Abdullah Sofić i njegovo djelo 

Tuhfetu-s-sibjan ve-l-ihvan fi kava’idi-l-iman

Uvod

Veliki broj djela ljudi iz naših krajeva kao i samih autora tih djela prilično nam je nepoznat. To bismo generalno mogli reći za sve periode naše historije. Takav je slučaj i s periodom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, a posebno kad je riječ o njenom prvom periodu. Kao razloge za to mogli bismo navoditi činjenice da su mnogi preko noći postali “nepismeni” jer su poznavali samo arapsko pismo, da su se mnogi vrlo teško snalazili u susretu s jednom, za njih, sasvim novom civilizacijom, koja je i te kako bila organizovana i sposobna. Ovdje ćemo navesti primjer Abdullaha Sofića, koji se svrstao u grupu oko Mehmeda Džemaludina Čauševića i njegovog rada na premošćavanju “nepismenosti”. On i njegovo djelo Tuhfetu-s-sibjan ve-l-ihvan fi kava’idi-l-iman nikako nisu zaslužili da padnu u zaborav. Mislimo da je to dovoljan razlog da se malo više osvrnemo na ovu ličnost i njegovo djelo.

Život

O životu Abdulaha Sofića ostalo je, s obzirom na njegov angažman, relativno malo podataka. Koliko je nama poznato, o njemu je prvi pisao Mehmed Handžić u svom članku Pamćenje Kur’ana napamet (hifz) (Hafizi u Sarajevu od 1878. do danas). Tom prilikom Mehmed Handžić navodi Sofića pod rednim brojem 57 i kaže slijedeće: “Hadži hafiz Abdulah efendija Sofić, imam je Begove džamije, do 28. VII 1897., muid Kuršumlije medrese, zatim muderris medrese u Cazinu. Umro je 1927. u Prnjavoru, gdje je i ukopan”. Nešto više podataka o njemu daje Refik Hadžimehanović u svom članku Tuzlanski hafizi. On Sofića navodi pod rednim brojem 35 i kaže slijedeće: “Softić hadži hafiz Abdulah ef. rođen je u Gornjem Vakufu, ali godina rođenja nije poznata. U ranoj mladosti završio je medresu i hifz, a teološke nauke u Carigradu, gdje je dobio idžazet. Po povratku u domovinu bio je imam Begove džamije u Sarajevu do 27. 08. 1897. godine, a zatim muid u Kuršumliji medresi u Sarajevu. Službovao je kao muderris u Fojnici, Cazinu i Tuzli. Prema kazivanju h. Mehmeda ef. Jahića, h. Abdulah ef. mu bio je muderris u Tuzli nekako 1925. i 1926. godine. Poslije je odselio iz Tuzle. On je autor poznatog djela na našem jeziku pisanog arapskim pismom pod nazivom: Tuhfetu-s-sibjan ve-l-ihvan fi kava’idi-l-iman (Dar mladeži i braći o propisima vjere). Štampano je 1928. godine u Sarajevu”. Moramo odmah primjetiti da je u Hadžimehanovićevom tekstu navedeno njegovo prezime kao Softić, što je pogrešno jer je ispravno Sofić, i Handžić je naveo Sofić, ali se i na naslovu djela o kojem je riječ navodi prezime Sofić. U naslovu ovog djela autor se potpisao kao Sofić h. hafiz Abdulah. Da li je riječ o štamparskoj grešci kod Hadžimehanovića, nije nam poznato. Također je navedeno da je njegovo djelo štampano 1928. godine, što je opet pogrešno jer se na naslovu knjige navodi 1326. godina po Hidžri, što odgovara 1908. godini po Isau, a.s. Da li je opet riječ o štamparskoj grešci ne znamo. Ipak, najviše podataka o Abdulahu Sofiću daje hfz. dr. Fadil Fazlić u svome djelu Hafizi u Bosni i Hercegovini u poslednjih 150 godina, Sarajevo 2006. On ga prvi put spominje kada govori o h. hfz. Ibrahimu ef. Sabrihafizoviću. U odsustvu Ibrahima ef., a i nakon njegove smrti, 29. jula 1892. godine, njega je mijenjao hfz. Muhamed ef. Žuna, ali je on ubzo umro. Nakon Žunine smrti za hatiba i prvog imama u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu postavljen je hfz. Muhamed ef. Hadžimulić. Zastupnici drugog imama bili su hfz. Ibrahim ef. Sahačić, naš Abdulah ef. Sofić i hfz. Sulejman ef. Čučak. Drugi put prof. Fazlić spominje Sofića kada govori o hafizima u Cazinu i u vezi s učenjem hifza u medresi u istom gradu. Fazlić kaže da je sekcija hifza bila posebno aktivna kada je u toj medresi predavao muderris, hfz. Abdulah ef. Sofić od 1908. do 1920. godine. Treći put hfz. Fazlić spominje Sofića, kada kaže da su među profesorima, pored Hasana ef. Bećirovića, u Cazinskoj medresi bili Sejfulah Proho i Abdullah Sofić. Prof. Fazlić navodi i riječi kojima je Sofić savjetovao svoje učenike: “Ako se hoćeš osposobiti u nekom predmetu, podučavaj mlađe iz te oblasti.” Bećirević je Sofića zamjenjivao na korepeticiji i u nastavi u nižim razredima medrese. Ipak, dr. Fazlić najopširnije govori o Sofiću u posebnom podnaslovu posvećenom samo njemu. Tu se kaže slijedeće:

