Svijetovi jesu, svjetovi su stvoreni – drugo najvažnije podrazumijevanje Kurʼāna
U arapskom jeziku svijet (na način postojanja svega stvorenog u svojoj sveukupnosti) imenuje se riječju ʻālam (عَالَمٌ). U arapskom to je osnovna riječ koja prevodi englesku riječ world, njemačku welt, rusku мир, itd. Arapska riječ ʻālam, svijet, dolazi ili izvire iz troslovnog stabla: ʻayn – lām – mīm (ع – ل - م), od sličnog mnogostrukog značenjskog čvorišta iz kojeg je izvedena i arapska, vrlo učestala, rekli bismo znakovito frekventna, kurʼānska riječ ʻilm (عِلْمٌ) – što znači ʼznanjeʼ. Srodnost /iako ne istovjetnost/ korijena iz kojih u arapskom dolazi riječ svijet (ʻālam) i riječ znanje (ʻilm) opredijelila je neke arapske jezikoslovce da ustvrde kako je svijet (ʻālam) u arapskom tako nazvan jer to je područje kojim se bavi znanje, pa i ljudsko znanje (ʻilm). Naravno, to su jezikoslovne teorije koje treba imati u vidu, ali dobro je uz njih u/poznavati i druge njima konkurentne teorije.
Drugi, pak, jezikoslovci tvrde da je riječ svijet (ʻālam) u arapskom nazvana tako jer svijet je pun znakova (ʻalam - عَلَمٌ) koji upućuju na Boga koji je te fenomene svijeta stvorio. Na tragu takvog odmišljanja riječi svijet (ʻālam), dovode se u vezu riječ ʻalam (znak) i riječ āyat ili āyah (آيَةٌ), što također znači znak. Imajući to u vidu, jedan arapski pjesnik, Labīd ibn Rabīʻah,[1] ispjevao je sljedeće stihove:
فَيا عَجَباً كَيفَ يُعصى الإِلَهُ
أَم كَيفَ يَجحَدُهُ الجاحِدُ
وَفي كُلِّ شَيءٍ لَهُ آيَةٌ
تَدُلُّ عَلى أَنَّهُ واحِدُ
وَلِلَّهِ في كُلِّ تَحريكَةٍ
وَتَسكينَةٍ أَبَداً شاهِدُ
“Gle čuda! Kako to da je Bogu poricatelj neposlušan,
Ili kako da Ga poricatelj niječe?!
Pa, u svakoj stvari On znak jedan imade
taj znak zbilja pokazuje da On – Jedan je!
I u svakom mahu i u stanci svakoj
Bog dovijeka imade svjedoka!“
Zanimljivo je da se u samom tekstu Kurʼāna nijednom ne navodi riječ svijet ili ʻālam (عَالَمٌ) u jednini (singularu), ali se riječ svjetovi (al-ʻālamīn – الْعَالَميِنَ), dakle u množini (pluralu), navodi sedamdeset i tri puta! Nema nikakve sumnje da Kurʼān, insistiranjem da se riječ svjetovi (al-ʻālamīn) oslovljava u gramatičkom obliku množine, ukazuje i na sami egzistencijalni plan, to jest na to da ima veliki broj svjetova, svjetovi su sveukupno mnoštvo Božanskog stvaranja, svjetovi su raznoliki, svjetovi su uvijek mnoštvo svjetova, nemoguće je da svjetovi budu jednoobrazni, nemoguće je da ih čovjek znanjem obuhvati itd.
Kao što Božanska Riječ Kurʼāna podrazumijeva da Bog jeste i da Bog ima, te, na neki način, ta Riječ baš ʼodatle polaziʼ, tako se na stranicama Kurʼāna čovjeku kao čitatelju Kurʼāna, na naličan način, sugerira da prihvati jedno drugo, također itekako važno, podrazumijevanje Kurʼāna koje glasi: I svjetovi jesu, i svjetovi imaju, s tom razlikom što su svjetovi stvoreni, a Bog je Onaj Koji im je Stvoritelj.
Naravno, u Kurʼānu nemamo tvrdnje koje bi bile izrečene na sljedeće načine: “Hej, ljudi, na početku bijaše Bog i okolo Njega veliki zjap praznine, pa Bog odluči da ne bude vakuuma, pa stvori svjetove i popuni prazninu!“ Ili: “Hej, ljudi, u početku je Bogu bilo dosadno u Njegovoj samosti, pa je odlučio da stvori svjetove i da odagna dosadu!“ Naravno, za stranice Kurʼāna bi takve konstatacije ili takva pitanja bila posve neozbiljna i dokraja djetinja! Božanska Riječ Kurʼāna ljude opominje, sve to nekom vrstom svoje pedagogije, i skrovito ih, i implicitno, podučava da takav način razmišljanja o svjetovima ʼkao slučajnom zbuduʼ, kao nekoj vrsti ʼBožanskog snaʼ, ili ʼBožanske tlapnjeʼ, i tako dalje, nije valjan. Štaviše, takvim mišljenjem i razmišljanjem dolazi se do spornih zaključaka.
Naime, uz Boga i Njegovo stvaranje svjetova nije valjano prispodovljavati nikakve predodžbe o ʼBožanskoj igriʼ, ʼslučajnostiʼ, ʼbahatostiʼ, ʼhirovitostiʼ, ʼsnatrenjuʼ i sl. Da Bogu nije svojstvena “igra i zabava“ nigdje i nikada, pa ni u stvaranju svjetova, vidimo iz sūre Vjerovjesnici/al-Anbiyā, 21:16:
وَمَا خَلَقْنَا السَّمَاءَ وَالْأَرْضَ وَمَا بَيْنَهُمَا لَاعِبِينَ
“Mi nismo nebo i Zemlju, i ono što je između njih, stvorili
da bismo se igrali!“
Kad god Božanska Riječ Kurʼāna govori o svjetovima kao jednoj začuđujuće veličanstvenoj pojavi, ujedno se podrazumijeva da je činjenica postojanja svjetova jedna ozbiljna stvar koja sama po sebi ozbiljno govori o Bogu! Kurʼān ne samo da je knjiga o zbiljnosti Boga, već je to i knjiga o ozbiljnosti Boga, ali ozbiljnost Boga ne znači da je tu posrijedi okrutni Bog, Bog bez milosti. Naprotiv, Bog je Svemilosni i Samilosni, štaviše, od Njega se ta samilost može uvijek tražiti, iskati.
2.
Svrhovitost svjetova
Prema slovu Kurʼāna, svjetovi u svome nesagledivom mnoštvu jesu sāmô Božansko stvaranje (al-ḫalq) kao takvo. K tome, svjetovi su i Božanski znakovi (al-āyāt), a s tim se činjenicama nije šaliti. Sūra Stoka/al-Anʻām, 6:32., konstatira da je za neke ljude ovosvjetski život (al-ḥayātu d-dunyā – الْحَيَاةُ الدُّنْيَا) ništa drugo do li “puka igra i zabava“ – (laʻib wa lahw – لَعِبٌ وَلَهْوٌ). Pravo postupaju oni koji ʼigru i zabavuʼ ostavljaju na razini ʼigre i zabaveʼ, i koji stvaranje svjetova ne zaogrću plaštevima igre i zabave.
Dakako, kad Kurʼān govori da svjetovi jesu i da svjetovi imaju, taj diskurs upućen čovjeku ne znači da se ʼtom ljudskom dvonošcuʼ istovremeno laska kako je on u stanju cijele svjetove učiniti svojim predmetom, ili ih umom i razumom obuhvatiti na način ʼda mu iza leđa ne ostane ništaʼ, ili da u njegovom čovječijem umu ne preostane nikakvih dodatnih pitanja.
Naime, Kurʼān sa svojih stranica čovjeku pokazuje svjetove u njihovoj svrhovitosti. Mnoge su dionice Kurʼāna koje o svjetovima čovjeku govore kao o onome ʼu čemu čovjek već jeste, milom ili silomʼ ili ʼna čemu čovjek već postoji bez svoje voljeʼ. Čovjek je dio svjetova samim tim što sudjeluje u svojoj sudbini bivanja stvorenjem i samim tim što je ʼsvjetovima obuhvaćenʼ. Kurʼānska besjeda posredno savjetuje čovjeka da prihvati kako je čovjekovo bivanje stvorenjem uvijek sa svrhom, baš kao što je i bivanje svjetova kao stvorenja sa svrhom, bilo da je posrijedi jedna ili više svrha, čovjeku znānih ili neznānih. Sūra Sudnji Dan/al-Qiyāmah, 75:36., poručuje čovjeku da je on, čovjek, kao i njegova svrha – jedna zajednička popudbina, i da nema mjesta ʼrazmišljanju o čovjeku kao biću koje će biti prepušteno zaluduʼ, i koje se može tek tako zanemariti:
أَيَحْسَبُ الْإِنسَانُ أَن يُتْرَكَ سُدًى
“Zar to čovjek misli da će zaludu ostavljen biti?!“
Dakle, za razliku od nekih drevnih i savremenih filozofskih učenja, Kurʼān u čovjeku ne pobuđuje, niti mu stavlja do znanja, da je on, čovjek, ʼbačen u svijetʼ kao što se kamen baci iz pračke! Nikakva pračka ne oblikuje čovjekovu sudbinu, nikakva stihijska šiba ne tjera čovjeka stranama ovih svjetova, već je čovjek tu da prihvati Božanski nagovor o svojoj svrhovitosti, da sarađuje s Bogom i sa ljudima, i da se i sam potrudi da tu svrhovitost shvati i razumije.
Osim ovakvog kurʼānskog uvjeravanja o svrhovitosti čovjeka posred svjetova, to jest o tome da on nije travka koju nevidljivi vjetrovi vijaju kud im je volja, Božanska Riječ Kurʼāna našla je za shodno da usrdno uvjerava čovjeka i u to da su i svi ovi svjetovi, cjelokupno Božansko stvaranje, sa svrhom ili svrhama. Štaviše, priznaje se čovjekovom mišljenju (tafakkur) da može, samim procesom razmišljanja, izvesti zaključak da Bog nije ʼNebesa i Zemlju uzalud stvorioʼ, ʼniti da ih uzalud stvara.ʼ Takvim ljudima Kurʼān sa svoje strane odaje priznanje, onima koji prihvate stvarnost i ozbiljnost svjetova i koji i za same sebe i za svjetove uskliknu (Porodica Imrānova/Ᾱli ʻImrān, 3:191):
رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَٰذَا بَاطِلًا
“Gospodaru naš! Ovo nisi zaludu stvorio Ti!“
Ali, uzme li se kurʼānski redak 3:191. u svojoj cjelini, tu ima jedan nagovor čovjeku da se, prije nego li posegne za svojim razmišljanjem (tafakkur - تَفَكُّرٌ), posveti spominjanju Boga, to jest ḏikru (ذِكْرٌ) koji je djelatno sredstvo kontempliranja o Božanskoj Tajni. Štaviše ḏikr je obred koji je samim Kurʼānom uspostavljen vrlo fleksibilno, naime, u njemu dragoga Boga ljudi mogu spominjati i sjećati Ga se stojeći, sjedeći i na stranama svojim ležeći:
الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللَّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىٰ جُنُوبِهِمْ
Redak 3:191., posredno posvjedočuje da se Bog, stvarajući svjetove, Sām raskriva i očituje, ali da se njihovim ʼogromnostimaʼ On Sām i ʼzastireʼ. Dobro je čovjeku, ljudskom dvonošcu prihvatiti poruku Kurʼāna o “tajni Nebesa i Zemlje“ (gaybu s-samāwāti wa l-arḍi – غَيْبُ السَّمَاوَاتِ وَ الْأَرْضِ).[2] Prema Čedomilu Veljačiću, Allāh “ostaje skriven u dubinama nebeskog plavetnila“,[3] ali to ne znači da On nije posvuda prisutan ʼu svim Svojim Božanskim kapacitetimaʼ. Na Božansko svakad i svukud Kurʼān ukazuje u sūri Svemilosni/ar-Raḥmān, 55:29.
3.
Svjetovi, postojanja, duga trajanja
Zanimljivo je da Božanska Riječ Kurʼāna, u svojim opisima i predočavanjima svjetova (al-ʻālamīn), ʼpravi mnoge ustupke čovjekuʼ tako što, na primjer, nudi mirijade živih slika svjetova onako kako ih, pretežno uzev, vidi, sluša, doživljava i ʼpercipiraʼ sām čovjek, ovakav čovjek kakav je na Zemlji. Na primjer, za nebo se kaže da je “iznad ljudi“ (fawqahum – فَوْقَهُمْ):
أَفَلَمْ يَنظُرُوا إِلَى السَّمَاءِ فَوْقَهُمْ
“Pa zašto ljudi ne pogledaju u nebo iznad njih?!“[4]
Kao što ćemo vidjeti u posebnoj crtici, zemaljsko pomaljanje Božanske Riječi Kurʼāna (610-632) ʼzadržaloʼ je istok na onoj strani svjetova gdje su ljudi i “prije“ smatrali da se istok nalazi, isto je i sa zapadom. Također, ono što su ljudi nazivali ʼlijevom stranomʼ ili ʼdesnom stranomʼ, to Božanska Riječ Kurʼāna također uvažava i zadržava kao prostorne strane čovjekova orijentiranja. Isto je i sa islamskim ʼpreuzimanjem sedam danaʼ na koje se čovječanstvo prethodno naviklo, kao i prihvatanjem drevnih kalendara, ustrojenih po kretanju Mjeseca i kretanju Sunca, itd. [Dakako, ovdje treba imati u vidu da je prije Božijeg poslanika Muhammeda bilo na hiljade Božijih poslanika koji su podučili čovječanstvo, između ostalog, i onome što se naziva ʼsvetom geografijomʼ ili ʼsvetim orijentiranjimaʼ u prostoru, baš kao i ʼsvetim vremenimaʼ, ʼsakralnim kalendarimaʼ, itd].
Ovim želimo istaći da kurʼānski diskurs o svjetovima čovjeku ne nudi nikakav nagovor na ʼrelativističkoʼ poimanje fenomena svjetova, niti nudi nagovor o svjetovima kao jednom ʼsotonskom čekrkuʼ ispunjenom mećavama slučajnih zbivanja. U svome isticanju reda, sklada i “teleologije“ svjetova nahodi se jedna prešutna poruka Kurʼāna: Čovjek ne treba da očajava sred beskrajnih prizora svjetova, već treba da se čvrsto i ozbiljno uhvati za one osnovice svjetova koje su mu dostupne. I da se odazove Bogu na pozive da u Njega vjeruje i čini dobra djela.
Također, kurʼānski diskurs o svjetovima poručuje čovjeku da su ti svjetovi lijepi (npr. ʼnebo je ukrašeno zvijezdamaʼ /usp. 50:6/, ʼnebo ili nebesa su bez pukotina i zjapovaʼ, usp. 50:6., itd), čovjek ima priliku da posvuda ʼvidi puninu i ljepotu svjetovaʼ (npr. 50:7-11). Kao da se ovim čovjeku poručuje da on, u svojim noćnim pogledima u zvjezdama urešenim nebesima, na tim nebesima vidi jednu ispunjenost, jednu puninu, i pritom ne vidi nikakve bezdane, grotla ili zjapove, već opaža skladnu cjelinu. K tome, u Kurʼānu su svjetovi flore i faune opisani lijepima, praktički, nema jednoga koraka a da se tu ʼne vide tragovi Božanske milostiʼ:
فَانظُرْ إِلَىٰ آثَارِ رَحْمَتِ اللَّهِ كَيْفَ يُحْيِي الْأَرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا
“Pogledaj [o čovječe!] u tragove milosti Božije,
kako On zemlju oživljava nakon zamrlosti njezine!“[5]
Tek rijetko i znakovito Božanska Riječ Kurʼāna, u nekoj vrsti proplamsaja estetske gradacije kojom se podučava ljude, posvjedoči da se za nešto iz flore ili faune može kazati da je “ružno“, npr. sūra Lukmān/Luqmān (31:19) govori da je “revanje magarca – najmrskiji glas!“ Ali, ovdje se kurʼānska tvrdnja odnosi samo na “magareće revanje /ṣawtu l-ḥamīr/“, ne i na cijeloga magarca kao stvorenje. Također, sūra Zidine/al-Aʻrāf, 7:176., koristi ʼpseće dahtanjeʼ.
وَاتَّبَعَ هَوَاهُ فَمَثَلُهُ كَمَثَلِ الْكَلْبِ إِن تَحْمِلْ عَلَيْهِ يَلْهَثْ أَوْ تَتْرُكْهُ يَلْهَث
Naime, u prirodi psa i pseće vrste, one na koju ovdje ukazuje Kurʼān, je da dahće: “Ako ga potjeraš, on dahće, a ako ga ostaviš, on opet dahće!“ (7:176). Ovaj motiv ʼupornog psećeg dahtanjaʼ koristi se da se ukaže na jogunastog čovjeka koji slijedi strasti svoje i od njih ne odustaje, pa makar mu se i reklo da time diže ʼustanak protiv Bogaʼ.
Ostavimo li postrani ovakve iznimke, u Kurʼānu su svjetovi predočeni kao zadivni i svrhoviti, ʼkosmologija Kurʼānaʼ predočava se kao veliko posvjedočenje i skup mirijada znakovlja o tome da Bog jeste, da Bog ima. Jednako tako, predodžbe Prirode kakve daje Kurʼān date su u dirljivo lijepim opisima.
Dobro je ove predodžbe Kurʼāna o ljepoti svjetova uspoređivati sa prvim dionicama Biblije (npr. Knjiga Postanka u Starom Zavjetu,[6] usp. kazivanje o tome kako Bog stvara svjetove: Nebo, zemlju, svod, vodu, kopno, more, zelenilo, dane, noći, zvijezde, stvorenja, životinje, ptice...), gdje Bog – nakon što nešto stvori – na Svoj Božanski način konstatira:
“I vidje Bog da je dobro“
(وَ رَىَ اللهُ ذَلِكَ أَنَهُ حَسَنٌ).[7]
Ali, vratimo li se kurʼānskim kazivanjima o svjetovima, na mnogo mjesta se čovjeku i čovječanstvu poručuje da su ti svjetovi, iako veliki, lijepi, nesagledivi... ipak, prolazni i nestalni. Za čovjekov um, razum, kontemplaciju, intuiciju... takva kazivanja Kurʼāna o svjetovima mogu izgledati proturječna, i, gotovo bismo rekli, na čovjeka mogu djelovati deprimirajuće. Upravo o tome recimo nekoliko rečenica u završnoj dionici ovog eseja.
4.
Svjetovi u svojoj konačnosti
A sada pođimo od toga da se na više od četrdeset mjesta u Kurʼānu riječ svjetovi navodi u sintagmi “Gospodar svjetova“ (rabbu l-ʻālamīn – رَبُّ الْعَالَميِنَ). Uz ar-Raḥman (Svemilosni) i ar-Raḥīm (Samilosni), tu je i Rabb (Odgajatelj, Uzdržavatelj, Gospodar) kao jedno od najfrekventnijih Lijepih Božanskih Imena (al-asmāʼu l-ḥusnā) u Kurʼānu. Kad se Kurʼānom kaže rabbu l-ʻālamīn time se poručuje da je samo Bog Onaj Koji je ʼUzdržavatelj svjetovaʼ, ʼOdržavatelj svjetovaʼ, ʼGospodar svjetovaʼ. Semantika riječi Rabb u Kurʼānu je iznimno bogata, raskošna i razuđena. U Kurʼānu Rabb jeste uvijek Rabb nečega, bilo to da je On Onaj Koji je ʼGospodar mnogo istoka i mnogo zapada“ (rabbu l-mašāriq wa l-magārib – رَبُّ الْمَشَارِقِ وَ الْمَغَارِبِ),[8] ili da je ʼGospodar svitanjaʼ (rabbu l-falaq – رَبُّ الْفَلَقِ),[9] ili, pak, da je to ʼTvoj [Muhammedov, čovjekov] Gospodar Koji nadahnjuje pčeluʼ(wa awḥā rabbuka ilā n-naḥli – وَ أَوْحىَ رَبُّكَ إِلىَ النَّحْلِ).[10] O tome nekom drugom prilikom.
Sintagma ʼGospodar svjetovaʼ (rabbu l-ʻālamīn), osim što ukazuje na Božansku milost kojom Bog održava sve svjetove, ukazuje i na to da su svjetovi Božanska stvorenja. Stvarajući svjetove, Bog na njih, kao ni na druga Svoja stvorenja, ne prenosi Svoju vječnost niti Svoje ʼbogovstvoʼ. Unatoč zadivnosti i ʼogromnostiʼ svjetova u kojima je čovjek i koji ga premoćno okružuju, u Kurʼānu se čovjeka usrdno uvjerava u to da ti svjetovi nisu nešto drugo osim Božija ili Božanska stvorenja, te njih, prema tome, ne treba divinizirati. Iz kurʼānskih sintagmi rabbu s-samāwāti wa l-arḍi (ʼGospodar nebesa i zemljeʼ)[11] i rabbu n-nās (ʼGospodar ljudi, Gospodar čovječanstvaʼ)[12] čovjeka se nagovara da prihvati činjenicu ʼjedinosti Gospodaraʼ. Time se negira mnogoboštvo, ono ne može biti u temelju svijeta niti u temelju čovječanstva.
Pa iako se sintagmom “Gospodar svjetova“ (rabbu l-ʻālamīn) svi svjetovi časte kao oni koji upravo Boga ʼimajuʼ za svoga Gospodara, svi ovi svjetovi, bliski i daleki, imaju svoj kraj. Jedna od dimenzija kurʼānskog diskursa jeste i ta da o Bogu govori kao o Oduvječnom i Zauvječnom, a o čovjeku, flori, fauni, Zemlji, svim svjetovima kao o – konačnim. Da li to znači da je Kurʼān knjiga koja, govorom o konačnosti i kraju Kosmosa i Univerzuma, oglašava jedno pesimističko nagovještenje koje će pogoditi sva stvorenja do posljednjega? S obzirom na vedar ton Kurʼāna, ne bi se tako moglo reći.
Tačno je, naime, da Kurʼān oglašava jedno, u daleku budućnost pohranjeno vrijeme, “kad će se Nebo prolomiti“,[13] “kad će se zvijezde strovaliti“,[14] “kad će Sunce potamniti“,[15] “kad će zvijezde popadati“,[16] “kada će se mora jedna u druga uliti“...[17] – dakle, tačno je da Kurʼān oglašava i predočava strašne prizore Smaka Svjetova.
Čitaju li se izolirano, ti dijelovi Kurʼāna djeluju zastrašujuće na dušu, srce, razum i um čovjeka. Ali, najmanje dvije stvari ne treba shvatiti iz ovih ʼstrašnih dionicaʼ Kurʼāna, prvo, da su svjetovi ʼizraubovaniʼ pa ih Bog uklanja sa pozornice Postojanja, drugo, da sam Bog hoće da pokaže Svoju Svemoć na način Svoje hirovitosti i bahate svemoći, pa sada, eto, uništava ono što je nekada stvorio i za šta je mnogo puta u Svojim Objavama kazao da je lijepo, predivno, savršeno! Treba reći da u ovim kurʼānskim opisima Smaka Svjetova ne treba tragati ni za kakvim ʼhirovitim Bogomʼ. Bog Kurʼāna nije ʼhiroviti Bogʼ. Daleko i gluho bilo i pomisliti da je to tako!
Naime, oni koji čitaju Kurʼān pomno i sa višom budnošću svoga razuma, uma, intuicije i kontemplacije, na stranicama te knjige uočavaju proglase o Ovom Svijetu i Budućem Svijetu, proglase o Prolaznom Životu i Zauvječnom Trajanju. Ako su Kurʼānom čovjeku i čovječanstvu obećani Proživljenje i Vječnost, nema sumnje da će Bog podariti Dar Proživljenja i Vaseljeni, Kosmosu, Univerzumu... Budući Svijet u Kurʼānu je opisan kao ʼistinski životʼ:
وَإِنَّ الدَّارَ الْآخِرَةَ لَهِيَ الْحَيَوَانُ لَوْ كَانُوا يَعْلَمُونَ
“A Stanište Onosvjetsko, zbilja, to je pravi život“.[18]
Ako se Kurʼān konsekventno čita, na Onom Svijetu ne samo da će čovjek koji se predao Bogu (aslama) živjeti ʼistinskim Životomʼ, nego će i Vaseljena, Kosmos, Univerzum..., kao oni koji su Bogu bili predani, biti proživljeni u tom ʼistinskom Životuʼ (al-ḥayawān). A zašto je to tako, na ta pitanja Kurʼān dokraja ne odgovara. Na jednom mjestu Kurʼān savjetuje vjerujuće čovječanstvo:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَسْأَلُوا عَنْ أَشْيَاءَ إِن تُبْدَ لَكُمْ تَسُؤْكُمْ
“O vjernici! Ne pitajte o stvarima koje vam,
kad vam se objasne,
zlo i tugu donose!“[19]
(...)
Autor: Enes Karić
[1] Usp. Ibn Kaṯīr, Tafsīru l-Qurʼāni l-ʻAẓīm, I, Beirut, 1999., ṣ. 82. (Ibn Kaṯīr tvrdi da je ovaj stih ispjevao Ibnu l-Muʻtazz).
[2] Usp. Pčele/an-Naḥl, 16:77.
[3] Usp. Čedomil Veljačić, Razmeđa azijskih filozofija, II, izd. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1978., str. 323.
[4] Kāf/Qāf, 50:6.
[5] Rimljani/ar-Rūm, 30:50.
[6] Usp. Biblija, Knjiga Postanka, izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974., str. 1.
[7] Usp. Bibliju na arapskom (Al-Kitābu l-Muqaddasu, ay Kutubu l-ʻahdī l-qadīm wa l-ʻahdi l-ǧadīd), The University Press, Cambridge, 1956., ṣ. 3.
[8] Usp. Putevi uspona/al-Maʻāriǧ, 70:40.
[9] Usp. Svitanje/al-Falaq, 113:1.
[10] Usp. Pčele/an-Nahl, 16:68.
[11] Grmljavina/ar-Raʻd, 13:16.
[12] Ljudi/an-Nās, 114:1.
[13] Rascjepljenje Neba/al-Infiṭār, 82:1.
[14] Rascjepljenje Neba/al-Infiṭār, 82:2.
[15] Potamnjenje Sunca/at-Takwīr, 81:1.
[16] Potamnjenje Sunca/at-Takwīr, 81:2.
[17] Rascjepljenje Neba/al-Infiṭār, 82:3.
[18] Pauk/al-ʻAnkabūt, 29:64.
[19] Trpeza/al-Māʼida, 5:101.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba