Džihad nije sveti rat

Neki će upitati, kako se izgradnja i održavanje mira može uskladiti s konceptom “svetog rata”?

Kur'anski termin džihad uobičajeno je pogrešno prevo­đen kao “sveti rat”. Kur'an je objavljen na arapskom jeziku, a ne na engleskom. Arapski ekvivalent za engleski izraz “sve­ti rat” glasi harb muqaddasah, izraz koji se nigdje ne može naći u Kur'anu ili pak u autentičnim izrekama Poslanika isla­ma, a.s. Čak kada Kur'an govori o odbrambenom ratu, on ga nikada ne glorificira niti ga naziva “svetim”; pravilnije, rat se opisuje kao nešto što je samo po sebi mrsko (2:216-217). Dakako, kao krajnja opcija, može biti bolja nego ne učiniti ništa prilikom suočenja s agresijom ili ugnjetavanjem.

Nadalje, termin “sveti rat” leksički znači neku vrstu borbe u ime jedne vjere protiv druge ili drugih. Ne postoji ajet u Kur'anu koji odobrava borbu protiv bilo kog mirolju­bivog nemuslimana samo na osnovu toga što on/ona nije musliman. Kur'an zabranjuje prisiljavanje u vjeri (2:256) pa čak dozvoljava i jedan oblik međuvjerskog braka. Napri- mjer, musliman muškarac može oženiti židovkinju ili kr- šćanku. (5:5).

Iz religijske perspektive može se dokazivati da je izraz “sveti rat” svojevrsna kontradikcija u izrazu, budući da nema ništa “sveto” vezano za rat i njegove rezultate; krvoprolića, uništavanje i ljudsku patnju. On može u nekim okolnostima biti manje zlo, ali sam po sebi on ne može biti svet. Stoga, može biti korisno razmotriti značenje termina džihad i u nje­govom doslovnom ili literarnom i u religijskom značenju.

Džihad je arapski izraz koji se izvodi iz glagolskog ko­rijena dž-h-d, što doslovce znači nastojati ili ulagati napor. To je isti korijen iz kojeg se izvodi pravni termin idžtihad, koji se odnosi na vršenje ili ulaganje intelektualnog napora od strane učenjaka kako bi iznašli utemeljeno religijsko mi­šljenje o nekom novom pitanju ili problemu. Termin džihad i slični termini izvedeni iz istog korijena upotrebljavaju se u Kur'anu i Hadisu. Prije svega, koristi se u kontekstu mo­litve, činjenja dobrih djela i samopročišćenja; unutarnjeg džihada ili borbe protiv zlih sklonosti vlastite duše (Kur'an, 22:77-78; 29:4-7). Na drugom mjestu, koristi se u kontekstu društvenog džihada, ili težnje za istinom, pravdom i dobro­biti u nečijem odnosu s drugim ljudima. Primjeri ove upo­trebe obuhvataju plaćanje milosrđa onima koji su potrebni (49:15) i nastojanja da se ubijede oni koji odbacuju Božiju poruku pozivajući se na argumente predstavljene u Kur'anu (25:52). Treće, koristi se u kontekstu bojnog polja, koje se često naziva dosta izričitije qital, a što označava borbu. Po­tonji oblik, borbeni džihad dozvoljen je u Kur'anu zarad le­gitimne samoodbrane prilikom suočavanja s neisprovocira- nom agresijom ili zarad otpora okrutnom ugnjetavanju na religijskim ili drugim osnovama. Ustvari, prvi ajeti u Kur'anu koji su dozvolili samoodbranu nisu objavljeni sve dok rana muslimanska zajednica nije pretrpjela više od trinaest go­dina patnje i agresije od strane idolopokloničkih Arapa. Iz načina izražavanja i korištenja riječi u ovim ajetima može se mnogo toga zaključiti: Dopušta se odbrana onima koje dru-

gi napadnu, zato što im se nasilje čini - a Allah ih je, doista, kadar pomoći - onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah!" (22:39-40).

Ključni ajeti u Kur'anu koji se tiču opravdavanja pribje­gavanja borbenom džihadu su slijedeći: I borite se na Alla- hovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne ot- počinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu. I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A zlostavljanje je teže od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod Časnoga hrama, dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijaj­te! - neka takva bude kazna za nevjernike. A ako se prođu - pa, Allah zaista prašta i samilostan je. I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vje­ra slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje. Sveti mjesec je za sveti mjesec, a i u svetinjama vrijedi odmazda: onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom i Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani onih koji se grijeha klone. (2:190-194). Očigledno je iz ovih ključnih ajeta da su jedina dva opravdanja za borbenu vrstu džihada: da se zaustavi agresija i okrutno ugnjetavanje. Uvjet za prestajanje nepri­jateljstava nije prihvatanje islama, već zaustavljanje agresije i ugnjetavanja.

Poput spomenutih ajeta, postoji nekoliko ajeta u Kur'anu koji dozvoljavaju borbu. Ovi ajeti, međutim, kada se razumijevaju u njihovom tekstualnom i historijskom kontekstu, tiču se ratnih situacija i ne treba ih generalizira­ti. Opisi agresora i tlačitelja kao onih koji odbijaju vjeru ili ljudi idolopoklonika ne znači da se protiv njih treba boriti zbog toga što su nemuslimani. Historijski gledano, ovi agre­sori jesu bili nemuslimani. Ustvari, Kur'an dozvoljava borbu i protiv muslimana ako su oni agresori, a ukoliko su dru­ga sredstva i pokušaji uspostavljanja mira i pravde propali (49:8-9). Pitanje ili osnov dozvoljavanja borbe leži u prisu­stvu agresije, a ne u različitosti religijske pripadnosti.

Nema nijednog ajeta u Kur'anu koji kada se postavi u svoj odgovarajući tekstualni i historijski kontekst dozvoljava borbu protiv drugih na osnovama njihove vjerske, etničke ili nacionalne pripadnosti. Ukoliko bi se to učinilo, bila bi to kontradikcija ili proturječnost prema nekoliko ustanovlje­nih vrijednosti i principa o kojima smo raspravljali u pret­hodnim poglavljima. Borbeni džihad nije samo ograničen u smislu onog šta ga može a šta ne može opravdati, on je također striktno (zakonski) reguliran. Poslanik Muham- med, a.s., je podučavao kako se ponašati na bojnom polju. Kao “omraženom činu” ratu ne treba pribjegavati ukoliko postoje druga miroljubiva sredstva da se zaustavi agresija i ugnjetavanje. Namjere moraju biti čiste i nikakve sebič­ne lične ili nacionalističke agende ne smiju biti pokretačka snaga. Mora postojati objava rata od strane legitimne vlasti nakon obavezne konsultacije. Niko od onih koji ne učestvu­ju u borbi ne smije biti povrijeđen. Svi se moraju suzdržati od pljačkanja i nepotrebnog uništavanja. Ratni zatvorenici i ranjenici moraju biti tretirani na human način.

Treba napomenuti da su u dugoj historiji muslimanskih naroda postojala vremena kada se takvih uvjeta i pravila pridržavalo, ali i drugih vremena kada su isti narušavani u različitoj mjeri. Također, bilo je pogrešnih tumačenja ovog koncepta od strane učenjaka, vjerovatno pod utjecajem, u najmanju ruku, okolnosti tog vremena u kojem su oni živje­li. Međutim, ostaje činjenica da islamska učenja ne treba da budu izvođena ili bazirana niti na onome što su neki musli­mani činili u prošlosti, niti na onome što rade danas, ili bolje kazano, pogrešnim tumačenjem prošlosti ili sadašnjosti.

Ovaj rad neće biti potpun bez doticanja nekih uobiča­jenih pogrešno shvaćenih i često pogrešno protumačenih citata iz Kur'ana. Ovim ćemo se pozabaviti u narednom po­glavlju.

Iz knjige: 

Džemal Bedevi

Odnosi između muslimana i nemuslimana: razmišljanja o nekim kur'anskim tekstovima

Keywords & Tags

Contact Us