Divno je stanje vjernika

Ebu Jahja Suhejb ibn Sinan, r.a., prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom govoreći o posebnom stanju u kojem se vjernik nalazi, rekao:

عَنْ أبي يَحْيَى صُهَيْبِ بْنِ سِنَانٍ ، رضي الله عنه ، قَالَ: قَالَ رَسُولُ الله ، صلى الله عليه وسلم،: 

عَجَباً لأمْرِ الْمُؤْمِنِ إِنَّ أَمْرَهُ كُلَّهُ لَهُ خَيْرٌ، وَلَيْسَ ذَلِكَ لأِحَدٍ إِلاَّ للْمُؤْمِن: إِنْ أَصَابَتْهُ سَرَّاءُ شَكَرَ فَكَانَ خَيْراً لَهُ، وَإِنْ أَصَابَتْهُ ضَرَّاءُ صَبَرَ فَكَانَ خيْراً لَهُ. (مسلم)

"Divno je stanje vjernika! Svako njegovo stanje je dobro po njega, a tako nije nikome drugome osim njemu. Ako ga zadesi kakva radost, on zahvali Allahu i bude dobro za njega. A ako ga zadesi neka nedaća, strpi se i opet mu bude dobro!"[1]

Kada se izgradi iskrena i snažna duhovnost u pojedincu ona ga čini posebnim bićem, on se ne opterećuje onim što depresivnim čini većinu oko njega, na njemu se vidi osmijeh koji pokriva sve brige i tuge ovoga svijeta, on postojano i sigurno ide u budućnost, jer je njegov put obasjan Uputom.

Kada pokušamo konkretnije analizirati osobine duhovno snažne osobe, možemo primijetiti sljedeće:

1. Znanje sebe, svijeta koji nas okružuje te životnog cilja i strategije

Dokazano je da oni koji žive islam pokazuju jako izraženu težnju za samousavršavanjem, proširivanjem svoga znanja, izgrađivanjem vlastite ličnosti, što je jedan od najvažnijih kriterija mentalnog zdravlja, odnosno, normalnosti.

Iz stanja svekolike krize u kojoj se našao današnji čovjek može se izaći jedino obrazovanjem koje je prožeto sviješću o Bogu, koje će imati za cilj prosperitet ljudskog roda, a nikada njegovo uništavanje. 

Savremeni čovjek prije nego što se dovede do uništenja mora objektivno sagledati svoj način života. Mora postati svjestan da su ljudske želje iracionalne i neograničene. Kapitalizam počiva na imperativu ekonomskog rasta, a preduvjet tog rasta kojem nema kraja, jeste stalno poticanje ljudskih želja. Saznanje da imamo koliko nam treba je mogući put za izlazak iz začaranog kruga besmislenog zarađivanja i besmislenog trošenja.[2]

Vrlo je važno da poznajemo našu prošlost, junake naše historije kako bismo ostvarili i mi takav napredak i prosperitet, kako bismo prepoznali uzroke i osobe koji utječu na oblikovanje naše sadašnjosti te gradili izvjesniju i sigurniju budućnost.

1. Samopouzdanje, smirenost, odlučnost i nesebičnost

Kao sljedbenici Božijeg Poslanika, s.a.v.s., dugo vremena iščekujemo generaciju koja će zanemariti svoje osobne interese posvećujući se interesima muslimana i islama širom svijeta. Koji će svoje živote posvetiti islamu, koji će poput Muhammeda, s.a.v.s., reći:

"Da mi date Sunce u desnu, a Mjesec u lijevu ruku, ja se neću odreći ove zadaće koja mi je povjerena dok je ne izvršim ili umrem na tom putu."

Osoba okrenuta duhovnim vrijednostima je velikodušna, darežljiva i nesebična. Ona očekuje za svoj angažman nagradu jedino od svoga Gospodara, zato je spremna na svaki koristan rad, svjesna da nijedan korak učinjen na tom putu neće biti uzaludan. I u tome nam je najbolji primjer Božiji Poslanik, s.a.v.s. Nikada od njega ništa nije traženo, a da nije dao, bez obzira o kome se radilo.[3] Dijelio je ne bojeći se siromaštva. Za jednog od njegovih savremenika to je bio najjači dokaz njegovog poslanstva.

Žrtva za drugog je osnovna pokretačka sila koja će probuditi naciju. Svako društvo se mora žrtvovati za ljude. Žrtvovanje je izvan i iznad ovosvjetskih dobiti i, prema tome, njegova definicija nadmašuje puki altruizam. Takav altruizam uspostavlja karakter ljudi koji su nezainteresirani za ličnu ili ovosvjetsku dobit i koji su se predali Božijoj naklonosti. Ovo su ljudi koji su sposobni usaditi u društvo svijest o odgovornosti i brizi za druge. Bez liječnika za dušu, nije moguće sačuvati temeljne vrijednosti koje se odnose na islamsku civilizaciju i koje su oblikovale njezin historijski identitet.

Požrtvovanost je jedna od važnih karakteristika osobe koja poučava druge. Oni koji se ne žrtvuju, ili to ne mogu, rizikuju da nikada ne budu ljudi od općeg dobra, a ljudi koji nemaju osjećaj za opće dobro ne mogu biti uspješni. Samo trud onih koji su spremni da prevale najveću razdaljinu kada je to potrebno, da ostave svoje imanje, dotadašnji život, porodicu, poziciju, slavu, ono za čim ljudi obično čeznu i što je njihova svrha življenja, taj trud za opće dobro sigurno će, s Božijom pomoći, doseći vrhunac. Ashabi su znali prelaziti nepregledne i bezvodne pustinje samo da bi čuli jedan hadis, a Ebu Talha je sa svojom porodicom prenoćio gladan kako bi omogućio gostu, kojeg do tada uopće nije poznavao, da može večerati.

Muslimani se uvijek na tom putu sjećaju riječi h. Ebu Bekra:

"O, moj Gospodaru, učini moje tijelo tako velikim da sam ispunim džehennem pa da ne ostane nijedno mjesto za nekoga drugog!"

1. Pozitivna orijentiranost i maksimalna angažiranost

Duhovno snažne osobe su ispravno i jasno orijentirane ličnosti, čvrstog karaktera, izgrađenog identiteta, stabilne i pragmatične. Življenje islama osigurava jasno životno usmjerenje, čvrste osnove i sigurne okvire za izgrađivanje ličnosti, i time omogućava čovjeku da bude stalno na putu ostvarenja vlastite generičke suštine i dostigne svoju zrelost i aktualizaciju.[4]

Vrijeme je temeljni ljudski kapital u životu na ovom svijetu. Štaviše, život je vrijeme. Otuda se navodi izreka imama Hasana el-Basrija, r.h., da je, ustvari, čovjek sazdan od dana, pa kako koji dan prolazi tako se otkida i dio njega. Ništa u ljudskom životu nije vrednije od vremena. Šta god bi se tražilo od čovjeka da mu se zauzvrat produži život na to bi pristao.[5]

Budući da kvalitet života zavisi od kvalitetno utrošenih sati i minuta duhovna snažna i svjesna osoba ne dopušta sebi da ih upropaštava, da prolaze bez ikakve koristi i da se kasnije kaje zbog toga, pa da se obraćamo Allahu, dž.š., riječima:

رَبِّ ارْجِعُونِ لَعَلِّي أَعْمَلُ صَالِحًا فِيمَا تَرَكْتُ

"Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!"[6]

Konstantna pasivnost i mirovanje znače zanemarivanje utjecanja na ono što se dešava oko nas i izbjegavanje učestvovanja u djelovanjima koja nas okružuju. To dalje podrazumijeva gubitak naše posebnosti i osobnosti i utapanje u ciljeve, strategije i planove drugih, a to osoba Allaha svjesna ne može sebi dopustiti.

عَنْ ‏حُذَيْفَةَ ‏، رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ ، ‏قَالَ ‏قال رسول الله ‏صلى الله عليه وسلم :‏ ‏لا تَكُونُوا ‏ ‏إمَّعَةً ‏ ‏تَقُولُونَ إنْ أَحْسَنَ النَّاسُ أَحْسَنَّا وَإنْ ظَلَمُوا ظَلَمْنَا وَلَكِنْ ‏ ‏وَطِّنُوا ‏ ‏أَنْفُسَكُمْ إنْ أَحْسَنَ النَّاسُ أَنْ تُحْسِنُوا وَإِنْ أسَاءُوا فَلاَ تَظْلِمُوا ‏

Et-Tirmizi navodi od Huzejfe, r.a., da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao:

"Nemojte biti povodljivci koji će govoriti: 'Ako ljudi budu činili dobro i mi ćemo, a ako oni budu nasilje činili i mi ćemo', nego budite postojani. Ako ljudi budu činili dobro i vi ga činite, a ako oni budu loše radili, nemojte vi prelaziti granice."[7]

Najznačajnija crta onih koji su se posvetili tome da steknu Božije zadovoljstvo (rizaluk) i ideal prisnosti te da budu voljeni od Allaha, dž.š., jeste ta da oni nikada ništa ne očekuju – materijalno ili duhovno – u zamjenu za svoje služenje. Stvari kao što su profit, bogatstvo, cijena, udobnost, itd. na koje ljudi ovoga svijeta obraćaju veliku pažnju, ne znače mnogo; one nemaju vrijednosti, niti ih oni uzimaju kao kriterij.

Ne samo da snažna duhovnost utječe na jačanje pojedinca nego jačanjem pojedinca snaži se, dovodi u red i uspostavlja potpuna harmonija unutar porodice, zajednice, pa i cijelog društva.

Izgradnja sretne porodice je preduvjet za izgradnju funkcionalne zajednice, a potom i zdravog društva, jer "iz sretnih porodica zrači sreća na cijelo ljudsko društvo, a nesreću nesretnih porodica osjeća cijela zajednica".[8]

U današnjem vremenu moderni kapitalizam kroz svaku našu poru potpiruje glad za potrošnjom. Potrošnja je postala veliki placebo modernog društva, naša tobožnja nagrada za to što radimo nenormalno dugo. Roditelji svoj kompulsivni konzumerizam prenose na djecu zasipajući ih igračkama i raznim spravama za zabavu, umjesto da provode vrijeme s njima."[9]

Odgoj djece je obaveza i prema ljudskom društvu i zajednici, kako u užem, tako i u širem smislu, jer djeca su budući aktivni članovi ljudskog društva i građani države, a od stupnja njihovog odgoja ovisit će njihova vrijednost i korisnost po ljudsko društvo. Na koncu, to je roditeljska moralna obaveza prema budućnosti u apsolutnom i neprikosnovenom smislu – od sada do Vječnosti. Brižno i znalačko gledanje u budućnost spada u mudrost života, a savjestan odgoj potomstva je odbljesak te mudrosti.[10]

Porodica koja je od početka utemeljena na čvrstim osnovama jeste gnijezdo ispunjeno materijalnom i duhovnom srećom, zasvodni kamen za očuvanje i trajanje naroda na čvrstom temelju i blagoslovljena škola koja izvodi visoko moralne pojedince. Narodi koji su svoje porodice učinili poput blagoslovljenih i plodonosnih škola, a školama dali toplinu doma provest će najvredniji reformistički pokret i osigurat će sreću i zadovoljstvo budućih pokoljenja.

Zajednica socijalizira sve osjećaje sebičnosti; ona spašava pojedinca od vrtloga sebičnosti, škrtosti i hedonizma; ona svako čulo, sposobnost, osjećaj i ideju uzdiže na nivo vrline i vrijednosti. Ovo je osjećaj zajednice u muslimanskom društvu. Ovako definiran, ideal muslimanske zajednice ima kolektivnu ličnost na način da je to duhovna korporacija. Ta zajednica nastoji da čak i najtjelesniji osjećaj usmjeri prema duhovnosti i vječnosti. Božija saglasnost i zadovoljstvo je glavni motiv i razlog svih žrtvovanja i svakog altruizma.

Zajednica je mjesto u kome pojedinci tope svoj ego, lične interese, motive i brige jednu po jednu i pridružuju se kolektivnom tijelu. Stapanjem u zajednicu, svaki pojedinačni, hedonistički stav postaje društveni stav. Egoizam je nemoralan. Svako ljudsko biće ima lične aspekte koji su jedinstveni za njegovu ili njezinu prirodu; međutim, on ili ona se razvijaju kao sudionici društvenih okolnosti. Njegova ličnost i moralnost oblikuju se u društvu. Ne možemo razgovarati o moralnosti ili nemoralnosti onih koji žive izolirani od društva. Za islam, istrajnost u iskušenjima koja potiču iz življenja u društvu ravna je džihadu.

Osnovna funkcija zajednice je da pripremi pojedince za društvo i da socijalizira njih i njihovu ličnu sposobnost, talent i izbore. Život oblikovan vjerom, ljubavlju i iskrenošću rezultira takvim nadilaženjem da ono smekšava i topi svakog pojedinca, njegove ili njezine lične karakteristike u društvu; dok se drži onoga što on jeste, on postaje univerzalan i postiže bogatstvo postajući okean nakon što je bio kap i postajući Sunce nakon što je bio atom. Ovdje na scenu stupa jedan važan aspekt zajednice: pojedinci ne odustaju od svojih ličnih sposobnosti i karakteristika. Obrnuto, oni ostaju to što jesu i postaju bogatiji kako se njihove specifičnosti razvijaju kroz duhovni entitet zajednice.

Prava zajednica je ona grupa ljudi koji posvećuju sebe vječnosti tako da oni rade u ime Boga, počinju u ime Boga, govore u ime Boga, upoznaju se u ime Boga i ponašaju se u ime Boga te, prema tome, njihove sekunde postaju duge kao godine i oni opečate ovo privremeno ovozemaljsko prisustvo prstenom vječnosti. Da, svi njihovi poslovi su izuzetno srdačni, umni i usmjereni prema vječnosti.

Kao dio leda koji se topi u okeanu i tako postaje okean, svaka osoba umanjuje svoj ego da bi postala osoba s kolektivnim personalitetom. Učestvovanje u ovom duhovnom jedinstvu znači da bi svako trebao ostaviti sebe postrani, ili, u najmanju ruku, ne davati prioritet svojim ličnim interesima, zadovoljstvima i angažmanima. Ovo je potrebno najprije u područjima gdje zajednica očekuje akciju od svojih učesnika.

Svaki sociolog i antropolog potvrdit će da su ljudi društvena bića. Drugim riječima, nemamo izbora nego živjeti u društvu, jer je to imanentno ljudskom biću, pošto čovječanstvo nastaje od muškarca i žene. Stoga je jasno da je obaveza najodgovornijih u jednom društvu da donesu zakone koji će garantirati pravednost i jednakost svih građana, a svih ostalih članova obaveza je da te zakone poštuju čime radimo na ostvarenju blagostanja u društvu.

Postavlja se pitanje zašto je uopće cilj ljudi da žive kao društvo, a ne kao pojedinci? Pojedinci lakše opstaju kao društvo, nego kao pojedinci. Još lakše opstaju kao organizirano društvo koje ima svoje zakone o podjeli poslova i njihovih rezultata, nego kao neorganizirano društvo, tj. kao rulja. Prema tome, idealno društvo je ono društvo koje je svoje zakone, odnosno svoju podjelu poslova i njihovih rezultata rada podiglo na najviši nivo.[11]

Idealno je ono društvo u kojem je uspostavljena pravedna podjela poslova i njihovih rezultata. U prirodi postoje primjeri idealnih društava, koja se već milenijumima, pa i milionima godina ne mijenjaju. To su pčelinja i mravlja društva. Još slikovitiji primjeri su tijela biljaka, životinja i ljudi kao društva ćelija i organa s idealnom (pravednom) podjelom poslova i njihovih rezultata. To su društva u kojima se svi pojedinci (ćelije i organi) prvenstveno brinu za opstanak cijelog tijela, a ne za svoj pojedinačni opstanak, jer znaju da od opstanka tijela kao cjeline zavisi i njihov pojedinačni opstanak. U tim tijelima niko nikoga ne ugrožava, svako se brine o svakome, nema nezadovoljstva, niti pak potrebe da pojedinci teže za bilo kakvim promjenama. Pa su zbog toga ova društva (tijela biljaka životinja i ljudi) već milionima godina (manje-više) ista.[12]

Postoje samo dvije vrste odnosa među ljudima – neravnopravni i ravnopravni. Od ove dvije vrste odnosa samo se neravnopravni odnosi mogu razvijati, jer neravnopravni odnosi se mogu ispoljavati u više različitih oblika. Sve dok se na kraju ne uspostave potpuno ravnopravni odnosi – humanistički i to je kraj razvoja odnosa pojedinaca svakog društva u prirodi, jer od ravnopravnih-humanističkih odnosa ne postoje neki još, viši, ravnopravniji odnosi. To govori i sam riječ “ravnopravan” koja se kao pridjev ne može komparirati.[13]

Ako postoje mogućnosti za izgradnju novog svjetskog poretka, koji će međudržavne odnose uspostaviti na principima pravde i međusobnog uvažavanja, ekonomiju na principima poštenog poslovanja i zarađivanja, društvene odnose na principima jednakosti i ravnopravnosti... onda to može islam, uspostavljanjem novog, islamskog poretka.

Ebul-'Ala el-Mevdudi, poznati indijski islamski mislilac, kaže:

"Ako postoji organizirana grupa koja je superiorna nad drugom u islamskom moralu i nije u nedostatku s materijalnim sredstvima, nijedna druga grupa ne može imati premoć nad njom. To bi bilo protiv prirode, protiv zakona kojima Allah, dž.š., uređuje poslove ljudi i protiv obećanja koje je Allah, dž.š., dao vjernicima u Svojoj Knjizi:[14]

إِنَّ الْأَرْضَ لِلَّهِ يُورِثُهَا مَن يَشَاءُ مِنْ عِبَادِهِ ۖ وَالْعَاقِبَةُ لِلْمُتَّقِينَ

... Zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od podanika Svojih; a lijep ishod će biti za one koji budu Allaha svjesni."[15]

Kada govorimo o uskoj povezanosti vjerovanja i djelovanja i jakom utjecaju kojeg duhovna snaga može imati u životu čovjeka uvijek se sjećamo ashaba. Doživjeli su potpunu transformaciju ličnosti za svega nekoliko godina. Prije prihvatanja islama bili su neobrazovani, nemoralni, razjedinjeni, iscrpljivali su se u međusobnim sukobima i ratovima, ali prihvatanjem islama i jačanjem svoje veze s Gospodarom oni se obrazuju, postaju čestiti, nesebični, "više vole drugima nego samima sebi", postaju čvrsta i snažna zajednica. Oni snagom duha i ideje osvajaju svijet!

Ne smijemo usporavati niti se zaustavljati na tom putu ka Allahu, dž.š. Štaviše, naša je obaveza upoznavati sve one s kojima komuniciramo, živimo, radimo s njima ili se samo družimo na taj Put spasa. Posebna je naša obaveza odgajati novu generaciju muslimanske omladine koja će ispunjena duhovnim i moralnim vrijednostima znati koristiti materijalna sredstva koja posjeduje u unapređenje svojih zajednica i društava u kojima žive, a time i globaliziranog čovječanstva u cijelosti. Ova naša nadanja učvršćujemo hadisom Božijeg Poslanika, s.a.v.s., u kojem je rekao:

عَنِ أنَسٍ قَالَ : قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ : " مَثَلُ أُمَّتِي مَثَلُ الْمَطَرِ ، لا يُدْرَى أَوَّلُهُ خَيْرٌ أَمْ آخِرُهُ "

Et-Tirmizi bilježi od Enesa, r.a., da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao:

"Moji sljedbenici su poput kiše, ne zna se da li im je bolji početak ili kraj!"[16]To su oni dobri ljudi koji čine dobro i dobru se nadaju i sve što im se dešava smatraju dobrim, jer znaju da je to volja Gospodara koji je dobar i želi dobro Svome podaniku. Tome nas je poučio svojim riječima i djelima dobri Božiji Miljenik, s.a.v.s.

Autor: Zuhdija Hasanović

Iz knjige:  40 hadisa o snazi duhovnosti s komentarom

[1] Muslim, Sahih, "Kitabuz-zuhd ver-rekaik", br. 2.999.

[2] Adisa Bašić, "Kako nas jede nezasitost", Slobodna Bosna, Sarajevo, 28. 3. 2013, br. 855, str. 68.

[3] Muslim, Sahih, "Kitabul-fedail", br. 2.311.

[4] Više v.: Izet Pajević, "Pobožnost i duševno zdravlje", str. 11.

[5] http://www.saffar.org/?act=artc&id=888#a4 (21. 11. 2012).

[6] Kur'an, El-Mu'minun, 99–100.

[7] Et-Tirmizi, Sunen, "Ebvabul-birr ves-sila", br. 2.007.

[8] Ibrahim Hodžić, "Zdrava porodica – zdravo i društvo", Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, Sarajevo, januar-februar 1967, br. 3–4, str. 111.

[9] Adisa Bašić, "Kako nas jede nezasitost", Slobodna Bosna, Sarajevo, 28. 3. 2013, br. 855, str. 68.

[10] I. Hodžić, nav. članak, str. 115.

[11] Više v.: http://www.forum.hr/showthread.php?t=696256.

[12] http://www.forum.hr/showthread.php?t=696256.

[13] http://www.forum.hr/showthread.php?t=696256.

[14] El-Mevdudi, nav. djelo, str. 50.

[15] Kur'an, El-E'araf, 128.

[16] Et-Tirmizi, Sunen, "Ebvabul-edeb", br. 2.869.

Keywords & Tags

Contact Us