Džemil Ajdin*

U utorak, 11. septembra, 2018. godine počela je Nova 1440. hidžretska godina. Ulazak u novu deceniju 15. hidžretskog stoljeća prilika je da se kritički osvrnemo na proteklih 40 godina muslimanskog (samo)poimanja, ali i odnosa prema globalnim kretanjima i pojavama u današnjem svijetu, posebice zbog stanja u svijetu kojeg danas označavamo sa "Muslimanski" ili pak "Islamski". U ovom kontekstu tekst američko-turskog profesora Džemila Ajdina, autora nedavno objavljene knjige "Ideja o Muslimanskom svijetu" donosimo kao jedan izazovan i provokativan prilog upravo ovoj, držimo, prijeko potrebnoj debati.

Sedamnaestog maja, 1919. godine u Parizu, trojica indijskih muslimanskih vođa sreli su Woodrowa Wilsona kako bi se založili za očuvanje Osmanskog hilafeta u Istanbulu, te za nacionalno samo-određenje Anadolije kao domovine turskih muslimana. Indijci su se zalagali za nezavisnost onog što su nazivali "posljednjom preostalom muslimanskom silom na svijetu." Govoreći u ime Osmanskog hilafeta možda su indijski muslimanski lideri izgledali kao da predstavljaju jedno globalno muslimansko jedinstvo, ali takav zaključak bi bio pogreška.

Ustvari, pojedinosti, argumenti i ideali ovog sastanka otkrivaju kako je nerazgovjetna i pogrešna preovladavajuća pretpostavka da postoji bilo kakva razlika između "Muslimanskog svijeta" i "Zapada". Indijski muslimani su svoje zagovaranje turske nezavisnosti bazirali pozivajući se na Wilsonovih 14 tačaka za mir. Njihov uspjeh da dođu do Wilsona mnogo je dugovao njihovoj požrtvovanosti kao vojnika u britanskoj armiji koja se borila i porazila njemačko-osmansku alijansu. Sastanak je organizirao Edwin Montagu, državni sekretar za Indiju pod britanskom upravom, jer je vjerovao da Britanska carevina, kao najveća muslimanska carevina na svijetu (odnosno carevina sa najbrojnijim muslimanskim stanovništvom na svijetu), ima neku vrstu moralne odgovornosti da sasluša zalaganje indijskih muslimana za očuvanje Osmanskog hilafeta. Sva trojica muslimanskih vođa su isticala njihove duhovne veze sa osmanskih halifom. Aga Khan, Abdullah Yusuf Ali i Shahibzada Aftab Ahmed Khan su bili lojalni podanici britanske krune. Nekoliko indijskih hinduskih vođa pridružilo se sastanku, jasno ističući solidarnost sa svojom indijskom muslimanskom braćom i njihovom podrškom Osmanskom hilafetu.

Ovaj razgovor na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine ne otkriva sukob između nekog islamskog svijeta i nekog zapadnog svijeta. On otkriva jedan kompleksan i međusobno ovisan svijet. Ipak, razmotrite utjecajni esej Bernarda Lewisa u magazinu The Atlantic "Korijeni muslimanskog gnjeva" (1990.): "Po klasičnom islamskom gledištu, kojemu se mnogi muslimani počinju vraćati, svijet i cijelo čovječanstvo su podijeljeni na dvoje: Kuću islama, gdje preovladavaju muslimanski zakon i vjera, i ostatak, poznat kao Kuća nevjerovanja ili Kuća rata, koju je muslimanima obaveza da u konačnici privedu u islam." Lewis je ostavio malo sumnje da je ova "navodna" dužnost  muslimana značila nasilna sredstva: "Obaveza svetog rata ... počinje kod kuće i nastavlja se vani, protiv istog nevjerničkog neprijatelja." U duhu i suštini, sastanak indijskih muslimanskih lidera sa Wilsonom 1919. godine proturječi svim ovim tvrdnjama Lewisa. Muslimani su bili odane pristalice multivjerske Britanske carevine, surađivali sa hindusima, i borili se protiv muslimanskih vojnika Osmanske carevine tokom Prvog svjetskog rata. Oni na Zapadnjake nisu gledali kao na bilo kakve neprijatelje, i za Osmanski hilafet su se zalagali prema međunarodnim normama o nacionalnom samoodređenju i imperijalnom miru.

Premda je bio utjecajan u američkim političkim krugovima, nije Lewis bio taj koji je izašao sa idejom nekog "Muslimanskog svijeta" različitog od Zapadnog. Od Iranske revolucije 1979. godine, ovu ideju su popularizirali zapadni novinari i radikalni islamisti. Po njihovom gledištu savremeni panislamizam se oslanja na drevni muslimanski ideal u težnji za vraćanjem jedne prastare religijske čistote. Prema ovom prikazu, pan-islamizam je jedan reakcionarni pokret privržen drevnim tradicijama i klasičnom islamskom pravu. Osobitosti islama, uvijek se tvrdilo, nalažu muslimanskoj vjerskoj pripadnosti da nadilazi ostale političke privrženosti. Ovaj panislamizam ne samo da preživljava već buja u savremenom svijetu, i predstavlja jednu civilizacijsku tvorevinu koja je duboko u sukobu sa modernim vremenima.

Lewis možda nije začeo ideju o Muslimanskom svijetu, ali joj je dao intelektualnu uglađenost, te nadahnuo još popularnije djelo Samuela Huntingtona "Sukob civilizacija i preuređenje svjetskog poretka" iz 1996. godine. "Borba između ovih rivalskih sistema [islamskog svijeta i kršćanstva]" napisao je Lewis "sada traje već nekih 14 stoljeća. Počela je pojavom islama u 7. stoljeću i nastavila se praktično do danas. Sastojala se iz dugih nizova napada i protunapada, džihada i križarskih ratova, osvajanja i povrata osvojenog."

Takav je i dalje dominirajući zapadni pogled na panislamizam, izražen u frazi zajedničkoj i komentatorima i žurnalizmu – "Muslimanski svijet". Ipak, suprotno ovom dominantnom gledištu na vječiti sukob sa kršćanskim Zapadom, panislamizam je ustvari relativno nov i nije toliko izniman koncept. Blisko povezan sa panafrikanizmom i panazijatizmom, pojavio se 1880-tih godina kao odgovor na nepravde europskog imperijalizma. U početku, ideja o globalnoj muslimanskoj solidarnosti imala je za cilj da muslimanima pruži više prava unutar europskih imperija, da odgovori na ideje o bijeloj/kršćanskoj supremaciji, te da istakne i potvrdi jednakost postojećih muslimanskih država u međunarodnom pravu.

Ideja o drevnom sukobu između Muslimanskog i Kršćanskog svijeta je jedan opasan i moderan mit. Oslanja se na fabricirane netačne predstave o odvojenim islamskim i zapadnim geopolitičkim i civilizacijskim cjelinama. Panafrikanizam i panazijatizam nude jedan bolji kontekst za razumijevanje pan-islamizma. Sva tri su se pojavila u kasnom 19. stoljeću, na vrhuncu doba imperija, i kao protuteže anglo-saksonskoj nadmoći i civilizirajućoj misiji bijelog čovjeka. Panislamisti u doba imperija nisu morali ubijeđivati muslimane o globalnom jedinstvu sa pripadnicima svoje religije. Rasno određujući svoje muslimanske podanike pozivajući se na njihov religijski identitet, kolonizatori su stvorili konceptualne temelje modernog muslimanskog jedinstva.

U to vrijeme, Britanska, Holandska, Francuska i Ruska carevina su vladale većinom muslimana svijeta. Poput panafrikanista i panazijata, prvi panislamisti su bili intelektualci koji su željeli da se suprotstave omalovažavanjima, poniženjima i iskorištavanju zapadne kolonijalne dominacije. Oni nisu nužno htjeli odbaciti imperijalni svijet ili stvarnost carevina. U svojim senzibilitetima, vodeći panislamistički intelektualci Džemaluddin el-Afgani i Sejjid Emir Ali snažno su podsjećali na panafrikanistu W. E. B. Du Boisa ili panazijatistu Rabindranatha Tagorea. Poput panafrikanista i pan-azijatista, pan-islamisti su naglašavali da su europske imperije vršile diskriminaciju protiv Afrikanaca, Azijata i muslimana, i unutar carevina i u međunarodnim poslovima. Sva tri pokreta su podvrgnula izazovu europski rasizam i kolonijalnu dominaciju, te obećala jedan bolji i slobodniji svijet za većinu ljudskih bića na Zemlji.

Europski kolonijalni oficiri su počeli brinuti o potencijalnom muslimanskom revoltu kada su vidjeli kako moderne tehnologije štampe, parobroda i telegrafa stvaraju nove veze među različitim muslimanskim populacijama, pomažući im da afirmiraju kritiku rasizma i diskriminacije. Ipak, nije bilo pan-islamskih pobuna protiv kolonijalizma od 1870-tih do 1910-tih godina. Navodna prijetnja pan-islamizma svoju prvu značajnu pojavu na Zapadu doživjela je tokom Prvog svjetskog rata, dijelom zbog toga što su ga Osmanska i Njemačka carevina promicali u svojoj ratnoj propagandi. Ipak, tokom Prvog svjetskog rata nije se desila muslimanska pobuna kada su stotine hiljada muslimanskih vojnika služili Britanskoj, Francuskoj i Ruskoj carevini. Tokom Drugog svjetskog rata pan-azijatizam je povezivan sa obećanjem Japanske carevine da će osloboditi obojene rase Azije od bijele hegemonije. A u predvečerje japanskog poraza, historijsko dekoloniziranje Afrike podiglo je profil pan-afrikanizma među europskim zabrinutostima.

Do 1960-tih godina, sa polaganim nestankom kolonijalnog svijeta i njegovom zamjenom svijetom nezavisnih država nacija, politički projekti pan-islamizma, pan-afrikanizma i pan-azijatizma gotovo su bili iščezli. Oni su, međutim, ipak dobili mnoge intelektualne bitke protiv rasizma, porazili kolonijalne argumente o superiornosti bijele rase, te pomogli da se okonča europska imperijalna vladavina. Razočarenja uslijed neuspjeha Afrike, Azije i Muslimanskog svijeta da postanu usporedivi u jednakosti i slobodi sa Zapadom, također, su doprinijela otklonu prema pan-nacionalizmima. Do 1980-tih godina, afrički i afro-američki intelektualci postali su pesimističniji o glavnom pan-afričkom snu o dobivanju rasne jednakosti za crne ljude u modernom svijetu, te da učine cijelu Afriku prosperitetnom i slobodnom. Pan-afrička vizija ujedinjavanja novih nezavisnih, slabih afričkih nacija kako bi se stvorila neophodna sinergija jedne federativne globalne sile i kako bi joj se dala i sloboda i napredak, nije se materijalizirala. Premda još uvijek postoji međunarodna organizacija – Afrička unija – ona je neučinkovita, a i daleko je od postizanja ciljeva pan-afrikanizma. Nade pan-afričke generacije, od Du Boisa do Frantza Fanona, za buduću dekoliniziranu Ariku ostaju neka vrsta izgubljenog projekta za narednu generaciju.

 

Prvi panislamisti su bili izuzetno modernistički zagovornici oslobađanja žena i rasne jednakosti

S druge strane,  uz mnogobrojne velike sile kao što su Kina, Indija i Japan, dekolonizirana Azija bi danas rane panazijate iz 20. stoljeća učinila ponosnim. Ipak, panazijatizam 20. stoljeća je imao kompleksnu putanju. Japansko iskorištavanje pan-azijatizma kako bi opravdao svoju kolonijalnu okupaciju Kine i Koreje učinilo je da se mnoge njegove pristaše osjećaju izdanim. Nezavisna vanjska politika Indije pod vođstvom Jawaharlala Nehrua pokazala je predanost nekim panazijatskim principima, što je zadržalo popularnu privlačnosti na Bandung konferenciji iz 1955. godine. Ovaj skup 29 azijskih i afričkih država, koji je uključio više od polovice ljudi svijeta, bio je posljednji veći izraz azijske solidarnosti, a kasnije je podvrgnut rivalstvima Hladnog rata i projektima izgradnje država nacija.

Panislamizam je, također, prošao kroz niz uspona i padova tokom proteklog stoljeća. Od Turske i Egipta do Indonezije i Alžira, ideja o muslimanskom intelektualizmu i globalnoj muslimanskoj solidarnosti dala je vjetar u leđa nacionalističkim vođama i pokretima 20. stoljeća. Do sredine 1960-tih godina, većina muslimana svijeta oslobodila se europske kolonijalne vladavine. Turski parlament je ukinuo Osmanski hilafet još 1924. godine i do 1950. taj hilafet je gotovo bio zaboravljen.

Za proteklu gotovo petinu 21. stoljeća, dočim, panafrikanizam i panazijatizam su izgleda nestali, ali panislamizam i ideal solidarnosti Muslimanskog svijeta preživljava. Zašto? Odgovor leži u konačnim stadijima Hladnog rata. Upravo se 1980-tih godina pojavio jedan novi muslimanski internacionalizam, kao dio rastućeg političkog islama. To nije bio sukob između primordijalnih civilizacijskih tradicija islama i Zapada, ili ponovna afirmacija autentičnih vjerskih vrijednosti. Nije to čak bila ni postojanost ranog panislamizma iz 20. stoljeća, već radije jedna nova tvorevina Hladnog rata. Saudijsko-američko savezništvo je počelo promovirati ideju o muslimanskoj solidarnosti tokom 1970-tih godina kao alternativu sekularnom pan-arabizmu egipatskog predsjednika Džemala Abdu-n-Nasira, čija je zemlja stupila u alijansu sa Sovjetskim Savezom. Bilo koja ideja o nekoj "islamskoj" utopiji bi se batrgljala, ako ne zbog promašaja mnogih postkolonijalnih država nacija, te naknadnog javnog razočarenja mnogih muslimana.

Ideja da panislamizam predstavlja autentične, drevne, potisnute muslimanske političke vrijednosti u pobuni protiv globalnog pozapadnjačenja (westernizacije) i sekularizacije bila je u početku paranoična opsesija zapadnih kolonijalnih dužnosnika, ali u skorije vrijeme ona uglavnom dolazi od islamista. Zapadni komentatori i novinari su pogriješili prihvatajući nominalne islamističke tvrdnje o suštinskim političkim vrijednostima islama. Tip islamizma koji se identificira sa egipatskim Muslimanskim bratstvom ili Iranom Ruhullaha Homeinija nije postojao prije 1970-tih. Nijedan od indijskih muslimana koji su se sreli sa Wilsonom, niti halife kasnog osmanskog doba, nisu bili zainteresirani za nametanje šerijata u svom društvu. Nijedan od njih nije želio pokriti žene. Nasuprot tome, prva generacija panislamista bila je izuzetno modernistička: bili su zagovornici oslobađanja žena, rasne jednakosti i kozmopolitizma. Indijski muslimani su, naprimjer, bili veoma ponosni da je osmanski halifa imao Grke i Armence kao ministre i ambasadore. Oni su također željeli da britanska kruna imenuje hinduske i muslimanske ministre i visokorangirane dužnosnike u njihovim vladama. Niko ne bi poželio ili predvidio razdvajanje Turaka i Grka u osmanskim zemljama, Arapa i Židova u Palestini, te muslimana i hindusa u Indiji. Samo je osnovni oblik ranog dvadestovijekovnog panislamizma danas  preživio, dok se njegova suština od 1980-tih godina potpuno preobrazila.

Činjenica da su i Lewis i Osama bin Laden govorili o svojevrsnom vječnom sukobu između nekog ujedinjenog Muslimanskog svijeta i nekog ujedinjenog Zapada ne znači da je to stvarnost. Čak na vrhuncu ideje o globalnoj muslimanskoj solidarnosti u kasnom 19. stoljeću, muslimanska društva su bila podijeljena širom političkih, lingvističkih i kulturoloških linija. Od vremena drugova Poslanika Muhammeda u 7. stoljeću, stotine različitih kraljevina, carevina i sultanata, neke u sukobu jedne s drugima, vladale su nad muslimanskim narodima pomiješanim sa drugima. Odvajanje muslimana od njihovih hinduskih, budističkih, kršćanskih i židovskih susjeda i promišljanje o njihovim društvima izolovano, nema nikakve veze sa historijskim iskustvom ljudskih bića. Nikada nije postojao i nikada ne može biti neki odvojeni, zasebni "Muslimanski svijet".

Sve nove fašističke desničarske antimuslimanske grupe u Europi i Sjedinjenim Državama opsjednute su osmanskom imperijalnom ekspanzijom u istočnoj Europi. One na osmansku opsadu Beča iz 1683. godine gledaju kao na gotovo zauzimanje "Zapada" od strane islamske civilizacije. Ali, u Bitki kod Beča, protestantski Mađari su bili u savezništvu sa predominantno muslimanskom Osmanskom imperijom protiv katoličkih Habsburgovaca. Bio je to složen sukob između imperija i država, a ne sukob civilizacija.

Hinduski nacionalizam indijskog premijera Narandera Modija promovira ideju o tuđinskom Mogulskom carstvu koje je izvršilo invaziju na Indiju i vladalo nad hindusima. Ali, hinduski birokrati su igrali ključnu ulogu u  Indiji za vrijeme Mogulskog carstva, a mogulski carevi su prosto bili graditelji imperije, a ne neki zeloti teokratske vladavine nad različitim vjerskim zajednicama. Postoje također muslimani danas koji na Mogulsko carstvo gledaju kao na primjer muslimanske dominacije nad hindusima. Primjetno je i važno da antimuslimanska zapadna propaganda i panislamski narativi o historiji nalikuju jedno drugome. Oboje se oslanjaju na civilizacijski narativ o historiji i geopolitičkoj podjeli svijeta u izolovane ahistorijske entitete kao što su crna Afrika, Muslimanski svijet, Azija i Zapad.

Savremeni pan-islamizam također idealizira mitsku prošlost. Prema pan-islamistima, Ummet ili svjetska muslimanska zajednica nastala je u vrijeme kada muslimani nisu bili ponižavani rasističkim bijelačkim imperijama ili agresivnim zapadnjačkim silama. Pan-islamisti žele da "učine Ummet ponovno velikim". Ipak, ideja o nekom zlatnom dobu muslimanskog političkog jedinstva i solidarnosti se oslanja na amneziju o imperijalnoj prošlosti. Muslimanska društva nikada nisu bila politički ujedinjena, a u Euroaziji nikada nisu postojala homogena muslimanska društva. Nijedna od muslimanskih dinastijskih imperija nije ciljala da potčini nemuslimane pobožnim vjernicima. Poput osmanskih, perzijskih ili egipatskih monarhija iz kasnog 19. stoljeća, one su bile multietničke imperije koje su upošljavale hiljade nemuslimanskih birokrata. Muslimanski narodi jednostavno nikada nisu zahtijevali globalnu ummetsku solidarnost prije kasnog 19. stoljeća i pojave rasno orijentiranih europskih imperija.

Termin "Muslimanski svijet" prvi put se pojavio 1870-tih godina. U početku su upravo europski misionari ili kolonijalni dužnosnici bili ti koji su ga favorizirali kao skraćenicu da njime označe sve one među pripadnicima "žute rase" iz Istočne Azije i crne rase u Africi. Također su ga koristili da izraze svoj strah od potencijalnog muslimanskog revolta, premda muslimanski podanici imperije nisu ništa više ili manje bili buntovni prema svojim imperijama od hinduskih i budističkih podanika. Nakon Velike indijske pobune iz 1857. godine, kada su se i hindusi i muslimani digli protiv Britanaca, neki britanski kolonijalni oficiri okrivili su muslimane za ovaj ustanak. William Wilson Hunter, britanski kolonijalni dužnosnik, propitivao je da li indijski muslimani mogu biti lojalni kršćanskom monarhu u svojoj utjecajnoj knjizi "Indijski muslimani: Je li im u svijesti da se bune protiv kraljice?" iz 1871. godine. (The Indian Musalmans: Are They Bound in Conscience to Rebel Against the Queen?). U stvarnosti, muslimani nisu bili mnogo drugačiji od hindusa u smislu njihove lojalnosti kao i kritike prema Britanskoj imperiji. Elitni indijski muslimani, kao što je reformist Sejjid Ahmed Khan, pisali su ljutite odgovore u kojima su opovrgavali Hunterove navode. Ali, oni su, također, prihvatili njegove uvjete debate po kojima su muslimani bili jedna zasebna i odvojena kategorija Indijaca.

 

Kako bi potvrdili svoje dostojanstvo i jednakost muslimanski intelektualci su naglašavali slavu "Muslimanskog svijeta" iz prošlosti

Rast europskih nacionalizama pronašao je korisne neprijatelje u muslimanima, posebno osmanskom sultanu. U kasnom 19. stoljeću, grčki, srpski, rumunski i bugarski nacionalisti su svi redom počeli prikazivati osmanskog sultana kao despota. Obraćali su se britanskim liberalima da prekinu osmansko-britansko savezništvo u ime globalne kršćanske solidarnosti. Antiosmanski britanski liberali kao što je William Gladstone tvrdili su da kršćanska solidarnost treba biti važna za britanske odluke u vezi sa Osmanskom carevinom. Upravo u tom kontekstu se osmanski sultan pozivao na svoju duhovnu vezu sa indijskim muslimanima, kako bi se zalagao za povratak osmansko-britanskog savezništva zahvaljujući ovoj specijalnoj vezi između ove dvije velike muslimanske imperije.

U svojoj utjecajnoj knjizi Budućnost islama (The Future of Islam) iz 1882. godine, engleski pjesnik Wilfrid Scawen Blunt tvrdio je da će Osmanska carevina na poslijetku biti izbačena iz Europe, a da će križarski duh Europe Istanbul pretvoriti u kršćanski grad. Blunt je također tvrdio da bi Britanska imperija, zbog toga što je muslimani ne mrze kao Austrijance, Ruse ili Francuze, mogla postati zaštitnica svjetske muslimanske populacije u Aziji. Bio je podržavatelj i prijatelj vodećih muslimanskih reformatora poput Džemaluddina el-Afganija i Muhammeda Abduhua, te služio kao posrednik između europskih intelektualnih krugova i muslimanskih reformista.

Nekako u isto vrijeme kada je Blunt pisao, utjecajni francuski intelektualac Ernest Renan je formulirao veoma negativan stav prema islamu, posebno u pogledu nauke i civilizacije. Renan je islam smatrao kao semitsku religiju koja sprječava nauku i racionalnost. Njegove ideje su simbolizirale rasni pogled na muslimane kroz njihovu religiju. Naravno, Renan je ovu tezu postavio u Parizu koji je vladao velikim dijelovima muslimanske sjeverne i zapadne Afrike. Njegove ideje su pomogle da se racionalizira francuska kolonijalna uprava. Afgani i mnogi drugi muslimanski intelektualci su pisali odgovore opovrgavajući Renanove argumente, pri čemu ih je Blunt podržavao. Ali, Renan je imao više uspjeha u stvaranju jednog zbunjujućeg narativa o odvojenoj islamskoj civilizaciji naspram zapadne kršćanske civilizacije.

Tvrdnje europskih elita o zapadnjačkoj misiji civiliziranja i o superiornosti kršćansko-zapadne civilizacije bile su važne za kolonijalne projekte. Europski intelektualci su se prihvatili ogromnih projekata klasificiranja čovječanstva u hijerarhije rase i religije. Upravo kao odgovor na ove šovinističke tvrdnje muslimanski intelektualci su oblikovali kontranarativ o islamskoj civilizaciji. U pokušaju da potvrde svoje dostojanstvo i jednakost oni su naglašavali pređašnju slavu, modernost i uljudnost "Muslimanskog svijeta." Ovi muslimanski protivnici europske imperijalne ideologije – o civilizacijskoj superiornosti bijele rase nad muslimanima i drugim obojenim rasama – bili su prvi panislamisti.

Tokom ranog 20. stoljeća, muslimanski reformatori su počeli kultivirati jedan historijski narativ koji je naglašavao zajedničku civilizaciju, sa zlatnim dobom u islamskoj nauci i umjetnosti, te njegovom kasnijem padu. Ova ideja o holističkoj muslimanskoj historiji bila je jedna nova kreacija izravno oblikovana kao odgovor na ideju o zapadnoj civilizaciji i geopolitičkim argumentima zapadnjačkog/bjelačkog rasnog jedinstva. Poput rane generacije panafričkih i panazijskih intelektualaca, muslimanski intelektualci su odgovorili na europksi šovinizam i zapadni orijentalizam svojom vlastitom slavnom historijom i civilizacijom. Cijelim tokom 20. stoljeća veliki muslimanski lideri kao što je Mustafa Kemal Ataturk u Turskoj, Nasser u Egiptu, Muhammed Musaddeq u Iranu i Sukarno u Indoneziji su svi redom bili sekularni nacionalisti, ali svi oni su trebali i koristili ovu ideju o slavnoj historiji muslimanske civilizacije da bi uzvratili na ideologije o nadmoći bijele rase. Nacionalizam je na poslijetku pobijedio, a tokom 1950-tih i 1960-tih, ideja o islamu kao sili u svjetskim poslovima, također, je izblijedila iz zapadnjačkog novinarstva i učenosti.

Panislamske ideologije nisu se ponovno pojavile sve do 1970-tih i 1980-tih godina, a tada su nastupile sa jednim novim karakterom i tonom. Povratile su se kao izraz nezadovoljstva savremenim svijetom. Nakon svega, prošli su plahoviti dani sredine 20. stoljeća ispunjeni optimizmom o modernizaciji. Ujedinjene nacije nisu uspjele riješiti egzistencijalna pitanja. Postkolonijalne države nacije nisu donijele slobodu i prosperitet većini muslimana svijeta. U međuvremenu, Europa, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez su pokazali veoma malo brige za patnje muslimanskih naroda. Pojavile su se islamističke stranke poput Muslimanskog bratstva u Egiptu i Džema'at-i islami u Pakistanu, tvrdeći da kolonizacija Palestine i nevolje siromaštva zahtijevaju jedan novi oblik saradnje.

Ideje o Zapadnom i Islamskom svijetu izgledaju kao neprijatelji u ogledalu

Iranska revolucija iz 1979. godine pokazala se povijesnim trenutkom. Kako bi osudio status quo Homeini je pozivao na ovaj novi oblik pan-islamizma. Ipak, i njegov Iran i njegov regionalni rival Saudijska Arabija su prednost dali nacionalnim interesima svojih država. Stoga, nikada nije postojala neka vrsta izvodljive federativne vizije ove nove panislamske solidarnosti. Za razliku od pan-afrikanizma, koji je idealizirao populacije crne boje kože koje žive u solidarnosti unutar postkolonijalne Afrike, pan-islamizam počiva na osjećaju žrtve bez nekog praktičnog političkog projekta. On se manje bavi planovima za uspostavu nekog muslimanskog političkog državnog uređenje, a više o tome kako okončati ugnjetavanje i diskriminaciju kojoj je zajednički izložena ta neka zamišljena globalna zajednica.

 

Pozivi na globalnu muslimansku solidarnost se nikada ne mogu razumijeti samo uvidom u religijske tekstove ili muslimansku pobožnost. Razvoj i kretanja u modernoj intelektualnoj i geopolitičkoj historiji su ti koji su generirali i oblikovali pan-islamske poglede na historiju i svijet. Vjerovatno je njihova ključna odlika ideja o Zapadu kao mjestu sa svojim vlastitim historijskim narativom i trajnom političkom vizijom o globalnoj hegemoniji. Sovjetski Savez, Sjedinjene Države, Europska unija, - svi globalni zapadni projekti 20. stoljeća uobražavaju jedan superiorni Zapad i njegovu hegemoniju. Rani pan-islamski intelektualci su razvili muslimanske narative o historijskom globalnom poretku kao neku vrstu strategije za borbu protiv imperijalnih diskursa o njihovoj inferiornosti, koja se proširila i zapljusnula kolonijalne metropole, orijentalističke napise i europske društvene nauke. Jednostavno ne može postojati panislamski narativ o globalnom poretku bez njegovog suparnika – zapadnog narativa o svijetu, koji je kao i (takva) historija jednako tendenciozan.

Ideja o Zapadnom i Islamskom svijetu izgledaju kao neprijatelji u ogledalu. Ne trebamo dozvoliti kolonizatorima iz kasnog 19. stoljeća da postavljaju uslove današnje diskusije o ljudskim pravima i dobrom upravljanju i vladavini. Sve dok budemo prihvatali ovo tendenciozno suprotstavljanje (oponiranje) između "Zapada" i "Muslimanskog svijeta" i dalje ćemo ostati zarobljenici kolonizacije i propusta dekolonizacije. U prostom prepoznavanju i odbacivanju ovih uvjeta rasprave, možemo se osloboditi da krenemo naprijed, da mislimo jedni o drugima i svijetu na realističniji i humaniji način. Naš izazov danas jeste da pronađemo jedan novi jezik o pravima i normama koji nije zatočenik zabluda zapadne civilizacije ili njenih afričkih, azijskih i muslimanskih alternativa. Ljudska bića, bez obzira na njihovu boju kože i religiju, dijele jednu jedinu planetu i povezana su historijom, bez civilizacijskih granica. Svaki put naprijed da se prevaziđu sadašnje nepravde i problemi mora se oslanjati na naše veze i zajedničke vrijednosti, a ne na civilizacijski tibalizam.

Preveo i priredio: Mirnes Kovač

* Cemil Aydin je profesor globalne historije na Univerzitetu Sjeverna Karolina u Chapel Hillu. Autor je knjige Ideja o Muslimanskom svijetu: Globalna intelektualna historija (2017). Ovaj tekst je objavljen na stranici www.aeon.co - digitalnom magazinu osnovanom 2012. godine, koji u posljednjih šest godina objavljuje izuzetno značajne i provokativne eseje iz domena nauke, filozofije, društva i umjetnosti.