Čovjek – stvaranjem postalo biće
Bog – svjetovi – čovjek (čovječanstvo), tri su “teme“ Kurʼāna oko kojih se raspliću, kao latice iz ruže, revelacijska kazivanja glavnine Kurʼāna. I kao što se Kurʼānom podrazumijeva, ali i objavljuje: A) da Bog ima Svojim Oduvijekom i Zauvijekom, B) da su svjetovi stvoreni u svome trajanju i oblicima koje nisu birali, te da su se na Božanski zov pojavili “milom ili silom“ (ṭawʻan aw karhan – طَوْعًا أَوْ كَرْهًا),[1] C) tako isto Kurʼānom se ne samo podrazumijeva, već i izričito oglašava, čovjekova stvorenost i ʼčovjekovo jesteʼ. Zapravo, od prve do posljednje stranice Kurʼāna nerazdvojivo se pomalja ʼčovjekovo jesteʼ na način čovjekove stvorenosti. Kao što i druga stvorenja nose Božanski pečat svoje stvorenosti, tako je i sa čovjekom.
I sva pitanja koja se o čovjeku objelodanjuju ili podrazumijevaju, u Kurʼānu polaze od jednog prešutnog nagovora upućenog čovjeku: ʼČovjekovo jesteʼ potrebno je saobražavati sa čovjekovom stvorenošću, ali i čovjekovu stvorenost iz ʼčovjekovog jesteʼ. I premda se u Kurʼānu spominje još mnogo stvorenja (voda, kamenje, prah, palma, smokva, tikva, nār, ptice, vuk, magarac, mušica, konji, zvijezde, sazviježđa...), u Kurʼānu je, ipak, od svih stvorenja najviše oslovljen čovjek, njegovo stvaranje, njegova postalost i ʼnjegova sudbinaʼ. Ali, unatoč tome, za Kurʼān je pogrešno reći da je ʼantropocentričnaʼ knjiga.
Kao što se iz cjeline Kurʼāna vidi, čovjeku se upućuje nagovor da pogleda dokle mu vid seže – sve to zarad spoznanja gdje se to našao bez svoje volje! Ipak, ne bi se moglo zaključiti da Božanska Riječ Kurʼāna sučeljava ogromne svjetove, s jedne, i čovjeka, s druge strane, zarad toga da se čovjeka zastraši, da ga se učini /ili pokaže/ nebitnim i sićušnim, da ga se ponizi. U svim planovima Kurʼāna, vidljivim i nevidljivim, ima Bog koji osigurava dostojanstvo svega, pa i čovjeka. Osim što mu je Stvoritelj, Bog je čovjeku i sve ono najbitnije: nada, ohrabrenje, bodrenje i onô prijatnô Sveobuhvatnô.
Tu je glavni razlog zašto se ne može kazati da Kurʼān kod čovjeka podstiče nihilističko držanje, misli, slutnje i beznadna kontempliranja ni o Bogu, ni o svjetovima, ni o samome sebi. Također, iz Kurʼāna se ne mogu izvesti pobude, niti nagovori, da čovjek treba sebe staviti pod jedan veliki znak pitanja! Slijedi li se cjelina Kurʼāna, može se kazati sljedeće: Kao što Bog nije upitan, kao što se upitnošću ne mogu zaogrnuti ni svjetovi, a ni Postojanje u cjelini, tako ni čovjek ne treba iz sama sebe domišljati pitanja koja ga osporavaju, nipodaštavaju, omalovažavaju i, na kraju, rastužuju.
Baš stoga Kurʼān u čovjeku razbuđuje jednu vrstu ponosa (al-karam – الْكَرَمُ; at-takrīm - التَّكْريِمُ; usp. 17:70) na iznimnost njegove stvorenosti. Naravno, taj ponos ne treba preći u arogantnost ni prema Bogu, niti prema stvorenjima:
وَلَا تَمْشِ فِي الْأَرْضِ مَرَحًا إِنَّكَ لَن تَخْرِقَ الْأَرْضَ وَلَن تَبْلُغَ الْجِبَالَ طُولًا
“[Čovječe], po Zemlji osiono ne hodi,
jer zbilja Zemlju nećeš moći probiti,
niti planine visinom dostići!“[2]
U svome vedrom tonu Kurʼān, uporno i opetovano, nagovara čovjeka da o svome “jesam“ razmišlja i kontemplira polazeći od ʼčinjenice svoje svrhovite nastalostiʼ, ne od činjenice ʼpuke slučajnostiʼ.[3] Ali, ta čovjekova postalost slijedi od samoga Nepostaloga Boga, od Njegova stvaralačkog čina.
Čovjekov početak ne obilježava nekakvo prijeteće Ništa, već je u znaku uzvišenog Stvaralačkog čina Božijeg! K tome, Božanski stvaralački čin, iz kojeg čovjek potiče, jeste počast za čovjeka. Bog je Taj (ne neko drugi!) Koji je stvorio čovjeka, kao i sva druga stvorenja. Upravo ova poruka o stvorenosti i postalosti čovjeka ljudskom recipijentu Kurʼāna saopćava se i neposredno i posredno. Neposredno mu se saopćava kad god se čovječanstvo podsjeća da tamo, na nekom davnom početku čovječanstva, nema nikakvog nihilističkog ništa koje bi, samo od sebe i iz sebe, demijurški djelovalo:
أَمْ خُلِقُوا مِنْ غَيْرِ شَيْءٍ أَمْ هُمُ الْخَالِقُونَ
“Zar su ljudi (čovječanstvo) stvoreni bez Stvoritelja (iz ničega),
ili su oni sami sebi stvoritelji?!“[4]
“Или они сотворены из ничего,
или они сами - творцы?“[5]
Ali, Kurʼān svojim izričitim porukama saopćava da Bog podaruje Svoj stvaralački čin upravo svakog trena i mirijadama drugih stvorenja, ne samo čovjeku. Čovječanstvo se poziva da ono, kao stvorenje Božije, pogleda na primjer, u vegetativni svijet, u floru, i uzme pouku iz ljepote plodova kada napupaju i dozrijevaju:
انظُرُوا إِلَىٰ ثَمَرِهِ إِذَا أَثْمَرَ وَيَنْعِهِ إِنَّ فِي ذَٰلِكُمْ لَآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يُؤْمِنُونَ
“[O čovječanstvo!] Pogledajte njihov [voćaka] plod
kad napupa i sasvim dozrije!
U tome su vam, doista, znakovi za one koji vjeruju!“[6]
Tō da permanentni Božanski stvoriteljski čin i nutarnje i izvanjski, kao i sa svih strana, čovjeku znanih i neznanih, uzrokuje sve univerzume, svjetove, minerale, flore, faune, ljude, neizbrojive duhovne svjetove..., tō da Božanski stvoriteljski čin objedinjava sve njih – tema je koja predstoji da se zasebno oslovi. Među svim stvorenjima Kurʼān promovira ʼsaradnju u bliskosti po stvaranjuʼ, ʼu bliskosti po postalosti svega stvoriteljskim činom Vječnoga Stvoriteljaʼ. Napose se čovjeka podsjeća na tu njegovu ʼsvjetskostʼ ili otvorenost spram svih svjetova:
وَلَقَدْ كَرَّمْنَا بَنِي آدَمَ وَحَمَلْنَاهُمْ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ
“A djecu Ᾱdemovu Mi smo zbilja odlikovali,
i po kopnu i po moru smo ih raznijeli...“[7]
2.
Čovjek – biće posred ʼsceneʼ Božanske sveprisutnosti, anđeoske neporočnosti, sotonske zlosti, ljudske otvorenosti spram svjetskosti, spram onosvjetskosti...
Ko se želi otisnuti u potragu za kurʼānskim gledanjima na čovjeka, dobro je da se natkuči nad četvrtu stranicu knjiškog ustrojstva Kurʼāna (usp. Krava/al-Baqara, 2:30-38) i metodologijom ʼfaktičke lingvistikeʼ ustanovi spomen: Boga, čovjeka kao Božanskog opunomoćenika (ḫalīfa), spomen meleka (anđela), Zemlje, krvi, sotone (diabolosa), Raja, Ᾱdama i Žene mu, sotonskog nagovora da prvi bračni par prekrši Božansku zabranu (drvo kao granica i tabu), napokon, tu je i spomen izgona iz Raja...
Ovo prvo kazivanje o čovjeku u Kurʼānu (2:30-38) dato je kao utemeljiteljsko: U odnosu na čovjeka, na Ᾱdama i Ḥawwu /Adama i Evu/ to kazivanje dato je ujedno, u istom mahu: I kao stvaranje čovjeka i kao kazivanje o čovjeku. Kao i drugdje u Kurʼānu, i tu je objedinjeno ono Božansko stvoriteljsko reći i ono Božansko stvoriteljsko biti (kun – fayakūn / كُنْ - فَيَكوُنُ).[8]
Ali, ovim redovima (2:30-38) ne bi trebalo priricati nešto što je strano Kurʼānu, niti pomaljanje čovjeka smještati u nekakvu ʼtamnu scenuʼ, ʼpričinʼ, ʼdramuʼ, ʼbesciljnu odisejuʼ. Ne bi se moglo reći da se cjelina čovjeka dobro pronalazi u cjelini Kurʼāna ako se Kurʼān čita i shvata na način čitanja i shvatanja njegove poruke kao kakve ʼBožanske drameʼ, ʼunaprijed određene sceneʼ, niti, pak, kao sage o jednoj ʼsveopćoj čovjekovoj tragedijiʼ. Naime, vedri ton Kurʼāna ne sadrži takve nagovore ili uputstva za čitanja Kurʼāna. Prema Kurʼānu, Bog nije stvorio ništa s ciljem da bi to što je stvorio - unesrećio! Bog ni čovjeka ne stvara da bi ga unesrećio!
Kako se sa četvrte stranice knjiškog ustrojstva Kurʼāna (2:30-38) jasno vidi, čovjek je biće posred ʼsceneʼ Božanske sveprisutnosti, anđeoske neporočnosti, sotonske zlosti, ljudske otvorenosti spram svjetskosti. Ovim Kurʼān – onim što izrijekom ne kaže (manṭūq) već što se iz njega podrazumijeva (mafhūm) – pokazuje da Božansko stvaranje čovjeka ne znači stvaranje čovjeka kao ʼBožanskog robotaʼ. Sve spomenuto, i sve prisutno, u ovoj ʼprvotnoj sceni koja objelodanjuje čovjekovo postanjeʼ (2:30-38), ostaće zatrajno pri čovjeku na način događanja ljudske slobode. Ostaje ona iskra Božanskog stvaranja pohranjena u čovjeku u samom zbudu tajne da ga Bog stvara od zemlje, čini ga skladnim bićem, i u njega ʼudahnjuje Svoga Duhaʼ (fa iḏā sawwaytuhū wa nafaḫtu fīhi min rūḥī).[9]
فَإِذَا سَوَّيْتُهُ وَنَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِي
Ostaje i traje i to da ga je Bog opunomoćio (ḫalīfah) za svjetskost, za univerzalnost (i u samom Raju /2:36/ čovjek jeste taj koji se zapućuje u potragu, čovjek slobodno prilazi drvetu a ne drvo njemu!). U čovjeku ostaje zatrajno i ona anđeoska (malāʼikatska crta), koja u savezništvu sa Božanskom stvoriteljskom iskrom za posljedicu ima najljepša djela i podvižništva. Dakako, pri čovjeku je, i u njemu je, i ona sotonska i diabolička /iblīska/ konstanta, njome on prolijeva krv, njome se on sunovraćuje iz ljudskog u podljudsko, iz humanog u hominidno biće. Ali, nije dobro čitati Kurʼān na način dualistički ustrojenog štiva. Po Kurʼānu, čovjek nije stavljen od neke slijepe sile u uski prostor ili-ili izbora, on nije biće koje je između anđela i đavola, već je pred čovjekom mnoštvo puteva do mnoštva odvažnih izbora, sve to koracima vlastite slobode. Ako se rukovodi Božanskim nagovorima, čovjek će svoju slobodu imati kao svoga saveznika na putevima činjenja dobra.
Teško je odgonetnuti šta to doista oglašava Božanska Riječ Kurʼāna kad kaže:
Laqad ḫalaqnā l-insāna fī aḥsani taqwīm
لَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ فِي أَحْسَنِ تَقْوِيمٍ
“Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu!“[10]
“ Мы сотворили человека лучшим сложением...“[11]
“Nous avons créé lʼhomme dans les plus admirables proportions.“[12]
“We indeed created Man in the fairest stature.“[13]
Slavni prevoditelji Kurʼāna sintagmu aḥsani taqwīm (ʼnajbolji, najljepši skladʼ) recipiraju različito, Крачко́вский svojim prijevodom sugerira da je čovjek biće ʼnajbolje sastojineʼ (лучшим сложением) ili biće koje je ʼnajbolje raspoređenih komponenataʼ, Kasimirski daje nagovor da je riječ o biću koje je stvoreno u ʼrazmjerima dostojnim divljenjaʼ (les plus admirables proportions), dok Arberry ukazuje da je stvoriteljskim činom Bog učinio čovjeka bićem “najljepšeg rasta“ (in the fairest stature), ili, rekli bismo, ʼbićem najljepše uspravljenostiʼ.
Kad se kurʼānska cjelina saobrazi sa četvrtom stranicom Kurʼāna (2:30-38), posve jasno se vidi čovjekovo bivanje u slobodi. Božansku ponudu: ʼStanuj ti i žena ti u Raju!ʼ – čovjek odbija. U savezništvu sa sotonom, ali i samostalno, čovjek pravi prve slobodne korake, krši jedno jedino pravilo Raja: Da se ne približava samo jednom drvetu, a svem drugom drveću, i drugim stvarima, može! Potom – prema kazivanju Kurʼāna – čovjek posve brzo gubi Raj.
Izgonom čovjeka iz Raja, za njega taj Raj postaje prošlost! Ali, koji vješto čitaju Kurʼān posve jasno vide: Raj se sada čovjeku promeće u Budućnost, u Idući ili Drugi svijet (al-āḫira). Za tim Rajem čovječanstvo će čeznuti na Ovom Svijetu.
Doista, mnoge su dionice Kurʼāna koje govore o čovjeku stradalniku, ali i dostojanstvenom Božijem sagovorniku, na Ovom svijetu (ad-dunyā; al-ʼūlā). Koliko je samo stranica Kurʼāna posvećeno čovjeku na Ovom Svijetu! Sve to čovjekovo koje se pomalja na stranicama Kurʼāna, pomalja se i na stranicama Svijeta: narodi, plemena, pojedinci, pobunjenici protiv Boga, pagani, dualisti, politeisti, vladari, elite i podanici, graditelji, dobrotvori i rušitelji, raskolnici, ratnici i silnici, zli, dobri i čedni, vjernici, dvoličnjaci i nevjernici, pokajnici najrazličitih vrsta... Ukratko, Kurʼān pokazuje čovjeka kao slobodno biće, ali i čovjeka koji trpi sve rizike svoje slobode na Ovom Svijetu.
3.
Kurʼānsko ʼneʼ Svijetu kao tamnici čovjeka izgnanog iz Raja
Ipak, u krajnjemu, Kurʼān nije zbornik Božanskih objava o stradalničkom čovječanstvu. Pred čovjekom i čovječanstvom Ovaj Svijet (ad-dunyā) nije rasprostrt kao prostranstvo tamnovanja, patnje, očaja, kazne, već, zapravo, šanse, nade i obodrenja za radosti i uspjehe u činjenju dobra (ʻamilū ṣ-ṣāliḥāt).[14] Umjesto kušanja svoje slobode u savezništvu sa sotonom, Kurʼān opetovano poručuje da čovjek svoju slobodu treba realizirati sa sviješću o Bogu kao svome Uputitelju. U mnoštvu sura i redaka Kurʼāna to je poruka koja se zdušno promovira.
Moguće je da su i tu razlozi pa Kurʼān sebe naziva ʼMudrim Proglasomʼ (aḏ-ḏikru l-ḥakīmu – الذِّكْرُ الْحَكيِمُ)[15] ili jednom ʼOpomenomʼ (aḏ-ḏikrā - الذِّكْرىَ)[16] da čovjek ima pred sobom prilike i šanse, da se lijepo osjeća na Ovom Svijetu i da sada, iz svoje slobode i dobrih djela, stekne Onaj Svijet, Budući ili Drugi, koji nevidljivo obuhvata Ovaj Svijet kao što nevidljiva atmosfera obuhvata Zemlju.
“Zašto ima čovjek?“ – nije pitanje kojeg čovjek, žena ili muškarac, sebi postavi jednom u životu i samo jednom na njega dā odgovor. “Zašto ima čovjek?“ – pitanje je koje svaki čovjek postavlja sebi gotovo svaki dan, usred mijena Ovoga Svijeta. Pa i tada kad to pitanje čovjek sebi postavlja iz razloga čuđenja (a ne samo iz nagovora nauke, teologije, filozofije...), i tada je to pitanje važno.
I ovdje se treba sjetiti Božanskog proglasa o Božanskoj odluci da na Zemlju postavi opunomoćenika ili ḫalīfu (2:30). Dobro je ne pristati da se u riječi ḫalīfa traži neka ideja čovjekova gospodarenja Zemljom. Prema Kurʼānu, čovjek de facto nije gospodar Zemlje. Dovoljno je prisjetiti se da drevna učenja, npr. sufizam i taoizam, odbacuju i pomisao da čovjek može biti gospodar Zemlje. Naime, Zemlja višestruko nadmaša čovjeka.
Ali, budući stvoren sa ogromnim resursima Božanskih darova, čovjeka se Kurʼānom časti nazivom ḫalīfa i savjetuje mu se da na Zemlji bude ʼBogu predanʼ (2:136), da se ʼnagizda kad god klanja i bogoštoviʼ (7:31), da ʼne ubijaʼ (6:151), da se ʼne približava zlima i opačinamaʼ (6:151), da ʼne uništava biljni i životinjski svijetʼ (2:205), da čini ʼtakva djela koja može /bez stida/ pokazati pred Bogom i Njegovim Poslanikom/poslanicimaʼ (9:105), da živi ʼsa svim čovječanstvom u miruʼ (2:208), da ʼdijeli imetak rođaku, siromahu i putnikuʼ (17:26), da ʼod biljnih uroda i prinosa dijeli drugima u dane berbe i žetveʼ (6:141), da ono dopušteno ʼjede i pije, ali da ne pretjerujeʼ (7:31), da na Zemlji ʼne bude rasipnikʼ (17:26), itd.
Sve ove Božanske ćudoredne naputke i savjete može primiti samo čovjek kao ḫalīfa na Zemlji. Minerali ne mogu, flora ne može, fauna ne može. O sotonskim, džinskim, anđeoskim... svjetovima znamo malo, ali pretpostavljamo da ti svjetovi nisu uključeni u sve ovo u šta je uključen čovjek.
Pitanje “zašto ima čovjek“ po svojoj naravi je dato u jednini. Ali odgovori na to pitanje su u množini. Doista, mnogo je odgovora koje nam Kurʼān daje na pitanje “zašto ima čovjek?“ Uostalom, Kurʼān je zbirka Božanskih objava darovanih čovjeku. Kao da se objavljivanjem Kurʼāna Božijom Voljom htjelo reći: Evo, čovječe, čitaj Kurʼān i spoznaj odgovor na pitanje “zašto ima čovjek?“
(...)
Autor: Enes Karić
[1] Usporedi: Objašnjenje/Fuṣṣilat, 41:11. Usp. Перевод Корана, Крачко́вский, str. 332: “Приходите добровольно или невольно!“
[2] Noćno putovanje/al-Isrā, 17:37.
[3] Usp. Vjernici/al-Muʼminūn, 23:115.
[4] Gora/aṭ-Ṭūr, 52:35.
[5] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 368.
[6] Stoka/al-Anʻām, 6:99.
[7] Noćno putovanje/al-Isrā, 17:70.
[8] Usp. Jāsīn/Yā Sīn, 36:82.
[9] Usp. Sād/Ṣād, 38:72.
[10] Smokva/at-Tīn, 95:4.
[11] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 434.
[12] Le Coran, Traduction de Kasimirski, p. 489.
[13] The Koran Interpreted, A Translation by A. J. Arberry, p. 343.
[14] Krava/al-Baqara, 2:25.
[15] Porodica Imranova/Ᾱli ʻImrān, 3:58.
[16] Stoka/al-Anʻām, 6:68.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba