Kurʼān kao knjiga o “Božanskoj slobodi“
Ne treba previdjeti činjenicu da i Biblija i Kurʼān govore o Bogu kao, između ostalog, apsolutno svemogućem Biću, te, prema tome, apsolutno “slobodnom Biću“. Dakako, o Bogu kao “slobodnom Biću“ treba govoriti uz sav oprez. Naime, nije moguće čovjeku pripadne kategorije, kao što je “sloboda“ ili “nesloboda“ i njima slične, na valjan način rabiti u “predstavljanju“ Božijeg Bića pri tumačenju Kurʼāna. Kategorija zvana “sloboda“ podrazumijeva slobodu od nečega, ili slobodu za nešto, ili oslobođenost od nečega, itd. Predmnijevanje bilo čega takvoga uz Boga Kurʼānu je itekako strâno. O tome opću atmosferu Kurʼāna doznajemo i recipiramo iz jasnih riječi Kurʼāna:
لاَ شَريِكَ لَهُ
Lā šarīka lahū.
“On [Bog] nema [nije imao, niti će imati] sudruga,
takmaca, saučesnika [u Svome bogovstvu]!“[1]
“...у которого нет сотоварища“.[2]
“...qui nʼa point de compagnon“.[3]
Uvjetno rečeno, kad je riječ o Božijem činjenju, djelovanju, očitovanju, dobro je slijediti, koliko god je to moguće, cjelovite poruke kurʼānskih kazivanja o Bogu a ta kazivanja su, prema vjerovanju muslimana, sama Božanska kazivanja kao takva. Božanska Riječ Kurʼāna uz Boga nigdje ne stavlja ni “slobodu“ ni “neslobodu“, jer to bi značilo narušavanje apsolutnosti Božije kakva se izlaže u Kurʼānu. S druge strane, kao što ćemo vidjeti kasnije, uz čovjeka Kurʼān ponekada ima riječ al-ḥurr (slobodan).
Dakako, posve je vidljivo samo obilje kurʼānskih redaka gdje Božanska Riječ govori o Bogu kao ničim sputanom Biću, kao apsolutno neograničenom Biću. Prema Kurʼānu: Boga ne ograničava nikakva granica, Njega ne uvjetuje nikakav uvjet, On ne treba savladavati nikakvu silu, Boga ništa ne može sadržavati. Bog u svome stvaranju ne “osjeća napor“, već je Njemu sve lahko. Na nekoliko mjesta u Kurʼānu se kaže da je sve to Bogu “lahko učiniti“
إِنَّ ذَٰلِكَ عَلَى اللَّهِ يَسِيرٌ
“Doista je to sve Bogu lahko učiniti!“[4]
“...surely that for God is an easy matter.“[5]
Opisi koje Bog o Sebi daje u Kurʼānu dati su u “Lijepim Imenima Božijim“ (al-asmāʼu l-ḥusnā):[6] Sveobuhvatni (muḥīṭ),[7] Činitelj onoga šta On hoće (faʻʻāl limā yurīd),[8] Bespočetno Prvi (al-awwal),[9] Beskrajno Posljednji (al-āḫir),[10] Svjetlost nad Svjetlošću (nūr ʻalā nūr),[11] itd.
Ukratko, među svim knjigama koje za sebe tvrde da su Božija Riječ, knjiga Kurʼāna sadrži impozantno veliki broj himni i kazivanja o Jednome Jedinome Bogu koji je Apsolut, te je, prema tome, nedolično o Bogu misliti na način mitoloških kazivanja o ʼborbi bogova i titanaʼ koja je rezultirala ʼpobjedom najjačeg božanstva.ʼ Takva vjerovanja, razmišljanja i mnijenja o Bogu Kojem su svjetovi suprotstavljeni, koje On treba savladavati, sve te tvrdnje i mnijenja itekako su strâna i tuđa Kurʼānu. Kurʼān obznanjuje:
وَلَمْ يَكُن لَّهُ كُفُوًا أَحَدٌ
“I Njemu [Bogu] niko ni u čemu jednak nije!“[12]
“And there is non comparable unto Him“.[13]
“und keiner ist ihm ebenbürtig.“[14]
Ali, kako ćemo ukratko vidjeti u ovom što slijedi, kao Stvoritelj svega, pa i čovjeka i čovječanstva, Bog Svoje stvaranje ne pretvara u potčinjavanje na način da Svoja stvorenja pozicionira kao robote, lutke, automate. Upravo je Kurʼān knjiga koja izdašno govori o slobodnom čovjeku i slobodnom čovječanstvu, pa stoga i o čovjeku i čovječanstvu koji su odgovorni za svoja djela i njihove posljedice. Prema dojmovima koje na nas ostavlja kazivanje Kurʼāna, čak se ni na Univerzum ne može /niti treba/ gledati kao na jednu pokrenutu mašinu ili ogromni stroj kome je strana sloboda ili neka vrsta spontaniteta. Ali, to je tema za drugu priliku.
2.
Sloboda čovjeka i čovječanstva u Kurʼānu
Na ovoj dionici eseja potrebno je dati nekoliko napomena o čovjekovoj slobodi u tekstu i kontekstu Kurʼāna.
Prvo, Božanska Riječ Kurʼāna često podsjeća čovjeka da je on jedno stvorenje, štaviše: stvorenje pored drugih stvorenja. Tako se čovjeka posredno podsjeća da je njegova sloboda proturječna. Čovjekova sloboda je sloboda sa drugima, ili i sa slobodom drugih. Budući da čovjek nije sam sebe stvorio, njega se obavezuje da ima u vidu ʼmnogo toga što je pri njemu, čovjeku, već bilo prijeʼ. Ovdje je dobro ukazati na suru Vjernici (al-Muʼminūn, 23:12-17) gdje se čovjeka opominje na njegovu obavezu da zaumi svoju stvorenost, postalost i prolaženje kroz etape te svoje postalosti i stvorenosti. Naravno, te etape i skaline koje čovjek savladava nisu djelo čovjekovih ruku, niti moći. Kurʼān čovjeku poručuje: Iz posve nemoćnih stanja (smještenost u majčinoj maternici kao kliconosno postanje iz biti zemlje, potom boravak u kaplji sjemena, u zametku, u grudi mesa, u kostima zaodjevenim mesom...) čovjek se rađa kao nerazumno i malodobno dijete koje u svom danu u kojem se rodilo /zajedno sa majkom koja ga je rodila/ završi u bolesničkoj postelji. Dakako, na mnogo mjesta Kurʼān posvjedočuje da čovjek odrasta, pomaže mu se, majka ga zadaja, hrane ga. Pritom čovjek, sve dok je živ, ne prestaje stupati i ulaziti u neku vrstu kalendara svoga razvoja, stasanja i starosti. Mnogi ljudi, muškarci i žene, dožive svoju četrdesetu godinu u snazi (ašudd) ili da bi se opasali snagom (ašudd):[15]
حَتَّىٰ إِذَا بَلَغَ أَشُدَّهُ وَبَلَغَ أَرْبَعِينَ سَنَةً
“...until, when he attains full strength and reaches forty years...“[16]
“Wenn er dann seine Reife erlangt und vierzig Jahre alt ist...“[17]
Drugo, upravo kad se čovjek zatekne u svojoj odraslosti, zrelosti i jakosti, on biva svjestan svoje slobode. Tada čovjek osjeti da je slobodom ne samo darovan, već da je sâm on taj koji samome sebi podaruje slobodu! Čovjek potom svoju slobodu realizira, reklo bi se, bez ikakva sjećanja na onu svoju postalost i etape koje je proveo kao jedno ograničeno biće, gotovo posve ovisno o pomoći roditelja, porodice, drugih ljudi... Podrazumijevamo li cjelinu Kurʼāna, iz nje o čovjeku učimo i sljedeće: Na neki način, čovjek zaboravlja kad je svoju okolinu oslovljavao plačem, kad je pro/puzao, potom počeo sjediti, pa hodati osovljujući se na svoje noge, sve to na svoju i na radost svojih najbližih. Kao da čovjek sva ona svoja prijašnja stanja zaboravlja, iako i dalje sve ostaje pri njemu: može za/plakati, puzati, sjediti, hodati... Upravo sa godinama kad se osjeti odraslim i, potom, zrelim, čovjek zaumi da je on jedno posve slobodno biće. I da svoju slobodu duguje samo sebi! Božanska Riječ Kurʼāna, u najviše stranica, oslovljava /i opominje/ upravo tog odraslog i stasalog čovjeka, tog, reklo bi se, slobodnog čovjeka. O tome sada treba dati nekoliko napomena.
3.
Mnoga kurʼānska ʼnemojʼ i ʼdeʼ upućena slobodnom čovjeku
Načelno se može kazati da se Božanska Riječ Kurʼāna ne bavi isuviše mnogo čovjekom i čovječanstvom na njihovom stadiju djece. Kurʼān nas, na neki način, prekorijeva kad nam poručuje: ʼHej! Vi ste onô nekada bili zameci u utrobama vaših majki!ʼ:[18]
وَإِذْ أَنتُمْ أَجِنَّةٌ فِي بُطُونِ أُمَّهَاتِكُمْ
“...Ever since you were embryos in your mothersʼ wombs.“[19]
“...und ihr noch ungeboren wart im Leib eurer Mütter.“[20]
Ali, odrasli i stasali ljudi, muškarci i žene, često zaboravljaju da su bili zameci u utrobama svojih majki. Taj zaborav kasnije će se transponirati u čovjekov zaborav svijeta u kome prebiva, u zaborav mnogih pupčanih vrpci sa kojima je vezan za ovaj svijet (zraka koji udiše, vode koju pije itd.).
Bilo kako bilo, Kurʼān se, pretežno uzev, bavi odraslim i zrelim muškarcima i ženama, obraća se ljudima koji su ʼzaduženiʼ (mukallafūn, mukallafāt), a to – po svjetopogledu Kurʼāna – znači slobodnim ljudima. Samo slobodni ljudi jesu u punom smislu odgovorni ljudi. I samo njih treba podsjećati na to da sloboda ima granice. Iz Kurʼāna vidimo da Bog pred takve ljude obznanjuje Svoje naloge i pologe, svoja mnogobrojna “nemojte“ i “dete“!
I, doista, ljudi koji se spominju u Kurʼānu griješe ovo ili ono, ili ne griješe ovo ili ono, ili, pak, samo čine vrijednosno neutralne stvari. Ali, oni sve to što čine doživljavaju kao činjenje slobodnih ljudi. Konsultiramo li Kurʼān vidimo da Ᾱdam i njegova žena, nagovoreni đavolom Iblīsom, posve slobodno prilaze zabranjenom drvetu (2:35-37), kršeći Božije “nemojte!“ Jedan Ᾱdamov sin ubija drugoga Ᾱdamova sina, svoga brata, i to čini posve slobodno (5:27-31), također kršeći Božije “ne ubij!“ Žena kojoj se dopao Yūsuf i njegova ljepota, posve slobodno prilazi Yūsufu želeći da se njih dvoje priljube i preljube (12:23-33), iako Bog zapovijeda “ne prikučujte se bludu!“ (17:32). Narodu zvanom Semud (Ṯamūd) bilo je Božijim nalogom zabranjeno da zakolju jednu devu, ali je jedan Semuđanin posve slobodno prišao devi – i zaklao je! (54:29). Nadalje, iako se, od kako je svijeta i vijeka, znade da čovjek ne može biti Bog, faraon posve slobodno oglašava svojoj sviti i narodu: “Ja sam gospodar [Bog] vaš najveći!“ (79:24). K tome, u Kurʼānu ima motiv ʼpobunjenog sina /ili stasalog djeteta/ protiv oba roditeljaʼ, sin roditeljima iskazuje neposluh, sve to posve slobodno, iako je roditeljima zabranjeno reći čak i ono “uh“! (17:23).
Cjelina Kurʼāna obuhvata mnoge pasaže ovih “čovječe, nemoj!“ ili “ljudi, nemojte!“ /Usporedi: “I nemojte se bacati svojim rukama u propast!“ – 2:195). Ali čovjek i čovječanstvo to što slijedi iza “nemoj“ i “nemojte“ – često rade i čine! Pritom su u uvjerenju da to čine slobodno. Iz svega navedenog (i onog ovdje nespomenutog) vidimo da Kurʼān itekako računa na slobodu čovjeka koju, na neki način, treba omeđiti, najčešće moralnim opomenama i ćudorednim savjetima.
S druge strane, oslovimo li pasaže Kurʼāna koji su prožeti nagovorima čovjeku “de“ i ljudima “dete“, naći ćemo da čovjek i ljudi, slijedeći svoju slobodu, svojeglavo odbacuju te nagovore. Na primjer, ljudima (muškarcima i ženama), kao slobodnim bićima, Kurʼān zapovijeda: “Dijelite imetke u Božanske svrhe!“ (2:195), “Činite dobro!“ (2:195), “Pravedno mjerite stvari!“ (55:9), “Okupajte se!“ (5:6), “Putujte po Zemlji...“ (3:137). Sve su ovo polozi ili zapovijedi ljudima kao slobodnim bićima, e da iz svoje slobode, ili slobodno, posegnu za svojom ljudskom cjelinom i urade to i to. Pa ipak, mnogi ljudi se ne odazivaju ovim zapovijedima. To neodazivanje potiče iz njihove slobode, naravno.
Podsjećamo, među vjerskim knjigama nije samo Kurʼān taj koji od slobodnog čovječanstva nešto traži, moli, ište, koji mu nešto zabranjuje ili čini tabuom, itd. Sve utemeljiteljske vjerske knjige upravo to traže od čovječanstva. Time se poručuje čovjeku da njegova sloboda ima svoje načine, uzuse, protokole, zakone, naloge, vremena, mjesta, puteve... svoga realiziranja i ostvarenja. Tema čovjekove odgovornosti je iznimno zamršena i o njoj treba razmišljati kad god nam se učini nejasnom svrha spominjanja Raja i Pakla na stranicama Kurʼāna.
4.
Sloboda: dar, rizik, usud...
Ali, Kurʼān ne govori o čovječanstvu koje je stavljeno u pogon, i natjerano u stampedo, između ovoga “nemojte“ i “dete“, između zabranjenog i dopuštenog, između, kazano riječima Kurʼāna, ḥarāma i ḥalāla. Sloboda čovjeka i čovječanstva o kojoj čitamo u Kurʼānu nije predočena kao nešto rasprostrto između granitno čvrstih alternativa, uspravljenih i sazidanih uz dvije strane Puta kojim se ima proći i proživjeti ovaj ljudski život.
Naprotiv, u Kurʼānu se ljude opisuje i u njihovom spontanitetu. Tako Mojsije/Mūsā putuje u zemlju Medjena i, posve spontano, pomaže ʼdvjema djevojkama da napoje svoje stadoʼ (28:24); potom se Mūsā, e da bi se odmorio, sklanja ʼu jedan hladʼ (28:24); Abraham/Ibrāhīm pred svoje goste iznosi ʼdebelo /pečeno/ teleʼ (51:26); dva brata su se posvađala oko jedne ovce i zatražili nagodbu kod Davida/Dāwūda (38:21-24); neki čovjek žurio je dolazeći iz predgrađa (36:20); Ḏūlqarnayn/Zulkarnejn pravi pregradni zid (18:95-97) da razdvoji zavađene; kad je čula da će roditi dijete, Abrahamova/Ibrāhīmova žena se nasmijala (11:71), i tako dalje.
Nije sve što ljudi čine u Kurʼānu opisano kao ono što je obuhvaćeno ʼtotalnom vjeromʼ i njezinim propisima koji bi, kao eto, imali biti u funkciji osujećivanja slobode i slobodne odluke čovjekove. Naprotiv, ljudski postupci u Kurʼānu su umnogome ljudski, ljudi ih doživljavaju kao slobodne. Upravo ljudi su ti koji biraju, čine, nastoje, trude se, nadaju se, žele, zavide, ubijaju, brane se, čine dobro itd. Pa i kad ima redaka Kurʼāna iz kojih nam se učini da je sve čovjekovo unaprijed određeno, takva mjesta Kurʼāna treba protumačiti u vidokrugu lijepih namjera. Na primjer, sūra Ratni plijen/al-Anfāl (8:17), opisujući jednu tešku bitku u kojoj se muslimanska izbjeglička zajednica branila i odbranila, proglašava da je, zapravo, Bog svojom odredbom donio pobjedu pobjednicima:
وَمَا رَمَيْتَ إِذْ رَمَيْتَ وَلَٰكِنَّ اللَّهَ رَمَىٰ
“Nisi ti [čovječe, Muḥammede] strelice bacao
kad si ih bacao, već ih je Bog bacao!“
“Nicht du hast, als du warfst, geworfen, sondern Gott...“[21]
“It was not you who threw when you threw,
but God it was Who threw...“[22]
Ovaj redak Kurʼāna na svoj način govori o “položaju čovjeka u kosmosu“, kako bi to rekao Max Scheler. Čovjek ne dolazi iz nigdje, ne može biti a da bude nigdje, itd. Ovaj redak Kurʼāna, jednom prenosnom slikom, poručuje da je sloboda čovjekovog bacanja strelica /u borbi/ smještena u kontekst mnogih okruženja, tu ima Bog, zemlja, zrak, trud i nastojanje... Tu su i same strelice u samim čovjekovim rukama. Sloboda se ne odvija nigdje, sloboda nikada nije vjerna pratilja čovjekove samosti, već se zbiva uvijek posred mnogih drugih prisustava i drugih sloboda ili sloboda drugih /bića, stvorenja, pojava.../. Napokon, ovaj redak (8:17) o odapinjanju strelica, u prenesenoj predodžbi, potvrđuje da je i čovjek taj koji baca (iḏ ramayta) strelice, ali su same putanje tih strelica determinirane mnogim datostima koje prethodno ʼosigurava i podaruje dragi Bog.ʼ
Naravno, od kako je svijeta i vijeka, čovjek se dovija kako da prenebregne ili prekorači te nekada za njega nepovoljne datosti. I to samo dovijanje čovjek smatra svojim slobodnim djelovanjem.
5.
Sloboda ima da bi se sticala
Kurʼān se ne čita valjano ako se u njegovoj cjelini uz Ovaj Svijet ne raspozna i Onaj Svijet ili Vječnost. Božanska Riječ Kurʼāna itekako se trudi da kod čovjeka razbudi činjenje dobra. Ti nagovori na dobro upućuju se slobodnom i odgovornom čovjeku, i mušku i žensku. Ali, tu je i poruka Kurʼāna koja kaže da konačne posljedice ljudskih djela imaju svoja važenja i na Ovom, ali i na Onom Svijetu. U neku ruku, i Raj i Pakao posljedice su ljudske slobode, ili ljudskog sticanja. Kao što nije ni Ovaj, ni Onaj Svijet u Kurʼānu nije predstavljen na način jednog savršenog automatizma određenog od Boga.
Božanski pozivi čovjeku da se pokaje za svoja zla djela, da osluhne svoju dušu “koja samu sebe kori“ u slobodnom nastupu savjesti (75:2)... – sve to je dokaz da Bog svjetuje čovjeka da preispita svoje slobodne odluke i čine. Ovim se čovjeku ukazuje i priznanje: Kako god je pri čovjeku njegova odluka, tako je pri čovjeku i njegova odgovornost. Uostalom, sam Kurʼān govori da su i vjerovanje i nevjerovanje posljedica ljudske volje i izbora. (18:29). Ili su, pak, posljedica čovjekove slobode za mnogovrsno sticanje. Pa i slobode za sticanje slobode.
Dakako, u Kurʼānu nikada nije riječ o samo jednoj čovjekovoj slobodi, onoj da je čovjeku dato da zaprkosi Bogu, prirodi, drugim ljudima. Iako se Kurʼānom uveliko oslovljavaju slobodni ljudi koji čine ovo ili ono, koji misle ovo ili ono, koji slijede ovo ili ono... ipak, na stranicama Kurʼāna oslovljavaju se i ljudi koji su prestali biti slobodni (al-ḥurr) iz različitih razloga. To jest, dopali su ropstva i dobili druge ljude kao svoje gospodare. Ili, pak, nekim ljudima gospodari njihova strast (25:43).
Na stranicama Kurʼāna ekonomsko ropstvo (raqabah), ratno zarobljeništvo (usārā), itd., spominju se kao nedraga stanja čovjekova. Kurʼān poziva da se te ljude učini slobodnim. Pritom treba imati na umu da nisu Biblija i Kurʼān ti koji su porobili te ljude, već je sam život taj koji ima svoje mijene (ṣurūfu d-dahr) i često se opire čovjeku, a nekada ga liši i elementarne slobode.
Kurʼān posredno poručuje da i sam život želi biti slobodan, baš kao i sam čovjek i, vjerovatno, sve drugo. Recimo na kraju da sâmo pitanje “Zašto ima sloboda?“ treba razmatrati u vezi sa čovjekovom prirodom i čovjekovim pristajanjem da prihvati rizik samog bivanja čovjekom. Božanska Riječ Kurʼāna, kao i sve Bogom objavljene knjige i poslanice, čovjeku predlažu vodstvo dragoga Boga u ovom ljudskom bivanju slobodnim bićem.
(...)
Autor: Enes Karić
[1] Kurʼān, Stoka/al-Anʻām, 6:163.
[2] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 101.
[3] Le Coran, Kasimirski, p. 131.
[4] Hodočašće/al-Ḥaǧǧ, 22:70.
[5] The Koran Interpreted, a translation by Arthur John Arberry, II, p. 35.
[6] Noćno putovanje/al-Isrā, 17:110. (Engleska literatura o islamu spominje ova imena kao the finest names, the most beautiful names, the names most beautiful, itd).
[7] Kurʼān, Sazviježđa/al-Burūǧ, 85:20.
[8] Hud/Hūd, 11:107.
[9] Željezo/al-Ḥadīd, 57:3.
[10] Željezo/al-Ḥadīd, 57:3.
[11] Svjetlost/an-Nūr, 24:35.
[12] Iskrenost [u vjerovanju], 112:4.
[13] The Meanings od the Glorious Koran, Mohammed Marmaduke Pickthall, p. 454.
[14] Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin, S. 593.
[15] Pješčani brežuljci/al-Aḥqāf, 46:15.
[16] The Meanings od the Glorious Koran, Mohammed Marmaduke Pickthall, p. 358.
[17] Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin, S. 446.
[18] Zvijezda/an-Naǧm, 53:32.
[19] The Qurʼan, A new translation by Tarif Khalidi, p. 436.
[20] Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin, S. 471.
[21] Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin, S. 152.
[22] The Qurʼan, A new translation by Tarif Khalidi, p. 139.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba