Kada Allah prekinu svoju metafizičku šutnju, te odluči da stvara univerzum, On to učini tako što svojoj bezimenoj Biti poče nadijevati Imena. Imena i Atributi Božiji su razlog svega, te sve što se dešava oko čovjeka su upravo djelovanja njihova.
Sažetak:
Gospodar je stvorio univerzum te ga podijelio na ono što se naziva makrokosmos (svijet uveliko) i na mikrokosmos (mali svijet). Makrokosmos predstavlja sve u univerzumu osim čovjeka, te se u tom svijetu sve dešava u jednom harmoničnom redu. Sve što obitava u makrokosmosu, od biljaka, životinja, prirode i svega ostalog što je stvoreno, potčinjeno je Gospodaru i ono ne bira da li će činiti ili ne. Upravo zbog gubitka izbora, u makrokosmosu vlada mir i ništa ne može narušiti taj sklad. Međutim, kada je Bog prekinuo svoju metafizičku šutnju i odlučio stvoriti čovjeka, te mu dati titulu halife na Zemlji, došlo je do promjene u univerzumu. Čovjek dolazi kao odvojena jedinka, kao mikrokosmos, koji predstavlja centar makrokosmosa. Nalazi se u makrokosmosu ali je poseban kao jedna mala cjelina. Čovjek se nalazi na vrhu hijerarhije stvorenja, zbog svoje funkcije, koja je univerzalna i kosmička. Čovjek ima pravo na slobodnu volju i samo od njega zavisi da li će održati harmoniju koja vlada u makrokosmosu ili će narušiti taj sklad i zauvijek biti ponižen.
Ključne riječi: čovjek, tradicija, mikrokosmos, spoznaja, duhovni organi, narav, moral
Uvod
Vojnici koji se rastadoše sa svojim najmilijima obećaše da će se vratiti zdravi i sa pobjedom, te se ukrcaše na voz koji vodi ka mjestu krvoprolića, žudnje za vlasti, nemorala. Put njihov bijaše težak. Oni koji poginuše zbog obećanja datog prije samog polaska postadoše heroji rata. Oni koji su preživjeli, koji su poštovali svoga generala, vratiše se zdravi, sa pobjedom svojoj domovini, a oni koji iz straha izabraše lakši put te pobjegoše od odgovornosti, zauvijek postadoše poniženi.
Metafora se odnosi na čovjeka koji pred Gospodarem Svevišnjim prihvati zadaću, te se rastade sa svojim Rabbom, i krenu ka dunjaluku, koji je prepun licemjerstva, sebičnosti i požude. Put je bio težak. Oni koji poginuše na dunjaluku radi Allaha svog dobiše najveličanstveniji status šehida (svjedoka), oni koji su slušali Poslanika svoga vratiše se čista srca svom Gospodaru, sa položenim ispitom, a oni koji izabraše užitke izdaše svoga Stvoritelja, raskinuše ugovor, te se bolesnoga srca vratiše Njemu.
Razlog biranja ove teme usko je povezan s pitanjem koje svaki čovjek postavlja sebi: “Ko sam ja?“, “Odakle ja ovdje?“, “Zašto baš ja?“ Čovjek na ta pitanja može odgovoriti na više načina, zavisno od toga koji od organa ispituje, da li je to duh, duša, srca ili um. Haos koji vlada u samom čovjeku može biti mnogo složeniji od haosa koji vlada u svijetu. Zbog toga kažemo da je mikrokosmos (unutar čovjeka), odvojen od makrokosmosa (ostatka svijeta). Da bi izgradio slagalicu, čovjek mora poredati puzle, isto tako čovjek mora odgovoriti na ta pitanja da bi spoznao Boga.
Makrokosmos kao univerzum je podređen Uzvišenom, sve ide jednim redom, nema stranputica, niti narušavanja harmonije (biljke, životinje i minerali). Mikrokosmos, kao sfera koja se nalazi unutar makrokosmosa ali koja ima autonomiju nad svojim životom je upravo čovjek, a njegova se autonomija ogleda u njegovoj slobodnoj volji – čovjek jedini može da čini ili da ne čini.
ČOVJEK
Naučna definicija čovjeka
Čovjek (lat. homo) biološki pripada razumnoj vrsti homo sapiens (razumni čovjek). Sredine koje čovjek obuhvata su sljedeće: biološka (biljke i životinje), fizička (klima, zemljište, padavine itd.), te društvena (međusobni odnosi unutar zajednice). Ono što ga ne odvaja od životinja je to što čovjek mora pronaći neophodnu energiju za svoj organizam, zaštititi se od nekih prirodnih nepogoda, te se razmnožavati. Ono što ga razdvaja od životinja je upravo taj razum koji mu omogućava neke radnje kao što su: mišljenje, govor i precizno, osmišljeno djelovanje.
Islamska definicija čovjeka
Bog je čovječanstvo stvorio kako bi ljudi sebe svojim djelima dokazali kao moralno valjane/dostojne. Bog je postavio čovjeka na Zemlju kako bi je on mogao nastaniti, kolonizirati, tj. njome hoditi, njene plodove jesti, uživati u njenoj dobroti i ljepoti i biti agent svog i njenog prosperiteta. On je upozorio da će sva djela ljudi biti stavljena na preispitivanje; da će njihovi autori biti nagrađeni za dobra djela i kažnjeni za zla.
Tradicija
Tradicija[1] označava ono što se prenosi s koljena na koljeno. U savremenom arapsko-engleskom rječniku Al-Mawaridu riječ tradition je označena kao: “التحضر“ – prenošenje sa jedne generacije na drugu.“[2]
Jedno od značenja koje riječ tradicija ima u zapadnjačkim jezicima jeste oblik mišljenja ili ponašanja koju određena grupa generacijski kontinuirano slijedi.[3]
Iz navedenih definicija možemo zaključiti da je tradicija nešto što se prenosi iz generacije u generaciju, a takav način komunikacije, te čuvanja emaneta od onih koji su bili prije nas, spominje se u Kur'anu, jer nam Allah naređuje da slijedimo ono što je objavljeno poslanicima, a koje do nas dolazi upravo tradicijom.
Riječ Božija je objavljena poslanicima, a do nas je došla putem Knjige koja predstavlja uputu cijelom čovječanstvu:
Ovo je Knjiga u kojoj nema sumnje nikakve, Uputa bogobojaznima ona je. (Kur'an 2:2)[4]
Čovjek u tradiciji muslimana
Čovjek u tradiciji muslimana, kao ljudsko biće, poštovan je i odlikovan, bez obzira na boju, rasu, naciju, religiju i sl. Na to upućuje ajet:
Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogim koje smo stvorili.[5]
Islam se sa iznimnim poštovanjem odnosi prema čovjeku, prema ljudskoj duši i ne dozvoljava vrijeđanje, nepravdu, kršenje ljudskih prava i omalovažavanje ljudi. Kada je riječ o međusobnom upoznavanju, Uzvišeni u Kur'anu kaže:
O ljudi, Mi vas od jednog muškarca i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.[6]
Allah je čovjeka spustio na Zemlju, i sve, pa čak i Sunce i Mjesec su u službi čovjeka. Čovjek u prirodi koja ga okružuje treba vidjeti znakove Božanskog prisustva. Potčinjavanje svega, pa i prirode čovjeku ne znači da se čovjek smatra dominantnim nad njom, nego da žive u harmoniji i da služba predstavlja sredstvo za spoznaju, a ne dominaciju.
Čovjek se smatra najuzvišenijim stvorenjem u univerzumu, jer je počastvovan da bude halifa Božiji na Zemlji. Čovjek je odgovoran za sve što se dešava u univerzumu, njegova je obaveza (teklif) univerzalna i kosmička. Čovjekovo preuzimanje ove zadaće uzdiže ga na viši stepen od ostatka stvorenja, pa i od meleka; jer je samo on kadar prihvatiti odgovornost – to čini njegovu kosmičku važnost.[7]
Pored ove zadaće, koja ga diže na vrh piramide, čovjeku je podarena i slobodna volja, te samim tim od čovjeka zavisi harmonija i mir na svijetu. Ukoliko čovjek naruši tu harmoniju, bit će i pored svih privilegija ponižen i propao.
Mikrokosmos
Nakon što smo definirali čovjeka, sada ćemo vidjeti šta je mikrokosmos koji je usko povezan s pojmom čovjeka.
Prof. Rešid Hafizović daje objašnjenje ovog pojma, koji ne objašnjava odnos makro i mikrokosmosa, nego nas upućuje šta je to sve što sadrži jedan makrokosmos:
“Lice mikrokosmičke naravi, čiji stvarni egzistencijalni korijen nije drugo doli sami božanski Duh ondje smiren kao u hramu svome, predstavlja veoma složen duhovni mozaik čije temeljne konture predstavlja čovječiji um, razum, duša, srce i osjetila.“[8]
Po svemu navedenom, možemo ukazati na nekoliko bitnih stvari koje se navode u vezi s ovim pojmom:
Svijet je sačinjen od makrokosmosa (svijet uveliko), koji predstavlja sve u univerzumu, osim samog čovjeka. Mikrokosmos (svijet u malom, predstavlja centar, umanjenu sliku makrokosmosa), predstavlja se kao poseban svijet, te zbog te odvojenosti od drugih stvorenja, te svega što obitava kao dio makrokosmosa, možemo dokazati razliku između njih, a ta se razlika ogleda u slobodnoj volji. Ono što se odvojilo od makrokosmosa ima pravo da čini ili ne čini, za razliku od onoga što je dio makrokosmosa i što robuje Njemu, bez saznanja za izbor.
Mikrokosmičke sredine
Duhovni organi spoznaje su: duša (nafs), duhovno srce (fuad), kontemplativni um ('aql/ruh) i stvaralačka imaginacija (khiyal). Ti organi spoznaje su stvoreni za besmrtnost. Oni su najdragocjeniji spoznajni dizajn naše unutarnje, istinske osobnosti čije nedužno razaranje i svaki vid nasilja nad tim dizajnom ima razmjere pomora cijelog ljudskog roda.[9]
Um/razum
Prema Poslanikovom pravorijeku: “Prva stvar koju je Bog stvorio bio je Um.“ i: “Prva stvar koju je Bog stvorio bilo je svjetlo.“ Univerzalni Um je istovjetan s Muhammedovim Svjetlom, koje je duhovna zbilja poslanika i evlija, ili duhovna zbilja čovjeka u njegovom stanju savršenstva. Univerzalni Um zna sve stvari, jer on je izravni odraz Božijeg znanja. Drugim riječima, on je Skrivena Riznica na prvoj razini svog vidljivog djelovanja.[10]
Dr. Rešid Hafizović, pak, za Um kaže sljedeće: “Um, kao istinski intellectus completativus, nepogrešivi je vodič na putu molitve – mi'radža.“ [11]
On, također, za intellectus completativus ili UM navodi da je to organ transcendentne spoznaje, te ga poredi s interpretativnim vjerovjesnikom u nama, koji nikada ne može savladati 'Iblis našeg bića'.“[12]
Ruh/duh
Prema poslaničkom predanju Adem, a.s., kada mu je melek Džibril došao i ponudio mu da od tri duhovna dara izabere jedan: intelekt ('aql), stid (haya') i spoznaju/vjeru ('ilm/din), Adem, a.s., je izabrao intelekt, a kada je melek Džibril zapovjedio stidu i spoznaji/vjeri da odstupe i vrate se u predvječnost, oni su odbili, govoreći: “Nama je naređeno da ostanemo uz intelekt, ma gdje on bio.“[13]
Nezastranjiva i nepodmitljiva, u slučaju glasonoša Božijih nepogrešiva, supstanca našeg bića je ruh/duh koji je Gospodar udahnuo u čovjeka prilikom stvaranja, te nas to odvaja od drugih stvorenja. On mu je podario čula, razum i razumijevanje, učinio ga savršenim – uistinu, u njeg udahnuo Svoga duha – da bi ga pripremio da ispuni svoju veliku obavezu. Odgovornost ili obaveza (teklif) zadata čovjeku ekskluzivno ne poznaje granice. Ona uključuje cijeli univerzum. Cijelo čovječanstvo je predmetom čovjekove moralne akcije; cijela Zemlja i nebo su njegova pozornica, njegov materijal. On je odgovoran za sve što se dešava u univerzumu, u svakom njegovom udaljenom uglu. Jer čovjekov teklif ili obaveza je univerzalna, kosmička. Ona se okončava tek sa Sudnjim danom.[14]
Duhovno srce
Srce (fuad) organ spoznaje za koji Poslanik islama, a.s., veli i upozorava da mora biti besprijekorno zdrav i krjepostan, jer “ako je taj organ u našem tijelu zdrav, zdravo je i tijelo, a ako je bolestan, bolestan je i cijeli naš ilovačni hram“.[15]
Narav i moral
Filozofski rječnici nude sljedeću definiciju naravi:
Narav (praslav.), u običnom govoru, unutrašnje ustrojstvo i bitno svojstvo stvari, živih bića i osoba. Sinonim je “priroda“. U starohrvatskoj književnoj tradiciji zastupljena su dva značenja, tj. općenito, kao unutrašnje bitno svojstvo (priroda) stvari i, specijalizirano, kao unutrašnje bitno svojstvo čovjeka, njegova ćud. U tom smislu se i znanost koja proučava čovjekovu “ćud“ iz koje izvire sve njegovo djelovanje nazivala i “naravoslovlje“.[16]
S druge strane, religijski rječnik narav opisuje na sljedeći način:
Narav (lat. natura), u metafizici, unutarnje počelo ustrojstva i potanjeg specificiranja bitka; ono što tvori neko biće kao takvo. U tom se smislu govori o biljnoj, životinjskoj, ljudskoj i božanskoj naravi, o duhovnoj i materijalnoj naravi.[17]
Iz navedenog možemo zaključiti da je narav osobina koja opisuje ono nutarnje svakog stvorenja. Možemo je povezati sa karakterom, te sa prirodom čovjeka. Narav je nepromjenjivo svojstvo koje prožima ljudski um, te je odgovorna za svaki čovjekov izbor.
Moral (lat. mores – običaji) ljudsko djelovanje i norme po kojima se usklađuje ili bi se moralo usklađivati. Uključuje sve ljudske odrednice i vrijednosti koje se mogu odnositi na ljudsku volju i djelovanje. Nauka koja se bavi moralom je Etika.[18]
Nepisana pravila koja u suštini vode ka dobrome, tj. razlučivanje ispravnog od neispravnog, odnosno razdvajanje dobroga od lošega predstavlja moral. Ono što je zajedničko moralu i religiji, odnosno razlog zbog čega nas Uzvišeni i podučava moralu je put koji čovjek bira. U moralu kao i u religiji čovjek ima dva puta, Pravi put (put dobra), te put propadanja (put zla).
Zaključak
Uzvišeni Allah stvorio je čovjeka, te mu podario razum, kao najveću privilegiju, i u ime Svoje na Zemlji ga kao namjesnika postavio. Podučio ga je imenima – koja se mudrost krije u tome?! Kada Allah prekinu svoju metafizičku šutnju, te odluči da stvara univerzum, On to učini tako što svojoj bezimenoj Biti poče nadijevati Imena. Imena i Atributi Božiji su razlog svega, te sve što se dešava oko čovjeka su upravo djelovanja njihova. Čovjeka obdari duhovnim organima, koji omogućavaju da se spoznaju Imena, a njihovom spoznajom, čovjek spoznaje Gospodara svoga. Jedini supstancijalno preživjeli pečat Božije riječi, Kur'an, čovjek treba da utisne u svoje srce, da svojim razumom shvati te svijetle tragove, ajete, te da preko sunneta djeluje i tu spoznaju pretvori u djela. Tek tada se čovjek uzdiže na najviši nivo svih stvorenja, i približava se svome Gospodaru, i tek tada je njegova kosmička uloga ostvarena.
Autor: Anesa Vatrić
GLASNIK, 2022.
[1] Tradicija (lat. traditio – predaja) svaka usmena predaja duhovnih činjenica, koje prelaze sa generacije na generaciju. Vladimir Filipović, Filozofski rječnik, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989, str. 336.
[2] Roohi Baalbaki, Al-Mawarid - a modern arabic-english dictionary, Dar al-'ilm li al-malayin, Bejrut, 1995.
[3] Fikret Karčić, “Šta je to 'islamska tradicija Bošnjaka'“, Preporod, 7/12/2006.
[4] Al-Baqarah, 2.
[5] Al-Isra', 70.
[6] Al-Hujurat, 13.
[7] Usp. Ahmet Alibašić, Uvod u studije islamske kulture i civilizacije, Hrestomatija, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2009, str. 49.
[8] Rešid Hafizović, Imanski šarti u svjetlu klasičnog muslimanskog mišljenja, El-Kalem, Sarajevo, 2006, str. 86.
[9] Usp. Rešid Hafizović, Stubovi islama i džihad, Connectum, Sarajevo, 2015, str. 235.
[10] William C. Chittick, Sufijski put ljubavi, s engleskog preveo: Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut “IBN SINA“, Sarajevo, 2005, str. 88.
[11] Stubovi islama i džihad, op. cit., str. 88.
[12] Ibidem, str. 89.
[13] Ibidem, str. 43.
[14] Usp. Ahmet Alibašić, Uvod u studije islamske kulture i civilizacije HRESTOMATIJA, str. 49.
[15] Stubovi islama i džihad, op. cit., str. 124.
[16] Vladimir, Filipović, Filozofski rječnik, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1984, str. 221.
[17] Adalbert Rebić, Opći religijski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002.
[18] Filozofski rječnik, op. cit.., str. 194.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba