Neke od svojih principa i vrijednosti taj sistem preuzima iz poslanstava i šerijata ranijih Allahovih poslanika, nekima daje konačnu formu, a neki su sasvim novi i prvi put se javljaju u kur'anskoj Objavi i sunnetu poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Pošto je poslanik Muhammed, s.a.v.s., poslanik svim ljudima (Kur'an, 34, 28), onda su i osnove islamskog društvenog sistema univerzalne. Taj sistem je zasnovan na al-taqva – svijesti o jednom i jedinom Bogu i čuvanju granica koje je On postavio ljudskom rodu (Kur'an, 49, 13). Utemeljivši muslimansko društvo na vjeri, islam jedini uspijeva da ukloni klasne, rasne, nacionalne ili plemenske barijere među ljudima, čime eliminira mržnju, a afirmira ljubav, ravnopravnost i jednakost među njima te korjenito, prema svojoj viziji, reformira i eliminira sve društvene sisteme koji obespravljuju i ponižavaju ljudsko biće.

Ključne riječi: društvena struktura, plemenski, nacionalni i rasni osjećaj, vjerska veza, socijalna reforma, ehlu-l-Kitab

Ljude povezuju različite veze na temelju kojih oni žive zajedno, u svojim zajednicama. To mogu biti plemenske, nacionalne, rasne ili domovinske veze. Ima slučajeva kada se različite nacije/narodi skupe pod zajedničku zastavu gdje ih povezuje ista religija ili neki zajednički interes. Prvo ljudsko društvo na Zemlji okupljala je veza po porijeklu ili njihov zajednički biološki predak. U vrijeme pojave islama u njegovom završnom obliku, sa poslanstvom Muhammeda, s.a.v.s., ljudi su se dijelili na plemena i grupisali se oko svoga plemena na Arabijskom poluotoku. U Perzijskom carstvu ljude je ujedinjavala pripadnost zajedničkom narodu, dok su se u Bizantijskom carstvu grupisali po različitim religijskim grupama.

Interesantno je da islam nije zatražio potiranje krvnih, plemenskih ili nacionalnih veza – ukoliko te veze ne kidaju vezu po vjeri.

Dapače, islam naročito insistira na krvnim vezama i donosi niz propisa kojima te veze jača: naredbu o ženidbi i udaji, propise o bračnim smetnjama, propise o bračnoj harmoniji, propise o razvodu braka, propise o očuvanju rodbinskih veza, lijepom odnosu prema roditeljima i rođacima, siročadi, udovicama, višeženstvu itd.

Međutim, vjerska veza, veza po tevhidu, za islam je najvažniji temelj na kome se organizira društvo u kome ljudi žive u harmoniji s jednim jedinim Bogom, svojim Stvoriteljem, sa sobom, drugim ljudima i okolinom. Uspostavivši svoje društvo na ovoj osnovi, islam je donio svoj zakonodavni sistem koji štiti osnovne univerzalne društvene vrijednosti: nefs (život), din (vjeru), mal (imovinu), 'ird (čast) i neseb (potomstvo) te ljude čini jednakim i ravnopravnim pred Božijim zakonom i s jednakim šansama za duhovni i materijalni razvoj.

Ukoliko rodbinske, plemenske ili nacionalne veze krše principe vjere, takve veze u islamu prestaju biti validne. U Bici na Bedru bilo je slučajeva kada su se sin i otac borili na suprotnim stranama, islamskoj i idolopokloničkoj.[1] Takvih slučajeva je bilo i u ostalim bitkama koje je predvodio Vjerovjesnik, s.a.v.s., što ne treba čuditi – jer on je, po Allahovoj zapovijesti, predvodio novu društvenu zajednicu koja će formirati novu, kur'ansku civilizaciju u kojoj će, u postepenom povijesnom procesu, biti eliminirano zlo plemenske ostrašćenosti, nacionalizma i rasne diskriminacije te ekonomske eksploatacije.

Da bismo bolje razumjeli originalnost islamskog društvenog sistema, moramo baciti kratak pogled na društvenu strukturu koja je postojala na Arabijskom poluotoku prije poslanstva Muhammeda, s.a.v.s.

Iako su obavijesti o toj strukturi vrlo oskudne, historijska nauka je jasno utvrdila da su predislamsko društvo u ovom regionu činili Arabljani i Židovi grupisani u plemena.[2] O porijeklu Židova koji su se nastanili u Jesribu (što je predislamski naziv za Medinu) i Hidžazu postoje različite teorije, a najprihvaćenija je da su oni ovdje došli iz Šama (Sirije) u prvom i drugom stoljeću n.e., bježeći ispod torture Rimljana koji su u prvom stoljeću n.e. preuzeli kontrolu nad Šamom i Egiptom. Imigracija židovskih plemena u Hidžaz povećala se nakon njihove neuspjele pobune protiv rimske vlasti u vrijeme cara Titusa (oko 70. god.n.e.) i cara Hadrijana (između 132. i 135. god.n.e.).

Židovi su se nastanili u Jesrib zbog njegovih plodnih dolina ali i radi trgovine, u kojoj su razvili vlastiti sistem lihve i kamate (ar. ribā). Židovi su izvršili snažan utjecaj na jesribsko i hidžasko društvo u njegovoj ekonomiji, politici i kulturi. „Plemenski osjećaji kod Židovi bili su toliko snažni da oni nisu mogli živjeti kao jedna vjerska grupa; živjeli su u plemenima koja su bila u stalnom sukobu“, zaključuje Akram Diya'.[3]

Najstarija arabljanska plemena u ovom dijelu Poluotoka bila su Evs i Hazredž, kojima su Židovi preuzeli kontrolu nad plodnim teritorijama i pitkom vodom. Ali i ova plemena su bila u stalnim konfliktima zbog plodne zemlje ali i zbog snažnog plemenskog osjećaja, tzv. 'asabijje, i samo su ih sukobi sa Židovima primoravali da se ujedinjuju, ponovo na plemenskoj, a ne na vjerskoj, politeističkoj osnovi. Dugotrajni život u sjeni plemenskih sukoba i gubitaka u ovim plemenima je razvio osjećaj za mir, solidarnost i bratstvo na nekoj novoj, univerzalnoj osnovi. Skora islamska socijalna reforma koja je donijela niz mjera u ekonomskoj sferi života, od kojih su najvažnije obavezno davanje zekata siromašnima i zabrana lihve i kamate, snažno je uputila ove ljude ka novoj društvenoj strukturi, koja počiva na novim, vjerskim vrijednostima.[4]

Pošto je sunnet poslanika Muhammeda, s.a.v.s., mubejjin (tumač, detaljni objasnitelj) Kur'ana, onda i ovi Poslanikovi, s.a.v.s., postupci imaju svoje utemeljenje u Kur'anu. Da bi istakao pogubnost krvnih veza onda kada se one suprotstavljaju Allahovom, dž.š., planu i zapovijesti, Kur'an iznosi kazivanje o poslaniku Nuhu, a.s., i njegovom sinu:

...A Nuh je zamolio Gospodara svoga i rekao:“Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!“ (11, 45-46).

 

Iako je, dakle, Nuhov sin bio dio porodice, iako između njega i poslanika Nuha, a.s., postoji snažna krvna veza, on, ustvari, u islamskoj viziji društva, nije bio dio Nuhove porodice zato što nije prihvatio Istinu, nije vjerovao u jednog jedinog Boga niti je slijedio Božijeg poslanika. Zbog toga Kur'an potcrtava da se prekida krvna veza između oca i sina zato što se ta veza sukobljava s vezom vjere u jednog i jedinog Boga.

Kur'an je u tolikoj mjeri naglasio vjersku vezu kao temelj društva koje formira islam da je bratstvo među ljudima rangirao u tri „prstena“ ili u tri koncepta.

Prvi, najširi „prsten“ je bratstvo po vjerovanju u jednog Boga koji je stvorio sve ljude, od Koga, dakle, potječu svi ljudi, o čemu se u Kur'anu kaže:

O, ljudi, bojte se Stvoritelja –Uzdržavatelja-Skrbnika svoga, Koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drúgu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom Čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi! (4,1).

U ovom – kao i u nekim drugim ajetima u kojima se govori o čovjekovom porijeklu – naglašena je činjenica da su ljudi braća po tome što ih je stvorio jedan te isti Stvoritelj, što – u formiranju islamskog društva – ima najdalekosežnije posljedice. Jer, kao braća po Stvoritelju, svaki čovjek, kao Božije stvorenje, u islamskom društvu na ravnopravan način uživa zemaljske blagodati koje je ljudima podario jedan jedini Bog, kao što uživa istu zaštitu od strane Božijeg zakonodavstva koje je također univerzalno, tj. odnosi se na sve članove islamskog društva, svejedno da li oni slijedili islam ili ne. Vrhunski izražaj ovog „prstena“ bratstva svoj izraz je našao u sljedećem ajetu:

O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ima najdublju svijest o Njemu i Koji se najprilježnije drži Njegovih propisa, Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa (49, 13).

Treća vrsta glagola koji je upotrijebljen na početku ovog ajeta: li te'ārefū - dosl. da biste se međusobno upozna(va)li - zapravo podrazumijeva međusobnu solidarnost, razmjenu mišljenja i dobara, osjećaj zajedničke sudbine i upućenosti jednih na druge.

Drugi „prsten“ međuljudskog bratstva u Kur'anu reduciran je na monoteiste u najširem smislu te riječi:

O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko Jedne Riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Bogu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Boga, bogovima ne držimo! (3, 64).

Svoj pojam ehlu-l-Kitaba Kur'an je pojasnio u suri 5. ajet 69. u kome se iznose sljedeća tri najšire shvaćena vjerovanja koja pojedine ljude, zajednice i narode čine „sljedbenicima Knjige“: oni koji su u Boga i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili (vjerujući da za dobro djelo Bog nagrađuje, a da za zlo djelo kažnjava na ovom i na budućem svijetu). U svome institutu „činjenja i naređivanja dobra, a izbjegavanja i sprječavanja zla“ (el-emru bi-l-ma'rūf ve-n-nehju 'ani-l-munker), u svojoj sveobuhvatnoj socijalnoj reformi i popravljanju (islāh) svijeta, islamsko društvo uključuje sve monoteiste okupljajući ih oko Jedne Riječi.

Treći „prsten“ ili koncept bratstva u islamskom društvu odnosi se samo na sljedbenike islama:

Zaista su muslimani braća (49, 10).

Kur'an i Sunnet su puni naloga koji se tiču čuvanja ovog „prstena“ ili bratstva. To je najjači osjećaj među muslimanima, najjači temelj i utvrda islamskog društva. Ovaj osjećaj podrazumijeva međusobno potpomaganje ne samo u odbrani države i vjere nego i u odbrani porodice; muslimani su toliko braća po vjeri da jedni drugima povjeravaju čak i svoje tajne – sve do sljedećeg „prstena“: porodice, kao ne samo biološke nego i vjerske ćelije društva. Otuda su – posebno na ovom nivou – muslimanima zabranjena prijateljstva s onim pojedincima i zajednicama koji poriču Božije postojanje, Božiji plan i Božiji sistem vrijednosti:

O vjernici, ne prijateljujte ni sa očevima vašim ni sa braćom vašom ako više vole nevjerovanje od vjerovanja. Onaj od vas koji bude s njima prijateljevao – on se doista prema sebi ogriješio (9, 23);

Reci:“Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da prođe neće imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovu Putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese! A Allah grješnicima neće ukazati na Pravi put! (9, 24).

Na međunarodnoj ravni, učestvovanje u dobročinstvu (el-birr) u islamskom društvu muslimanima je zabranjeno (samo) sa onim ehli-kitabijama (kršćanima i jevrejima) koji učestvuju u razaranju naprijed spomenutih vrijednosti: života, vjere, imovine, časti i potomstva:

Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah zaista voli one koji su pravični - ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu (60, 8-9).

„Prvi ajet ne traži samo pravednost i poštene odnose s nemuslimanima koji se ne bore protiv muslimana zbog vjere i koji ih ne istjeruju iz njihovih kuća – dakle, s onima koji nisu u neprijateljstvu i ratu s muslimanima – već taj ajet traži od muslimana da bude u ljubaznim i lijepim odnosima s njima. Riječ birr u svome značenju obuhvata dobročinstvo i širinu (el-khajru ve-t-tevsī'u fīh) i to je nešto više od pravednosti; to je ista riječ kojom se opisuju muslimani u njihovim obavezama spram prava ljudi i njihovih, muslimanskih roditelja... Ovakvom formulacijom Allah, dž.š., želi da otkloni kod ljudi ona pogrešna mišljenja da su svi nemuslimani isti i da oni, nemuslimani, ne zaslužuju dobar tretman i ljubazan odnos od strane muslimana“, kaže šejh Jusuf el-Karadavi.[5]

Dobročinstvo i ljubazan odnos prema nemuslimanima-monoteistima koji ne napadaju spomenute vrijednosti i koji nisu u neprijateljstvu s muslimanima ne prelazi „prsten“ porodičnih međumuslimanskih odnosa. Da bi svoje društvo učinio što čvršćim, islam je porodične odnose odvojio od svakog nemuslimanskog utjecaja:

O vjernici, čuvajte sebe i svoje porodice od džehennemske vatre! (66, 6).

U tom smislu, islam je jasno zabranio udaju muslimanke za bilo koga drugog, makar on bio i ehli-kitabija, osim za muslimana:

Ako se uvjerite da su vjernice, onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni (60, 10).

U onim situacijama kada je islamsko društvo stabilno, radi naprijed spomenutog el-birra ili iskazivanja dobročinstva i počasti prema ehli-kitabijama sa kojima žive u prijateljskim odnosima, muslimanu je dozvoljeno oženiti se sa ehli-kitabijkom pod određenim uvjetima (kakvi su poštivanje njezine vjere, odgoj djece u islamu i dr.), dok se taj propis – prema idžma'u (usaglašenome mišljenju svih islamskih učenjaka) – ne smije primjenjivati u onim okolnostima u kojima je islamsko društvo slabo, muslimani poniženi i obespravljeni itd.

 

Autor: Ibrahim Šabić 

Glasnik br. 5-6, 2014

[1] Historičari bilježe slučaj muslimana Ebu Ubejdea koji se borio protiv svoga oca, idolopoklonika. V. Akram Diyā' al 'Umarī, Madinan Society at the Time of the Prophet, The International Institute of Islamic Thought, Herndon, Virginia U.S.A., 1416/1995, pp. 73.

[2] Akram Diya' al-'Umari, nav.dj., 43. i d.

[3] Nav.dj., 47.

[4] Šire o socijalnoj reformi koju je donio islam v. u: Fazlur Rahman, Glavne teme Kur'ana, preveo prof. dr. Enes Karić, Sarajevo, El-Kalem, 2011, str. 87-135.

[5] V. jednu od njegovih najpoznatijih knjiga Halal i haram u islamu, preveli Džemaludin Latić i Seid-ef. Smajkić, Sarajevo, Libris, 2008, str.474. i d.