Šerijatsko pravilo je nužda zakon mijenja. U nuždi biva dozvoljeno ono što je inače zabranjeno. Ali šta je u svemu ovome nužda? Uštedjeti više novca ili spasiti više života? No pogledajmo to sa vjerskog gledišta. Musliman u oskudici ili nedostatku novca kad dođe u trgovinu neće izabrati meso koje je najjeftinije, nego ono koje je Bog dozvolio, ako bude u mogućnosti kupit će to, ili u suprotnom neće kupiti ono što mu vjera zabranjuje pa makar bilo najjeftinije.
Svaki musliman se susreće sa pojmovima haram i halal. Još u ranoj mladosti naučimo da je nešto haram ili zabranjeno i da je nešto halal to jest dozvoljeno.
Svaki musliman koji želi da bude predani vjernik on će pedantno nastojati da udovolji ovim Božijim naredbama. Islamsko pravo fikh, i usuli fikh se bave time da ljudima daju valjane odgovore šta je halal a šta haram, koristeći se osnovnim izvorima (Kur'an i Sunet) i drugim izvorima kako bi opravdali i potvrdili svoje pravno rješenje.
Vrlo važno je pri donošenju tih rješenja da islamski pravnici uzmu u obzir: vrijeme, mjesto/prostor i okolnosti. Danas islamski pravnici se susreću sa nekim novim problemima na koje treba dati valjano rješenje koje ranije nije uopće bilo prisutno, i onda se često nađu pred ozbiljnim problemima jer znaju da taj njihov stav ili rješenje će biti nešto na osnovu čega će muslimani uređivati svoje živote. To prestavlja veliku odgovornost i teret. Tako da su islamski pravnici često sputani uslijed velike odgovornosti i pretjeranog respekta spram rješenja iz ranog perioda islamskog prava, i perioda ranih stoljeća islamske pravne nauke koja nekada može pomoći u iznalaženju rješenja za dato pravno pitanje/meselu.
Drugi vrlo bitan problem je mnogo pravnih detaljisanja u kojima se ljudi nauče da za svaki pokret žele rješenje, a onda zanemare one krucijalne najbitnije probleme. Poznata je izreka mnogo zakona malo pravde. Mi bi smo onda mogli kazati mnogo pravnih rješenja malo njihovog pridržavanja.
U čemu bi se moglo tražiti rješenje? U onome što je univerzalna pouka koja je jasna i razumljiva svima. Ona je nerijetko skrivena ili zaklonjena u komentarima te poruke. Kuran je toliko univerzalni i nenadmašan govor, i po tome da je lahko razumljiv.
Kako se desilo da smo iz tako jasne i obimne Božanske poruke, našu vjeru i njeno poimanje reducirali na to da (toga smo često svjedoci ) neki ljudi smatraju da su dobri muslimani ako ne piju alkohol ,ne jedu svinjsko meso, klanjaju i poste. Da li je to dovoljno, i je li u tome sadržaj 114 ku’ranskih sura? Govoriti o tom reduciranom posmatranju islama uzelo bi nam mnogo vremena a u ovom tekstu nam to nije namjera .
Naša namjera je da pogledamo jedan segment u islamu koji je vrlo bitan i važan a kod muslimana danas se izgubio i sa samih margina, a to je odnos prema životnoj sredini . Taj odnos čuvanja čistoće životne sredine kao prostora u kojemu čovjek provodi svoj život je od izuzetne važnosti. Taj odnos prema prirodi je dogmatske (akaidske) prirode i tiče se samog vjerovanja. Priroda su ajeti (znakovi) Allahove veličine i Allahovog stvaranja. Sejid Hosejin Nasr će kazati da je priroda Kur’an koji šuti a Kur’an priroda koja govori. Bahat odnos spram prirode je samim time bahat odnos spram ajeta Božijeg stvaranja. A opet S.H. Nasr će kazati da sve što postoji ima svoj specifičan život koji mu je Bog namijenio. Jedana od privilegija islama što je Allah zemlju učinio čistom i mesdžidom mjestom na kojemu musliman može učiniti molitvu. Uvjet molitve je čistoća počevši od mjesta, odjeće do tijela.
Pogledajmo još neke bitne činjenice vezano za čistoću. Poslanik je kazao: “Čistoća je pola vjere”, ili u drugom prijevodu naličje vjere (to jest drugo lice vjere). Ili drugi hadis: “ Allah će strmoglave baciti u džehenem onoga ko u bunar ili stajaću vodu izvrši nuždu”. Ili poruku u trećem hadisu: “Ne vršite nuždu na putevima i pod osamljenim stablima, čija hladovina ljudima služe za odmor”. Znači zabranjuje se muslimanima da čine bilo što što može pričiniti neugodnost a kamo li ugroziti zdravlje i život.
U tom vremenu nečistoće su bile manje opasne i mogle su nanijeti mnogo manju štetu nego neke sa kojima se naše društvo susreće. Ljudska želja i nastojanje da postanu neovisni da obezbijede sebe i svoje potomke dovela je do pretjeranog uništavanja resursa koji su ljudima bitni za opstanak. Taj proces uništavanja životne sredine posebno je ubrzan sa razvojem industrijalizacije i tehnologije. Možemo kazati da proporcionalno industrijalizaciji i tehnološkom razvoju je tekao i teče proces eksploatacije i destrukcije prirode i prostora na kojemu ljudi žive.
Taj proces destrukcije toliko brzo djeluje da su sve zemlje u svijetu se udružile da određenim mjerama zaustave ili uspore tu destrukciju. Mi ćemo se od mogućih zagađenja fokusirati na zagađenje zraka kao osnovnog elementa bitnog za život čovjeka.
U vrijeme poslanika vidimo iz gore navedenog hadisa da je onečišćenje vode na tom području bio problem sa kojim su se te generacije susretale. Onečišćenje zraka u tom period s obzirom na to da nije bilo industrije nije ni prestavljalo problem. Međutim problem onečišćenja zraka danas je ite kako prisutan u cijelom svijetu, pored onečišćenja, vode, tla (mjesta nuklearnih onečišćenja npr. Pripijat u Rusiji koji od nuklearne katastrofe iz 1986. godine i danas je pust, opasan i nemoguć za život čovjeka) biljaka i životinja različitim vrstama bolesti. Stručnjaci iz oblasti koja se bavi kontrolom zagađenog zraka u gradovima će reći da je najveće zagađenje zraka zimi, to jest u period zagrijavanja stambenih prostora. Složni su da je najopasniji i najnečišći energent ugalj koji se koristi u gradovima . Zagađenje zraka sa kojim se susreću gradovi u Bosni i Hercegovini a posebno centralni dio Bosne I Hercegovine je lokalnog karaktera, to jest ta zagađenja su posljedica zagađenja u toj sredini, i ta zagađenja nisu prouzrokovana iz drugog grada niti iz druge države.
Znači imamo zrak toliko zagađen i opasan koji smo ga mi onečistili. Mogli bi sebi tražiti razna opravdanja od toga da smo siromašna zemlja i da je to jedino što možemo priuštiti da zagrijemo svoj stambeni prostor. Šerijatsko pravilo je nužda zakon mijenja. U nuždi biva dozvoljeno ono što je inače zabranjeno. Ali šta je u svemu ovome nužda? Uštedjeti više novca ili spasiti više života? No pogledajmo to sa vjerskog gledišta. Musliman u oskudici ili nedostatku novca kad dođe u trgovinu neće izabrati meso koje je najjeftinije, nego ono koje je Bog dozvolio, ako bude u mogućnosti kupit će to, ili u suprotnom neće kupiti ono što mu vjera zabranjuje pa makar bilo najjeftinije. Ako su muslimani tako revnosni spram tog propisa, a što je za svaku pohvalu, kako i zašto muslimani ne smatraju zagađenje svoje životne sredine i zraka vjerom zabranjenog čina . ili zašto muslimani ne smatraju korišćenje energenata koji zrak čine opasnim po život haramom?
Znamo da u svetinje vjere spadaju i očuvanje ljudskog života, i da je kur’anski imperative “…I sami sebe u propast ne dovodite(svojim rukama) ,idobro činite…”. (Kur’an, 2:195.)
Gotovo da nije potrebno daljnje komentarisanje ovog kuranskog ajeta, u kojemu je jasna poruka; da svojim rukama ne smijemo sebe upropaštavati . Ako su potvrđene činjenice da ako bi čovjek bio duži period izložen zraku koji je mnogo manje zagađen od onog kojeg mi svake zime udišemo u glavnom gradu naše zemlje, izazvalo ozbiljne zdravstvene probleme i štetu na ljudske živote. Kako onda da smo tako ravnodušni spram toga?
Znamo iz povijesti islama da su muslimani činili hidžru da bi spasili svoje živote, ne želimo kazati da je to rješenje i za ovaj problem, jer ako se ne oslobodimo nemarnog odnosa, i slobodno možemo kazati, neislamskog odnosa spram životne sredine, vrlo brzo bi svaku čistu sredinu učinili nečistom.
Koje je rješenje ? Jedno od mogućih je da svako na svom polju dadne maksimum u očuvanju zraka čisim i zdravim za život. Tu vlast može najviše učiniti, jer u njenim rukama su i zakoni i novci. Počevši od planiranja više parkova i zelenih površina, kojih gotovo da nema u današnjim planiranjima gradova. Ukoliko ta vlast bude domaćinski željela da nešto učini na tom polju ljudi bi sigurno brzo stekli povjerenje u takvu vlast. A vlast sigurno neće riješiti to pitanje na način da ljudima kaže da ne izlaze iz svojih domova i da ne otvaraju prozore dok ne padne kiša ili snijeg.
Jedan filozof je kazao da u životu postoje prioriteti i ukoliko ih zanemarimo ne znači da smo riješili naš problem nego da će taj prioritet doći po naplatu sa višestrukom cijenom.
U islamskom pravu je i te kako bitan poredak prioriteta i često puta onaj višeg nivoa pomjera sve druge ili nekad i isključuje druge. Stoga možemo kazati da je ljudski život uvjetovan čistim zrakom, a život je u islamu uvijek prioritet. S toga ima li većeg i važnijeg prioriteta od naših života? A da bi ga zaštitili ne postoji kalkulacija u tome koliko nešto košta ,to bi trebala i vlast i pojedinac uzeti kao odrednicu u rešavanju problema zagađenog zraka.
Pregledali smo mektebske udžbenike i udžbenike vjeronauke za osnovne škole i saznali sljedeće: kako je moguće da autori udžbenika nisu uvrstili niti se osvrnuli na sigurno jedan od najvećih problema sa kojima se susrećemo kao društvo. Kako je ovo dogmatsko (akaidsko) pitanje zanemareno?
U jednoj anonimnoj anketi smo došli do sljedećih saznanja na postavljena pitanja između ostalih je bilo i pitanje kakvog ste imovinskog stanja ? Kao i pitanje koji energent koristite za zagrijavanje vašeg stambenog prostora? I dobili odgovore: Da oko 70% imućnih je koji koriste ugalj kao energent za zagrijavanje svog stambenog prostora, a samo 30% lošeg imovinskog stanja koriste ugalj kao energent za zagrijavanje stambenog prostora, koji najviše doprinosi zagađenju zraka od svih energenata.
Kad se osvrnemo na gore spomenuto onda bi mogli zaključiti da je naš zrak koji udišemo i više nego opasan za zdravlje i i živote ljudi. Zatim, da je ugalj koji ljudi koriste kao energent za zagrijavanje stambenog prostora jedan od najvećih zagađivača zraka. Da nije imovinsko stanje ljudi presudno u tome koriste li najlošiji energent za zagrijavanje stambenog prostora. Da udžbenici ne prepoznaju tako bitan segment kao problem koji bi mladima usadio valjan vjerski odgoj spram ovog vrlo važnog životnog i svakako vjerskog problema. Muslimani ne smiju sebi tražiti izgovor bilo koje prirode od teorija zavjere do toga da smo mi siromašna država i stanovništvo, jer ni jedan od tih izgovora neće riješiti naš sigurno najvažniji problem sa kojim se susrećemo svake zime ( a u našim krajevima to je blizu pola godine). I direktne i indirektne posljedice zagađenog zraka u glavnom gradu Bosne i Hercegovine su toliko ozbiljne i opasne da ugrožavaju ljudsko zdravlje živote i paralizuju normalno ljudsko djelovanje i rad. Islamskoj zajednici slijedi jedan veliki posao na educiranju da kao vjernici moramo čuvati svoje zdravlje i živote i da to prestavlja vjerski imperative prvog razreda na ljestvici prioriteta.
Autor: Šarić Muhamed
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba