobrojnih optužbi upućenih islamu u različitim segmentima. Tako ćemo naći mnoge muftije kako „savijaju i natežu tekstove“ i tumače ih na neprihvatljiv način, a sve to kako bi stigli do odgovora koji je saglasan onom kakvog žele. To se dešavalo i prije, a i danas se dešava pa su neki tumačili meleke kao silu dobra, a džine kao silu zla itd.
Prijedlozi za rješavanje problema direktnih fetvi
Iznalaženje kolektivnog autoriteta putem pravnih akademija, kongresa ili pravnih vijeća da bi se muftije u svojim fetvama pridržavale odluka koje se izdaju od strane tih institucija ili, u najmanju ruku, u okviru direktnih fetvi.
Na ovom planu je izneseno nekoliko drugih prijedloga. Neki misionari – da’ije, i učenjaci su predložili da se u svakoj državi formiraju timovi radi izdavanja kolektivnih fetvi za sva postavljena pitanja koja dođu do njih ili da se osnuje svjetski ured za fetve.
Provedena je anketa među četrdeset i pet misionara i učenjaka:
Šta misliš o formiranju tima studenata – učenjaka koji bi proučavao fetve o problemima i teškim pitanjima i odgovarao na njih?
Trideset osam je odgovorilo sa da (84,4 %), 4 sa ne (8,9 %), a samo 3 nije odgovorilo na postavljeno pitanje.
Šta misliš o postojanju samostalnog, međunarodnog islamskog organa za istraživanje mišljenja učenjaka iz različitih krajeva o važnim pitanjima i novonastalim događajima, koji bi nudio nezavisne prijedloge sa različitim mišljenjima uz potpunu objektivnost, kako bi se fetva oslobodila prilagođavanja određenom političkom, mezhebskom ili lokalnom miljeu?
Ukupan broj učesnika je bilo 45. Sa DA je odgovorilo 36 (80 %), 6 je odgovorilo sa NE (13,3 %), a 3 nije odgovorilo na postavljeno pitanje.
Većina misionara smatra nužnim formiranje tima – učenjaka koji bi proučavao pitanja fetvi za kompleksna i teška pitanja, i to zbog različitih razloga:
- davanje veće snage fetvi,
- zatvaranje vrata fetve pred onima koji nemaju znanja zbog mnoštva problema koji proistječu iz toga,
- slabost sadašnjih institucija fetve i njihovo neprihvatanje u mnogim zajednicama i društvima.
Međutim neki misionari su postavili određene uvjete ovom timu: naučna i intelektualna spremnost te postojanje pravila.
Od onih koji to podržavaju je i jedan stručnjak iz pedagogije, koji je rekao: „To vodi ka osposobljavanju učenjaka za budućnost.“ Zastupnik te ideje je i daija Ibrahim Nasir – s obzirom na važnost kolektivne fetve, kao i daija Abdullah Dža'jsen – na osnovu toga što postoje mnoge zamjerke na fetve koje se izdaju u okviru određenog političkog, mezhepskog i lokalnog ambijenta, kao i njihovo zanemarivanje internacionalnosti i fikha stvarnosti. Isto tako i daija Ebu Abdullah Derviš to potvrđuje i smatra kolektivnu fetvu nužnom. Njegov dokaz je taj što je to šerijatska potreba i što su tako radili ashabi, r.a., kao i zbog raširenosti satelitskih kanala, za čim postoji velika potreba. Daija Mensur Ahmed i Rafel Zafir smatraju da je to važno budući da su neki učenjaci spriječeni i izolovani od strane njihovih država i zajednica, a daija Hasan Hamid odgovara da je to važno jer je kolektivno mišljenje bliže istini i uvjerljivije kod recipijenta. To prihvataju i daije Seid b. Nasir el-Gamidi, Hamza el-Fu'r, Muhammed el-Abde i drugi.[6]
Održavanje kongresa ili općeg savjetovanja za islamske učenjake, novinare vjernike i vlasnike kanala koji kod sebe imaju program direktne fetve ili, u najmanju ruku, vlasnike pristojnih kanala na kojima bi se vodila rasprava o ovoj temi putem studija, istraživanja, anketa s ciljem da se dođe do djelotvornih rješenja za problem direktnih fetvi.
Predložiti povelju časti koje će se držati oni koji izdaju fetve, a koja bi sadržavala najvažnija pravila i nužne uvjete fetve. Ovo zahtijeva sastavljanje nacrta kao prijedloga za diskusiju da bi se došlo do najvažnijih tačaka oko kojih će se postići saglasnost među učenjacima.
Isto tako možemo uzeti za primjer ljekare i ljekarsku zakletvu. Naime, Imhotep, jedan od egipatskih faraona, postavio je ljekarsku zakletvu za ljekara. Kasnije je došao Hipokrit pa je i on postavio ljekarsku zakletvu, da bi nakon njih muslimani, još od četvrtog stoljeća h.g., postavili veličanstvenu ljekarsku povelju časti koja je sadržavala ljekarsku zakletvu, kao i ljekarska pravila i nužne adabe. U njoj je, između ostalog, stajalo: „Zaklinjem se Allahom, Gospodarom života i smrti (...) Moji učitelji koji su me podučili ovom zanimanju su mi kao moji roditelji (...) Ja im odajem priznanje i nudim pomoć cijeloga svoga života (...) da podučavam druge ovom zanimanju ako su potrebiti bez nadoknade i uvjeta (...) da ne dadnem, ukoliko se bude tražilo od mene, smrtonosni lijek i da na to ne ukazujem (...) također, da ne otežavam onome kod koga je u mokraćnom mjehuru kamenje, nego da ga ostavim onome čija je to specijalnost (...) i da čuvam tajne ljudi i da ih ne otkrivam.“[7]
Koliko nam je samo potrebna ova povelja i zakletva, a posebno kada se zna da je nauka o vjeri druga vrsta liječenja. Nauka se dijeli na dvije vrste – nauka o liječenju duhovnih bolesti (bolesti duša i srca) i nauka o tijelima (za liječenje tijela i njegovog ozdravljenja). One su po opasnosti jednake. Može se čak reći da je nauka o vjeri opasnija od nauke o tijelima, ukoliko joj se ne postave potrebna pravila.
Neki misionari uvjetuju da se fetva zapiše. Dakle, pitanja koja su prethodno stigla treba dostaviti onome koji izdaje fetve prije nego što odgovori na njih, pa makar se radilo i o fetvama koje se izdaju putem satelitskih programa. To znači da bi se fetve trebale sakupiti muftiji da im pripremi odgovarajuće pismene odgovore oslanjajući se pritom na svoju biblioteku, dostupne mu izvore, potrebne konsultacije sa stručnjacima i znalcima.
Provedena je anketa nad 45 misionara i učenjaka oko pitanja:
Šta misliš o važnosti pisanih fetvi o nekim pitanjima koja su važna za muslimane, kako na lokalnom, tako i na svjetskom planu?
Njih 38 je odgovorilo pozitivno (84, 4%), dok je 3 odgovorilo negativno (6,7 %), njih četvero nije odgovorilo na postavljeno pitanje.
Svi misionari su se složili oko važnosti fetve i oko toga nema nikakve dileme. Ona je osnovna smjernica širokoj populaciji ummeta bez obzira u kojem obliku bila: vizuelnom, pisanom/čitanom, jer svaki od njih ima svoju važnost.
Velika većina misionara pridaje najveću važnost pisanoj fetvi za objašnjenje istine, zbog njene rasprostranjenosti, koristi i stalnog kontakta sa širom zajednicom.
Međutim neki uvjetuju da mora biti donesena od povjerljivih institucija, a ne od pojedinaca. Neophodno ju je provjeriti i istražiti – ovo je mišljenje jednog akademskog misionara koji je kritičan prema sadašnjim fetvama zbog nepostojanja ili vrlo malog postojanja samostalnih fetvi, ili njihove nemogućnosti da odgovore na suštinu pitanja, ili njihove udaljenosti od razloga pitanja.
Reforma oficijelnih institucija za izdavanje fetvi podrazumijeva njihovo jačanje sa pouzdanim učenjacima, i stručnim kadrom, davanje slobode i samostalnosti kako bi zadobile povjerenje masa i same kandidirale stručne učenjake za izdavanje fetvi na satelitskim kanalima ili postavile opće uvjete, pravila i bonton koji bi važili za sve one koji izdaju fetve.
Posebni uvjeti za direktne fetve koje se izdaju putem medijskih sredstava
Ako želimo ustrojiti ovakvu vrstu fetve, neophodno je da se ispuni nekoliko uvjeta za muftije, fetvu, metodologiju fetve i prirodu izlaganja i prezentacije i to na sljedeći način:
Prvo: Uvjeti, pravila i etika samog muftije.
Smatramo da su najvažniji:
Uvjeti i etički principi koji su već prethodno spomenuti, muftija koji direktno izdaje fetve treba ispuniti sljedeće uvjete:
da osjeća Allahovu kontrolu nad sobom, da je pred Njim i da tada potpisuje u ime Uzvišenog Allaha, kako je rekao Ibnu-l-Kajjim u svom djelu: I'almu-l-muvekki'ina'nrabbi-l-a'lemin, a potom da prepusti svoju stvar – problem Allahu,
da bude enciklopedista po uzoru na klasike, u protivnom treba zahtijevati da se emisija kreće u okviru određene teme koju je istraživao i razumio te da bude sposoban da izvodi ili preferira;
da temeljito poznaje šerijatske intencije, fikh interesa i šteta i fikh vaganja i balansiranja;
da ne prihvata opću emisiju u kojoj se pita o svemu. U slučaju da prihvati, dužan je, kada mu se postavi neko problematično pitanje, reći da ne zna ili da odgađa pitanje za sljedeću emisiju, ili da će isto proslijediti drugom učenjaku. Koliko puta sam čuo šejha Hasana Abduzzahira, kada je direktno u programu bio upitan o nekoj posebnoj temi iz islamskog bankarstva, da je rekao: „Pitajte toga i toga.“ Čak ni našega šejha, autoriteta, Karadavija nisam vidio da se žuri sa odgovorom, a ponekad bi odgovore na takva pitanja preusmjeravao na stručnjake;
da posjeduje pravnu nadarenost koja će omogućiti da raspravlja, razumije, pravilno zaključuje i prikladno odgovara, da bude svjestan i ne dozvoli da ga iskoriste za određenu stranu;
da poznaje običaje kraja iz kojeg dolazi onaj koji traži fetvu. U protivnom neka se suzdrži ili fetvu prepusti učenjacima iz mjesta odakle dolazi onaj koji traži fetvu;
da bude hrabar, pravilno upotrebljava dokaze, stane uz istinu i da se na Allahovom putu ne boji ničijeg ukora, jer pravilno dokazivanje sa jakim dokazima učinit će da ljudi imaju povjerenje u njegove fetve i da ih potom prihvate.
Drugo: Predmet fetve
Neophodno je da se u predmetu fetve ispune sljedeći uvjeti:
da se ne odnosi na sudbonosna pitanja ummeta. U protivnom se treba osloniti na fetve koje su izdate od strane pravnih akademija ili velikih pravnika,
da u njemu ne bude neka specifičnost koja je nepoznata muftiji,
da se ne odnosi na pitanja po kojima se spori druga strana pored onog koji pita za fetvu. Sporove nije moguće riješiti putem direktnih programa, nego posredstvom sudstva i sporazuma, a odgovori na takva pitanja mogli bi ponekad samo pogoršati situaciju,
da se ne odnosi na pitanja kojima su potrebna velika objašnjenja, kao, npr., da dođe pitanje u sljedećoj formi: da li je dozvoljena transplantacija organa?,
da se ne odnosi na hipotetička pitanja. Dakle, muftija ne treba odgovarati putem direktnih fetvi na pitanja koja se još nisu desila, nego na pitanja koja su definirana i koja su se desila.
Treće: Metodologija fetve
Nužno je da metodologija fetve bude postavljena na sljedećem:
1) metodologija srednjeg puta koja počiva na umjerenosti,
2) metodologija olakšanja i uklanjanja poteškoće koliko god je to moguće, jer Allahov Poslanik, s.a.v.s., kad god je imao mogućnosti izbora između dvije stvari – birao je lakšu ukoliko nije bila haram. To zahtijeva uvažavanje prilike i društva u kojem se nalazi osoba, kao i prihvatanje sukcesivnosti, olakšavanja i blagosti.
Četvrto: Priroda izlaganja i prezentacije
Muftija mora biti oprezan i pažljiv prilikom izlaganja i prezentacije fetve, tako da ne potencira stvari koje ga se ne tiču, niti se tiču onog koji traži fetvu. Isto tako, potrebno je u posebnim programima o fetvama da se voditelji programa pridržavaju šerijatskih propisa. Ako se radi o voditeljici, potrebno je da se pridržava propisa islamskog načina odijevanja, u protivnom će se desiti od samog početka opasna proturječnost pred gledaocima.
I posljednja naša dova je neka je hvala Allahu Gospodaru svih svjetova i neka je spas na našeg prvaka Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu porodicu i njegove drugove.
[1]Džeridetu-r-Re'j i-l-katarijje, 2. 12. 2006, br. 8974, str. 35.
[2] Vidi: Abdulhalima ebu Šekke, Tahriru-l-mer'eti fi a'sri-risale.
[3] Muslim, Knjiga o dobročinstvu, održavanju rodbinskih veza i ponašanju, poglavlje: Samilost, suosjećanje i potpomaganje vjernika.
[4]Džeridetu-r-Re'ji-l-katarijje, broj: 8974., str. 35.
[7]U'junu-l-enbai fi tabekati-l-ettibai, str. 17. Vidi: dr. Ali el-Kare Dagi, Fikhu-l-kadaja et-tibbijje el-mu'asire, Daru-l-bešairi-l-islamijje, Bejrut, 1427. h.g.
