Poput ovog uvjerenja, historijski tekstovi postavljeni su kao dio konstanti koji otežava istraživaču da im proturiječi razumom, logikom ili analizom i čitanjem između redova u svjetlu savremenih podataka koji su napisani o tim tekstovima. Tekstovi su izmiješani shodno svojim kategorijama i većina ih je kod nekih grupacija postavljena na stepen dokaza: neki su vjerski, drugi jezički, a ostali historijski, i, shodno tome, razišla su se uvjerenja Ummeta, uvukla se sumnja u njihov sadržaj, dovelo se u pitanje povjerenje između razuma i predaje - a svako traži spas na Dunjaluku i uspjeh na Ahiretu! I to je ono čime se ovdje bavimo.

Početak bilježenja u islamu

Poslanik, a.s., je nekim svojim ashabima naredio da zapisuju ono što im on diktira od Kur'ana. Prvi ko je zapisivao Kur'an u Mekki je Abdullah ibn Mes'ud ibn Ebi es-Sarh. U Medini je to bio Ubejj ibn Ka'b. Od svih pisara Objave Zejd ibn Sabit i Alija ibn Ebi Talib najviše su se družili sa Poslanikom, alejhi-s-selam.

Bilo je mnogo pisara Objave (kuttabu l-Vahj); u njih se ubrajaju prva četverica halifa, Seid i Amr, sinovi El-Asa, Sa'd ibn Ebi Vekkas, Huzejfe ibn el-Jeman, Ebu Sufjan i njegov sin Muavija i dr., neka je Allah svima njima zadovoljan.

Neki ashabi su napamet naučili Kur'an, i oni su nazvani el-kurra' (učači), a pod time se podrazumijeva učenje i pamćenje Kur'ana. Među takvima su Zejd ibn Sabit, Abdullah ibn Mes'ud i Ebu Musa el-Eš'ari. U početku nije bilo razilaženja u učenju Kur'ana: Poslanik, a.s., je bio među njima, učio im Kur'an u namazima, a i neki ashabi učili su nekada Kur'an pred Poslanikom, tako da je to učenje bilo potvrđeno i precizirano.

Međutim, nakon Poslanikove, a.s., smrti i odlaska ashaba u razne krajeve, te preseljenja na Ahiret mnogih hafiza Kur'ana, Ebu Bekr je odlučio da sakupi Kur'an (u jednu Knjigu). Ova njegova odluka bila je rezultat prijedloga Omera ibn el-Hattaba koji je uslijedio nakon pogibije mnogih učača Kur'ana u Bitki na Jemami u ratu protiv otpadnika 12. godine poslije Hidžre / 633. po Miladu.  To sakupljanje Kur'ana nije bilo naslijepo nego promišljeno i oprezno, a što potvrđuju slijedeće dvije činjenice: 1. Zejd ibn Sabit bio je zadužen da nadzire proces sakupljanja Kur'ana zato što je bio jedan od hafiza Kur'ana, pisara Objave i družio se sa Poslanikom, a.s. i 2. Zejd je zapisivao ono što je znao napamet kao i ono što su znali ashabi koji su Kur'an čuli direktno od Poslanika, a.s., bez obzira da li se to znalo napamet ili bilo samo zapisano.

Osmanovo sakupljanje Kur'ana razlikovalo se od sakupljanja Ebu Bekra kvantitativno i kvalitativno. Dok je Ebu Bekr Kur'an sakupio u jednu zbirku, Osman ibn Affan je načinio prijepis Kur'ana i proslijedio ga širom islamskih pokrajina. Zbog razilaženja učača i njihovih dijelakata, koji je poprimilo kritičnu formu, Osman se ograničio samo na jedan prepisani primjerak Kur'ana – Hafsin primjerak, iz kojeg je prepisao primjerke koje je poslao u pokrajine. Prenosi se da je Huzejfe el-Jemani došao Osmanu i rekao mu: ''O, vođo vjernika, preduhitri ovaj Ummet prije nego što se raziđe o svojoj Knjizi na način kako su se razišli jevreji i kršćani''. Na temelju ovih riječi Osman je formirao Odbor za prijepis mushāfa, kojeg su sačinjavali: Zejd ibn Sabit, Abdullah ibn Zubejr, Se'id ibn el-'As i Abdurrahman ibn el-Haris ibn Hišam. Ovoj posljednoj trojici naredio je da se, u slučaju razilaženja, obrate Zejdu i da, ako se jave poteškoće i razlike u izgovaranju slovā u bilo kojem ajetu u Kur'anu, neka se zapišu shodno dijalektu plemena Kurejš.

