Stilski postupci u Kur’anu

Ebu Zehra (”al-Qur’an – al-Mu’džiza al-Kubra” Muhammada abu Zahraa) u ovom poglavlju govori o stilskim postupcima (الاسلوب القرءانيal-uslub al-quranijj) i prizorima koji postoje u Kur’anu, o bliskosti kur’anskih izraza kad je riječ o tonalitetu te o njihovoj međusobnoj prilagođenosti. 

Svaka riječ je na svome mjestu, ne može se udaljiti s njega niti zamijeniti drugom. Kur’anske su riječi poput nebeskih zvijezda i sazviježđa, nikada ne mijenjaju poziciju. U tom kontekstu Ebu Zehra citira Kadi Ijada, koji u djelu al-Šifa’ kaže: ”Drugi aspekt kur’anskog i’džaza jeste njegov čudni sklad i neobični stilski postupci (الاسلوب الغريب al-uslub al-garib) koji su suprotni stilskim postupcima koje upotrebljavaju Arapi. Ni prije ni poslije Kur’ana nema ničeg sličnog, i niko nije u mogućnosti da ga oponaša. Naprotiv, iako su ga pažljivo čitali i bili zaneseni njime, u svom govoru nisu našli put do nečeg sličnog, niti u prozi niti u poeziji.”[1]

Stilski postupci u Kur’anu su raznoliki. Tako npr., nekada imate pitanje, nekada je to pitanje u službi prijekora, drugi put u vidu potvrde, a nekada radi upozorenja. Govor je ponekad opširan, ali nikada prazan, a ta opširnost nekada dolazi u vidu ponavljanja. S druge strane, kur’anski je govor često sažet, ali bez nedostataka. Kur’an zna zaprijetiti tako da se srca uznemire i prepadnu, drugom prilikom on poziva na duboko razmišljenje i prosuđivanje, a nerijetko dolazi i sa objašnjenjem halala i harama. Sve navedeno predstavlja odgovarajući stil čiji su izrazi skladni a značenja harmonična, tako da imamo jedan savršen stilski prizor.

Harmonija u izrazima i značenjima

Harmonija u izrazima podrazumijeva da među njima ne postoji nesklad u artikulaciji glasova niti u tonalitetu, već se njihovi tonovi međusobno susreću. No, o kur’anskim izrazima bilo je riječi u prošlom poglavlju, pa ćemo sada pažnju usmjeriti na harmoniju u značenjima. Naime, nemoguće je naći primjer u Kur’anu gdje postoji nesklad između značenja dvaju susjednih izraza. Kao dokaz rečenog, Ebu Zehra podastire kazivanje prema kojem je neki nomad čuo slijedeći kur’anski ajet:

وَالسَّارِقُ وَالسَّارِقَةُ فَاقْطَعُواْ أَيْدِيَهُمَا جَزَاء بِمَا كَسَبَا نَكَالاً مِّنَ اللّهِ وَاللّهُ عَزِيزٌ حَكِيمٌ

Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha! A Allah je silan i mudar.[2]

Međutim, učač je pogriješio i proučio Allah prašta i samilostan je umjesto Allah je silan i mudar. Tada je nomad izjavio: ”On odsijeca ruke zbog opomene, a ti kažeš da prašta i da je samilostan?! To, po meni, nema smisla!”[3]

Sklad u značenju, izrazu, metodi i tonalitetu jasan je i vidljiv u svim kur’anskim ajetima i surama. Ne postoji izraz čije značenje upućuje misao u jednom smijeru, a da slijedeći izraz upućuje na nešto sasvim drugo. Naprotiv, gledišta su jedinstvena, bilo upoređivanjem bilo međusobnim dodirivanjem i blizinom. U oba slučaja, značenje jednog izraza se prostire i na značenje drugog izraza i ne postoji nesklad.

Uzvišeni na jednome mjestu u Kur’anu kaže slijedeće:

وَكَذَلِكَ أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ رُوحًا مِّنْ أَمْرِنَا مَا كُنتَ تَدْرِي مَا الْكِتَابُ وَلَا الْإِيمَانُ وَلَكِن جَعَلْنَاهُ نُورًا نَّهْدِي بِهِ مَنْ نَّشَاء مِنْ عِبَادِنَا وَإِنَّكَ لَتَهْدِي إِلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ صِرَاطِ اللَّهِ الَّذِي لَهُ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ أَلَا إِلَى اللَّهِ تَصِيرُ الأمُورُ

Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi Put, na Put Allahov, Kome pripada sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji. I, eto, Allahu će se sve vratiti![4]

Ovi kur’anski ajeti, sa svojim stilskim izrazima i upozorenjima, sa svojim kontekstom, upućuju na početak Muhammedove, s.a.v.s., poslanice i obavezu njenog prihvatanja te ukuzuju na to kakav će svršetak biti za njegove sljedbenike, a kakav za nevjernike. Ukoliko obratimo pažnju na ajete koji prethode spomenutim, vidjet ćemo da je govor povezan i da se uklapa jedan u drugi. Naime, prethodni ajet objašnjava načine na koje se Svevišnji obraća Svojim stvorenjima:

وَمَا كَانَ لِبَشَرٍ أَن يُكَلِّمَهُ اللَّهُ إِلَّا وَحْيًا أَوْ مِن وَرَاء حِجَابٍ أَوْ يُرْسِلَ رَسُولًا فَيُوحِيَ بِإِذْنِهِ مَا يَشَاء إِنَّهُ عَلِيٌّ حَكِيمٌ

 Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. – On je, zaista, uzvišen i mudar![5]

Izraz na takav način (وَكَذَلِك wa kazalik) povezuje značenja ovih ajeta i on je dokaz harmonije među njima. Također, on ukazuje na Allahovu uzvišenost u značenju koje je potvrdio rječima On je, zaista, uzvišen i mudar, kao i na mudrost u odabiru načina na koji će se dostaviti Muhammedova, s.a.v.s., poslanica.

Potom, razmislimo o harmoniji među izrazima kad su posrijedi artikulacija i tonalitet na primjeru riječi أَوْحَيْنَا evhajna, رُوحًا ruhan i مِّنْ أَمْرِنَا min amrina. Osim toga, ovdje prilikom slušanja zapažamo poseban okus i zvonjenje čak i ako bismo značenje ostavili postrani.

Ovdje Ebu Zehra želi ukazati na postojanje sklada u značenju svih riječi spomenutih u citiranim ajetima i da se sva ta značenja međusobno susreću i daju veličanstven stilski prizor.

Tako izraz Mi objavljujemo (أَوْحَيْنَا evhajna) potvrđuje da govor Uzvišenog Njegovim poslanicima nije javna stvar koju može svako znati i čuti, već je riječ o govoru upućenom poslaniku, a poruka (poslanica) biva između poslanika i onoga koji je poslao. Ovaj izraz, također, čini beskorisnim stav onih koji govore: ”Pokaži nam Allaha!”[6] ili onih koji bez znanja govore o Allahu i Njegovim poslanicama te traže da vide i osjete meleka. Takvima Svevišnji odgovara:

وَقَالُواْ لَوْلا أُنزِلَ عَلَيْهِ مَلَكٌ وَلَوْ أَنزَلْنَا مَلَكًا لَّقُضِيَ الأمْرُ ثُمَّ لاَ يُنظَرُونَ وَلَوْ جَعَلْنَاهُ مَلَكًا لَّجَعَلْنَاهُ رَجُلاً وَلَلَبَسْنَا عَلَيْهِم مَّا يَلْبِسُونَ

Oni govore: "Trebalo je da mu se pošalje melek!" A da meleka pošaljemo, s njima bi svršeno bilo, ni cigli čas vremena im se ne bi više dao. A da ga melekom učinimo, opet bismo ga kao čovjeka stvorili i opet bismo im učinili nejasnim ono što im nije jasno.[7]

Riječ أَوْحَيْنَا evhajna, objavljujemo je izuzetno ugodna i očaravajuća, i općenito ukazuje na sva spomenuta značenja, ali nam ne otkriva vrstu objave. Naime, ona u sebi objedinjava različite i mnogobrojene načine Allahovog obraćanja poslanicima općenito, i Muhammedu, s.a.v.s., Pečatu poslanika, posebno. Tako npr., poslanik može vidjeti i čuti onoga koji mu dostavlja govor (kao što je Muhammed, s.a.v.s., vidio Džibrila), ili da mu melek nešto dostavi u srce, kao što Poslanik kaže: ”Dibril mi je u srce stavio da...”[8], ili, pak, da mu Allah direktno govori i da on čuje govor, ali Ga ne vidi, što se desilo prilikom propisivanja namaza na Miradžu. Dakle, sve ovo su vrste i načini Allahove objave Njegovom Poslaniku, s.a.v.s.

Činjenica da se Objava ovdje doslovno pripisuje Allahu dokaz je njene veličine, a to što je Allah direktno govorio Poslaniku, s.a.v.s., ukazuje na njegov visok položaj kod Gospodara. Ovdje primjećujemo sklad u uzdizanju poslanice i poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

Što se tiče riječi Uzvišenog رُوحًا مِّنْ أَمْرِنَا ruhan min amrina, prema većini komentatora Kur’ana, pojam روح ruh  ovdje se odnosi na meleka Džibrila. Ebu Zehra smatra da ovaj pojam obuhvata Džibrila, a.s., jer ga je Allah tako nazvao, potom ima značenje Objave i Poslanice, Kur’ana, kao i Šerijata. Sve spomenuto je imenovano ruhom budući da će biti živo i trajati do Sudnjega dana.[9] Dakle, pored harmoničnosti izraza u pogledu vezivanja riječi, tonaliteta i zvonjenja, očit je sklad i u samom značenju. Kao da se sve vrijeme hoće potcrtati da veličina Poslanice i Poslanika proizlazi iz činjenice da je Allah izvor Objave i da je direktno govorio Poslaniku, s.a.v.s.

Ovaj veličanstveni ajet u sebi sadrži dokaz poslanstva s obzirom da Uzvišeni kaže:

مَا كُنتَ تَدْرِي مَا الْكِتَابُ وَلَا الْإِيمَانُ  Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise.

Iako je prilično koncizan, ovaj kur’anski tekst otkriva tri činjenice:

Prva: Poslanik, s.a.v.s., bio je nepismen, jer nije znao čitati niti pisati, a došao je sa znanjem koje se stiče isključivo učenjem i prakticiranjem. Također, ovaj ajet negira njegovo poznavanje vjerskih propisa, jer nije postojao neko ko bi ga podučio tome. Naravno, ovdje je riječ o Allahovom nadahnuću i ispravnoj i čistoj prirodi. Neki kažu da je on bio vjernik od trenutka kad je mogao rasuđivati, ili, čak, prije toga, pa se postavlja pitanje kako uskladiti tu činjenicu sa činjenicom da nije poznavao vjerske propise, kao što Kur’an jasno kaže. Ebu Zehra odgovara da je Poslanik, s.a.v.s., bio monoteist, dok ostala pitanja koja proizlaze iz vjerovanja, poput namaza, zekjata, uređenja društva i sl. nije poznavao. Na taj se način tumače i slijedeći ajeti: أَلَمْ يَجِدْكَ يَتِيمًا فَآوَى  وَوَجَدَكَ ضَالًّا فَهَدَى Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi Put uputio?[10]

Druga: Ovaj ajet je dokaz da je Kur’an od Allaha i da ga Muhammed, s.a.v.s., nije izmislio budući da nije čitao niti pisao. To potvrđuje Svevišnji na jednom drugome mjestu u Kur’anu:  وَمَا كُنتَ تَتْلُو مِن قَبْلِهِ مِن كِتَابٍ وَلَا تَخُطُّهُ بِيَمِينِكَ إِذًا لَّارْتَابَ الْمُبْطِلُونَ  Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore.[11]

Treća: Allahove riječi Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise znače da je neophodno nešto poznavati kako bi se moglo objasniti, pa negiranje njegovog znanja vodi do same suštine, tj. bio je nepismen i nije poznavao detalje vjerovanja.

Nema sumnje da je svaka riječ u spomenutom tekstu u skladu sa riječju prije nje i onom poslije nje, i da sve one potvrđuju neospornu činjenicu da je Kur’an  روح ruh, objava od Allaha, a objava je nešto živo; živ je Šerijat kojeg donosi, tevhid kojem poziva, istina koju potvrđuje, mir kojeg širi i sprječavanje nereda na Zemlji, a Kur’an je svjetlo ovog tevhida, kao što kaže: Ali smo je (Knjigu) Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo.

Ukoliko obratimo pažnju na tekst, na sklad njegovih izraza i značenja, vidjet ćemo još jednu savršenu situaciju. Naime, ovdje se ne negira Poslanikovo znanje u općem smislu, već se negira poznavanje Knjige i vjerovanja, jer je znanje o Knjizi svjetlo pomoću kojeg Allaha upućuje. Ebu Zehra, potom, citira čuvenog Bakillanija koji u svome I’džazu kaže:

”Uzvišeni je oslovio Kur’an sa روح ruh, duh, objava, s obzirom da on oživljava ljude, on je kao duša koja život daje, a nazvao ga je i نور nur, svjetlo, jer Kur’an obasjava obzorja poput Sunca. Zatim je potvrdio da samo Allah daje uputu i da je On taj koji poučava, jer Muhammed, s.a.v.s., prije objave Kur’ana nije znao šta je knjiga niti vjerovanje, pa je tek s Objavom saznao i postao upućen. Dakle, nakon što nije znao ni za Knjigu ni za propise vjerovanja, on je dostigao takav stepen da je dostavljao i objašnjavao uputu ljudima. Sve ovo ukazuje da je Kur’an Allahova pouka Poslaniku, s.a.v.s., ali i ostalim ljudima.”[12]

Allahove riječi Ali smo je (Knjigu) Mi učinili svjetlom predstavljaju taetralnu metaforu, tj. Kur’an je poput svjetla koje sija i koje omogućava putniku da ne zaluta i da mu ništa ne bude skriveno. Stoga, oni koji ne vide kur’anske istine i znanje sadržano u njemu, to je njihov problem i nedostatak, a ne nedostatak Kur’ana.

Uzvišeni je odlikovao Svoga Poslanika, s.a.v.s., dovodeći ga u vezu sa upućivanjem i objašnjavanjem Puta. Osim što je Knjiga svjetlo, i sam Poslanik je svjetlo; stoga je Allah rekao: A Ti, zaista, upućuješ na Pravi Put. Ovdje Gospodar potvrđuje ulogu Poslanika, s.a.v.s., u objašnjavanju istinskog puta i pozivanju k Njemu, a taj je put pravi budući da na njemu nema krivina niti zabune.

Stoga, postoje dva nivoa upute. Prvi nivo jeste uputa u smislu usmjeravanja, vođenja i pojašnjavanja, i to je zadaća poslanika. To je zato da ljudi poslije Poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali, pa ko se odazove i posluša, njegova je korist, a ko izabere zabludu, na svoju je štetu izabrao, i Allah nikome nepravdu ne čini. Drugi, viši nivo upute predstavlja ispunjenost srca vjerovanjem, i to nakon što je čovjek kročio na put Istine i upravio svoje kretanje na njemu. Ovo je privilegija vjernika među Njegovim robovima koje On odluči uputiti.

Potom Allah ukazuje na pravedan sud prema kojem će nagraditi poslušne, a kazniti one koji to zaslužuju. U tom su kontekstu Njegove riječi: I, eto, Allahu će se sve vratiti! 

Harmonija značenja i slijed kazivanja očiti su u spomenutim ajetima. Prvo se obrazlaže poslanje Muhammeda, s.a.v.s., i donošenje dokaza u vidu čuda kur’anskog, kojem laž ne može prići ni s jedne strane. Zatim se iznosi dokaz da je Kur’an Istina i upozorava da je on svjetlo. U nastavku se potvrđuje da je Poslanikova zadaća pozivanje i objašnjavanje Istine te da uputa dolazi nakon toga.

Stilski prizor pohlepe i škrtosti i pokajanja na kraju  

Ovo je slika onih kojima je škrtost u potpunosti zavladala, pa su stoga iskusili posljedice tog čina te su na kraju, kajući se, jedni druge dozivali. Kaže Svevišnji:

إِنَّا بَلَوْنَاهُمْ كَمَا بَلَوْنَا أَصْحَابَ الْجَنَّةِ إِذْ أَقْسَمُوا لَيَصْرِمُنَّهَا مُصْبِحِينَ وَلَا يَسْتَثْنُونَ  فَطَافَ عَلَيْهَا طَائِفٌ مِّن رَّبِّكَ وَهُمْ نَائِمُونَ  فَأَصْبَحَتْ كَالصَّرِيمِ  فَتَنَادَوا مُصْبِحِينَ  أَنِ اغْدُوا عَلَى حَرْثِكُمْ إِن كُنتُمْ صَارِمِينَ  فَانطَلَقُوا وَهُمْ يَتَخَافَتُونَ  أَن لَّا يَدْخُلَنَّهَا الْيَوْمَ عَلَيْكُم مِّسْكِينٌ  وَغَدَوْا عَلَى حَرْدٍ قَادِرِينَ  فَلَمَّا رَأَوْهَا قَالُوا إِنَّا لَضَالُّونَ  بَلْ نَحْنُ مَحْرُومُونَ  قَالَ أَوْسَطُهُمْ أَلَمْ أَقُل لَّكُمْ لَوْلَا تُسَبِّحُونَ  قَالُوا سُبْحَانَ رَبِّنَا إِنَّا كُنَّا ظَالِمِينَ  فَأَقْبَلَ بَعْضُهُمْ عَلَى بَعْضٍ يَتَلَاوَمُونَ  قَالُوا يَا وَيْلَنَا إِنَّا كُنَّا طَاغِينَ  عَسَى رَبُّنَا أَن يُبْدِلَنَا خَيْرًا مِّنْهَا إِنَّا إِلَى رَبِّنَا رَاغِبُونَ  كَذَلِكَ الْعَذَابُ وَلَعَذَابُ الْآخِرَةِ أَكْبَرُ لَوْ كَانُوا يَعْلَمُونَ

Mi smo ih na kušnju stavili, kao što smo vlasnike jedne bašče na kušnju stavili kad su se zakleli da će je, sigurno, rano izjutra obrati a nisu rekli: ”Ako Bog da!” I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesreća i ona osvanu opustošena. A u zoru oni su jedni druge dozivali: ”Poranite u bašču svoju ako je mislite obrati!” I oni krenuše tiho razgovarajući: ”Neka vam danas u nju nikako nijedan siromah ne ulazi!” I oni poraniše uvjereni da će moći to provesti, a kad je ugledaše, povikaše: ”Mi smo zalutali; ali ne, ne – svega smo lišeni!” Ponajbolji između njih reče: ”Nisam li vam ja govorio da je trebalo na Allaha misliti!” ”Hvaljen neka je Gospodar naš,” – rekoše – ”mi smo, uistinu, nepravedni bili!” I onda počeše jedni druge koriti. ”Teško nama,” – govorili su – ”mi smo, zaista, obijesni bili; Gospodar naš nam može bolju od nje dati, samo od Gospodara našeg mi se nadamo naknadi!” Eto takva je bila kazna, a na onome je svijetu, nek znaju, kazna još veća![13]

Citirani ajeti, s jedne strane, sadrže stilski prizor opreznog čovjeka koji je svjestan Allahove moći te, s druge strane, pohlepnog čovjeka koji je zanemario određenje Svevišnjeg. Prva slika jeste slika duboko usađene pohlepe u duši koja zaboravlja sve osim onoga za čime osjeća pohlepu. Uzvišeni je rekao: Mi smo ih na kušnju stavili, kao što smo vlasnike jedne bašče na kušnju stavili kad su se zakleli da će je, sigurno, rano izjutra obrati a nisu rekli: ”Ako Bog da!” 

Allah ih je testirao pohlepom kao što je to učinio sa vlasnicima plodne bašće. Ovdje opažamo poređenje stanja nasilnih i nepravednih ljudi koji su se osjetili nezavisnim jer su imali imetak i djecu te ih je obuzela pohlepa, sa stanjem vlasnika bašče koji su bili toliko obmanjeni i ubijeđeni da će ostvariti ono što žele, čak su se i zakleli, zaboravljajući na Allaha i ne razmišljajući o tome kakav će biti ishod. Ovo je poređenje radi približavanja slike, a ne radi izjednačavanja njihovih stanja.

U ovom ajetu nalazimo prikaz očite pohlepe, jer su se odlučno zakleli da će obrati svoju bašču, tj. da će plodove iščupati iz korijena. Ovdje je upotrijebljen izraz صرم sarm, razrezivanje, razdvajanje, rastavljanje koji je na ovome mjestu izražajniji i podesniji od uobičajenog izraza قطع qat’, presjeći, odjeći, jer izarz صرم sarm znači odsjeći nešto iz korijena, iščupati ga. Toliko su bili pohlepni i ubjeđeni da će ostvariti svoju nakanu da su upotrijebili izraz لَيَصْرِمُنَّهَا, jer lam i nun služe da se nešto potvrdi. Oni nisu očekivali da se može dogoditi nešto nepredviđeno što bi ih omelo u tome, pa nisu rekli: ”Ako Bog da!” budući je njihova strastvena pohlepa i želja učinila da zaborave na Allaha, a njihova težnja za onim za čim su žudili nije ostavljala apsolutno nikakvu mogućnost da se to neće ostvariti. Želja i uzbuđenje su ih naveli da porane i da ne odgađaju posao s obzirom da je žetva draga svakome.

Uzvišeni Allah opisuje njihovu nemarnost spram Njegove moći iako On sve može. Ljudi planiraju, žele i požuruju, ali Njemu ništa ne može umaći. Allah predočava Svoju moć slijedećim riječima: I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesreća i ona osvanu opustošena. Ova nereća (طَائِفٌ ta’if) dešava se noću u vidu ledenog i silovitog vjetra ili oluja koje čupaju drveće i bacaju plodove. Nesreća je bila Allahova zapovijed, jer sve što postoji pod Njegovom je moći. Izraz opustošena (كَالصَّرِيمِ ke ’s-sarim) označava nagomilono drveće, ili uspravno drveće čiji su plodovi iščupani.[14] Kad je riječ o izrazu كَالصَّرِيمِ ke ’s-sarim, opustošena, Zamahšeri kaže da postoji noćni sarim (الصريم الليل al-sarimu ’l-lejl) kada nešto izgori i pocrni te danjski sarim (الصريم النهار al-sarimu ’n-nehar) kada se osuši i uvehne.[15]  

Najveća pohlepa ilustrovana je u slijedećim Allahovim riječima: A u zoru oni su jedni druge dozivali: ”Poranite u bašču svoju ako je mislite obrati!” I oni krenuše tiho razgovarajući: ”Neka vam danas u nju nikako nijedan siromah ne ulazi!”

Oni su osvanuli veoma rano kako bi požnjeli ono što posijaše i jedni druge su dozivali okupljeni oko zajedničke želje. Njihovu žurbu i žudnju najbolje potvrđuju Allahove riječi: I oni krenuše tiho razgovarajući: ”Neka vam danas u nju nikako nijedan siromah ne ulazi!”

Ove riječi prikazuju sastajanje i razdvajanje. Sastali su se u namjeri da požure sa žetvom i tajno se saglasili oko nečeg odvratnog, što nisu objelodanili. Pojam يَتَخَافَتُونَ, jatahafetun, tiho razgovarajući, svjedoči o njihovim osjećanjima i duševnom raspoloženju te ima značenje uskraćivanja, jer uskraćivanje dolazi sa upornošću, dogovaranjem u tajnosti, a nikada javno. Potajno su se dogovorili da siromasima ne daju ništa, i ne samo to, već su im zabranili ulazak na posjed. Svoju su odlučnost potvrdili frazom أَن لَّا يَدْخُلَنَّهَا Neka u nju nikako nijedan siromah ne ulazi, gdje su upotrijebili nun radi pojačanja značenja. To su bili prizori njihovog sastajanja. Kad je riječ o njihovom razdvajanju, oni su u bašču ušli sa svih strana, na što upućuje izraz فَانطَلَقُوا fantalaqu, i oni krenuše (ova riječ još znači pucanje, ekspolozija, raspuštenost[16]) što bi moglo ukazivati da nisu skupa ušli u bašču. Na taj bi način, također, posao obavili u što kraćem roku, jer ukoliko se plodovi beru u isto vrijeme na svim mjestima, to ide znatno brže. Njihova žurba i želja da spriječe ulazak siromaha osjeti se u slijedećem ajetu: I oni poraniše uvjereni da će moći to provesti. Riječ غَدَوْا gadav, poraniše, znači da su krenuli veoma rano, a izraz حَرْد hard znači odlučno uskraćivanje nečega. Dakle, osvanuli su s namjerom da oberu svoju bašču i odlučni da oduzmu pravo siromasima.

Ovaj prizor ne poznaje jezike, već ilustruje želju, žudnju, žurbu, odsutnost vjerovanja, nepostojanje ikakva oklijevanja, lošu namjeru i tajno djelovanje. Međutim, nakon spomenutih slika, dolazi do potpunog obrata. Naime, ono na čemu su gradili svoju pohlepu i što ih je navelo na lošu namjeru sada je bilo srušeno i izgubljeno. O tome Kur’an kazuje: 

   A kad je ugledaše, povikaše: ”Mi smo zalutali; ali ne, ne – svega smo lišeni!”

Iznenađenje je bilo shodno njihovoj pohlepi i škrtosti, takvoj predanosti dunjaluku da su ga htjeli samo za sebe zaboravljajući pravo siromaha, nevoljnika, onoga koji prosi i onoga koji ne prosi. Kada je želja dostigla vrhunac, iznenađenje u vidu lišavanja blagodati bilo je žešće. Oni su prvo mislili da se ne radi o njihovom posjedu, što zaključujemo iz riječi: ”Mi smo zalutali,” pa kad se uvjeriše da je to ipak njihova bašča, postaše svjesni Allahove svemoći i svoje zablude te rekoše: ”Ali ne, ne – svega smo lišeni!” Ovdje vidimo žaljenje i gorak bol, bol izgubljenog čovjeka, lišenje upute i potpuno uskraćivanje plodova koje su žarko željeli samo za sebe. Ipak, očito je da okupljanje oko zla ne traje dugo i da istina i pravda uvijek dođu, nekada sporo, ali dođu.

Među njima je bio jedan razuman čovjek koji ih je upozorio da griješe u svojim namjerama, o čemu Allah obavještava: Ponajbolji između njih reče: ”Nisam li vam ja govorio da je trebalo na Allaha misliti!”  

Riječ أَوْسَطُهُمْ awsatuhum, ponajbolji, znači najuzorniji, najbolji, i uvijek se koristi da se opiše nešto najbolje, poput slijedećeg ajeta: وَكَذَلِكَ جَعَلْنَاكُمْ أُمَّةً وَسَطًا  I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu.[17] Kad je ovaj najrazboritiji čovjek među njima vidio njihovo stanje, planove i pohlepu, ono što čine tajno i javno, tiho i glasno, primijetio je da su zaboravili Allaha, pa je On učinio da zaborave sami sebe. Znao je da moraju vjerovati u Allaha i uvijek Ga spominjati ukoliko žele sebi dobro. On nije sumnjao u njihovu marljivost i zalaganje, već im je prigovorio zbog vjerovanja rekavši: ”Trebalo je na Allaha misliti!”, tj. da li veličate, hvalite i slavite Allaha i da li ste svjesni da On sve može, da je Sveznajući i Mudri! Ovdje uočavamo upit koji spada u negaciju, a u značenju potvrde, jer dvostruka negacija ukazuje na potvrdu.

Iznenađenje, opomena te postojanje savjesti i duše koja sama sebe kori – sve ovo je utjecalo da ožive njihova mrtva srca, kao i činjenica da je među njima bio čovjek koji je povezao iznenadno lišavanje blagodati, zaboravljanje Gospodara, pohlepu, škrtost i oduzimanje siromasima njihovog prava. Na kraju su shvatili svoju grešku i pokajali se, kako Kur’an prenosi: ”Hvaljen neka je Gospodar naš,” – rekoše – ”mi smo, uistinu, nepravedni bili!” Ne samo da su se pokajali, već su korili jedan drugog zbog prijašnjih postupaka: I onda počeše jedni druge koriti. Nakon što priznaše da su bili nepravedni, svoje su iskreno pokajanje priznali i potvrdili riječima: ”Teško nama,” – govorili su – ”mi smo, zaista, obijesni bili!” Obijest (طغيان) gora je i žešća od nepravde (ظلم) budući da takva osoba vjeruje kako niko nije moćniji od nje. Ovo značenje nalazimo na jednom drugome mjestu u Kur’anu: إِنَّ الْإِنسَانَ لَيَطْغَى  أَن رَّآهُ اسْتَغْنَى  Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se nezavisnim osjeti.[18]

Potom se vraćaju svome Gospodaru vjerujući da je svako dobro samo u Njegovoj ruci i da neme moći i snage bez Njegove moći i snage. Nakon što je postalo očito da su sve izgubili, sada se nadaju Allahovoj milost: Gospodar naš nam može bolju od nje dati, samo od Gospodara našeg mi se nadamo naknadi!

Analizirani kur’anski ajeti predočavaju nam sliku obmanjenog čovjeka koga je obijest zavela, koji potom biva iznenađen, uviđa Allahovu svemoć, a obijest se vraća na njega samog. Na kraju se iskreno pokajao.   

Faraonska duša

Slijedeći primjer koga Allah ilustruje u Svojoj Knjizi jeste primjer čovjeka koji se također uzoholio i uzobijestio, rasuđivao po vlastitom nahođenju i rastavljao ljude. Allah ga je kaznio onako kako kažnjava Silni i Moćni i nije mu ostavio mogućnost pokajanja, jer njegova nedjela imaju nesagledive posljedice. Kaže Svevišnji:

 إِنَّ فِرْعَوْنَ عَلَا فِي الْأَرْضِ وَجَعَلَ أَهْلَهَا شِيَعًا يَسْتَضْعِفُ طَائِفَةً مِّنْهُمْ يُذَبِّحُ أَبْنَاءهُمْ وَيَسْتَحْيِي نِسَاءهُمْ إِنَّهُ كَانَ مِنَ الْمُفْسِدِينَ  وَنُرِيدُ أَن نَّمُنَّ عَلَى الَّذِينَ اسْتُضْعِفُوا فِي الْأَرْضِ وَنَجْعَلَهُمْ أَئِمَّةً وَنَجْعَلَهُمُ الْوَارِثِينَ

 Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista je smutljivac bio. A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo.[19]

Nema sumnje da su ajeti skladni i međusobno čvrsto povezani tanahnim nitima. Jasno prikazuju nasilnog vladara koji se uzdigao na Zemlji i samovoljno postupao. Kad je riječ o izrazu علو ’uluww, visina, oholost, on se odnosi na onoga ko je na Zemlji, ko se ne odvaja od nje i nije se popeo na nebo, što znači da je superioran i da ima visok položaj. Faraon u biti nije uzvišen niti veličanstven, on to traži i želi, ali ne zaslužuje nikakav respekt. Stoga je ova riječ upotrijebljena u svrhu postizanja tečnosti govora i harmonije u izrazima. Što se tiče značenja, ona ukazuje da je ovdje posrijedi oholost i da se Faraon smatrao velikim, ali da u suštini to nije bio. On je primoravao ljude ili da ga prihvate, ili da šute, ili da lažno ispolje svoje zadovoljstvo. Naime, temelj zadovoljstva je mogućnost izbora i sloboda volje, pa ako toga nema, nema ni zadovoljstva.

Obratimo sada pažnju na dio ajeta وَجَعَلَ أَهْلَهَا شِيَعًا i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio. Svaka od ove tri riječi pokazuje namjeru razdvajanja i podjele nakon što su bili jedinstveni i sakupljeni. Tako riječ جَعَلَ dže’ale znači صير sajjere, pretvoriti u, i ona svjedoči da su bili ujedinjeni u obredima, osjećajima i nadama, pa ih je Faraon podijelio i razasuo. Druga riječ أَهْلَهَا ehleha dokaz je da su bili jedna porodica i da su bili sastavljeni, pa da bi Faraon uspio njima ovladati, podijelio ih je i oslabio. Gotovo je nemoguće ovladati narodom koji je ujedinjen, bez obzira na čvrstu ruku i oholost. Treća riječ u ovoj rečinici jeste شيعة ši’ah, stranka, a znači da su bili rasprostranjeni i rašireni te je svaka stranka vjerovala da je u pravu i imala je svoje interese i želje. Tako se nepravednom i nasilnom vladaru nije imao ko ozbiljno suprotstaviti.[20]

Kao rezultat toga, Faraon je izabrao jednu skupinu među njima pomoću koje je tlačio druge i vladao nad svima njima zajedno. U tom kontekstu Svevišnji kaže: Jedne je tlačio. Ovdje opažamo veličanstven stilski prizor koji je svojstven isključivo Kur’anu. Naime, spomenuta je potlačena skupina, a ne ona kojoj je Faraon dao snagu i moć da tlači. Zašto? Zato što je to samo prividna moć i zato što su u rukama Faraona te nemaju nikakvog izbora niti slobode. Moćan je onaj koji čini što želi, a ne ono što želi neko drugi. S druge strane, spomenuo je slabe kao uvod u objašnjenje nasilja vladara koji vladaju nepravedno i nasilno. Oni čine vrhunac zla tako što ubijaju i kolju druge. Stoga je Allah rekao: Mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao. Ovo je osobina tirana u svim vremenima i na svim mjestima; uništavaju jedan narod tako što ubijaju njegove mladiće ili ih bacaju u tamnice bez suđenja i na neodređeno vrijeme.

Nakon što je Uzvišeni Gospodar predstavio Faraonovo nasilje, vrhunski stil bio bi da nam kaže kakav je Faraonov svršetak. Naime, kad je nasilje dostiglo svoj vrhunac i tačku ključanja, nasilnom je vladaru došao kraj. Iako je Faraon želio da nastavi činiti nered, Allahova je želja iznad njegove te stoga Svevišnji kaže: A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo, i da ih vođama i nasljednicima učinimo.

Izraz نَّمُنَّ nemunne, milošću obaspemo ima općenito značenje budući da se ne spominje kojom vrstom blagodati će ih konkretno obasuti. Dat će im slobodu nakon robovanja, moć nakon slabosti, ponos nakon poniženja te izobilje nakon sušnog perioda. Dakle, mnogobrojne su blagodati koje im je Gospodar dao i koje crpimo iz riječi نَّمُنَّ nemunne. Od svih spomenutih blagodati Uzvišeni je posebno izdvojio jednu veliku, a to je da će se riješiti Faraonove vlasti i postati vođe te će slobodno vladati svojim sudbinama. Niko ih više neće tlačiti i vladati njima onako kako oni ne žele. Nakon toga slijedi riječ koja ukazuje na savršenu Allahovu volju u kosmosu: I da ih nasljednicima učinimo. Nije objasnio šta će naslijediti, što, također, upućuje na općenitost onoga što će im pripasti. Oni će to naslijediti u baščama i izvorima, u njivama zasijanim i dvorovima divnim, ali pod uvjetom da budu na Pravom Putu.

Bilo je to razmišljanje o kur’anskom tekstu koji tretira dio Faraonovog života i njegov svršetak, ali i svršetak svih vladara koji na takav način budu vladali. Ovdje uočavamo ljepotu izraza i savršenstvo pripovijedanja. Izrazi iz kojih isijavaju spomenuta značenju su poput blistave svjetlosti i pitke i zdrave vode koja se razlijeva po vjerničkoj duši.

Moć rječitosti u stilskim postupcima kad je posrijedi sklad riječi

Ebu Zehra citira Hattabija koji u svojoj risali o i’džazu Kur’ana na slijedeći način obrazlaže kur’ansku rječitost: ”Znaj da je temelj ove rječitosti u tome što svaki izraz ima svoje specifično značenje i posebnost, pa ako bismo ga zamijenili nekim drugim izrazom, to bi ili promijenilo značenje i izopačilo govor, ili bi iščeznula blistavost bez koje nema elokvencije. Naime, u govoru postoje izrazi sličnog i bliskog značenja za koje većina ljudi vjeruje da su sinonimi, a oni, zapravo, imaju specifična značenja koja ih čine posebnim u odnosu na druge, kao što su izrazi علم’ilm i  معرفةma’rifa,  حمدhamd i  شكرšukr,  بخلbuhl i  شحšuhh,  نعتn’at i صفة sifa, uk’ud اقعد i اجلس idžlis te  بلىbela i  نعمne’am.”[21]

Hattabi vjeruje da su kur’anski izrazi precizno odabrani i da upućuju na svoja najdetaljnija i najtanahnija značenja. Kao primjer navodi slučaj Jusufove, a.s., braće koji su izjavili da ga je vuk doslovno pojeo (اكله الذءب ekelehuzzi’b), a nisu kazali da ga je rastrgao (افترسه iftereseh). Naime, u tom bi slučaju tražili neki dio Jusufovog, a.s., tijela, a kada se kaže da je nešto pojedeno, to znači da ga više nema.

Autor: Elmir Mašić

[1] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 125.

[2] El-Ma’ida, 38.

[3] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 128.

[4] Eš-Šura, 52-53.

[5] Isto, 51.

[6] En-Nisa, 153.

[7] El-En’am, 8-9.

[8] Handžić, Mehmed, nav. dj., str. 11.

[9] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 130.

[10] Ed-Duha, 6-7.

[11] El-Ankebut, 48.

[12] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 132.

[13] El-Qalem, 17-33.

[14] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 136.

[15] Zamakhšari, Mahmud b. ’Umar, nav. dj., tom 4., str. 445.

[16] Muftić, Teufik, nav. dj., str. 887.

[17] El-Beqara, 143.

[18] El-Aleq, 6-7.

[19] El-Qasas, 4-5.

[20] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 146.

[21] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 151.

Keywords & Tags

Contact Us