Biti pa umrijeti?
Kad se u kazivanjima Kurʼāna govori o Onom ili Budućem svijetu (al-Ᾱḫirah), treba imati u vidu da tu Kurʼān, na neki način, svoje čitatelje razbuđuje iz mnogih “drijemeži“. Naime, o Onom ili o Budućem svijetu govori se iz čovjekovih perspektiva Ovoga svijeta (ad-Dunyā), te je, stoga, čovjek u nekoj vrsti usnulosti spram Onoga svijeta. K tome, o Ovom svijetu Kurʼān govori tako raskošno i moćno, da se čovjek usudi pitati: “A zar pored ovako grandioznog Ovog svijeta ima uopće ikakve potrebe za bivanjem Onog svijeta?!“
Čitatelju Kurʼāna preostaje da prihvati da on svoja pitanja postavlja iz mnogih unaprijed datih jesu, ta mnoga jesu sam čovjek nije stvorio, nije ih sačinio, niti im odredio mjere, postave i razvijanja, već se čovjek u tim, i među tim, mnogima jesu sam unaprijed našao, pojavio, progledao i začudio! Čovjek je već u svijetu (dasein), kako bi rekli mnogi autori u filozofiji. Naravno, čovjek ima slobodu da se pobuni protiv svega toga, pa i protiv zatečenog stanja i razvijanja stvari. Štaviše, čovjek može na sebe, gluho bilo, dignuti svoju ruku, ali Kurʼān mu to ne savjetuje jer to nije izlaz. Pravi je izlaz po Kurʼānu – razmišljati i kontemplirati o svodovima pod kojima se čovjek našao i vjerovati da čovjek ima smislenu, svrhovitu i razložnu svrhu svoga bivanja i na Ovom i na Onom svijetu.
Upravo takvo čitanje /ili učenje/ Kurʼāna čovjeka uvodi, moglo bi se to tako reći, pod mnoge ʼsvodoveʼ i ʼatrijeʼ te Knjige. U postavu ʼvelikog broja prostorâʼ koje Kurʼān oslovljava, ti svodovi Kurʼāna ujedno su i mnogostruka postojanja, u nekima od njih sudionik je čovjek, u nekima nije. Te ʼsvodoveʼ Kurʼān ponekada naziva svjetovima, a na ono sâmo Božije jeste Kurʼān često podsjeća kao na “Gospodara svih svjetova“ (rabbu l-ʻālamīn – رَبُّ العَالَميِنَ), tako se govori, na primjer, u sūri Otvaranje Knjige/al-Fātiḥa (1:1). Sa svoje strane, sūra Grmljavina/ar-Raʻd (13:16) oslovljava Boga “Gospodarem nebesa i Zemlje“ (rabbu s-samāwāti wa l-arḍi - رَّبُّ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ), ili na engleskom: “The Lord of the heavens and of the earth“,[1] odnosno ruskom: “Господь небес и земли.“[2]
Ukratko, svjetovi, nebesa, Zemlja, sve to jesu mnogi ʼsvodoviʼ Postojanja, ili ʼpodneblja bitkaʼ, za koje Kurʼān izravno ili posredno posvjedočuje da im je Gospodar upravo Bog! Svi pozivi čovjeku da “iznova vrati svoj pogled na sedam kata nebesa“, kao što je, na primjer, ovaj (Vlast/al-Mulk, 67:3):
فَارْجِعِ الْبَصَرَ هَلْ تَرَىٰ مِن فُطُورٍ
hoće čovjeku staviti do znanja da prebiva pod pravim mnoštvom mnogih “sve/obuhvatnih“ svodova. I kao što čovjek izvan ovih “sve/obuhvatnih“ svodova ne može izići, on tako ne može izići ni iz onoga što se Kurʼānom naziva Onim svijetom (al-Ᾱḫirah).
Da ti “sveobuhvatni“ svodovi svih svjetova nisu dati kao nepomični i determinirani biljezi Božanskog stvaranja, niti kao nepokretni i grubi znakovi pored strašnoga Puta kojim čovjek treba pogibeljno preći, posvjedočuje nam i kurʼānska sintagma o Bogu (Redovi/aṣ-Ṣāffāt, 37:5) kao “Gospodaru /mnogih/ istoka“ (rabbu l-mašāriq - رَبُّ الْمَشَارِقِ ) i o Bogu kao “Gospodaru /mnogih/ istokā i zapadā“ (rabbu l-mašāriqi wa l-magāribi – رَبُّ المَشَارِقِ وَ الْمَغَارِبِ), kako se kaže u sūri Putevi uspona/al-Maʻāriǧ, 70:40.
Mnogo je i doslovnih poruka i simboličkih nagovora iz ovih tvrdnji Kurʼāna da je Bog “Gospodar /mnogih/ istokā i zapadā“. Kurʼān time poručuje: Sve u svemiru, bez prestanka, posvjedočuje svoje neizbrojive istoke i svoje neizbrojive zapade, izlaženja i zalaženja svojih mnogih vremena, eona i perspektiva. Moglo bi se reći da su to ujedno i Božanske perspektive koje Bog, iz onog Svoga Jeste i Svojim stvaralačkim činjenjima, razvija na mnoštvima obzorja Postojanja i Egzistencije.
Ali, svi ti svodovi pod kojima privremeno prebiva, čovjeka ne mogu izbaviti od smrti i od ovozemnog kraja. Od smrti ga ne mogu spasiti ni “utvrđene kule i dvorci“ (burūǧ mušayyadah - بُرُوج مُشَيَّدَة), kako se kaže u sūri Žene/an-Nisā (4:78). Vjerovatno među nama ima čitatelja Kurʼāna kojima nije prijatno slušati poruke Kurʼāna o čovjekovom “biti pa umrijeti“. U one mnoge “svodove Postojanja“ o kojima smo maločas dali šture napomene, spada i “svod smrti“. Štaviše, nije samo čovjek taj koji će okusiti smrt, već i druga bića “na nebesima i Zemlji“ umiru ili će pomrijeti. Sūra Skupine/az-Zumar (39:68) spominje puhanje u Rog, kad će ʼizgubiti svijestʼ ili, pak, pomrijeti mnogi:
وَنُفِخَ فِي الصُّورِ فَصَعِقَ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَمَن فِي الْأَرْضِ
“I u rog će se puhnuti, i umrijeće onī
koji su na nebesima i koji su na Zemlji...“
“For the Trumpet shall be blown, and whosoever is
in the heavens and whosoever is in the earth shall swoon...“[3]
“И протрубят в трубу и поражены будут, как молнией, те, кто в небесах, и те, кто на земле...“[4]
Pa i cijela Nebesa, sam Univerzum, će “umrijeti“. Karakteristično je da Kurʼān to “umiranje Neba“ prikazuje kao “sklapanje listova knjige“. Sūra Vjerovjesnici/al-Anbiyā, 21:104. proglašava:
يَوْمَ نَطْوِي السَّمَاءَ كَطَيِّ السِّجِلِّ لِلْكُتُبِ
“A na Dan kad smotamo nebo Mi
kao što se smota list za knjige...“
“On the day when We shall rollup heaven
as a scroll is rolled for the writings...“[5]
“В тот день, когда Мы скрутим небо,
как писец свертывает свитки...“[6]
“Sklapanje listova knjige“ samo po sebi jeste poruka da je došao kraj ne samo postojanju, već i “kazivanju“ Nebesa, to jest njihovom govorenju, očitovanju, poručivanju i svjedočenju. U tome je, također, poruka da je završen jedan neizmjerljivo veliki i dugotrajni period Ovog Svijeta (ad-Dinyā - الدُّنْيَا). I to je nešto što je iznad ili mimo čovjeka. I to je nešto što nam govori o smislu Onoga svijeta (al-Ᾱḫirah).
2.
Božanski svjetovi: Ovaj svijet, Onaj svijet...
Iz cjeline Kurʼāna jasno se vidi da ima jedno uporno opetovanje kojim se oslovljava i Ovaj i Onaj svijet. Ad-Dunyā (الدُنْيَا) ili Ovaj svijet vrlo često se daje u napomenama sa al-Ᾱḫirah (الْآخِرَة) ili Onim svijetom. Ta dva svijeta idu ujedno, idu zajedno. Teško je kazati da su, ili da nisu, ta dva svijeta u nekom sukcesivnom odnosu, ili da su dati tako da ih čovjek treba percipirati iz neke vrste dualističke razrokosti. To postojanje Ovoga i Onoga svijeta, ad-Dunyā i al-Ᾱḫirah, jeste, rekli bismo, jedna od glavnih tematskih i sadržinskih zadatosti Kurʼāna. Njima, tim dvama temeljnim svjetovima, čovjeka se opominje, oni mu se stavljaju do znanja na neki način kao ʼsvršen činʼ, ali koji uvijek iznova nastaje, biva i jeste područje Božanskog očitovanja.
Prema Kurʼānu, čovjeku je dato da iz perspektive vremena podijeljenog na mjesece i godine, Ovaj svijet (ad-Dunyā) zaumi kao nešto prethodeće Onom svijetu (al-Ᾱḫirah). Ali, s druge strane, Kurʼān podsjeća čovječanstvo na njegovo predegzistentno stanje (usp. Zidine/al-Aʻrāf, 7:172) u kojem su svi ljudi posvjedočili Boga (A lastu bi rabbikum?! Qālū: Balā šahidnā)! – to čovječansko posvjedočenje kao da se zbilo na Onom svijetu, u Kurʼānu ono je prikazano kao primordijalna i predegzistentna proklamacija sklonosti čovječanstva ka Bogu. Ne samo na ovom već i na drugim mjestima, Kurʼān snažno podržava vjeru u čovjekovo ʼpredegzistentno porijekloʼ sa Onog svijeta.
Ali, jednako tako nižu se i mnoge tvrdnje Kurʼāna o čovječanstvu koje svoje postanje vezuje samo za Ovaj svijet (ad-Dunyā). Štaviše, mnogi segmenti čovječanstva danas, jednako kao i u prošlosti, smatraju da je ad-Dunyā jedini svijet koji uopće postoji. Sūra Oni koji kleče/al-Ğāṯiya (45:24) navodi vapaj i krik mnogih ljudi koji tvrde:
مَا هِيَ إِلَّا حَيَاتُنَا الدُّنْيَا نَمُوتُ وَنَحْيَا وَمَا يُهْلِكُنَا إِلَّا الدَّهْرُ
“Ima samo život naš na Svijetu Ovome,
umiremo i živimo, i samo nas uništava vrijeme!“
“Это ведь - только наша ближняя жизнь;
умираем мы и живем; губит нас только время.“[7]
“Es gibt nichts anderes als unser Leben hier in dieser Welt.
Wir sterben, und wir leben.
Es ist allein die Zeit, die uns zugrunde richtet.“[8]
Ali, za Kurʼān tvrdnja da ima samo i jedino Ovaj svijet (ad-Dunyā) ne samo da je skandalozna, već je i bahato osporavanje događanja Božije moći kako na Ovom tako i na Onom svijetu (al-Ᾱḫirah), jer Božansko djelovanje zbiva se kao cjelovito djelovanje. To što čovjek ne može zaumiti to Božansko cjelovito djelovanje nije razlog čovjeku da se inati niti sa Bogom niti sa svjetovima, Ovim i Onim, Budućim.
K tome, iako je Onaj svijet (al-Ᾱḫirah) umnogome nedosežan čovjekovim mentalnim i osjetilnim moćima, Božanska riječ Kurʼāna nagovara čovjeka da već iz perspektive Ovog svijeta razmišlja, kontemplira, intuira... o Onom svijetu. S ciljem nagovještaja makar nekih znakova koji upućuju na Onaj svijet, sūra Kāf/Qāf (50:9-11) izdašno nudi motiv vode za koju se kaže da je
“Mi [Bog] spuštamo s neba [kao] blagoslovljenu vodu!“
وَنَزَّلْنَا مِنَ السَّمَاءِ مَاءً مُّبَارَكًا
(wa nazzalnā mina s-samāʼi māʼan mubārakan).
Potom Kurʼān poručuje da
“Bog daje da tom vodom obrastu vrtovi
i žito što se žanje!“
فَأَنبَتْنَا بِهِ جَنَّاتٍ وَحَبَّ الْحَصِيدِ
(fa anbatnā bihī ǧannātin wa ḥabba l-ḥaṣīd).
U trećoj poenti ovih redaka Kurʼāna ističe se
“da to sve jeste opskrba za robove [štovatelje,
stvorenja Božija],
k tome, vodom se oživljava zamrli krajolik na Zemlji,
a takvo će biti i proživljenje na Budućem svijetu!“
رِّزْقًا لِّلْعِبَادِ وَأَحْيَيْنَا بِهِ بَلْدَةً مَّيْتًا كَذَٰلِكَ الْخُرُوجُ
(rizqan li l-l-ʻibād wa aḥyaynā bihī baldatan maytan
kaḏālika l-ḫurūǧ.)
Nije ovo jedino mjesto gdje Božanska riječ Kurʼāna dopušta da se – već na Ovom svijetu – zaumi, vidi, čuje, osjeti, nasluti... Onaj Budući svijet, sve to na način dlana i nadlanice, svjetlosti i sjene, dana i noći. Kako god čudo vode čini pa obrastaju vrtovi i uzrije žito što se žanje, tako i Bog jamči da Onaj svijet već jeste kroz mnoga proživljenja koja Bog izvodi na Ovom svijetu.
Kurʼānska kazivanja o Onom svijetu (al-Ᾱḫirah) dobro je saobražavati sa kazivanjima Kurʼāna o “Posljednjem Danu“ (al-yawmu l-āḫiru – الْيَوْمُ الْآخِرُ). Upustimo li se u doista teška odgonetanja šta sve “Posljednji Dan“ može značiti u Kurʼānu, dobro je dovesti do riječi komentatorske sugestije da je “Posljednji Dan“, zapravo, vječno vrijeme koje dolazi nakon Ovog ʼPrvog svijetaʼ (al-Ūlā). Na neki način, vrijeme Ovog svijeta će se uliti u vrijeme Onog svijeta. Prema Kurʼānu, “Posljednji Dan“ nije, primarno, pitanje hronologijskog odvijanja Univerzuma, niti je pitanje popune praznine koja će se javiti kao neko grotlo nakon ugasnuća ili smaka Ovoga svijeta. Za čovjeka je “Posljednji Dan“ u Kurʼānu prikazan kao ćudoredni prag, moralna pristupnica, pravo obistinjenje čovjekova ovozemaljskog pologa i njegovo ostvarenje.
I ovo je, na neki način, jedan “scenski postav“ Kurʼāna koji nije strukturiran po čovjekovoj namisli, želji, slutnji ili kontemplaciji. Ono što jeste Posljednji Dan u postavu Kurʼāna, zapravo, jeste usrdni poziv čovjeku i iskreni nagovor ljudskome dvonošcu da prihvati da ima Onaj svijet i da se pripremi za njega. Onô eshatološko Kurʼāna često se javlja kao čovjekova zadaća na Ovom svijetu.
3.
Čovjek, Onaj svijet (al-Ᾱḫirah) i smisao Puta
U kurʼānskom pogledu na svijet čovjek je itekako važno biće, toliko važno da tom biću za njegovu punu afirmaciju i potvrdu nije dovoljan samo Ovaj svijet, već se pred čovjekovim stopama razvijaju i prostranstva, mogućnosti i šanse Onoga ili Budućega svijeta. Ukratko, oba svijeta (ad-Dunyā i al-Ᾱḫirah) su veliko breme čovjekovo. Jedino izvjesna alternativa ovome bila je (ili bila bi) ta da čovjek nije ni bio čovjek, već da je “ostao biti prašina“, kako se to sa sarkazmom, i u jednom vapaju, proglašava u sūri Vijest/an-Nabaʼ (78:40):
يَا لَيْتَنِي كُنتُ تُرَابًا
“Kamo sreće da sam ja ostao prašina!“
“If only I were dust!“[9]
“О, если бы я был прахом!“[10]
Krivo bi bilo pomisliti da se Božanska riječ Kurʼāna inati i svađa sa čovjekom kad mu saopćava da “nakon“ Ovoga ima i Onaj svijet ili Buduće proživljenje. Kao što Ovaj svijet za Kurʼān nije niti neka utvara, niti neka Božanska predstava da se zabavljaju stvorenja, u jednakoj mjeri, pa i više, nije to ni Onaj svijet. Bog Kurʼāna je ozbiljan i dostojanstveni Bog, baš kao što su i svjetovi Kurʼāna, ad-Dunyā i al-Ᾱḫirah, zbiljski i nedvojbeni. Vjerovatno je to razlog pa je glavna svrha spominjanja Onoga svijeta ili Ᾱḫirata u Kurʼānu u ćudorednom razbuđivanju čovječanstva, u razbuđivanju svijesti o čovjekovom suočenju sa Sudom.
Računica koju Kurʼān svodi o čovjeku i čovječanstvu je posve kratka i jasna: Čovjekovi koraci na Ovom svijetu (ad-Dunyā) nisu uzalud, čovjekovo djelovanje ima konsekvence i posljedice, ništa čovjekovo na Ovom svijetu nije s onu stranu dobra i zla. Sa svake strane čovjeka nahode se ljudi, minerali, biljke, životinje, duhovni svjetovi. Svima njima čovjek može učiniti nažao, ili, pak, dužan je s njima svima dobrobitno se ophoditi. U Kurʼānu vjera u Boga ne znači samo briga o Bogu, već se uz to traži i ćudoredno ophođenje sa Božanskim svjetovima i stvorenjima. Vidljivo je da na taj način Kurʼān posvjedočuje smisao i važenje Pravoga puta (aṣ-Ṣirāṭu l-mustaqīm – الصِّرَاطُ الْمُسْتَقيِمُ ) kojem se čovječanstvo poziva ne samo na Ovom svijetu, već se Pravi put itekako tiče i praga Onoga svijeta i u njemu ima svoju svrhu.
Kurʼān ne kazuje o Onom svijetu kao o astronomskom zbudu, ili zbudu evolucije, ili, pak, etapi razvijanja nekih viših i fantastičnih stadija života koji bi se pokazali u jednoj mega-činjenici koja se sabire u mirijadama galaksija. Naprotiv, pokazan na stranicama Kurʼāna, Onaj svijet – barem kad je posrijedi čovjek – sadrži prostranstva Raja, Pakla, Međusvijeta (al-Barzaḫ), i tako dalje, prostranstva koja su pokazana u svojim moralnim ili ćudorednim dimenzijama.
Putevi čovječanstva, pa i Pravi put, na ovosvjetskim i onosvjetskim putanjama čovjeka, imaju svoju moralnu svrhovitost, ćudorednu afirmaciju i ispunjenje. K tome, Kurʼān pokazuje eshatološku transponiranost ljudskih djela, ona imaju svoju svrhovitost ne samo na Ovom već i na Onom svijetu. U ovom smislu važno je podsjetiti da kurʼānska riječ ad-dīn (Sudnji Dan ili, kako se ponegdje razumije iz Kurʼāna, “početak“ Onog svijeta) ima posve obično značenje i ono se može saznati, takorekuć, iz shvatanja čovjeka kao odgovornog bića. O Sudnjem danu karakteristično je strašno upozorenje Kurʼāna (Dobročinstvo/al-Māʻūn, 107:1-3):
أَرَأَيْتَ الَّذِي يُكَذِّبُ بِالدِّينِ
فَذَٰلِكَ الَّذِي يَدُعُّ الْيَتِيمَ
وَلَا يَحُضُّ عَلَىٰ طَعَامِ الْمِسْكِينِ
“Znadeš li ti onoga koji Svijet Onaj poriče?
Pa, to je onaj koji odgoni siroče,
i koji ne podstiče da se siromah nahrani!“
“Have you considered the person who denies the Judgement?
It is he who pushes aside the orphan
and does not urge others to feed the needy“.[11]
“Видал ли ты того, кто ложью считает религию?
Это ведь тот, кто отгоняет сироту
и не побуждает накормить бедного.“[12]
Ovo je najuočljivije mjesto Kurʼāna koje svjedoči o moralnim dimenzijama i Ovoga i Onoga svijeta. U svome razvrstavanju putevi čovječanstva, pa time i Pravi put čovječanstva, definirani su primarno u moralnim važenjima.
(...)
Autor: Enes Karić
[1]The Koran Interpreted, A Translation by Arthur John Arberry, p. 269.
[2] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 168.
[3] The Koran Interpreted, A Translation by Arthur John Arberry, II, p. 173.
[4] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 324.
[5] The Koran Interpreted, A Translation by Arthur John Arberry, II, p. 25.
[6] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 324.
[7] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 349.
[8] Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin, S. 443.
[9] The Qurʼān, A new translation by M. A. S. Abdel Haleem, p. 406.
[10] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 419.
[11] The Qurʼān, A new translation by M. A. S. Abdel Haleem, p. 439.
[12] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 440.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba