Aktivistička ideja u mišljenju Ahmeda Smajlovića

Ahmeda Smajlovića krasila je široka otvorenost za sve perspektive islamskog nasljeđa. Koliko je ona bila značajna mi to razumijevamo tek danas sa situacijom u islamskom svijetu. Njegova aktivistička ideja nije znala za bilo kakvu podijeljenost među muslimanima. Njemu nije smetala nijedna interpretacija vjerskih i kulturnih činjenica islama. On je naslućivao potrebu muslimana da se ne fanatiziraju samo određenom perspektivom islamske kulture.

Aktivistička ideja u mišljenju Ahmeda Smajlovića obilježena je mnogim aspektima. Međutim, ona, u cjelini, mogla bi se okarakterizirati kao „prospektni aktivizam“ koji je 70 – tih i 80 – tih godina prošlog stoljeća bio skoro nezamisliv u djelovanju vjerskih organizacija u tadašnjoj državi. Sve se svodilo na nekoliko vjerskih djelatnosti, dok su se institucije Islamske zajednice – a s obzirom na datim okolnostima – borile samo za opstanak bez unaprijed zacrtanih perspektiva. Ahmed Smajlović, kao i Husein Đozo, posjedovao je izrazitu sposobnost u iznalaženju načina djelovanja u to vrijeme jako složenim prilikama. I jedan i drugi su uveli svježinu u dotadašnjem radu islamske zajednice.

Ahmeda Smajlovića krasila je široka otvorenost za sve perspektive islamskog nasljeđa. Koliko je ona bila značajna mi to razumijevamo tek danas sa situacijom u islamskom svijetu. Njegova aktivistička ideja nije znala za bilo kakvu podijeljenost među muslimanima. Njemu nije smetala nijedna interpretacija vjerskih i kulturnih činjenica islama. On je naslućivao potrebu muslimana da se ne fanatiziraju samo određenom perspektivom islamske kulture. S njim su mogli slobodno razgovarati intelektualci s različitih centara islamskoga svijeta. U kabinetu su dolazili predstavnici sa saudijskih, egipatskih, turskih i iranskih univerziteta. I te kako je znao uvažavati afinitete različitih profila intelektualaca. On je ostavljao prekrasan dojam i kod visokog ranga intelektualaca, univerzitetskih profesora, a i kod imama sa prosječnim vjerskim znanjem. Sa istim takvim dojmom su odlazili i akademici druge religiozne pripadnosti kao i agnostici sa sarajevskog univerziteta. On za asistente na Islamskom fakultetu nije predlagao samo Bošnjake, već predstavnike sa Kosova i Makedonije. Njegova otvorenost i širokogrudnost rijetko se mogla naći u to vrijeme.

Takav je bio i u svom pristupu problemima i izazovima islama u svijetu. Fanatiziranje jednim značenjem ili aspektom islamske kulture ne bi smjelo biti na štetu drugog aspekta. O kojemu god aspektu kulture da je govorio, bilo sufijskom, kelamskom, filozofskom ili šerijatskom, on je pri tome imao u vidu ono što se danas zove fenomenološkim metodom. To znači suživljavanje s predmetom interesa i duboko probijanje u njegova značenja, prihvatanje takvog kakav on jeste. Za njega je važno bilo obogatiti islamsku misao. Posve je bio svjestan da se ne izgubi osjećaj za cjelinu islamske misli. On je promišljao islam kao istinu, a istina, kao takva, uvijek je cjelina. Često upotrebljavana fraza „obogaćivanje islamske misli“ u njegovom mišljenju posve je jasno podrazumijevala produbljivanje razumijevanja islamskih činjenica u dosluhu sa vremenom. Cjelina istine islama, smatrao je on, ne može se zahvatiti, no to nije podrazumijevalo ne težiti za tom cjelinom. Ta težnja za cjelinom, po njemu, značila je uvažavanje različite aspekte islamske misli u njihovoj cjelokupnosti. To je smatrao osnovom za dijalog među različitim, a ne rijetko suprotstavljenim usmjerenjima u islamskom svijetu. Na njegovim predavanjima o islamskoj filozofiji, čiji smo svjedoci bili, Ibn Tejmijje i Halladž nisu bili suprotstavljeni jedan drugom i pored njihove različite prosudbe o istini islama. Za njega uvijek je bilo važno ispravno shvatiti Ibn Tejmiju i Halladža, a ne odbaciti ih. Ili ne odbaciti ništa što se razvilo u islamskoj kulturi. On je veoma uvažavao u to vrijeme prevedenu Korbinovu „Historiju islamske filozofije“ i pored, prema nekima, njegova prenaglašavanja šiijske misli. A bio je naklonjen i neoselefističkim, a više od svega i reformističkim interpretacijama u dvadesetom stoljeću, a posebno u Egiptu. Skoro u svakom njegovom tekstu, a i na predavanjima na fakultetu, spominjao je „obogaćivanje islamske misli“.

Aktivistička ideja Ahmeda Smajlovića nije podrazumijevala ostajanje na već zadatoj interpretaciji islama. Njegovo nastojanje da organizuje seminare, okrugle stolove, simpozije i dr. aktivnosti uveliko su obilježile njegov „prospektni aktivizam“ koji je do tada bio nepoznat u islamskoj zajednici. Iako se ponekad činilo da poziva na površnu restauraciju islamskog nasljeđa to je bilo zbog njegove zaokupljenosti društvenim (organizacijskim) angažmanom u strukturama islamske zajednice. Njegova ideja-vodilja bila je da pokrene. On je ponešto pisao u avionu, u hotelima gdje je boravio službeno a i u svom predsjedničkom kabinetu i pored svojih organizacijskih obaveza. Mi smo i danas i te kako svjesni da ličnosti koje obnašaju visoke vjerske funkcije i ne mogu produbljeno promišljati islamsku misao zbog njihove zauzetosti, no veoma smo radosni kada barem znaju procijeniti šta je vrijedno, a šta nije vrijedno za islamsku misao. Ahmed Smajlović posjedovao je duboku sklonost vrednovanja onoga što drugi rade na intelektualnom planu. S velikim entuzijazmom je pokrenuo i časopis „Islamska misao“. Kakav je bio njegov stav o mnogim aspektima islama govori i sama činjenica što ovaj časopis obilovao tekstovima iz filozofije, sufizma, šerijatskog prava, a i tekstove sa polemičkim karakterom. On je davao dobre smjernice da se svaki taj aspekt i dalje produbljuje ili, kao što je on znao kazati, obogaćuje. Nije žalio finansijska sredstva za intelektualne projekte i čitavom svojim bićem bio je predan tome. Za sve što je radio na tom planu imao je u vidu određeni cilj. Imperativ islama on je izjednačavao sa imperativom vremena. Mora se izaći u susret izazovima i problemima vremena koje nosi sa sobom sa izrazitom spremnošću, a da se pri tome ima u vidu samosvijest koju je on poredio sa islamskim identitetom. Zbog toga, islam je za njega, kao i za njegovog velikog prijatelja s kojim je surađivao Ismaila Radži Farukija, predstavljao primarni identitet muslimana. A taj identitet može se steći samo neprekidnim nastojanjem i radom kojim bismo trebali obilježiti naše vrijeme upravo u vrtlogu različitih smjeranja, tendencija i izazova.

Autor: Hasan Džilo

Keywords & Tags

Contact Us