Džemaluddin El-Afgani: „Putujuća živa baklja arapsko-islamskog svijeta“

Džemaluddin El-Afgani (1839–1897) -  „Putujuća živa baklja arapsko-islamskog svijeta“  U ovom dijelu serijala Dragulji muslimanske učenosti upoznajemo se s likom i djelom egipatskog učenjaka Muhameda Abduhua (Jamal al-Din al-Afghani)

Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika (hadis)

Zaostavština Džemaluddina el-Afganija

Neumorni pobornik vlastitog svjetonazora, učitelj revolucionarne publike, Džemaluddin el-Afgani, prema peru vjernog učenika Muhammeda Abduhua, porijeklo vodi iz Afganistana. Rođen u Esad Abadu u blizini Kabula 1839. godine, prvo obrazovanje stiče u Afganistanu, a potom u Perziji. Sa svega osamnaest godina pokazuje izričit senzibilitet prema znanosti i filozofiji. S evropskim znanostima upoznao se u Indiji, gdje je boravio godinu i po dana, nakon čega je, prilikom posjete Mekki, obavio obredoslovno hodočašće, hadž. Povratkom u Afganistan, započinje decenija njegovih strateških aktivnosti, povremeno prekidanih nestabilnošću građanskog rata. Zemlju napušta 1868. godine, uslijed dolaska na vlast emira Šir Ali-hana, čije neprijateljstvo je izazvao zahvaljujući svojim liberalnim koncepcijama, te prihvaćenošću od strane naroda. Odlazi u Indiju, gdje od strane vlasti biva spriječen da održava doticaj s ulemom i establišmentom. Vlasti ga iz Indije šalju za Kairo, u kojem provodi četrdeset dana, a nakon toga odlazi u Istanbul. U Egipat se ponovno vraća 1871. godine, zbog zahtjeva istanbulskog sultana da napusti zemlju, zarad neslaganja u stavovima. U Egiptu biva ugodno dočekan te osam narednih godina provedenih u toj zemlji slove za osam najplodnijih godina njegove karijere. Iz Egipta je iznova deportiran u Indiju, gdje mu se zabranjuje kretanje do smirivanja Urabijeve revolucije u Egiptu 1882. godine. Za vrijeme tadašnjeg boravka u Indiji piše raspravu „Erreddu ala eddehrijjin“, a 1883. godine odlazi u Pariz gdje mu se priključuje i Muhammed Abduhu. U Parizu rade na sedmičnim izdanjima novina „El-Urvetul-vuska“, čijim sadržajem upućuju muslimane na otpor kolonijalizaciji. Novine su izašle u samo osamnaest brojeva, zbog engleske zabrane unošenja istih u Indiju i Egipat. Iz Pariza, El-Afgani odlazi u London, potom posjećuje Rusiju, a nedugo zatim Minhen, gdje se nalazi s iranskim šahom Nasir ed-Dinom. Na šahovo insistiranje odlazi u Teheran 1890. godine. Ubrzo dolazi do neslaganja između šaha i El-Afganija što je za posljedicu imalo El-Afganijevu internaciju iz Irana 1891. godine. Nakon Irana kratko posjećuje London, odakle se zapućuje za Istanbul gdje ostaje do svoje smrti 1897. godine.

Mnogobrojna putovanja bila su izvrsna šansa za ostavljanje trajnog biljega na mudrost tih naroda, zarad čega kasnije biva naročito uvažavan od strane velikog broja muslimanskih intelektualaca.[1]

Anarhist i intelektualac plahovite naravi

Muslimanski reformator, obnovitelj, novinar, apologet i plahi avanturista, Džemaluddin el-Afgani, bijaše jednim od najvažnijih agitatora onoga što se u literaturi dvadesetog stoljeća naziva „islamskom obnovom“. Imajući svoj reformatorski sistem, ipak nije bio klasični sistemski mislilac, niti autor golemih tomova knjiga, ne želeći na taj način, svoju misao ograditi desetinama senzualnih pisanih izdanja. Njegova misao, izražena kroz njegovu ideju imala je moćan odjek u tadašnjim muslimanskim društvima. Antikolonijalni stavovi, prepoznatljivi kroz njegovu usmenu i pisanu riječ, koje su s njim dijelili njegovi prosperitetni muslimanski krugovi, bijahu odlika reformatorske ideje ovog velikana. Avangardna publika, sastavljena od velikog broja erudita tog vremena, potvrđuje da se njegovo djelovanje nije završilo preseljenjem s ovog svijeta, obzirom da su njegovi učenici, istaknuti mislioci, nastavili širiti svjetlo njegove teorije na kasnija pokoljenja. Mnogi znanstvenici ga proglašavaju reformatorom koji je djelovao „pod teškim stegama kolonijalizma“, obzirom da je loše stanje istočnih naroda, pod represijom kolonijalizma, učinio glavnom tematikom svojih predavanja i eseja te sveukupnog djelovanja. Njegovu budnu individualnost, definisalo je nekoliko intelektualnih zanosa koji osjetno odrediše njegov život, a to su putovanja, ostavljanje traga na svakom tlu kojega je dotaknuo i ideja antikolonijalizma.[2]

Značaj El-Afganijevih putovanja

Božiji naputak Putujte po svijetu[3], El-Afgani je u potpunosti implementirao u svoj život. Veliki broj putovanja svjedoči tome u korist. Upravo na tim putovanjima je proklamirao antikolonijalne stavove, formirao savezništva te utemeljavao tajna društva, poput „El-Urvetul-vuska“ u Parizu i „Ummu-l-qura“ u Mekki. U nekim dijelovima pisanog stvaralaštva postoje podaci da je stigao do masona i bio njihovim članom.[4]

Trajni otisak reformatorskih projekata

Putovanja, pored toga što su El-Afganiju omogućila upoznavanje raznolikih naroda, vjerovanja, praksi i ideologija, osigurala su mu i prostor za aktivno djelovanje te mogućnost utiskivanja obnoviteljskih poduhvata na svakom posjećenom području. Često mijenjanje strana i savezništva, te razni konsenzusi koje je sklapao, nikako nisu podrazumijevali prihvatanje kolonijalizma kao trajnog „sistema“ unutar kojeg trebaju živjeti i djelovati istočni narodi. Njegovi projekti su bili revolucionarni i liberalni s osloboditeljskim opredjeljenjima.[5]

Šta je potrebno reformirati?

U okvirima svoje humanističke teorije, iznosio je tokom vremena, različita uvjerenja i stavove. Stavovi koji se kreću od ideje da muslimani trebaju očuvati hilafet i halifu kao simbol jedinstva do vjerovanja da muslimanima halifa nije potreban, jer je Kur'an njihov sultan te mnoge druge stavke iz šarolikog opusa njegovog djelovanja, posljedica su burnih kretanja u njegovoj karijeri, ali i životu. Pod „istočnim društvima“ El-Afgani podrazumijeva tadašnja, kolonijalizirana muslimanska društva, unutar kojih se zalaže za reformu institucija, prije svega obrazovnih. Muslimani treba da u sklopu svoje religije iznova otkrivaju nove elemente oslobođenja, koji će ih potaknuti na rad, disciplinu, pravednost i marljivost, s ciljem postizanja društvenog uređenja i pravde kao kur'anskog imperativa. Nužno je da muslimani pristupe izučavanju zapadnih dostignuća i znanosti te da klasično pravo sprovode shodno potrebama vremena u kojem žive, zagovara El-Afgani.[6]

Pogledi na reformu

Upotrebljavajući „Islam“ i „Zapad“ kao antagonističke povijesne konstrukte, El-Afgani uspostavlja opće stavove o reformi, kroz šta je potrebno posmatrati i njegovu vezu s panislamizmom. Dekonstrukcija i reinterpretacija islamske pravne nauke, reorganizacija muslimanskih ustanova i usklađivanje islama sa svijetom moderne nauke i tehnologije, ključni su koraci za konsolidaciju muslimanskih naroda i društava. [7]

Ideje

Razumijevajući teoriju i praksu kao dva neodvojiva segmenta života ovog velikana, izvodimo zaključak njegovog razumijevanja Kur'ana i Sunneta kao primarnih i temeljnih izvora svakog religijskog, pravnog, političkog, doktrinarnog i drugog poretka. Smatrajući da, sam Kur'an obavezuje čovjeka na razmišljanje i zahtijeva od njega upotrebu razuma, El-Afgani objašnjava da racionalno gledanje na svijet, znanost, filozofiju te opće životne probleme, ne može čovjeka dovesti do stanja da pozicionira Kur'an nasuprot razumu. U djelu „Pobijanje materijalista/ateista“, izlažući svoje glavne ideje, razrađuje tri pitanja: pitanje vjere u društvu, njene nužnosti i društvene uvjetovanosti, potom pitanje ateizma, njegovih filozofskih smjerova i njegove ideološko-filozofske utemeljenosti te pitanje islama kao religije. „Katkada materijalisti/ateisti objavljuju da im je stalo da pročiste naše umove od praznovjerja i da našu inteligenciju osvijetle istinskom spoznajom; katkada nam se predstavljaju kao prijatelji siromaha, zaštitnici slabih i kao branioci potlačenih... Kojoj god skupini pripadala njihova djelatnost, ona svakako predstavlja šok koji će uzdrmati same osnove društva i razoriti plodove njegova rada... Njihove misli potiskuju plemenite motive naših srdaca; njihove ideje bi zatrovale naše duše, a njihova ticala vazda nastoje gušiti ili remetiti uspostavljeni red“,[8] piše El-Afgani, proklamirajući ideju da istinska civilizacija nije utemeljena na materijalističkom napretku, nego na vjerovanju, moralnosti i učenosti. „Vjera je sama srž i bit naroda i stvarni izvor sreće pojedinca.“[9] Govoreći o kolonijalizaciji kao ekonomskom ratu koji za cilj ima potčinjavanje i porobljavanje slabijeg, El-Afgani je stavlja na suprotnu stranu od džihada (svetog rata) koji za svrhu ima proklamiranje vjerovanja. Deklarirajući islam kao religiju koja predstavlja objektivno i znanstveno-racionalno gledanje čovjeka na prirodu, društvo i mišljenje, on apeluje na sve muslimane da se koriste razumom, jer šta god naučavao, islam se poziva na razum. Objašnjavajući „kada“ i „kader“ kao dijelove islamske doktrine koji u čovjeku jačaju vjerovanje, hrabrost, stabilnost i strpljivost, žustro suprostavlja islam doktrini fatalizma koja je tendeciozno uvedena u muslimanski svijet zarad političkih ciljeva. Za El-Afganija se veže i ideja političkog panislamizma, kojeg je on razumijevao kao savez država sa zajedničkom vanjskom politikom i odbranom.[10]

