Nošeni istinskim vjerskim osjećanjima i spoznajom da im nosioci nepravde osporavaju da budu ono što stoljećima živi u njima i njihovim precima, i što ih čini onim što jesu, Bošnjaci muslimani, Mladi muslimani činili su ono što su mogli i znali radi očuvanja svog vlastitog identiteta. Na putevima ostvarivanja ljudskih prava, posebno na nesmetanom izražavanju vjerskog i nacionalnog identiteta, Mladi muslimani su ponižavani i vrijeđani, pravljene su im smetnje za vrijeme njihovog školovanja i zapošljavanja, hapšeni su, u neuvjetnim kazamatima, tjelesno i psihički mučeni. Autentični policijski dokumenti i iskazi onih koji su preživjeli zatvorske torture uvjerljivo govore o istrajnosti generacija mladića i djevojaka koji su, snagom duha, dokazali čestitost i ljudskost svojih dugoročnih nastojanja. Očuvali su, i pored proganjanja, hapšenja i mučenja, svoje ideale i potrebe svoga naroda, naroda koji im je vjerovao i koji je očekivao rezultate njihove pravedne istrajnosti.

Knjiga Na dnu dna jeste argumentiran govor o zbivanjima i sudbinama ljudi, u vremenima prije, u toku i nakon Drugog svjetskog rata. To su uvjerljivi zapisi o plemenitim idealima generacija muslimanske mladeži i surovim nasiljima nad njima, o izvoru njihove duhovne snage i prkosa u iskonskim vrijednostima islama i o njihovim vlastitim doživljajima, njihovim sjećanjima na tokove stasanja i izrastanja u mukama i konačnoj spoznaji opće potvrde ideja za koje su živjeli, u ime kojih su podnosili neslućene patnje i iz čega su izlazili ojačani, a ne pokoreni. I kad autor piše o svom osobnom putu, on ustvari govori o putevima njegovih istomišljenika koji, u svojoj psihološkoj biti, imaju mnogo srodnosti. Svi su izrasli iz čestitih muslimanskih obitelji. U njihovim obiteljima održavani su i čuvani tradicionalni običaji, njegovano osjećanje poštenja i pravednosti i iskazivano poštovanje osobnih, vjerskih i nacionalnih osjećanja svojih komšija. Psihološka analiza, lijepim stilom opisanog osobnog životnog puta autora knjige Omera Behmena, otkriva osobine koje su u njemu urasle u danima djetinjstva, koje su se oblikovale u mladosti i školovanju, koje su se neprestano jačale u dugim vremenima robijanja. One su se, u svojoj duhovnoj punoći i plodotvornosti, iskazale u danima otpora srpsko-crnogorskom i hrvatskom nasrtaju i nasilju.

Ovom je prilikom zaista teško vjerno opisati sve ono što je doživio Omer Behmen u svom istrajavanju na ostvarivanju vjerskog i nacionalnog individualiteta muslimana. U knjizi Na dnu dna sadržano je obilje pouzdanih informacija o uvjetima u kojima je, u raznim razdobljima, živio i djelovao autor knjige. Omer Behmen piše ne samo o ugodnim i podsticajnim okolnostima već i o bremenitim, nasilnim i pogibeljnim. Njegova sjećanja na prohujale dane reljefno ocrtavaju tu razliku. Iz jednih sjećanja izvire umilna osjećajnost, uzvišena plemenitost i ljudska čistota, a iz drugih doživljena grubost, neshvatljivi sadizam i ponižavajuća nadmenost.

Sjećanja Omera Behmena na dane djetinstva ispunjena su radostima. U okrilju obitelji doživljava u svojim nestašnim danima djetinstva prisnost i toplinu, a u danima nakon hapšenja i mučenja sigurnost i podršku. Osobine ljudskosti i osjećaj pravednosti koje su on i njegov stariji brat Salih ispoljili jesu najviše ishod obiteljskog okruženja u kojem su rasli i izrastali. Od oca Mustafe, stamenog i kreposnog Mostarca, vrsnog službenika, naslijedili su pedantnost i komunikativnost i, iznad svega, osjećanje nepatvorne pripadnosti muslimanskom narodu i islamu. Salih i Omer bili su jako vezani za majku Džemilu, jednu od rijetkih muslimanki u Mostaru, koja je “bila pismena kao i sva naša djeca. Čitala je i pisala arebicom, jer je učila Kur’an. Naučila je čitati i pisati bosanski jezik arapskim pismom, odnosno, kako se u narodu zvalo, bosančicom; učila ilmihal, sufaru i Kur’an, ali nije išla u redovnu osnovnu školu.” U kasnijim dinamičnim aktivnostima Saliha i Omera moguće je pronaći tragove majčinih osobina, jer je Džemila “u mahali važila kao osoba koja se poznavala i cijenila, jednostavno znala je s drugim ženama uspostaviti prisan odnos. Tako smo mi, njeni sinovi, bili posebno vezani za nju, a i ona za nas, pa ne čudi da je kasnije činila izuzetne stvari i podredila cijeli svoj život da nam olakša dane robije.”

Omer, kao i druga mostarska djeca, uživao je u dječijim nestašlucima i karakterističnim igrama svojih vršnjaka. Slobodno vrijeme, posebno za vrijeme ljeta, provodili su i iskorištavali na njima svojstven način. “Ono ljeti”, ističe autor, “čim prestane škola, ono što imamo na nogama skinemo, bacimo u avliju, i po dva mjeseca isključivo bosi landaramo po mahali, idemo na utakmice, na Neretvu na kupanje. Za nama je uvijek pristajao ćuko Šarov.” Igrali su se, ali nisu zanemarivali učenje. Omer Behmen u svom rodnom gradu, završava mekteb, osnovnu školu, gimnaziju i nakon toga upisuje se na Šumarski fakultet u Zagrebu. Međutim, on posebno ističe mektebsko obrazovanje i ukazuje na vrijednosti ovog učenja. O vrijednosti mektebskog učenja treba više pisati “iz prostog razloga da se zna da su naša muslimanska djeca sa sedam godina, kada se polazilo u državnu osnovnu školu, već bila pismena bosančicom-arebicom. Poslije mekteba bio sam napola pismen, znao praktično dva pisma, znao čitati i pisati arebicom. Rahmetli babo je dobijao i dosta literature, redovno kupovao dnevne novine ‘Jugoslovenski list’ i obično bih mu ja čitao naslove i podnaslove. Znači, prije polaska u državnu osnovnu školu bio sam prilično pismen.”

Autor rasvjetljava opće historijske razloge formiranja organizacije “Mladi muslimani”. Piše argumentirano o opravdanosti njenog formiranja kao izraza bunta Bošnjaka muslimana, jer je potpisivanjem sporazuma Cvetković-Maček legalizirano stvaranje “hrvatskih banovina” i “srpskih zemalja” na račun Bosne i Bošnjaka. Ukazuje i na razloge osobnog prihvatanja ideja i ideala koji su bili duboko utkani u njenu strukturu i djelovanje. Samostalni ulazak Omera Behmena u organizaciju “Mladi muslimani” za njega je značio neprekidnu aktivnost u odbrani vjerskog i nacionalnog identiteta muslimana. Ulazak je ujedno i značio da će “bezbrižna igra po mostarskim mahalama i sokacima, mladalačke aktivnosti u mostarskom ‘Rahmetu’, ‘Vakufu’, u pomoći muhadžerima, organiziranju vjerskih programa i manifestacija, pred početak i tokom Drugog svjetskog rata, polahko, ali sigurno prerasti u nešto sasvim ozbiljno krupno, u jednu organizaciju i pokret koji će Omeru Behmenu zauvijek i iz temelja promijeniti svijest i svijet, njegov život usmjeriti nekim “drugim”, njegovim progoniteljima neshvatljivim, tokom, staviti ga na velika iskušenja da decenijama ‘hoda bos po trnju’ i na koncu ostane uspravan i dosljedan svoje ideje.”

Omer Behmen ne opisuje samo osobni decenijski “bosonogi hod po trnju”, već i dešavanja unutar sarajevskog kruga i mostarskog ogranka pokreta “Mladi muslimani”, dolazak ustaša u Mostar, progone mostarskih Srba i pomoć muslimana u njihovom spašavanju (komšijska solidarnost), ispoljavanje otpora četnicima u danima pripreme IV ofanzive, bombardiranje Mostara, odlazak Nijemaca, ulazak partizana i njihovo ispoljavanje “lične osvete i planske likvidacije Bošnjaka”. Ova zbivanja odvijala su se izvan tokova Organizacije, ali su imali, kako će se kasnije spoznati, utjecaj na stavove “aktualnog komunističkog režima”. Omer Behmen piše da se “prvi sukob MM s vlašću desio u Sarajevu, početkom 1946. godine, prilikom osnivanja Omladinske sekcije Kulturno-prosvjetnog društva ‘Preporod’, koje je nastalo spajanjem svih kulturno-prosvjetnih muslimanskih društava (‘Gajret’, ‘Uzdanica’)”. Iste godine počinju i prva hapšenja istaknutih pripadnika Organizacije. Tada su uhapšeni: Alija Izetbegović, Nedžib Šaćirbegović, Ešref Čampara, Murtez Dervišević, Fahro Uzunović, Fekija Pločo i Esad Puškić.

Novonastale okolnosti koje su bile nepovoljne za muslimane i dobro držanje uhapšenih mladomuslimana su, kako naglašava Omer Behmen, utjecali na širenje pokreta i na njegovo osobno djelovanje u raznim dijelovima Bosne i Hercegovine, a kasnije i na studijima u Zagrebu i Sarajevu. Poslije ovog perioda, ustvari nakon hapšenja (31. marta 1949.) Omer Behmen provest će 17 godina u raznim zatvorima. Autor vrlo potresno i dramatično opisuje dane provedene u Centralnom zatvoru u Sarajevu, u mostarskoj Ćelovini, u KPD Zenici, u Sremskoj Mitrovici, u kojima je, nakon ovog prvog hapšenja i suđenja, robijao “11 godina i četiri mjeseca, tj. 136 mjeseci ili 4.135 dana”. Priloženi dokumenti i njegova živa sjećanja na tokove iskonstruisanih suđenja njemu i njegovim istomišljenicima i na tjelesna i psihička mučenja u zatvorima reljefno ukazuju i na pravnu nezasnovanost izrečenih presuda, kao i na nerazumnu i nepravednu sadističku surovost isljednika i osoblja zatvora. Opisi načina mučenja pokazuju da su metode mučitelja bile, u usporedbi s metodama jezuitske inkvizicije u srednjem stoljeću, surovije. Za ilustraciju ukazat ćemo samo na dva oblika zaista surovih isljeđivanja kao što su “čitanje zidnih novina” i vješanje o prozore. U žargonu nazvana, metoda “čitanja zidnih novina” tekla je ovako: “Na zidu se nacrta krug, to su ‘novine’. Izvedu te na hodnik i stoj u stavu mirno. Čitaj ‘novine’. Danima stojiš i nepomično buljiš u taj krug. U početku se javlja svrab u nogama, onda bol, nakon nekoliko dana počinju pucati vene i iz njih teče krv. Zatvorenik je tada slomljen, nesiguran, počne halucinirati. Pada. Udarcima nogama dižu ga dežurni, ponekad ga puste da malo na betonu odspava. Bunca, miješa stvarnost s polusnovima, koju mu nameća situacija, opterećen je stvarnošću i stanjem u kojem se nalazi. Sugeriranje isljednika pomalo usvaja, te prizna i ono za šta nikada nije ni čuo, a kamoli da je kriv ili da je to uradio. Isljednik mu sugerira da je nešto počinio, on govori da jeste. Isljednik mu podnosi nekakav zapisnik, i on potpisuje ne znajući šta potpisuje. Samo patnje da prestanu. Potom ga gurnu u ćeliju. On spava satima, nekad i danima, uz trzanje i nerazgovjetno buncanje.”

U toku isljeđivanja, pored razrađenih psiholoških pritisaka i tjelesnih mučenja, Omer Behmen je neposredno osjetio strahote isljedničkog postupka “vješanja o prozor”. “Moje isljeđivanje se nastavlja: 4., 5., 6., 7. dan, odnosno noć. Tada su me prvi put objesili svezanih ruku pozadi, iza krsta, koji jako zategnuše, i objesiše me na prozor. Osjetih veliki bol u ramenima i kičmi. Viseći tako jedva sam malo uspijevao dohvatiti nožnim prstima pod, a tijelo je u povijenom, naprijed nagnutom položaju. Čovjek tada teško diše. Pokušavaš da bol, koji s vremenom postaje nesnosan, u mislima ignoriraš. Tako obješenog ostavljaju me, a oni izlaze iz kancelarije. Provodim samo neko vrijeme, oni (Duka i Ćima) ulaze s vremena na vrijeme. Pitaju hoću li priznati, udaraju me tako obješenog vojničkom cokulom u cjevanice, šamaraju, udaraju šakama u stomak, slabine...” Iz časa u čas, iz dana u dan, iz noći u dan dolaze nova mučenja, drugačija, ali ne i blaža, tjelesni i “psihološki pritisak sve je veći.” Traže od nevinih da priznaju ono što se uklapa u njihovu iskonstruisanu šemu, a ne ono što stvarno jesu – branioci ljudskih prava sadržanih u osjećanju vjerskog i nacionalnog identiteta. Pripisuju mu nelogičnosti i netačnosti da su mladomuslimani bili povezani s “panislamističkim uvezivanjem s islamskim terorističkim organizacijama (Muslimanska braća) Bliskog istoka i s muftijom jeruzalemskim”, s “terorističkom organizacijom koja je regrutirala bosanskohercegovačke muslimane u njemačke SS-divizije” i da su “mladi muslimani” ispoljavali “terorističku djelatnost protiv države i naroda”.

Ko su mučitelji? Omer Behmen uočava deformitete u strukturi njihove ličnosti i njihovo uvjerenje i mučenje nevinih, dokaz je njihove odanosti komunističkoj ideologiji. Mlađi isljednici misle da tjelesnim i psihičkim mučenjem mladomuslimana “izvršavaju svoju patriotsku i partijsku dužnost”, a stariji su isljednici “bili uobraženi, pa su se često itekako iživljavali.” Autor zapaža i da je “među udbašima došlo do selekcije. Oni koji su bili imalo ljudi, imali dušu i htjeli makar malo pomoći čovjeku, ‘otpadali su’, odlazili, nisu mogli ostati tu i to raditi. Oni koji su ostali imali su genetski kod za zlo, a tada su dobili šansu da sve svoje ‘genetsko zlo’ iskale.”

Knjiga Na dnu dna govori i, prilagođenim stilom pisanja i jezikom činjenica, o životnim tokovima Omera Behmena nakon izlaska iz zatvora. U dokumentiranom opisu perioda između izlaska iz zatvora i ponovnog hapšenja i suđenja Omer Behmen slikovito piše o služenju vojnog roka, o studentskim danima u Sarajevu, o ženidbi, o životu i radu na slobodi, radu u Libiji i, posebno, o stalnom praćenju njegovog kretanja, jer je, u revnosnim policijskim dokumentima, označen kao “neprijatelj br. 1”. Omer Behmen i njegov brat uhapšeni su ponovno u kući, odvedeni u zatvor i ponovno im je suđeno. Behmenov opis procesa suđenja pokazuje da to i nije bilo suđenje zbog učinjenih krivičnih djela, već na osnovu ranije formiranih uvjerenja zasnovanih na iskonstruisanim podacima. Istinite iskaze i Saliha i Omera sud nije smatrao dokazima, i braća su osuđena na dugogodišnje robijanje. Omer Behmen i svi koji su bili osuđeni 1983. godine oslobođeni su 1988. godine.

Nakon izlaska iz zatvora Omer Behmen vrlo aktivno sudjeluje u pripremi za osnivanje Stranke, sudjeluje u važnim odlukama o ljudima koji mogu i trebaju predvoditi buduću stranku. Iz onoga što piše vidljiva su, za stranku SDA, neprihvatljiva ponašanja potencijalnih lidera. Omer Behmen, s izgrađenim senzibilitetom za ono što ne doprinosi afirmaciji vjerskih i nacionalnih prava muslimana, odlučno se suprotstavlja svakom pokušaju koji osporava njegov životni ideal. Omer Behmen aktivno sudjeluje u prvim stranačkim izborima, zapravo u aktivnostima koje su bili nužne tokom priprema za odbranu od agresije koja se naslućivala, odnosno za koju se znalo da će doći. Događaji o kojima piše u toku priprema i u toku agresije od posebne važnosti za razumijevanje uzroka zbivanja koja su se u tim danima odvijala i, posebno, ponašanja pojedinaca koji su bili u njih uključeni i koji jesu i koji nisu doprinosili ostvarenju onoga što je za odbranu nezavisnosti BiH bilo vrlo značajno, već svojim pogrešnim postupcima onemogućavali napredak.

Istakli smo neke karakteristične detalje značajne za razumijevanje sudbinskih tokova jednog od značajnih aktera odbrane vjerskog i nacionalnog identiteta Bošnjaka Omera Behmena. Knjiga Na dnu dna sadržava i mnogo validnih informacija o događajima i ljudima u vremenskom rasponu od četerdesetih godina prošlog stoljeća do početaka novog stoljeća. To nisu samo gole, hladne činjenice, već duboka doživljavanja i preživljavanja jedne generacije mladih ljudi koji su osjetili znakove priprema za uništenje Bošnjaka ili, blaže, za njihovu asimilaciju u srpsku ili hrvatsku naciju. Oni su se tim namjerama i aktivnostima odlučno suprotstavili. Knjiga govori ne samo o izrazitim aktivnostima Omera Behmena, koji je na putu istrajavanja doživio mnogo bola, ponižavanja, mučenja, već i o životnim sudbinama i stradanjima drugih “mladih muslimana” kao i karakteristikama uvjeta u kojima su djelovali. U konačnoj pobjedi nad nosiocima zla, koji su djelovali i iznutra i izvana, “mladi muslimani” hapšeni su, iako su bili nevini, zlostavljani, mučeni i ubijani samo zato što su htjeli biti ono što jesu – Bošnjaci muslimani.

Omer Behmen, istaknuti učesnik historijskih zbivanja, u svojoj knjizi, stresnog naziva Na dnu dna, piše i o sebi i o drugima, o tegobnim životnim putevima njegovih istomišljenika i o svom hodu od odlaska iz čestite mostarske obitelji do ostvarenja pravednih težnji, o ispoljenoj istrajnosti i odvažnosti, ali i o zlim ljudima i njihovim groznim nasiljima. Vođeni dubokim osjećanjem “istinske vjere i pouzdanja u Gospodara, svog Stvoritelja”, oni su se hrabro kretali tegobnim stazama punim nevjerice, ponižavanja, zlostavljanja, ali stalno u nadi da će, na kraju njihovih nastojanja, doći dan ostvarenja njihovih ideala. I kada je taj dan došao, izrekli su istinu jednostavnim riječima: “Naši su se snovi ostvarili, naša patnja nije bila uzalud, nisu nas uništili, a to je najveća kazna za naše dželate, mučitelje, progonitelje...”

Sarajevo, 2006.

 

Autor: Ismet Dizdarević