Vrijednost sure El-'Asr

calendar_month 20.01.2025.

Prenosi se od imama Šafije da je rekao: Da ljudima nije objavljeno ništa drugo osim ove sure, bilo bi im dovoljno"

Ibn Kesir, u svom poznatom tefsiru pod nazivom: Et-Tefsiru Ibn Kesir ili Et-Tefsiru-l-Kur'ani-l-Kerim, bilježi da je imam Šafija rekao i sljedeće: „Kad bi ljudi razmislili o ovom poglavlju, bilo bi im dovoljno.“[1]

Poslanikovi ashabi koristili su ovu suru kao lozinku u međusobnim susretima. U jednoj predaji se govori: „Kada bi se sastala dvojica Poslanikovih ashaba, ne bi se rastajali sve dok jedan od njih dvojice drugome ne bi proučio cijelu suru El-'Asr. Potom bi jedan drugog poselamili.“[2]

Ibn Kesir, u svom tefsiru, bilježi da je Amr ibn el-'Asa jednom prilikom upitao Musejleme el-Kezzab: „Šta je u ovom periodu objavljeno vašem drugu /tj. Muhammedu/?“ Amr je rekao: „Objavljena mu je jedna kratka, jezgrovita i rječita sura.“ „Koja?“, upitao je, pa mu je proučio suru El-'Asr. Musejleme el-Kezzab je malo razmislio i rekao: „I meni je objavljeno nešto slično.“ Amr je upitao: „Šta je to?“, pa je rekao: O glodaru, o glodaru! Ti imaš dva uha i prsa, a ostatak ti je udubina, rupa. Zatim je upitao: „Amr, kako ti se sviđa?“ Amr mu je odgovorio: „Tako mi Allaha, ti dobro znaš da ja znam da lažeš.“[3]

Vrijeme koje ništi

Vrijeme (lat. tempus, grč. χρόνος) je jedan od osnovnih pojmova u religiji, filozofiji i nauci. Allah, dž.š., u Njegovom Plemenitom Govoru, u suri El-'Asr (Vrijeme koje ništi), zaklinje se vremenom i veli:

والعصر

Tako Mi vremena (El-'Asr, 1)[4]

Prevodioci Kur’ana na srpskohrvatski i bosanski jeziku različito prevode kur’anski izraz العصر - el-'asr. Mićo Ljubibratić, prvi prevodilac Kur’ana na slavenski jezik (srpski), ovaj kur’anski ajet prevodi ovako: Zaklinjem se časom poslije podnevlja (El-'Asr, 1). Besim Korkut već spomenuti Kur’anski izraz العصر - el-'asr, prevodi kao „vrijeme“, pa prvi ajet ove sure prevodi ovako: Tako mi vremena. Prof. dr. Enes Karić, u svom prijevodu Kur’ana na bosanski jezik, kur’anski izraz العصر - el-'asr, prevodi također kao „vrijeme“, međutim, sa pojašnjenjem da se to odnosi na vrijeme koje ništi. Na osnovu navedenog, iz prijevoda Miće Ljubibratića (Hercegovca) razumijemo da se ovdje odnosi na vrijeme poslije podnevlja[5]; iz prijevoda Besima Korkuta razumijemo da se radi o vremenu[6] općenito; dok iz prijevoda prof. dr. Enesa Karića razumijemo da se ovdje ne radi o vremenu općenito, nego o vremenu koje ništi[7] (čovjeka).

Tumači Kur’ana kažu da, kada se Allah, dž.š., zakune u Kur’anu o nečemu od Njegovih stvorenja, to nam ukazuje na veliku važnost i vrijednost onoga čime se on kune. Božanska zaklinjanja u Kur'anu su vrlo česta. Čini se da je najzanimljiviji oblik Božanskih zakletvi u Kur'anu onaj gdje se vidi kako Bog uzima vrijeme za predmet Svoga Jamstva. Sura El-'Asr iznimno je zanimljiva u tom pogledu.[8]

Šerif Ahmeti, poznati prevodilac i komentator Kur’ana na albanskom jeziku, kaže: „Allah, dž.š., se zaklinje vremenom, koje je najdragocjenija stvar za čovjeka, ako je bude iskoristio onako kako treba. Postoje mišljenja da se pod vremenom koje se ovdje spominje, misli na vrijeme života Poslanika, s.a.v.s., ili vrijeme ikindija-namaza.[9]

Osnova riječi el-'asr u glagolu treće vrste znači: biti nečiji savremenik. Svako vrijeme ima svoje osobenosti po kojima se raspoznaje. Tako npr. kažemo: period ashaba, ili vrijeme atoma, ili vrijeme istraživanja svemira. Ova sura, iako kratka, sažima posljedice ljudskog djelovanja na ovom svijetu u bilo kojem vremenu ili na bilo kojem prostoru.[10]

Prema mišljenju Muhammeda Asada, riječ 'asr označava „vrijeme“ koje je mjerljivo, i sastoji se od slijeda razdoblja (za razliku od riječi dehr, koja označava „neograničeno vrijeme“, bez početka ili kraja, tj. „apsolutno vrijeme“. Odatle, 'asr nosi značenje prolaska ili hujanja vremena – koje ne može nikada biti vraćeno.[11]

Prema mišljenju akademika prof. dr. Enesa Karića, korijen riječi A-S-R ima izvornu intenciju u riječi „cijeđenje“, to jest vrijeme cijedi čovjeka, i sva stvorenja. Naprimjer, u suri Jusuf (XII: 36) jedan utamničenik kaže kako je sanjao „da cijedi grožđe“ (inni arani a'siru hamran).[12]

Ibn Kesir, u svom poznatom tefsiru, tumačeći ovaj prvi ajet sure El-'Asr, veli: „El-'Asr, العصر znači ez-zeman – vrijeme. Zejd ibn Eslem kaže da se ovdje misli: „Tako mi ikindijа-namaza“. Prema mišljenju Ibn Kesira, prvo mišljenje je ispravnije.[13]

Ibn Džuzejj el-Kilbi el-Endelusi, u svom tefsiru pod nazivom: Et-Teshilu li 'ulumi-t-tenzil (Olakšani komentar Kur’ana), vezano za značenje ovog ajeta navodi tri mišljenja: - Prvo: Misli se na ikindija-namaz. Uzvišeni Allah se njime kune zbog njegove vrijednosti. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Koga mimoiđe ikindija-namaz kao da je izgubio svoju porodicu i imetak!“ Drugo: To je vrijeme predvečerja, kojim se Allah, dž.š., kune kao što se kune i jutrom. Ovo mišljenje potvrđuju i riječi Ubejja b. Ka'ba koji je pitao Resulullaha, s.a.v.s., o ovom ajetu, na što mu je rekao: „Tvoj Gospodar se kune posljednjim dijelom dana.“ I treće: Misli se na vrijeme općenito.[14]

Allah, dž.š., se zaklinje u vrijeme da je čovjek izgubljen i očajan, bilo to da je on zemljoradnik, trgovac, građevinski majstor, uposlenik, ministar, vladar, učenjak, i bilo to kojeg posla bude obavljao i na kojoj poziciji bude djelovao; dok čovjek ne bude ispunio i slijedio četiri karakteristike i osobine:

Vjerovanje u Jednog i Jedinog Boga – Allaha, dž.š.;
činjenje dobrih djela;
preporučivanje pravde i istine;
preporučivanje strpljenja i ustrajnosti.[15]

Mi smo na ovom prolaznom svijetu kratko, ograničeno vrijeme. Svaki sekund, minut, sat, dan, za nas predstavlja dragocjenost. Ne smijemo se njime šaliti, ne smijemo ga uzalud protraćiti, jer je život izuzetno ozbiljan zadatak, a smrt je nijemi svjedok te uzvišene ozbiljnosti. Ahmed Ševkija (umro 1932) u svome stihu briljantno ovo ukazuje:

„Otkucaji srca čovjekova govore mu:

Minute i sekundi – zbilja to život je!“[16]

Kad je u posrijedi „čovjekova prolaznost“, postoji dosta spjevova pjesnika, a među arapskim i islamskim pjesnicima najljepše je pjevao (i slao „najturobnije“ poruke) Ebu-l-Atahija (umro 210/826), koji je živio u vrijeme dinastije Abbasija. Evo nekoliko njegovih stihova:

„Ne vjeruj vremenu,

Obuci haljine prema svakoj prilici.

Jer, i nas će u grob zagrnuti ljudi

Baš kakono smo i mi ljude zagrtali!“[17]

Englezi kažu: „Vrijeme je novac.“ Da, to je zaista tako, međutim, vrijeme je i puno više od toga. Vrijeme je bitno pitanje čovjekovog života. Kako se ponesemo prema tom Božijem poklonu, odredit će se i naš čitav životni stav.

U svom ograničenom životu imamo zadatke, koje trebamo, sukladno našim mogućnostima i sposobnostima, i ostvariti. Svaki čovjek ima svoju misiju na zemlji, on je ne bi smio iznevjeriti ili izdati.

Kaže Ibnul-Kajjim el-Dževzijj, u djelu: El-Dževab-l-Kafi limen se'ele 'ani-d-devai-š-šafi, na 184. stranici, kaže: „Čovjekovo vrijeme, u biti, to je njegov život.”[18] Dok je Hasan el-Basri rekao: „O čovječe, ti si samo određeni broj dana, kad god prođe jedan dan, prošao je i dio tebe, a kada ode dio gotovo da ode sve.“ Dalje, Hasan el-Basri kaže: „Nema tog dana koji obasja zoru a da se u njemu doziva: 'O čovječe! Ja sam novo stvorenje, svjedok tvog djela; pa opskrbi se od mene, jer ja se do Kijametskog dana više ne vraćam.”[19]

Muslimani, a naročito mladi ljudi, koji poštuju život dat od Allaha, dž.š., trebaju korisno upotrijebiti vrijeme koje stoji pred njima. Već od prvih svojih saznanja treba učiti nauk pravilno upotrijebljenog vremena. Jer, svaki rani početak daje veći plod od onog kasnijeg.