“Rođen je u Gornjem Vakufu. Hifz i Kuršumliju medresu završio je u Sarajevu, a teološke nauke u Istanbulu gdje je dobio idžazet. Po povratku u domovinu bio je drugi imam Begove džamije u Sarajevu i muid Kuršumlije medrese (1893.-1900.). Službovao je kao muderris u Fojnici, Cazinu i Tuzli. Preselio je na ahiret 1927. godine u Prnjavoru, gdje je ukopan. Prema kazivanju h. Mehmeda ef. Jahića, h. hafiz Abdullah ef. bio mu je muderris u Tuzli 1925. i 1926. godine. Poslije je odselio iz Tuzle. Hfz. Abdullah je autor djela pod nazivom Tuhfetu-s-sibjan ve-l-ihvan fi kava’idi-l-iman (Dar mladeži i braći o propisima vjere). Djelo je štampano 1928. godine u Sarajevu.” Napominjemo da prof. Fazlić također navodi 1928. godinu kao godinu štampanja njegovog djela, pa nas to dovodi u sumnju da li je ono štampano opet te godine, ali i ispravno navodi Sofićevu titulu hadžije. O Sofiću su pisali i neki drugi istraživači, ali većinom kao o profesoru medresa u kojima je radio.[1]

Zanimljiv je podatak da je Abdullah Sofić došao u Cazinsku medresu nakon Sejfullaha Prohe, a da je Proho došao u medresu u Fojnicu iza Sofića. Međutim, Proho se vrlo kratko vrijeme zadržao u medresi u Fojnici jer je uskoro postavljen za profesora Šerijatske sudačke škole u Sarajevu. Kao što se iz navedenog da primijetiti, niko se do sada nije bavio ovim Sofićevim djelom. Svi ovi gore navedeni citati o Sofiću bave se njime kao hafizom, što nikako ne umanjuje njihov značaj, jer su se svi oni namjenski bavili hafizima. Ovim nam se djelom Sofić otkriva i kao pisac i kao intelektualac dorastao trenutku u kojem je živio i djelovao, kao čovjek koji je poznavao i način rada islamskih klasika jer se služio metodom pitanja-odgovori, kao i mnogi prije njega, ali koji je praktično svojim djelom želio dati svoj doprinos u prevladavanju problema s kojim se suočilo u pogledu nedostatka literature koja bi bila dostupna svima.