Kratak pregled El-Afganijevih djela

Premda El-Afgani nije posezao za pisanjem golemih tomova knjiga, njegova pisana tekovina nije izričito velika. Među njegovu pisanu zaostavštinu svrstavamo sljedeća djela:

Rasprave u novinama „Egipat“ i u novinama „Trgovina“.

Rasprave u časopisu „Neraskidiva veza“ u Parizu.

Rasprave u časopisu „Svjetlost Istoka i Zapada“ u Londonu.

Rasprava u francuskim novinama Journal des Debates kao odgovor Ernestu Renanu.

Knjiga „Dodatak objašnjenju povijesti Afganaca“, koja predstavlja sažetak za „Povijest Afganaca“, a u njoj se priređivač bavi porijeklom, imenom i plemenima Afganaca te savremenom demografijom Afganistana, običajima, mezhebima i vlašću.

Rasprava „Pobijanje materijalista/ateista“, napisana u Indiji, u kojoj autor opovrgava argumente prirodnjaka, pojašnjava vrijednost vjere i neminovnost njezina postojanja.

Knjiga „Misli Džemaluddina el-Afganija“, autora: Muhammeda Baša el-Mahzumija, nudi skup zabilješki s El-Afganijevih predavanja, održanih prilikom posljednjeg boravka u Istanbulu.[11] El-Afgani zauzima konstataciju o islamu kao religiji koja prevazilazi sve druge religije i religijske tradicije u ostvarivanju zadovoljstva i definiranju programa političke i društvene reforme. Islam na kojeg on usmjerava jeste elementarni islam, onaj iz naukovnog svijeta, a ne iz tadašnjih kolonijaliziranih muslimanskih društava.

Preseljenje na Ahiret i pitanja za promišljanje

Džemaluddin el-Afgani na Ahiret je preselio 9. marta 1897. godine, nakon inspirativnog života provedenog u službi čovječanstva i s težnjom da vrati slavu islama i dostojanstvo ujedinjenih muslimana, međutim, postavlja se pitanje, da li su njegove ideje umrle s njim? Danas, 127 godina nakon njegova preseljenja na bolji svijet, poželjno je postaviti sljedeća pitanja za promišljanje: koliko su i gdje uspjele njegove reformatorske ideje, da li je tradicionalni svijet islama slijedio njegove reformske puteve i koliko današnji muslimani uvažavaju njegove koncepcije?[12]

Autor: Azra Lojić

Literatura

1. Kur'an, prijevod je Korkutov.

2. Karić, Enes, Džemaluddin el – Afgani-Reformator i predvodnik islamske obnove, El-Kalem, Sarajevo, 2018.

3. Terzić, Izet, „Džemaluddin el-Afgani, reformator islamske misli“, Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, br. 1., Bihać, 2007.

4. Valjevac, Mensur, „Sejjid Džemaluddin el-Afgani (1254–1314/1838–1897), preteča tumačenju Kur'ana u 14/20 stoljeću“, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2018.

[1] Izet Terzić, „Džemaluddin el-Afgani, reformator islamske misli“, Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, br. 1., Bihać, 2007., str. 133–135.

[2] Enes Karić, Džemaluddin el – Afgani-Reformator i predvodnik islamske obnove, El-Kalem, Sarajevo, 2018., str. 9–11.

[3] Kur'an, El-Ankebut, 20.

[4] Enes Karić, Džemaluddin el – Afgani-Reformator i predvodnik islamske obnove..., str. 11.

[5] Enes Karić, Džemaluddin el – Afgani-Reformator i predvodnik islamske obnove..., str. 11.

[6] Ibid, str. 11–12.

[7] Ibid, str. 61–62.

[8] Mensur Valjevac, „Sejjid Džemaluddin el-Afgani (1254–1314/1838–1897), preteča tumačenju Kur'ana u 14/20 stoljeću“, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2018., str. 61–62.

[9] Ibid, str. 62.

[10] Ibid, str. 62–63.

[11] Enes Karić, Džemaluddin el – Afgani-Reformator i predvodnik islamske obnove..., str. 47–51.

[12] Ibid, str. 44–45.

Keywords & Tags

Contact Us