Na jednom starom satu u Oxfordu piše: „Vrijeme prolazi, ali se za njega polaže račun.“

Narodne poslovice glase:

„Vrijeme je sablja, ako je ti ne odsijećeš onda će ona tebe odsjeći.“

„Vrijeme je postepeni čovjekov ubica, ono čovjeka neprimjetno i polahko ubija.“

„Današnje vrijeme iskoristi u potpunosti, jer je nepovratno.“

Eh, kada bi samo ljudi znali značaj vremena! Nije ni začudna činjenica da je neki čovjek odlično savladao jedan strani jezik učeći samo u pauzi na svom radnom mjestu ili pak drugi dok je čekao narudžbu u restoranu u vremenu od 10-15 minuta. Muhammed, s.a.v.s., je imao običaj sebe ukoriti ako u toku nekog dana ne bi nešto novo naučio. On, s.a.v.s., nas u svojim hadisima upozorava na iskorištavanje vremena, a među ostalim i na ovo: „Mladost prije starosti, život prije smrti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva i slobodno vrijeme prije zauzetosti.“ (El-Hakim, sahih, Sahihu Et-Tergibi ve-t-Terhibi 3355, Albani)[20]

Prenosi se od Muaza b. Džebela, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Neće se pomaknuti noga roba na Sudnjem danu dok ne bude pitan za četiri stvari: životnu dob – u šta je potrošio, mladost – kako ju je proveo, novac – kako ga je zaradio i u šta ga je potrošio, znanje – kako ga je upotrijebio.” (Et-Taberani)

Zaista smo mi odgovorni za vrijeme kojeg živimo, jer je ono dar od našeg Plemenitog Stvoritelja. Zasigurno je da niko od nas ne zna kada će nastupiti smrtni čas. Znamo samo da moramo plemenito učiti, raditi kako bismo shvatili našu misiju na ovom kratkom i prolaznom svijetu i zaradili što više dobara u njemu. Allah, dž.š., u Kur’anu kaže:

إذا وقعت الواقعة (1) ليس لوقعتها كاذبة (2) خافضة رافعة (3) (الواقعة)

Kada se Događaj dogodi, događanje njegovo niko neće poreći, neke će uniziti, a neke uzvisiti![21]

Život nalikuje nekom putovanju a čovjek je putnik na tom putu, pa ako se čovjeku ukaže prilika da se samo za tren zaustavi za opskrbu i konak u toku putovanja, onda će se on potruditi da se dobro odmori i opskrbi za njegov dalji i nepovratni put. Opskrba ovdje nalikuje danima provedenim na ovom prolaznom svijetu dok konak nalikuje noćima.

Život je Božiji dar. Stvoreni smo da bi bili iskušani ko će od nas bolje postupati. Temeljni smisao života jeste pokornost Bogu, moralan život, slijeđenje istine, provođenje pravde, dostizanju dobrote, iskazivanje milosti i samilosti.[22]

Čovjek i njegov gubitak - propast

U nastavku ove sure, Allah, dž.š., kaže:

إن الإنسان لفي خسر

Čovjek je na gubitku, doista... (El-'Asr, 2) [23]

Na osnovu ovog kur’anskog ajeta uviđamo da je zaista čovjek u gubitku, propasti itd., osim posebnih kategorija ljudi o kojima će biti riječi malo kasnije.

Interesantan je prijevod ovog ajeta od strane Miće Ljubibratića, koji spomenuti ajet ove sure, prevodi ovako: „Човјек ради о својoј пропасти (Čovjek radi o svojoj propasti)“. Na osnovu ovog prijevoda, razumijemo jednu veoma važnu stvar, a ta jeste - da je čovjek sam odgovoran za svoju propast, tj. da čovjek radi o svojoj propasti. U suri El-'Araf, u 23. ajetu, Allah, dž.š., veli: I oni rekoše: „Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo nanijeli, a ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, bit ćemo tad među stradalnicima mi!“[24]

Zaista je čovjek – kao vrsta; na gubitku, jer daje prednost prolaznom nad vječnim i zato što njime vladaju prohtjevi i strasti.[25]

Svi smo mi svjedoci toka vremena. Jedna za drugim dočekujemo i ispraćamo proljeća, ljeta, jeseni, zime, dane, sedmice, godine a i život u globalu i bez povratka. Nezaustavljivo hodi vrijeme po svojim utrtim stazama, u kojima promjena nema. Allah, dž.š., u Kur’anu, u suri Er-Rahman, veli: كل من عليها فان - Sve što je na zemlji – prolazno je... (Er-Rahman, 26).[26]

Zasigurno je da će čovjek jednog dana nestati sa lica zemlje. Iza toga će stati pred svog Stvoritelja. Allaha, dž.š. sve nam oko nas govori o smrti kao neminovnoj istini. Smrt gledamo svaki dan, slušamo o njoj svaki dan pa je i kušamo svaku noć, jer dok je čovjek u snu, on je u jednom od stanja istinske smrti.

„Kongenijalna“ poruka se nalazi u sljedećim arapskim stihovima, koji glase:

„Kad pametan čovjek iskusi Svijet Ovaj

Otkrije mu se neprijatelj prerušen u jarana!“[27]

Na jednom starom nišanu na grobu piše: „On, Allah, vječni je Tvorac! O, posjetioče moga groba, razmisli o mome stanju. Ja sam jučer bio poput tebe, a sutra ćeš ti biti poput mene.“[28] A Allah, dž.š., u Kur’anu veli: Svako živo biće smrt iskusit će! (El-Enbija', 35)[29]

Da spomenemo jedan događaj kao važnu pouku u našem životu. Kaže se da u jednoj bici, prije nekoliko stotina godina, tri vojnika, teško ranjena, sklonila se u podrumu neke tvrđave. Neprijatelj je pobjedio, a oni ostadoše žive u toj bici, međutim, a oni u podrumu dobro sačuvanom, ali prekrivenom ruševinama, vremenom umriješe. „Vrijeme ih je prekrilo zaboravom“.

Bio je upitan neki starac, koji je doživio duboku starost, kako mu je prošao život? Evo šta je odgovorio: „Kao da sam ušao na jedna vrata, a izašao na druga.“

Vjerovanje u Allaha, dž. š., i činjenje dobrih djela

Dakle, Allah Uzvišeni kune se vremenom da je čovjek na gubitku i da ga čeka propast, osim sljedeće kategorije ljudi koje ćemo u nastavku spomenuti. U nastavku sure El-'Asr, Allah, dž.š., dalje kaže:

إلا الَّذِينَ آمَنُوا وعملوا الصالحات...

Osim onih koji vjeruju i dobra djela čine... (El - 'Asr, 3)[30]

Ibn Kesir, tumačeći ovaj kur’anski ajet, kaže: ...samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine..., tj. između onih kojima prijeti propast i gubitak Uzvišeni izuzima one koji srcem dobro vjeruju u rukama rade dobra djela.[31]

Prvi uvjet koji vodi ka uspjehu prije svega ostalog, jeste iman (vjerovanje). Ispravno vjerovanje, je ono koje je Poslanik, s.a.v.s., pozivao ljude, a to je vjerovanje u Jednoći Uzvišenog Allaha, dž.š. vjerovanje u Allaha, dž.š., znači čvrsto ubjeđenje da je Allah, dž.š., Gospodar, Vladar i Tvorac svega. Jedino On zaslužuje da Mu se čini ibadet putem namaza, posta, dove, nade u Njegovu milost, strahovanja, poniznosti i pokornosti. On posjeduje sva svojstva savršenstva i daleko je od bilo kakve manjkavosti.[32]

Znači, prvi korak koji vodi ka uspjehu, onome koji hoće učvrstiti temelje dobara jeste iman. Međutim, istinski iman je onaj koji prouzrokuje plodove djela, nema nikakav značaj iman (vjerovanje) bez činjenje dobrih djela, kao što je beznačajno znanje, također, bez djela. Naši prethodnici u vjeri su imali običaj govoriti: „Vjerovanje i znanje bez djela je kao drvo bez plodova ili kao oblaci bez kiše.“ Plod imana (vjerovanja) i znanja je djelovanje.

Allah, dž.š., u suri El-Enfal, 2-3. ajet, kaže: Vjernici su oni u kojih srca strepe kada se Allah spomene! I kad im se uče ajeti Njegovi, vjerovanje im se poveća; takvi se oslanjaju na svoga Gospodara. I oni koji namaz klanjaju i, od onoga čime smo ih Mi opskrbili, udjeljuju! (El-Enfal, 2-3)[33]

Tumačeći ove kur’anske ajete, Ibn Džuzzejj el-Kilbi el-Endelusi, kaže: „Zaista su samo pravi vjernici oni“ – tj. potpunog imana; čestica innema (samo) na početku ajeta služi za pojačanje, naglašavanje i ograničavanje značenja; koji, kada se spomene Allah, ispune se strahom srca njihova - Ubejj b. Ka'b je čitao feze'at (umjesto vedžilet, a oba ova glagola imaju isto značenje); a kada im se čitaju ajeti Njegovi, oni im povećavaju vjerovanje . tj. pojačavaju njihovu uvjerenost i njihov jekin, što je nasuprot onoga ko kaže da se iman ne povećava niti smanjuje, a povećanje imana biva putem djela - i na Gospodara svoga se oslanjaju.[34]

Islamski učenjaci kažu da riječ el-iman u arapskom jeziku označava sigurnost, a sigurnost je suprotna strahu. Svi su Allahovi poslanici poslani kako bi pozivali u vjerovanje u vahdanijjet (jednoći Allaha, dž.š.), i ostavljajući za obožavanje kipove i sve ostalo što odvraća čovjeka od istinskog i pravog vjerovanja u Allaha, dž.š. Allah, dž.š., u Kur’anu veli:

Svakom narodu Mi smo poslanika poslali: „Allahu robujte, đavola se klonite!“ (En-Nahl, 36)[35]

Prevodioci Kur’ana, kao što su: Mićo Ljubibratić[36], grupa prevodilaca koja je prevela Tefsir Ibn Kesira na bosanski jezik[37], riječ et-tagut u ovom ajetu ostavili su u originalu kao što je na arapskom jeziku, tj. ne prevodeći ga.[38] Muhamed Mehanović[39]ovoj riječi daje prijevod šejtan a i ostavlja je kao u originalu et-tagut, dok prof. dr. Enes Karić (kao što smo vidjeli u prijevodu spomenutog ajeta), prevodi u značenju „đavola“.

Prema mišljenju Muhammeda Asada, et-tagut označava, izvorno, bilo šta što se obožava umjesto Boga i, prema tome, sve što čovjeka može odvratiti od Boga i voditi ga ka zlu. Tako da, Muhammed Asad za ovu riječ kaže da je najbolje prevesti kao „sile zla“. [40]

Klanjanje samo Jedinom Bogu udaljava čovjeka od obožavanja nekog drugog, mimo Njega, i izgrađuje u njemu princip jednakosti sa svim Božijim robovima tako da se ne potčinjava nikome niti i pred kim saginje glavu osim pred Jednim i Svemogućim...[41]

Musliman svoje vjerovanje, svoju pripadnost islamu i muslimanskom ummetu svakodnevno i neprestano dokazuje svojim dobrim djelima i odnosom prema drugim muslimanima, ostalim ljudima i svemu stvorenome. Naime, nije dovoljno samo znati i spoznati ono što je dobro i ono što je zlo. Pored toga ili uz to, dobro treba htjeti, usvojiti, prihvatiti, prakticirati i s drugima podijeliti, a zlu se odlučno i snažno suprotstaviti. Zapravo, dobro je u temelju samoga imana i njegov nerazdvojivi dio.[42]

„Dobro djelo je prirodan plod vjerovanja i lični pokret koji započinje u trenutku u kome se učvrsti suština vjerovanja u srcu. Vjerovanje je mobilna pozitivna činjenica. Ona tek što se ustabili u svijesti, a već nastoji samu sebe realizirati vani u formi dobrog djela... Ovo je islamsko vjerovanje... Nije moguće da ostane zapreteno i nepokretno, skriveno i neispoljeno u živoj slici izvan vjernikove osobe... Ako se ne pokrene ovim prirodnim pokretom, onda je lažno ili mrtvo. Isto kao cvijet koji ne drži miris. On prirodno iz njega izbija. U protivnom, ne postoji![43] Odavde i vrijednost vjerovanja... Ono je akcija, djelo, izgrađivanje i obrađivanje... Sve se usmjerava Allahu. Ono nije uvlačenje, pasivnost i povlačenje u skrivene dijelove svijesti... Nisu to samo dobre namjere koje se ne otjelovljuju u akciji. Ovo je javna priroda islama koja od njega čini veliku snagu za izgradnju glavnine života.[44]

Ono što je uočljivo i svakom ozbiljnom čitaocu Kur’ana jeste to da, gdje god se u Kur’anu spominje iman (vjerovanje u Allaha, dž.š.), zajedno s njim spominju se i dobra djela (amenu ve 'amilu-s-salihat). Znači, vjerovanje bez djelovanja nije dovoljno, odnosno, bez vjerovanja nema dobrih djela, i obratno“[45]

Preporučivanje Istine i preporučivanje strpljenja

U nastavku ove sure, Allah, dž.š., dalje nastavlja i kaže:

وتواصوا بالحق وتواصوا بالصبر

...i koji među se Istinu preporučuju, i koji među se strpljenje preporučuju! (El-'Asr, 3)[46]

Jedno od 99 Božijih Imena je „Vrhovna Istina“ (El-Hakk). Allah, dž.š., je Istina i on voli istinu. I zato vjernik uvijek mora biti uz nju. Ona je njegov vjerni drug kroz život, s njome je on jedino sretan, oni koji vjeruju u Boga, voljet će istinu zato i prije svega zato što je to Božija želja.

Mnogobrojni su hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., iz kojih se jasno razabire da vjerovanje i činjenje dobrih djela idu zajedno. Da spomenemo samo nekoliko hadisa:

Bilježi imam Muslim u svome Sahihu od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „...Ko (nas) vara, meni ne pripada!“[47]

Također, imam Muslim u svome Sahihu, bilježi od Sufjana ibn Abdullaha es-Sekafija da je rekao: „Zamolio sam Allahova Poslanika: 'Reci mi o islamu nešto o čemu poslije tebe nikog drugog ne moram pitati' (u Ebu Usametovoj predaji stoji: 'osim tebe')!“ On mi kaza: 'Reci: Vjerujem u Allaha a zatim istraj u tome!'“[48]

Imam Buhari u svome Sahihu, bilježi od Ebu Šurejha, r.a., da je rekao: „Zaista je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: 'Tako mi Allaha on ne vjeruje!' (Spominjući ovo tri puta). Tada je neko upitao: 'Ko to Allahov Poslaniče?' On, s.a.v.s., je odgovorio: 'Onaj čiji susjed nije siguran od njegova zla.'“[49]

Poslanik, s.a.v.s., bi se savjetovao sa svojim ashabima i slušao bi njihova mišljenja te ostavljao svoja (o zakonima dunjalučkim) i uzimao bi ih ako bi smatrao da su bolja i ispravnija. Ibn Džuzejj El-Kilbi El-Endelusi, u svom tefsiru, kaže: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., se dogovarao sa ljudima u pogledu borbi i dr., ali ne i u pogledu šerijatskih propisa. Ibn Abbas veli: „Dogovarao se sa njima u nekim stvarima.“[50]

Ebu Bekr, r.a., prvi halifa poslije smrti Poslanika, s.a.v.s., na svojoj prvoj hutbi (govoru) je rekao: „O ljudi! Izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji među vama. Ako budem postupao ispravno, vi me pomozite, a ako budem griješio, spriječite me u tome. Istina je emanet. Laž je obmana i prevara (...) Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Poslaniku, a ako se suprotstavim Allahu i Poslaniku, nemojte mi se pokoravati. Ustanite na namaz, Allah vam se smilovao.“ [51]

Pozivanje na hakk (istinu) znači: Da svaki od nas pozove drugoga u istini. A svaki čelnik porodice ili vođa (imam) mora sam sebe preispitati da li je na istini, pa tek onda da poziva druge ka istini. Jer, islam je vjera istine i zahtijeva da pozivamo ka toj vrhovnoj istini te radimo i ustrajemo na tome. Allah, dž.š., u suri En-Nahl, u 125. ajetu, veli: A ti Putu Gospodara svoga pozovi mudrošću i savjetom lijepim... (En-Nahl, 125)[52]

Od Osmana b. Affana, r.a., se prenosi: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: 'Ko god umre a bude znao da je Allah hakk (istina), ući će u Džennet!'“[53]

Sejjid Kutb, u svom tefsiru Fi zilali-l-Kur’an (U okrilju Kur’ana), kaže da je međusobno preporučivanje istine neophodnost. Nositi istinu je veoma teško. Mnogobrojne su zapreke istini: hirovi duše, logika interesa, mišljenje sredine, nasilje tiranina, nepravda ugnjetača i samovolja nasilnika... Međusobno preporučivanje znači opominjanje, ohrabrivanje i činjenje da se osjeti srodstvo i bliskost u cilju i bratstvo u nošenju tereta i emaneta.[54]

Kada ljudi pozivaju u istinu, onda prolaze stazama poteškoća i krvi, jer je zaista hrana istine gorka. Pogledajmo samo na tren staze na kojima je prolazio i sam Poslanik, s.a.v.s., pozivajući ka Allahovoj Istini, također i put ostalih Allahovih Poslanika, a.s., počevši od Adema, a.s., pa sve do posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Strpljivost je osobina koja vjerniku često treba, s obzirom da prolazi kroz razna iskušenja i nedaće. Kada je vjernik u blagostanju, zahvalan je Allahu, dž.š., a kada ga zadesi nedaća strpljivo je podnosi.[55]

Pojam ustrajnosti (strpljivosti) odnosi se na vjerovanje, čije je vrhunac spoznaja Uzvišenog Allaha, i na djelovanje, odnosno, činjenje dobrih djela, gdje se kao ideal postavlja pravda i izbjegavanje bilo kakve krajnosti. Na ovakvo shvatanje pojma ustrajnosti ukazuju brojni ajeti Kur’an-i kerima. Na vrlo upečatljiv način o tome se govori u 30. ajetu sure Fussilet (Objašnjenje): Onima koji govore: „Gospodar naš je Allah“, pa poslije ustraju u tome...

Ovdje se ne misli da se ostane ustrajan samo u izgovaranju riječi Gospodar naš je Allah, jer pojam ustrajnosti (istikameta) nema samo to značenje. Također, ustrajnost dolazi zajedno sa čvrstim uvjerenjem i istinskom spoznajom.[56]

Dakle, preporučivanje strpljenja je isto tako neophodnost. Briga o vjeri i dobrim djelima i zaštita istine i pravde jesu najteži poslovi s kojima se suočava pojedinac i zajednica. Zato je strpljenje neophodno. Mora se biti strpljiv u borbi sa samim sobom i u borbi sa drugim i u njegovom odgajanju. Zatim strpljenje na uvrede i teškoće. Strpljenje na oholost neistine i razmetanje zla. Strpljivost na dužinu puta i sporost faza, izbrisanost znakova i duljinu kraja![57]

Allah, dž. š., u suri El-Ahkaf u 35. ajetu veli: A ti se strpi kako su se strpjeli poslanici odlučni... [58] Dok u suri er-Rum u 60. ajetu Uzvišeni Gospodar veli: A ti se strpi! Doista, obećanje Allahovo je istina, i neka te nikako ne obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju.“ [59]

Jedan od Allahovih Poslanika po imenu Lukaman Hakim (Mudri), savjetovao je svoga sina sa poslaničkim savjetom i riječima:

O sinko moj! Zbilja, dobro i zlo – ako bude teško koliko što je gorušice zrno, u stijeni, ili na nebesima, ili na Zemlji bilo, Allah će ga iznijeti na vidjelo! Allah, doista, sve skrovito zna i obaviješten je! O sinko moj! Namaz klanjaj, i dobročinstvo naređuj i od zla odvraćaj, i u svemu što te zadesi, ti se strpi! Doista, takve su stvari dužnosti! (Lukman, 16-17)[60]

Stari Rimljani su govorili: „U vatri se zlato kuša, a u zlu hrabri muževi.“

Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje, u svojoj knjizi Emradu-l-kulubi ve šifauha (Medicina srca i duše), navodi da mu je šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, jednom prilikom rekao: „Nesreće i iskušenja su poput vrućine i hladnoće. Kada rob zna da se nužno moraju desiti, neće se srditi zbog toga niti će biti depresivan i tužan.“[61]

Završne riječi i poruke

Ova sura, iako kratka, sažima posljedice ljudskog djelovanja na ovom svijetu u bilo kojem vremenu ili na bilo kojem prostoru. Oni koji su napustili Allaha, dž.š., bit će gorivo džehennemsko, a oni koji su vjerovali, dobra djela činili, koji su istinoljubivi i saburli bili, oni su dobili bitku života.[62]

U ovoj maloj suri od tri ajeta predočen je savršeni program za ljudski život kakvog ga želi islam. U njoj se ukazuje na konture vjerskog poimanja u njegovoj velikoj i univerzalnoj istini u najjasnijoj i najvjernijoj formi. Ona donosi cijeli islamski ustav u nekoliko kratkih riječi i obilježava muslimanski ummet, njegovu suštinu i funkciju u samo jednom ajetu, a to je treći ajet ove sure ...Ovo je ta nadnaravnost koja je samo u Allahovoj moći...[63]

U ovoj suri su sadržane veoma važne činjenice. Ona sadržava sve potrebne elemente za stvaranje nacija i civilizacija, kao što su: a) Briga za vrijednost vremena; b) korištenje vremena za činjenje korisnih stvari; c) važnost zajedničkog rada. Ako ummet shvati značenje ove sure, podići će svjesnost i svaki aspekt njegove civilizacije će se usljed toga unaprijediti.[64]

Tokom vremena, u svim stoljećima, tokom postojanja čovjeka u svim dobima, postojao je samo jedan koristan program i jedan spasonosni put, a to je put čije granice crta ova sura, to je put čije znakove obilježava ova sura. Sve što je iza toga jeste propast i gubitak...[65]

Uzvišeni je presudio da su svi ljudi na gubitku osim onih kod kojih se nađu četiri svojstva: iman, dobra djela, preporučivanje istine i preporučivanje sabura. Sreća čovjeka nalazi se u vlastitom upotpunjavanju imanom i dobrim djelima te u upotpunjavanju drugih savjetima (nasihat) i duhovnim vođstvom (iršad). Na taj način čovjek objedinjuje ispunjenje Allahovih prava i prava Njegovih robova. Ovo je tajna navođenja ova četiri svojstva.[66]

Danas gledamo kroz ovaj ustav kojim je Kur’an zacrtao život uspješne grupe koja je spašena od gubitka pa nas prestrašuje da vidimo kakav gubitak snalazi čovječanstvo na svakom mjestu na Zemlji, bez izuzetaka. Zastrašuje nas ova izgubljenost od koje pati čovječanstvo na ovom svijetu - prije ahireta - zastrašuje nas da vidimo da čovječanstvo tako jasno izbjegava dobro koje je Allah izlio na njega, uz gubitak dobara, vjerničke vlasti koje vode brigu o istini na ovoj Zemlji...[67]

Autor: Azmir Jusufi

Glasnik br. 5-6, 2015.

[1] Ibn Kesir, Tefsir Ibn Kesir (Skraćeno izdanje), Izabrao najispravnije verzije: Muhammed Nesib er-Rifa'i, Sarajevo, 2002., str. 1527.

[2] Muhammed el - Gazali, op. cit., str. 725.

[3] Ibn Kesir, op. cit, str. 1527.

[4] Enes Karić, Prijevod Kur’ana, F. F. Bihać, Bihać, 2006, str. 602.

[5] Mićo Ljubibratić, Koran, Reprint izdanje iz 1895. godine, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 470 (526.)

[6] Besim Korkut, Kur'an s prevodom značenja, Kompleks Hadim al-Haramajn aš-Šerifajn al-Malik Fahd u Medini, pod pokroviteljstvom Ministarstva za hadždž i vakuf u Saudijskoj Arabiji, 2000, str. 601.

[7] Enes Karić, op. cit., str. 602.

[8] Akademik Enes Karić, „Vrijeme u Kur'anu“, Takvim (Kalendar) za 2015. godinu, Rijaset islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2014., str. 65.

[9] Sherif Ahmeti, Kur’an-i përkthim me komentim në gjuhën shqipe, Medinetu-l-Munevvere, Saudijska Arabija, 1413. god. po H., 1993, str. 733.

[10] Muhammed el-Gazali, op. cit., str. 725.

[11] Muhammed Asad, Poruka Kur’ana, s engleskog preveo: Hilmo Ćerimović, IC El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 1003.

[12] Akademik Enes Karić, „Vrijeme u Kur'anu“, op. cit., str. 65.

[13] Ibn Kesir, op. cit., str. 1527.

[14] Ibn Džuzejj El-Kilbi el-Endelusi, Olakšani komentar Kur’ana, Knjiga 6, Preveo s arapskog i bilješke: Nedžad Ćeman, Libris d.o.o., Sarajevo, 2014, str. 432.

[15] Sherif Ahmeti, Komente dhe mendime islame, Lidhja, Priština, 1995, str. 174.

[16] Aid el-Karni, Eš-Šavarid, izd. El-Obeikan, Rijad, 2006, str. 66. Navedeno prema: Enes Karić, U potrazi za dubinama nebeskog plavetnila (Eseji o vjeri u XXI stoljeću), El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2014, str. 25.

[17] Abu-l-'Atahiyah, Diwan Abi-l-'Atahiyah, izd. Daru Sadir, Bejrut, 1980, str. 229. Navedeno prema: Enes Karić, U potrazi za dubinama nebeskog plavetnila (Eseji o vjeri u XXI stoljeću), El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2014, str. 25.

[18] http://dzemat-braunau.at/?p=1718, preuzeto dana: 27. 4. 2015.

[19] Ebu Nuajm el-Asfahani, Hul’jetu-l-evlija, 2. tom. Preuzeto sa internet stranice: http://dzemat-braunau.at/?p=1718, dana: 27. 4. 2015.

[20] http://el-asr.com/tekstovi/muslimanska-porodica-u-vrijeme-hadzdza/, preuzeto dana: 27. 04. 2015.

[21] Enes Karić, Prijevod Kur'ana, op. cit., str. 534.

[22]http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=20949:smisaozivota&catid=38&Itemid=602, preuzeto dana: 27. 04. 2015.

[23] Enes Karić, Prijevod Kur'ana, op. cit., str. 602.

[24] Enes Karić, Prijevod Kur'ana, op. cit., str. 153.

[25] Ibn Džuzejj El-Kilbi el-Endelusi,, Olakšani komentar Kur’ana, Knjiga 6., op. cit., str. 432.

[26] Enes Karić, Prijevod Kur'ana, op. cit., str. 532.

[27] Enes Karić, U potrazi za dubinama nebeskog plavetnila (Eseji o vjeri u XXI stoljeću), op. cit., str. 28.

[28] http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2558, preuzeto dana: 27.04.2015.

[29] Enes Karić, Prijevod Kur’ana, op. cit., str. 324.

[30] Enes Karić, Prijevod Kur’ana, op. cit., str. 602.

[31] Ibn Kesir, op. cit.,, str. 1527.

[32] Dr. Fuad Sedić, Ogranci imana, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2008., str. 9.

[33] Enes Karić, Prijevod Kur’ana, op. cit., str. 177.

[34] Ibn Džuzejj El-Kilbi el-Endelusi, Knjiga 2, preveo i bilješke: doc. dr. Almir Fatić, op. cit., str. 453.

[35] Enes Karić, Prijevod Kur’ana, op. cit., str. 271.

[36] Vidi: Mićo Ljubibratić, Koran, op. cit., str. 192. (238.)

[37] Vidi: Ibn Kesir, Tefsir Ibn Kesir, op. cit., str. 714.

[38] U suštini, prema mišljenju tumača Kur’ana, pod riječju et-tagut misli se na sve ono što udaljava od istinsko i pravo vjerovanje u Allaha Uzvišenog, onako kako Njemu Plemenitom i Slavnom dolikuje.

[39] Muhamed Mehanovič, Plemeniti Kur’an (Prijevod značenja na bosanski jezik, utemeljen na Ibn Kesirovom tumačenju, i kratki komentar), izdavač: Lies Stiftung, l. izdanje, septembar, 2013., str. 201.

[40] Muhammed Asad, Poruka Kur’ana, op. cit., str. 56.

[41] Sayyid Qutb, U okrilju Kur'ana, sv. 30. Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2000., str. 298.

[42] Almir Fatić, Najljepši savjeti za život, Biljeg, d.o.o. - Sarajevo, Sarajevo, 2012., str. 36.

[43] Sayyid Qutb, op. cit., str. 301.

[44] Ibid., str. 301-302.

[45] Almir Fatić, op. cit., str. 38.

[46] Enes Karić, Prijevod Kur’ana, op. cit., str. 602.

[47] Zekijjuddin ebu Muhammed el-Munziri eš-šafi eš-Šami, Muslimova zbirka hadisa (Sažetak), El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 407.

[48] Ibid., str. 21.

[49] Abdullatif ez-Zubejdi, Buharijina zbirka hadisa (Sažetak), El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 914.

[50] Ibn Džuzejj El-Kilbi El-Endelusi, Olakšani komentar Kur’ana, Knjiga 1., op. cit., str. 465.

[51]http://www.svetionikislama.org/tekstovi/5-ebu-bekr-es-sidik-ra-prvi-koji-je-povjerovao-i-nikad-nije-posumnjao.ht ml, preuzeto dana, 28.04.2015.