Kao muderris Sofić je, gdje god bi djelovao, ostavljao velikog traga. Takav slučaj bio je i u Cazinskoj medresi. U ovu medresu je Sofić došao 1908. godine nakon Sejfulaha Prohe i bio poslednji muderris koji je dočekao njeno zatvaranje. Koliko je bio cijenjen kao muderris u Krajini, dovoljno govori podatak da kada je 1914. godine ugledna bosanskohercegovačka medresa u Bihaću ostala bez muderrisa, tadašnji bihaćki muftija Jusuf Jahić preporučio je Kotarsko-vakufskom povjerenstvu u Bihaću da za muderrisa bihaćke medrese postavi Abdulaha Sofića uz mjesečnu plaću od 200 kruna. Budući da je bihaćka medresa ostala gotovo bez učenika (bilo ih je svega tri-četiri), te da o preseljenju učenika cazinske medrese u bihaćku medresu nije moglo biti govora, Sofić je ostao u Cazinu i uspješno obavljao svoju muderrisku dužnost, do prestanka rada medrese 1920. godine.[2]

Djelo

Naslov i prijevod ovog djela već smo naveli u naslovu članka. Ovo djelo ima ukupno 123 stranice. Na početku se na prvoj stranici nakon naslova djela donosi kratka bismilla (napomena da je djelo pisano u ime Allaha, dž.š.), kratka zahvala Allahu, dž.š., salavat i selam na Božijeg poslanika. Nakon toga slijedi jedan podnaslov koji govori o tome šta je bio razlog za pisanje ove knjige čiji je tačan naslov Mukaddima i šta je sebeb ovoga kitaba te’lifu. Ovaj podnaslov zauzima stranice 1-6. Abdullah Sofić je ovaj podnaslov nezvanično podijelio na dva dijela. Karakteristično je to da je jedan dio ovog podnaslova dao u formi pitanja-odgovori. Na šestoj stranici slijedi novi podnaslov o tome kakve su koristi slušanja Božijeg Poslanika i njegovih mu’džiza. Ovaj podnaslov nije velik i zauzima stranice 6-8. Na osmoj stranici nalazi se slijedeći podnaslov Dokaz da trebamo svoju čeljad naučiti imanu. Ni ovaj podnaslov nije velik i zauzima stranice 8-10. Na ovoj poslednjoj devetoj stranici slijedi novi podnaslov Govor o imanu i islamu. Ni ovaj podnaslov nije veliki i nalazi se na stranicama 10-12. Karakteristika ovog podnaslova jeste da je on dat u formi pitanja i odgovora. Abdullah Sofić je to označio samo početnim slovima: s (sual – pitanje) i dž (dževab – odgovor). Kao ilustraciju, navodimo kako je to radio Abdullah Sofić: “S(ual) (pitanje): Po vjeri insani na koliko dijelova se dijele? Dž(evab) (odgovor): Insani se po vjeri na dva dijela dijele, jer svaki insan ili je mu’min ili je kafir, nejma drugog. S(ual) (pitanje): O Turčine šta si ti? Dž(evab) (odgovor): Ja sam mu’min. S(ual) (pitanje): Kako se mu’min drugačije rekne? Dž(evab) (odgovor): Mu’min se još drigačije rekne i muslim. Pitanje: Po čemu si ti mu’min i muslim? Odgovor: Po imanu i po islamu. Pitanje: A morel se mu’min biti po imanju, ili po ocu ili po materi ili po memleketu ili po čemu drugom? Odgovor: Nemere ni sa čim osim sa imanom. Pitanje: A šta je iman i islam? Odgovor: Srcem vjerovati, a jezikom priznati da je istina i pravo sve ono što je naš lijepi i dragi pejgamber Muhammed (alejhi-s-salatu ve-s-selam) donio i dokazao.” Ovih pitanja ima ukupno 10, pa samim tim i 10 odgovora. Duži odgovori ponuđeni su na pitanja: “A šta je iman i islam”, “Kako će se odgovoriti na pitanje čijeg smo milleta?” i na pitanje: “Šta je alamet da je jedan insan pravi mu’min?” Na slijedećeoj dvanaestoj stranici slijedi novi podnaslov Govor o mu’džizama. Ovo poglavlje zauzima stranice 12-16. I ovo poglavlje je, kao i prethodno, dato u formi pitanja i odgovora. Moramo odmah napomenuti da je Sofić i mnoga druga poglavlja u ovome svome djelu uradio u formi pitanje-odgovor. Slijedeće poglavlje nastavljeno je Kazivanje tjelesnih i srčanih mu’džiza. Ono zauzima stranice 16-21. Na toj dvadeset i prvoj stranici počinje slijedeće poglavlje koje govori o tome da su mu’džize bile veliki dokazi i svjedoci poslanstva. Ovo poglavlje zauzima nešto više od jedne stranice. Slijedeće poglavlje počinje na dvadeset trećoj stranici i ima naslov I ukratko dokaza još drugih trijestak vrsta pejgamberlukskih delila i šahida. Ovo poglavlje nalazi se na stranicama 23-27. Slijedeće poglavlje ima naslov Burhan (dokaz) da su ostali delili doista bili. Ovo poglavlje zauzima stranice 27-34. Kao što se vidi, to je jedno malo duže poglavlje. Na trideset četvrtoj počinje novo poglavlje koje nosi naslov Kazivanje imanskih šarta. Ovo je ustvari samo uvodni dio koji zauzima samo šest redova teksta. Na trideset petoj stranici počinje novo poglavlje Amentu Billahi – Kako treba Allaha, dželle šanuhu, vjerovati. Ovo poglavlje zauzima samo oko pola stranice. Na istoj stranici slijedi novi podnaslov Burhani Allahova, dželle šanuhu, vjerovanja. Ovaj podnaslov nalazi se na stranicama 35-36. Kao što se vidi, i ovo je jedno dosta kratko poglavlje. Nakon njega slijedi poglavlje Burhani Allahova, dželle šanuhu, imanja (Vudžud sifata). Ono se nalazi na stranicama 36-39. Na početku četrdesete stranice slijedi novo poglavlje Burhan da Allah, dželle šanuhu, nije ni našto nalik (Burhan Muhalefetun lil havadis sifata). Ovo poglavlje zauzima samo ovu četrdesetu stranicu. Već na slijedećeoj stranici nalazi se novo poglavlje dužeg naslova Burhan da Allah, dželle šanuhu, nije tijelo (džism) ni ono od šta se tijelo sastoji ni ono što uz tijelo stoji. Slijedeće poglavlje nosi naslov Burhan da je Allah, dželle šanuhu, pak (čist) od onih stvari koje se u tijelu nalaze ili se nalaze u onih stvari koje uz tijelo stoje. Ovo poglavlje nalazi se na stranicama 42-45. Nakon ovoga poglavlja slijedi podnaslov Burhan da Allah, dželle šanuhu, nije posto. Ovaj podnaslov se nalazi na stranicama 45-47. Slijedi poglavlje Burhan da je ovaj mahlukat postao. Podnaslov zauzima stranice 47-49. Na pedesetoj stranici nalazi se podnaslov Burhan da Allah, dželle šanuhu, neće nestati. Ovaj podnaslov zauzima nešto malo više od pola stranice. Nakon njega na istoj stranici slijedi poglavlje Burhan da je Allah, dželle šanuhu, jedan i da nejma ortaka. Poglavlje se završava na slijedećoj pedeset prvoj stranici. Na pedeset drugoj stranici počinje slijedeće poglavlje Burhan da Allah, dželle šanuhu, nije ničemu muhtač. Ovo poglavlje zauzima vrlo malo prostora jer se već na polovini iste stranice nalazi novo poglavlje Burhan da je Allah, dželle šanuhu, svemogućan i sveznan. I ono je vrlo kratko jer je već na početku slijedeće pedeset treće stranice novo poglavlje o Allahovoj volji. I ovo je poglavlje kratko i zauzima svega nekoliko redova. Nakon njega slijedi poglavlje Burhan da je Allah, dželle šanuhu, živ. Ono se završava na kraju ove stranice, što znači da je ono vrlo kratko. Na pedeset četvrtoj stranici slijedi novi podnaslov Burhan da Allah, dželle šanuhu, sve čuje i vidi i da govori. Ono zauzima oko stranicu i po. Na pedeset i petoj stranici je naslov novog poglavlja Govor o Allahovu, dželle šanuhu, kelamu. Ono zauzima nepune dvije stranice. Na pedeset sedmoj stranici je novo poglavlje Ukratko dokazi o vjerovanju Allaha, dželle šanuhu. Očito je riječ o jednom rezimeu već rečenog o vjerovanju Allaha, dž.š. Slijedeće poglavlje ima naslov Dokazi da ne treba o Allahu dželle šanuhu, i o njegovim lijepim sifatima misliti i razmišljati. Ovo poglavlje zauzima oko dvije stranice. Poslije njega slijedi poglavlje Dokaz kako svaka stvar šahidluk čini na Allaha, dželle šanuhu, i na Njegove lijepe sifate imana. Ovo poglavlje zauzima oko četiri stranice, što znači da je nešto duže od nekoliko prethodnih. Na šezdeset i četvrtoj stranici počinje poglavlje Dokazi kako treba Allahu, dželle šanuhu, muhibet činiti. U primjerku kojim smo se mi služili nedostaje nekoliko stranica, tako da se odmah prelazi na šezdeset i devetu stranicu. Međutim, iz konteksta samog djela može se naslutiti da se i na tim stranicama govori o sličnim temama. Nakon toga slijedi poglavlje Ma‘rifet o sebi od svega nekoliko redova. Zatim slijedi poglavlje Ma‘rifet i zapreke također od svega nekoliko redova. Nakon toga slijedi poglavlje Ve melaiketihi. Kod nas opet nedostaju ovog puta dvije stranice. Iz konteksta Sofićevog djela može se sa sigurnošću pretpostaviti da je tu riječ i dalje o drugom imanskom šartu, ve melaiketihi – vjerovanju u Božije meleke. To govorimo i zbog toga što se nakon ovog poglavlja govori o trećem imanskom šartu ve kutubihi – vjerovanju u Božije knjige, tj. govor o njemu započet je tek na stranicama koje imaju u primjerku kojim smo se mi koristili. Na sedamdeset i drugoj stranici nalazi se poglavlje Ve kutubihi, koje zauzima oko tri i po stranice. Poslije ovog je poglavlje Ve rusulihi, koje zauzima nepune dvije stranice. Na sedamdeset i sedmoj stranici slijedi naslov poglavlja Burhan da su svi pejgamberi alejhi-s-selatu ve-s-selam pravi i da su od harama i mekruha očuvati. Ovo poglavlje zauzima nešto više od dvije stranice. Na početku osamdesete stranice je naslov novog poglavlja Kazivanje kakvi halovi mogu biti u Pejgambera, alehimu-s-selatu ve-s-selamu. Ovo poglavlje zauzima oko stranicu i po, a nakon njega slijedi poglavlje koje govori o posljednjem Božijem Poslaniku pod naslovom Muhammed, alejhi-s-selatu ve-s-selam. Ovo poglavlje zauzima nešto više od jedne stranice. Poslije njega na osamdeset i drugoj stranici slijedi novo poglavlje Burhan da je svijet muhtač pejgamberima alejhimu-s-salatu ve-s-selamu. Ono se nalazi na jednoj i po stranici. Nakon njega slijedi poglavlje Vel jevmil ahiri. Ovo je sigurno najduže poglavlje u ovom djelu Abdullaha Sofića. Ono se nalazi na nepunih deset stranica. Poslije njega na devedeset i trećoj stranici je novi podnaslov Kaburskih halova burhan. Ono zauzima oko jednu i po stranicu. Slijedi novo poglavlje Mizanov burhan. Ovo poglavlje spada u red kratkih, jer zauzima svega oko pola stranice. U red kratkih poglavlja spada i slijedeće poglavlje Siratov burhan jer on ne zauzima ni pola stranice. Nakon njega slijedi poglavlje Burhan da Džennet i Džehennem ima. Ni ovaj podnaslov nije dug jer ne zauzima ni čitavu stranicu. Na devedeset i šestoj stranici je novi podnaslov Govor o Džennetu i i džennetskim nimetima. Ovaj podnaslov spada u red dužih podnaslova jer zauzima oko sedam stranica. Iza njega je poglavlje Govor o Džehennemu i džehennemskim azabima i mukama. I ovaj podnaslov spada u red dužih jer se nalazi na oko osam stranica. Na sto jedanaestoj stranici je novi podnaslov Ve bil kaderi hajrihi ve šerrihi minellahi teala (Burhan da sudbina ima). Ovaj podnaslov se nalazi na oko tri stranice. Iza njega slijedi podnaslov Burhan da džebra (nagona) nejma već da iradei džuz’ijja (hoća, i biranja) ima. Ovaj podnaslov nije dug kao prethodni i zauzima nešto oko stranice i po. Iza njega slijedi poglavlje Tenbih (opomena), koje je kraće i nalazi se na nešto više od pola stranice. Iza njega na sto šesnaestoj stranici je podnaslov Vrlo potreban jedan vaz i nasihat. Ovo poglavlje nalazi se na oko tri stranice. Nakon njega je slijedeće poglavlje Govor o “La ilahe illallah Muhammedun resulullah”. Ovo poglavlje nalazi se na nešto više od dvije stranice. Slijedeće poglavlje jeste Imansko ponavljanje, koje se nalazi na jednoj stranici, riječ je o sto dvadeset i drugoj stranici. Na poslednjoj sto dvadeset i trećoj stranici nalaze se čak tri podnaslova. Prvi od tih podnaslova je Nanovo ponavljanje. Ovaj podnaslov zauzima samo tri reda.

Mjesto Tuhfetu-s-sibjan... među djelima slične sadržine

Djelo Abdullaha Sofića značajno je i zbog toga što je napisano arebicom, te će se ono i na taj način naći među mnogobrojnim drugim djelima napisanim ovim pismom koja su dala veliki doprinos.

Djelovanjem naročito Mehmeda Džemaludina Čauševića i osoba oko njega, ali i Islamske dioničke štamparije u Sarajevu, koja je nabavila slova za arebicu, na ovom pismu izašao je veliki broj djela naročito vjerske sadržine. Smatra se da je Čaušević izdao oko 500.000 primjeraka raznih knjiga na ovom pismu. Prva knjiga u ovom periodu štampana arebicom bio je upravo Čauševićev prijevod djela Vasijetnama od Muhameda b. pira Alija Birgivija.

Posljednji bosanskohercegovački alhamijado tekst jeste djelo Fikhu-l-ibadat od Muhameda Seida Serdarevića iz Zenice (1882.-1918.), a objavljeno je 1914. godine u Sarajevu. Djelo je tri puta štampano na arebici dok su kasnija izdanja štampana na latiničnom pismu. Za našu temu je značajno i zbog toga jer spada u literaturu s vjerskom tematikom, kao i djelo Abdulaha Sofića.

Pri kraju osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini pojavljuje se Omer Humo sa svojim djelom Sehletu-l-vusul, koje je tematski srodno s djelom Abdullaha Sofića. Djelo Omera Hume izdano je 1875. godine u Sarajevu u vilajetskoj štampariji.

Među djela ove vrste spada i djelo Ibrahima Smajića Seljubca. Naslov ovog djela je Ilaveli sa viškom turskom jazijom nova bosanska elifnica. Ovo je prva basma izišla, ibtidaijje mektebima je mahsus, info soft. 201+3 sadržaj r 8. Carigrad. Štamparija Širketi Sahafijjei Osmanijje, god. 1318. (1900.). Pismo (arebica) je nešto jednostavnije u odnosu na djela nastala na ovom pismu prije njega. Inače, djelo ima 201 stranicu, odnosno 204 sa sadržajem. Namijenjeno je posebno kao udžbenik za mektebi-ibtidaijju, što nam jasno ukazuje na čnjenicu da je Smajić bio oduševljen reformom mekteba u Bosni i Hercegovini, osnivanjem mektebi-ibtidaijja i uvođenjem osnovne vjerske nastave na maternjem jeziku.

Pokušaja prilagođavanja arapskog pisma lokalnom jeziku bilo je i na području današnje Crne Gore. Tako je Murteza Karađuzović, kasniji muftija crnogorskih muslimana, preveo s turskog Ilmihal pod naslovom Ilmihal i srpski prevod. Ilmihal je štampan u Istanbulu 1900. godine u Mahmut-begovoj štampariji na 24 stranice. Karakteristično je to da je u toj istoj štampariji štampan i Mevlud Sarajlije Arifa (Arif efendija). Svaka stranica Karađuzovićevog djela ima dva stupca, turski orginal i srpski prijevod pisan arebicom. Arebica Murteza Karađuzovića razlikuje se od arebice koju je ustanovio Mehmed Džemaludin Čaušević. Štampanje je autor lično nadzirao. Poslije štampanja ovog Ilmihala Karađuzović je na prijedlog šejhu-l-islama odlikovan od sultana nazivom munla od Izmira, zlatnim ovratnikom i zlatnim širitom po ahmediji.

Prvo djelo na latinici slične tematike kao i djelo Abdulaha Sofića objavljeno u vrijeme Austro-ugarske jeste ono Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka pod nazivom Risalei-ahlak (Pouka o lijepom i ružnom ponašanju). “Po turskom za muhamedansku mladež u Bosni i Hercegovini priredio i poslovicama narodnim i arapskim okitio Muhamedanski školski odbor okružja sarajevskoga, a odobrio reisu-l-ulema za Bosnu i Hercegovinu. U Sarajevu 1300. (1883.) troškom mearif-sanduka sarajevskoga, tisak Zemaljske tiskare.” Iako ima mišljenja da je autor ovog djela Ibrahim-beg Repovac preovladava mišljenje da je to Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. U njemu su obrađena trideset i četiri pojma i to ovim redom: Pobožnost (Ibadet), Znanje (Ilim), Štovanje (Riajet), Laž (Ćizb), Haberonošenje (Stokućenje) (Nemmamluk), Dvoličnost (Ićijuzlilik), Kleveta (Gibet), Nanošenje štete (Zijanćarluk), Oholost (Enanijet), Zavidnost (Hased), Skitnja (Hajlazluk), Lukavost (Hillećarluk), Raskalašenost i nepristojne šale (Arsuzluk ve maskaraluk), Psovke i ružan govor (Bed-zebanluk), Krađa (Sirkat), Slabost na riječi (Agz-ćevšekligi), Ponižavanje drugog (Tahkir), Pizma i tajna mržnja (Garaz ve ćin), Vijernost (Sadakat), Budi na riječi (Vefaćarluk), Počitovanje (Riajetćarluk), Štednja (Kanaat), Valjano drugovanje (Husnikarin), Hitnja i jogunluk (Adžele, inad), Čistoća (Nezafet), Darežljivost (Sehavet), Tvrdost (Buhul), Pomoć i milosrgje (Muavenet ve šefakat), Čuvanje zdravlja (Hifzi sihat), Prijateljska pažnja (Ulfet), Pristojnost i učtivost (Edeb ve hurmet), Ljubav bližnjega (Hukuki uhvet), Poštenje i čestitost (Iffet ve hamijet) i Njegovanje prijateljstva (Riajeti hukuki ulfet).

Moramo istaći hrabrost autora ovog djela Mehmeda Kapetanovića Ljubušaka da jedno ovakvo djelo samo pet godina nakon okupacije Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske štampa na latinici. Možda je ono, zbog te činjenice, ali i zbog činjenice da je bilo preteča mnogim djelima na latinici, bilo malo zapostavljeno i nije dobilo onakav publicitet koji objektivno zaslužuje. Možda je razlog za to da su neka druga djela Mehmeda Kapetanovića Ljubušaka postala mnogo poznatija (tu prije svega mislimo na djela Narodno blago i Istočno blago) i naprosto “zasjenila” ovo njegovo djelo. Zbog toga je više vrijedan pažnje gest Uredništva Takvima da u ovom godišnjaku ponovo štampa ovo djelo.

Umjesto zaključka

Nakon ovih poglavlja koja smo prije naveli na poslednjoj, sto dvadest i trećoj stranici nalaze se i dvije dove. Mi ih nismo naveli odmah s ostalim poglavljima jer su one upravo dodatak ovim poglavljima i temama koje je Abdulah Sofić obrađivao u ovom djelu. Ipak, to su, kako se iz naslova i teksta vidi, prigodne dove, pa ih zato navodimo u cijelosti. Prva od njih je Dova koja se uči iza sabaha i iza ahšama da Allah, dželle šanuhu, od kufra očuva. Tekst te dove glasi:

“Allahumme inni euzu bike min en ušrike bike šej’en ve ene ealemu ve estagfiruke lima la ealemu inneke ente allamul gujub. Allahumme ja mukallibel kulubi sebbit kalbii ala dinike ve ala taatike elhamdulillahi alettevfiki vestagfirullahe min kulli taksiri. Allahumme edždžirni minennari.”

Druga od ovih dova je Sejjidi istigfar. Njen tekst u cjelosti glasi:

“Allahumme ente rabbii la ilahe illa ente halektenii ve ene abduke ve ene ala ahdike ve va’dike mesteta‘tu euzu bike min šerri ma sana’tu ebuu leke bi ni’metike alejje ve ebuu bi zenbii fagfr lii magfireten min indike verhamnii inneke entel gafurur rahim.”

Iz samo letimičnog pregleda ovog djela uočljivo je da se Sofić držao već dobro utabanih staza načina rada knjiga ovog tipa. U djelu se, kao i ostalim djelima tog perioda, na našem jeziku nalazi veliki broj turcizama i arabizama. To nije toliko začuđujuće ako imamo na umu činjenicu da je ono izdano samo trideset godina nakon odlaska osmanske imperije iz Bosne i Hercegovine i s obzirom na njegovu tematiku.

Autor: Kemal Bašić

[1] Halid Buljina, “Fojnica i njena medresa”, Glasnik VIS-a, br. 5, Sarajevo 1983., str. 693, Ibni Ali, “Umro je poznati kurra hafiz Ahmed ef. Redžebašić”, Glasnik VIS-a, br. 5-6., Sarajevo 1974., str. 280.

[2] Za nešto više podataka o radu i djelovanju Abdulaha Sofića u Cazinskoj medresi zahvaljujem Mehmedu ef. Mašiću, profesoru u cazinskoj medresi “Džemaludin ef. Čaušević”.

Keywords & Tags

Contact Us