Povezivanje čovjekova stvaranja sa posvuda vidljivim ovozemnim prahom (turab) jeste naglašena opomena  Kur'ana. Kao da se želi na mnogo mjesta sa stranica Kur'ana navesti čovjeka i čovječanstvo da sebe često   zapitaju – zar je moguće da smo mi, ljudi (kao i sva druga stvorenja, minerali, biljke, životinje), u krajnjemu stvoreni od praha, od ove   zemlje bez oblika?!  U suri TaHa (XX:53-55) izričito se ukazuje na krug sudbine čovjeka i čovječanstva koji se, dijelom, temelji na neraskidivoj vezi sa zemljom. Ovdje se zemlja (koja se u suri TaHa naziva erd ) označava   posteljom (mehd), to jest bešikom/kolijevkom čovjeka i čovječanstva. Kaže se:  “On (Bog) je za vas Zemlju posteljom učinio, i po njoj vam puteve odredio...“  Domalo dalje, Kur’an iznosi tvrdnju koja, zapravo, u najkraćem opisuje krug čovjekove sudbine: “Od Zemlje vas stvaramo Mi, i u nju ćemo vas vratiti, i iz nje vas po drugi put izvesti!“ Ovo  “izvesti vas po drugi put“ (minha nuhridžukum tareten uhra) jeste ukazivanje na proživljenje na Danu Sudnjem.

Komentari Kur’ana u izobilju nude tumačenja te važne činjenice vjerskog čuđenja – da je čovjek stvoren od zemnoga praha, da  i samo ime prvog čovjeka,  Adema (Ådam),  u hebrejskom i arapskom znači  “onaj od zemlje“,  “biće od zemlje“.  Al-Isfahani (9) tvrdi da je “Adem tako imenovan jer     tijelo Ademovo jeste od površine zemlje“ (summiya bi  zalike li kawni džesedihi min adimi l-erdi), to jest, jer je bit tijela Ademova stvorena od zemlje. Ali, iako je čovjek stvoren od zemnoga praha,  on, taj čovjek, postaje iznimno biće u postojanju jer ga Bog obdaruje drugim Božijim darovima, razborom,  znanjem,  pameću, umom,  duhom...

U ovom smislu Burusevi  (VII:18) navodi jednog pjesnika:

HULIQTU MINE T-TURABI FE SIRTU ŠAHSAN

BESIREN BI S-SUALI VE BI L-DŽEVABI

VE UDTU ILE T-TURABI FE SIRTU FIHI

KE ENNI MA BERIHTU MINE T-TURABI 

 

Stvoren sam od zemnoga praha i postadoh osoba

koja zna za pitanja i odgovore!

Potom   se vratih  u zemni prah i u njemu postadoh

takav kao da baš nisam  ni prestajao biti  zemni prah!

 

Riječ turab  – prah, prašina, zemlja - u Kur’anu se spominje sedamnaest puta, najčešće u vezi sa:

  1. A) čovjekovim ovozemnim stvaranjem, te
  2. B) ponovnim stvaranjem čovjeka i čovječanstva (proživljenjem). 

U oba plana često je prisutan    “uzvišeni sarkazam“, naime, Kur’an raspravlja sa mekkanskim i arabljanskim idolopoklonicima o  “prahu od kojeg su stvoreni“ već za ovosvjetskog života.   Riječ turab redovito u Kur’anu  označava prah, prašinu, ali i zemlju (naravno, ne i nipošto u značenju planete ili nebeskog tijela).  U usporedbi sa riječju turab,  važno je istaći da je riječ erd  u značenju zemlje, tla, čovjekova životnoga prostora (i, potom, zavičaja), ali i Zemlje kao planete, mnogo frekventnija na stranicama Kur’ana. 

Prema arapskim rječnicima, u etimologiji riječi turab   nalazi se intencija  “siromaštva“, “osiromašenja“, “ubogosti“. Na to ukazuje i sam Kur’an (el-Beled, XC:16), gdje se spominje sintagma  za matrabah    – u značenju  “ubogog, siromašnog čovjeka“,  “ubogog nevoljnika“. Kao da ova intencija  “siromaštva“,  “oskudnosti“ i  “ubogosti“ u arapskoj riječi turab ukazuje na to da Božanski čin stvaranja čovjeka od praha znači i obogaćenje toga  “oskudnog“ praha   mnogobrojnim i izobilnim darovima. Njih čovjek nosi u svome biću kao neko ko biva stvoren  “u najljepšem obliku/skladu“ (sura at-Tin, XCV:4: fi ahsani  taqwim).

Također, i tekstualna evidencija Kur’ana na više mjesta svjedoči da arabljanski politeisti nisu cijenili prah, prašinu (turab), to jest – prezirali su mogućnost proživljenja iz praha.   S podsmjehom su govorili (es-Saffat, XXXVII:16):     “Zar kada pomremo mi, i budemo zemlja (turab) i kosti, zar ćemo zbilja mi biti proživljeni?!“ Štaviše, čak i na Danu Sudnjem oni koji su prkosno uznastojali u svome nevjerstvu spominjaće prašinu u karakterističnom uzviku (usp. en-Nebe, LXXVIII:40):  – “A nevjernik će povikati: “Kamo sreće da sam ja ostao prašina (ja lejteni kuntu turaba)!“

Razmjerna učestalost spominjanja riječi turab (prah, prašina, zemlja) u Kur’anu, a u izravnoj vezi sa stvaranjem čovjeka i čovječanstva od zemnoga praha, jamačno je u odnosu i sa ovom izvornom intencijom koja se nahodi u ovoj riječi. Dakle, od nečeg “siromašnog“,  “ubogog“ (kakva je šaka praha, prašine, zemlje...) Bog stvara nešto veliko, važno, značajno – stvara čovjeka i svekoliko čovječanstvo.

Der Staub je   riječ kojom njemački prevodioci najčešće prevode Kur’ansku riječ turab (Henning, 57), također dust je riječ koja u engleskim prijevodima Kur’ana najčešće prevodi riječ turab (usp. Pickthall, 67), dok Kračkovski (40) ovu riječ na ruski prevodi riječju прах. Napomenimo da   arapsko-latinski rječnik daje rješenja: terra, pulvis, humus... (Freytagii, I, 188).

Bog stvara cijelo čovječanstvo od zemnoga praha. Ovo je iznimno važna poruka u mnogim spomenima riječi turab u Kur’anu. U el-Kehf (XVIII:37) pomalja se jednostavno pitanje: 

  Ekeferte bi llezi haleqake min turabin?!  - “Zar ti [čovječe!] ne vjeruješ u Onoga Koji te je stvorio od zemlje/praha?!“ 

Zamahšeri (II:675) na ovom mjestu dodaje: “[Bog je tebe] skladnim učinio, i usavršio te kao čovjeka!“ (adeleke ve kemmeleke insanen). Ovim  Zamahšeri ukazuje na čudo Božanskog stvaranja, u kojem se zemni prah uzdiže do čovjeka. 

U suri el-Hadždž (XXII:5) upućuje se poziv cijelom čovječanstvu da zaumi proživljenje posredstvom stvaranja od praha (turab):  

   “O ljudi [o čovječanstvo]! Ako ste u sumnji spram proživljenja, pa, Mi vas već stvaramo od zemlje...“  

Zamahšeri (III:145) tumači ovaj ajet u značenju:   “da vi pomno razmotrite početak vašeg stvaranja!“ (en tanzuru fi bed'i halqikum...).  Navedeni  ajet Kur’ana (XXII:5) predlaže da se već postojeće čovječanstvo shvati i razumije kao “od praha proživljeno čovječanstvo“. To je prvo stvaranje, ili  “početak vašeg stvaranja“, kako kaže  Zamahšeri. Drugo stvaranje dogodiće se isto tako sigurno i jamačno, na Danu Sudnjem, kao i prvo stvaranje. 

I tu je jedan od razloga da Kur’an izričito navodi da se među  velikim znakovima da Bog ima (i da je On jedini Stvoritelj uistinu) nalazi i stvaranje ljudi od zemnoga praha. U er-Rum (XXX:20) u znakovlje da ima Bog navodi se stvaranje žena od iste biti (suštine) od koje su stvoreni i muškarci, zatim   se spominje stvaranje nebesa i Zemlje,   različitost ljudskih jezika i boja, potom se u te znakove ubraja   san ljudi noći i danju, itd., a posebno se – i to na prvom mjestu – spominje da Bog “vas, ljude, od zemlje stvara“ (... en haleqakum min turabin...),  “a potom se vi ljudi širite posvuda!“ (bešerun tenteširun...).

Kao komentator Kur’ana koji je posebno uvažavao sufijske  postupke u tafsíru, Ismail Hakki Burusevi   (V:18-19) smatra da je stvaranje čovjeka od praha, zapravo, približavanje čovjeka Bogu, uzdizanje čovjeka Bogu. 

Pozivajući se na   djelo  “Zvjezdana tumačenja“ (et-Te'vilatu n-nedžmiyyetu),    Burusevi tvrdi da je zemni prah  “najudaljeniji egzistent  od [Svevišnjeg] Prisustva“ (et-turabu eb'adu l-mevdžudati ile l-hadreti...) 

 Burusevi, pozivajući se na svoje izvore, navodi da je redoslijed stvaranja svjetova tekao ovako: Prvo je stvoren   “duhovni svijet“ (alemu l-ervah),   njegovi egzistenti su   “najbliži Prisustvu“ (aqrebu l-mevdžudati  ila l-hadreti).  Drugo što je uslijedilo jeste Prijestolje (el-'arš), zatim Stolica (el-kursiyyu),  potom je uslijedilo sedmo nebo (es-sema'u s-sabi'atu),  zatim sva druga nebesa (es-semavatu kulluha),   nakon kojih slijedi sfera etera (faleku l-esir),  a potom sfera ez-zemherir, a što je zemljina atmosfera ili zrak (el-heva),  a nakon nje slijedi voda (el-ma'u)    i  potom, prah, zemlja (et-turab).

Burusevi  (VII:19) opisuje zemni prah kao materiju/tvar koja “nema osjetila (džemadun la hissa fihi), nema kretanja, nema moći da sebe promijeni, niti da promijeni svoja svojstva...“      Od tog zemnog praha stvoren je čovjek, prah se tako uzdiže uzdizanjem čovjeka.

Čovjek, biće od zemnoga praha, namjesnik Božiji na Zemlji.  Rekli smo da se u Kur'anu na sedamnaest karakterističnih mjesta spominje riječ turab  ili prah, zemni prah. U Kur’anu se u izobilju opominje čovjeka da on mora razmišljati o svome stvaranju, ali jednako tako i o svojim dobrim djelima. Tako se (u el-Bekarah, II:264) navodi  da je “primjer ljudi koji dijele imetke svoje, ali pritom prigovaraju (i busaju se u prsa)“,  nalik primjeru zemnoga praha na glatkoj stijeni“,  pa se nakon nekog vremena  “pljusak sruči i stijenu golom ostavi“.  

Drugim riječima i simbolički protumačeno, Kur’an ukazuje da  sve čovječanstvo obitava na Zemlji na način obitavanja ono malo praha na glatkoj stijeni! 

Ne bude li čovječanstvo radilo dobra djela, biće uništeno kao da nikad nije ni postojalo! 

Taj gordi “namjesnik Božiji na Zemlji“ podsjeća se da je stvoren od zemnoga praha. Karakterističan spomen navodi se u Ali Imran  (III:59), gdje se kaže da su primjeri stvaranja Adema i  Isaa kod Boga isti, i jedan i drugi su stvoreni od zemnoga praha,   kojem  je došla  zapovijed Božanske riječi (Kun! – Budi! Postani!).  Pa su postali, izvedeni su u postojanje (fa yekun). 

Ovdje se izdaleka ukazuje da sva Zemlja prima Božije Riječi, u primjeru stvaranja Adema i Isaa   zemni prah je primio ovo Božansko kun! (budi!). 

U nekoliko različitih poruka u Kur’anu, motiv zemnoga  praha (turab) koristi se kao predmet čuđenja nevjerujućih ljudi. Naime, u suri Grmljavina (er-Ra'd, XIII:5) u velikom “sarkazmu“ riječi  Kur’ana  kaže se: 

“Pa ako se čudiš ti (Muhammede njihovom nevjerovanju), pa čudne su i njihove riječi: “Zar kad zemlja (prah - turab) budemo mi – o, zar doista da budemo iznova stvoreni?!“ 

Halqun džedidun    ili “novo stvaranje“ ovdje znači proživljenje na Danu Sudnjem.  Tumačeći ovu sintagmu,  Ibn Arebi   (I:336) tvrdi da je “čovjek u svakom trenu novo drugo stvorenje“ (fi kulli sa'atin halqun džedidun). Štaviše, “svijet je od trena do trena novo stvorenje...“ (lahzaten fe lahzaten halqun džedidun). 

 

I Z V O R I    I    L I T E R A T U R A

Ayoub, Mahmoud M., The Qur'an and its Interpreters, vol. I,  State University of  New York Press, Albany, 1984.

Burusevi, Ismail Haqqi, Ruhu l-beyan,  Istanbul, 1421 (H.)

Freytagii, Georgii Wilhelmi, Lexicon Arabico Latinum, Librairie du Liban, Bejrut, 1975.

Henning Max, Der Koran (arabisch-deutsch), Istanbul, 2009.

Ibn Arebi, Muhjuddin Ibn Arebi, Tefsiru Ibn Arebi,  Kairo/Bejrut (?), 1968.

Isfahani, er-Ragib el-Isfahani, Mu'džemu mufredati l-Kur'an,  Bejrut, 1972.   

Kračkovski, I. J.,  ,   Dušanbej, 1990.

The Meaning of the Glorious Koran, An explanatory translation,  preveo  Mohammed Maramaduke Pickthall,  Penguin  Group, London (bez godine izdanja).  

Zamahšeri, Umer ez-Zamahšeri, El-Keššafu 'an haqa'iqi tenzil...,  Bejrut, 2001.

Autor: Enes Karić