I pored toga što je primjerak Mushafa Ebu Bekra uzet kao osnovni izvor, Odbor se obraćao i hafizima koji su u to vrijeme bili živi. Također, Osman je u taj Odbor uključio i još neke članove kao pomoćnike u prepisivanju mushāfa, poput Ubejja ibn Ka'ba, Abdullaha ibn Abbasa, Enesa ibn Malika i mnogih drugih. Mushafi su zapisani na način da je ostavljen prostor za više kiraeta. Nakon što je okončano prepisivanje na temelju osnovnog prijepisa i kopije mushāfa poslane u pokrajine, Osman je naredio da se, zbog straha od razilaženja, spale pojedinačni mushafi. Ova naredba donesena je nakon savjetovanja sa ashabima i niko od njih nije imao nikakvu primjedbu u vezi s tim.

Poslanikov Sunnet (Hadis)

Poslanikov Sunnet je ''sve ono što se prenosi od Poslanika, a.s., od njegovih riječi, djela ili prešutnih odobrenja''. Neki učenjaci u tom pogledu specificiraju općeniti iskaz pa termin Hadis koriste za Poslanikov Sunnet. Ovo je prihvaćeno i oko toga nema rasprave. Islamski Ummet Poslanikov, a.s., Sunnet smatra drugim izvorom Šeri'ata nakon Časnoga Kur'ana. Poslanik, a.s., zabranio je svojim ashabima da bilježe hadis kako se njegove riječi, kod pisara Objave, ne bi pomiješale sa tekstovima Kur'ana. U jednom hadisu stoji: ''Ne bilježite od mene! Ko je šta mimo Kur'ana zapisao od mene, neka to izbriše! Prenosite od mene, u tome nema ništa loše! Ko na mene slaže namjerno neka sebi pripremi mjesto u Vatri''.

Kratko nakon Poslanikove, a.s., smrti, ukazala se potreba za postupanjem po hadisima, te je potvrđeno da je Šeri'atu neophodan Hadis kako bi se protumačio i pojasnio Kur'an i time upotpunio Šeri'at. 

Budući da se Hadis nije bilježio dvadeset i tri godine, od početka Objave pa sve do Poslanikove, a.s., smrti, to je utjecalo na teškoću njegovog sakupljanja, normiranja i bilježenja. Ovom treba dodati i činjenicu da su političke razmirice islamskog društva dovele do pojave pokvarenih osoba koje su koristile vjeru i slijedile njezino učenje u službi svojih prohtjeva i podrške njihovim političkim ciljevima. Tako su nastali pokušaji fabriciranja hadisa koje su njihovi protagonosti lažno pripisivali Poslaniku, a.s. I to je bio razlog aktivnosti muslimanskih učenjaka da zaštite vjeru islama, te su se počeli baviti proučavanjem Hadisa, njegovim normiranjem, sakupljanjem i bilježenjem.

Registriranje i bilježenje hadisa

Možemo kazati da bilježenje hadisa nije zadobilo onu pažnju u mjeri u kojoj je to zadobilo bilježenje Kur'ana. Međutim, u drugom stoljeću po Hidžri započeli su prvi pokušaji sakupljanja autentičnih hadisa. Taj posao je bio u rukama velikih učenjaka tog vremena poput imama Malika ibn Enesa u djelu El-Muvetta', imama Muhammeda ibn Idrisa eš-Šafija u djelima Er-Risala i El-Umm, imama Ahmeda ibn Hanbela u Musnedu. Njih su potom slijedili učenjaci Ummeta u poslu registracije autentičnih hadisa i njihove kodifikacije.

Budući da je u drugom hidžretskom stoljeću započelo bilježenje hadisa, treće hidžretsko stoljeće smatra se, s pravom, temeljem osnivanja pravila nauke hadisa i širenja autentičnih hadisa u islamske pokrajine. U učenjake ovog stoljeća ubrajaju se Buhari, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud, Nesa'i, Ibn Madže i drugi veliki učenjaci hadisa. Oni su uložili krajnji napor u cilju provjeravanja hadisa i eliminiranja sumnjivoga sadržaja u njima. Njihov napor završio se uspostavljanjem važnih pravila u ispitivanju hadisa. Kao rezultat toga vidimo da su neki učenjaci iz slijedećeg stoljeća uložili napor u sakupljanju slabih i apokrifnih hadisa. Neki učenjaci hadisa smatraju da poznavanje slabih i apokrifnih hadisa u velikoj mjeri pomaže poznavanju autentičnih hadisa. I pored sveg uloženog napora, poznavanje derogirajućih i derogiranih hadisa ostalo je problematično i bez rješenja.

Fikh

Izučavanje šeri'atskog prava jeste znanje o praktičnim šeri'atskim propisima i spoznaja primjene tih propisa i njihovih značenja. Fikh je kao nauka, poput drugih nauka, utemeljen početkom drugog hidžretskog stoljeća. Taj posao pripao je Muhammedu el-Bakiru, a poslije njega Ebu Hanifi en-Nu'manu i Dža'feru es-Sadiku, neka je Allah njima zadovoljan, i oni su imami nauke fikha i njegovih principa. Kroz pravila koja su oni uspostavili deriviraju se propisi ibadetā iz Kur'ana i Sunneta.

No taj posao se nije ograničio samo na ibadete, već i na materijalne transakcije i sudske propise, a posebno na diskrecione propise kako bi se oformio širi i obuhvatniji okvir. I tako je fikh zaimao svoje poznate metode i škole. Svaka škola ima svoje profesore i učenike koji su postali agitatori i mislioci vjere.

Nauka fikha širila se širenjem fikhskih knjiga i fikh je, na taj način, poprimio više mezheba sa vlastitim metodama. Njezin ugled uzdigli su šeri'atski tekstovi u formi vjerskih fetvi na novonastala pitanja o kojima se ništa ne govori u Kur'anu i Sunnetu. Iznenađeni smo time da je većina ovih fetvi kasnije zadobila status svetosti kod njihovih sljedbenika pa i u onim spornim pitanjima, te se tako raširio fanatizam (te'assub) u mišljenju, u mišljenju vjerskih pravnika, pa čak i ako je to značilo zaostajanje ili usporavanje u odnosu na praćenje najnovijih dostignuća.

Jezik fikhskih pravila je postao težak pa je njegovo razumijevanje postalo monopol stručnjaka koji su se specijalizirali u vjerskom znanju, mimo drugih ljudi. Oni su imali monopol na izdavanje fetvi i nisu prihvatali drugo mišljenje. Ono što je možda stvar pogoršalo jeste razilaženje između fikhskih škola u nekim pitanjima, što je sljedbenike mezheba vodilo ka isključivosti u smislu odbacivanja drugog mišljenja. Katkada je ovo odbacivanje doseglo stepen tekfira (proglašavanja drugoga nevjernikom).

U historiji postoje primjeri za to, poput razilaženja škole re'ja (racionalista) i Škole hadisa u Iraku u drugom i trećem stoljeću po Hidžri. Nakon toga slijedio je period razilaženja između hanefija i šafija u Šamu početkom osmanlijske dominacije, te hanefija i i malikija na Magrebu u šestom stoljeću po Hidžri. Ovakvih primjera ima još mnogo.

Bilo kako bilo, vjerski tekstovi Kur'ana i Hadisa, idžtihadskih fikhskih fetvi slijede shodno njihovom rasporedu. Naime, šeri'atski propis u tekstu Kur'ana ima kategoričko i potvrđeno značenje (qat'ijju-d-delale qat'ijju-s-subut), kojem neistina ne može naškoditi. Hadisi čija je autentičnost potvrđena tekstom i masovnom predajom, bez ikakve sumnje, uzimaju se u smislu uspostavljanja propisa ukoliko nisu derogirani kur'anskim tekstom ili drugim hadisom, ili, pak, specificirani za posebnu osobu ili samo za određenu skupinu ljudi. Na kraju dolaze fikhske idžtihadske fetve. Obično je takva fetva odobrena za neko vrijeme, mjesto ili potrebu i ne mora se uzeti ili slijediti ako postoji druga fetva koja korespondira stvarnošću zajednice i drugog mjesta, te ne krši principe etike. Uobičajeno je, također, da se fikhski idžtihad primjenjuje na ona pitanja o kojima se ne navodi eksplicitni tekst u Kur'anu ili Sunnetu.

Uprkos svemu navedenom, nužda (darure) ima svoje propise, kako bi Allah olakšao Svojim robovima podnošenje teškoća, a mi smo slobodni da spomenemo ono oko čega se slaži svi umni ljudi Ummeta: Bogobojaznost (vere') je metod koji posebno karakteriše vjernike; on je preporučen, a ne obavezan; jedini princip jeste umjerenost.

Neke cjepidlake, koje umišljaju da znaju, dale se mnoge fetve koje otežavaju vjerniku, tako da vidite da je to metod onih koji unose nemir: u pogledi oblačenja, jela, svakodnevnog života, politike, ekonomije i društvenih odnosa. Zato i vidimo naša islamska društva bez takmičarskog duha, napretka, kreativnosti.

S arapskog preveo: Almir Fatić