Ovaj rad bavi se budućnošću u hadisima kroz njena dva obzorja: planiranje i predskazanje (utemeljeno na Objavi). Osvrće se i na tri redukcionistička pristupa koja karakteriziraju muslimansko mišljenje, a uslijed kojih proaktivnom pristupu kao  jednom od najopćenitijih sunneta nije posvećena dovoljna pažnja, kako na konceptualnoj, tako i na praktičnoj ravni. 

U prvom dijelu rada istaknuto je da je Poslanik, s.a.v.s., bio proaktivno orijentiran i navedena su pravila kojima se rukovodio u planiranju budućnosti. U drugom dijelu rada fokus je stavljen na hadise u kojima se predskazuje budućnost. Takvi hadisi su analizirani s njihovog funkcionalnog aspekta. Posljednji dio rada posvećen je redukcionističkim pristupima sunnetu koji su problematizirani u svjetlu razmatrane teme, a ti pristupi su: faktografski, strogo pravnički i ideološki. Treba potcrtati da su mnogi aspekti obrađivane teme samo naznačeni i da zahtijevaju zasebnu i opsežniju elaboraciju.

Pitanje odnosa prema budućnosti vezano je za temeljni teološki i etički pojam odgovornosti shvaćene u najširem smislu: odgovornosti za ovaj i budući svijet, prošlost, sadašnjost i budućnost, sebe, druge i univerzum. Kur’an naučava da je čovjek namjesnik na Zemlji, te da će njegovo moralno i društveno (ne)odgovorno djelovanje imati posljedice na oba svijeta. U njemu se nalaze brojni ajeti koji su usmjereni na odgovornost čovjeka za budućnost ovoga svijeta, koja je isprepletena s njegovom sudbinom na budućem svijetu i koja će imati refleskije na nju.

U ovom radu apstrahiramo budućnost koja ne podrazumijeva odgovornost, a u takve vrste budućnosti spadaju: budućnost na koju ljudi nemaju utjecaja i koja je nepredvidiva, ona koja se proriče, ona koja se prognozira radi samog prognoziranja i gdje je fokus stavljen na ono šta će „biti“, a ne na ono šta bi „trebalo biti“, te mesijansku budućnost za koju se vjeruje da će se neminovno desiti i u kojoj će se ostvariti savršeno vrijeme. Za razliku od takvih budućnosti, budućnost koja se dovodi u vezu s odgovornošću tiče se predviđanja ili prognoziranja potenecijalnih budućnosti kako bi se sadašnjost transformirala nabolje i na mikro i na makro ravnima. Drugim riječima, to je ona budućnost koja nije neutralna i u potpunosti izvan čovjekove kontrole.

Imajući to u vidu, u retcima koje slijede bit će govora o Poslanikovom, s.a.v.s., prognoziranju budućnosti i njegovom nastojanju da je promjeni nabolje, što je on, naravno, i učinio. Za samo 23 godine uspio je udariti temelje civilizaciji koja je bila u potpunosti drugačija od one koju je zatekao.

S druge strane, on je nagovijestio brojne događaje koji će uslijediti nakon njegove smrti. Ostavljajući po strani činjenicu da su brojna predanja o budućim događajima apokrifna ili slabe vjerodostojnosti, treba istaći da ona koja ispunjavaju uvjete vjerodostojnosti treba prvenstveno motriti kroz njihovu smjerodavnu funkciju, što i jeste njihova osnovna funkcija. Kazano riječima Ernsta Cassirera, budućnost o kojoj su govorili religijski proroci „nije bila empirijska činjenica, nego religijska i etička zadaća“.[1]

Opća je opservacija reformski orijentiranih muslimanskih mislilaca da su muslimani zapali u krizu mišljenja, te da je, sljedstveno tome, nužno sprovesti intelektualnu reformu muslimanskih društava. Kada je u pitanju recepcija hadisa, primjetni su jednostrani, segmentalizirani pristupi koji doprinose da muslimani valjano ne razumiju misiju Poslanika, s.a.v.s., općenito, te aspekt njegovog sunneta koji se tiče planiranja i rada za svjetliju budućnost posebno. Zbog toga, u zadnjem dijelu rada ćemo ukratko razmotriti tri forme redukcionističkog pristupa hadisima koje smatramo posebno važnim kada je u pitanju naslovljena tema.

 

  1. Planiranje budućnosti

Da bi bio paradigma uzornog življenja i utjelovljenje vrijednosti kojima Kur’an poziva, Poslanik, s.a.v.s., morao je proći kroz različite životne situacije i suočiti se sa izazovima i problemima sa kojima se manje-više suočava svaki čovjek. Bez obzira što mu je dodjeljena najčasnija misija i što je bio sačuvan od grijeha, njegova je obaveza bila da iscrpi svoje mogućnosti, a da se zatim pouzda u Allahovu pomoć. Kao što je odveć poznato iz ajeta i hadisa, Allahova pomoć je njega i njegove sljedbenike uvijek pratila, ali to ni na koji način nije isključivalo maksimalan trud koji su oni morali uložiti kako bi postigli što bolje rezultate i zaslužili istu. U slučaju da to nisu učinili, vrlo često uslijedile bi nepovoljne posljedice kao lekcija i smjernica za buduće djelovanje. Nije rijedak slučaj da Kur’an kori vjernike i njima pripisuje uzroke nastalih nepovoljnih posljedica. To, naprimjer, potvrđuje i ajet 3:152, u kojem se poraz muslimana u Bitci na Uhudu obrazlaže neposlušnošću vođi/Poslaniku, s.a.v.s., i ljubavlju prema ovom svijetu. U hadisu se na hiperboličan način vjernici instruiraju da urade ono što je do njih, pa makar od toga i ne bilo nikakve praktične koristi: „Ako Smak svijeta nastupi, a u rukama nekoga od vas bude sadnica, neka je zasadi ako je u mogućnosti.“[2]

Svojim verbalnim i praktičnim sunnetom Poslanik, s.a.v.s., je poučio svoje sljedbenike da je za njihov svekoliki razvoj i uspijeh neophodno planiranje. Nemali je broj hadisa u kojima on svoje postupke obrazlaže faktorima koje je uzeo u obzir i pretpostavljenim posljedicama koji iz tih postupaka proizlaze. Da bi reformirao stanje koje je zatekao, morao je promišljati i svoju misiju integrirati opće i posebne Božije zakone koje vladaju čovjekovim životom i društvom u cjelini. I svoje sljedbenike je savjetovao da slijede njegov primjer i ulože maksimalan trud, pa je, pored ostalog, rekao: „...Teži onome što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i nemoj očajavati. A ako te nešto zadesi, nemoj govoriti: ʻDa sam uradio to i to, bilo bi to i toʼ, već reci: ʻTako je Allah odredio i biva ono što On želiʼ, jer ovo ʻda samʼ otvara vrata šejtanu.“[3]

Po svojoj razboritosti i mudrosti, Muhammed, s.a.v.s., je bio čovjek ispred vremena. Po univerzalnosti svoje misije, bio je čovjek za sva vremena. Međutim, on je, kao i svaki drugi čovjek, bio čovjek svog vremena u smislu da je bio uvjetovan vremensko-prostornim okvirima u kojima je djelovao i resursima koji su mu bili na raspolaganju. Premda je rješavao konkretne i pragmatične probleme sa kojima se susretala njegova zajednica i u skladu sa onovremenim mogućnostima i prilikama, postavio je opće principe koji su mjerodavni i smjerodavni u svim segmentima života i u svakoj situaciji. Jedan od takvih principa jeste svakako promišljeno planiranje budućnosti, koje, kao što je već naznačeno, podrazumijeva ulaganje svekolikog truda s ciljem mijenjanja postojećeg stanja nabolje i predupređivanja negativnih tokova u budućnosti.

U nastavku rada operacionalizirat ćemo navedeni princip, odnosno ukazati na njegove komponente u svjetlu hadisa. Osvrnut ćemo se i na nekoliko događaja iz Poslanikovog, s.a.v.s., života koji su najreprezentativniji primjeri njegovog pristupa razmatranom pitanju. Najznačajnije karakteristike Poslanikovog, s.a.v.s., planiranja budućnosti jesu: 1) Uzimanje u obzir Allahovih zakonitosti/uzročno-posljedičnih veza među pojavama, 2) Učenje iz vlastitog i iskustva drugih, 3) Dogovaranje te zajedničko i kooperativno djelovanje, 4) Anticipiranje potencijalnih budućnosti, 5) Povjeravanje funkcija i odgovornosti najkompetentnijim pojedincima, i 6) Traženje pomoći od Allaha i pouzdanje u Njega.

Uzimanje u obzir Allahovih zakonitosti/uzročno-posljedičnih veza među pojavama - Poslanik, s.a.v.s., je kod svojih ashaba razvijao zdravorazumski pristup i svijest o individualnoj odgovornosti u vlastitoj sadbini. Instruirao ih je da ne mogu očekivati svjetlu budućnost i povoljne posljedice ako se ogluše o Božije zakonitosti o uzročno-posljedičnim vezama. U naširoko poznatom hadisu rekao je jednom ashabu da sveže devu, pa da se onda u Allaha pouzda.[4] Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., poslao vojsku i odredio za zapovjednika jednog čovjeka. Taj čovjek je naložio vatru i rekao: „Uđite u nju.“ Neki od ashaba su ga htijeli poslušati, ali, nakon što su drugi ashabi iskazali neposluh svome zapovjedniku i obrazložili svoj stav time što takva naredba nema nikakvog smisla i što su oni slijeđenjem Poslanika, s.a.v.s., pobjegli od vatre, oni su odustali od svoje namjere. Kada su o tome obavijestili Poslanika, s.a.v.s., rekao je: „Da su ušli, ostali bi u njoj sve do Sudnjeg dana. Nema pokornosti u grijehu, nego samo u dobru.“[5]

Učenje iz vlastitog i iskustva drugih - U strateškom planiranju jedno od važnih pravila je uzeti u obzir vlastita i iskustva drugih. Razlog zbog kojeg oko trećine Kurʼana govori o poslanicima i njihovim narodima jeste upravo moralna poruka koja se iz tih kazivanja može derivirati. Zbog toga Kurʼan, za razliku od Biblije, ne sadrži puke hustorijske podatke, tj. podatke iz kojih se ne može iščitati određena (moralna) smjernica. Naravno, ovo pravilo se ne odnosi samo na islamsku historiju, već i na historiju cijelog čovječanstva, kao i na vlastita iskustva. Postoji nekoliko događaja koji nam potvrđuju da su Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi učili iz iskustva drugih. Jedan od primjera je Poslanikovo, s.a.v.s., prihvatanje prijedloga Salmāna al-Fārisīja da se iskopa rov oko Medine, što je ratna strategija kojom su se koristili Perzijanci.[6] Drugi primjer je hadis u kojem stoji da je Poslanik, s.a.v.s., muslimanima dozvolio snošaj sa ženom koja doji (al-gīlah), jer je saznao da Bizantijci i Perzijanci to prakticiraju i da takva praksa ne šteti njihovoj djeci.[7]

Dogovaranje te zajedničko i kooperativno djelovanje - Princip dogovaranja odnosno uzimanja u obzir različitih mišljenja radi određivanja ispravnog ili najispravnijeg smjera akcije temeljni je princip Poslanikovog, s.a.v.s., planiranja budućnosti. On je često konsultirao ashabe, pogotovo kada je riječ o pitanjima od javnog značaja. Brojni su primjeri iz kojih se može vidjeti da se Poslanik, s.a.v.s., savjetovao sa svojim ashabima i da je prihvatao njihova pojedinačna i većinska mišljenja, iako ih ponekad sam nije zastupao. Pred Bitku na Bedru je prihvatio savjet al-Ḥubāba b. al-Mundira koji se ticao položaja muslimanske vojske,[8] a pred Bitku na Uhudu odlučio je da se muslimani neprijatelju suprotstave na bojnom polju, a ne iz Medine, jer je to bio stav većine ashaba.[9] Ovi i brojni drugi primjeri Poslanikovog, s.a.v.s., insistiranja na tome da se dobro promisli prije nego što se donese odluka i da se u odlučivanje uključe i drugi ponukat će Abū Hurayru da izjavi da niko nije bio skloniji dogovaranju od Poslanika, s.a.v.s.[10] Medinska povelja i Ugovor na Hudejbiji jesu primjeri sklapanja ugovora/dogovaranja Poslanika, s.a.v.s., sa pripadnicima drugih religija na osnovama zajedničkih vrijednosti i interesa. Poslanik, s.a.v.s., je bio vrlo svjestan da budućnost ovisi u manjoj ili većoj mjeri o svim njenim akterima, te da se ona mora graditi kooperativno i kordinirano. Jedan od najboljih primjera takvog pristupa vidljiv je u toku činjenja Hidžre, kada je Poslanik, s.a.v.s., podijelio zadatke svom amidžiću ʻAlīju, ʻAbdullāhu, sinu Abū Bakrovom, Asmi, kćerki Abū Bakrovoj, ʻĀmiru b. Fuhayru i ʻAbdullahu b. Uraykiṭu. Svaki od njih je obavio važan dio posla kako bi Poslanik, s.a.v.s., sa svojim prijateljem Abū Bakrom mogao siguran stići do svog konačnog odredišta, Medine. ʻAlī je imao zadatak da legne u Poslanikovu, s.a.v.s., postelju kako bi time zavaravao Kurejšije, ʻAbdullah, sin Abū Bakra, imao je zadatak da danju sluša razgovore Kurejšija i da Poslanika, s.a.v.s., i svog oca obavještava o njihovim planovima, Asmāʼ je bila zadužena da donosi hranu, ʻĀmir b. Fuhayra je imao obavezu da dogoni stado ovaca kako bi Poslanik, s.a.v.s., i Abū Bakr namuzli mlijeko i napili se, a ʻAbdullāh b. Urayqiṭ, kao vrsni poznavalac alternativnih puteva do Medine, imao je zaduženje da bude vodič njima dvojici do Medine. I ne samo to, već je, kao što to Tarik Ramadan primjećuje, svoje iseljenje planirao dvije godine i ništa nije prepustio slučaju.[11]

Anticipiranje potencijalnih budućnosti - Anticipiranje mogućih budućnosti jeste jedna od temeljnih karakteristika Poslanikovog, s.a.v.s., strateškog planiranja. Ovo pravilo podrazumijeva da se u obzir uzmu mogući i realni tokovi budućnosti, te izvrše neophodne pripreme i razradi strategija djelovanja za svaku od njih. Ovo pravilo može se zapaziti u brojnim Poslanikovim, s.a.v.s., strateškim odlukama koje su vezane za bitke koje je vodio. Tako je, naprimjer, pred Bitku na Uhudu naredio pedeseterici strijelaca da se utabore na brdu Uhud, jer bi se moglo desiti da neprijateljska vojska muslimane s leđa napadne.[12] Kada je određivao ko će biti vojskovođa muslimanske vojske u Bitci na Mu’ti, imao je u vidu da bi vojskovođa mogao biti ubijen, pa je kazao da vojskovođa bude Zayd b. Ḥārita, a ako on bude ubijen, da vojskovođa bude Ğa‘far b. Abī Ṭālib, a ako i on bude ubijen, da njegovu funkciju preuzme ‘Abdullāh b. Rawāḥa.[13] Jedan od primjera koji potpada pod anticipiranje mogućih budućnosti je i njegova naredba Zaydu b. Tābitu da nauči hebrejski jezik, jer je imao osnovanu sumnju da bi mu jevreji mogli namjerno pripisati nešto što nije rekao ili napisao (zbog toga što su pravili razne smicalice i kovali zavjere protiv muslimana).[14]

Povjeravanje funkcija i odgovornosti najkompetentnijim pojedincima - Jedna od značajnih karakteristika Poslanikovog, s.a.v.s., planiranja budućnosti je i povjeravanje funkcija i odgovornosti najkompetentnijim pojedincima. Odgovorne funkcije povjeravao je isključivo onima koji su ih dostojni. U tom pogledu, nije pravio nikakve razlike između muslimana i nemuslimana ukoliko je za kvalitetu obavljanja dotične funkcije ili zadatka vjerska pripadnost irelevantna. Tako u historiografskim djelima nalazimo da je za svog vodiča na putu Hidžre izabrao idolopoklonika ʻAbdullāha b. Urayqiṭa.[15] S druge strane, ni svojim najvjernijim ashabima nije povjeravao funkcije ukoliko je smatrao da im nisu dorasli. Prenosi se da je Abū Darru al-Gifārīju, jednom od prvih muslimana i najpoznatijih ashaba, nakon što je ovaj od njega zatražio da mu povjeri neku funkciju, rekao: „O Abū Darre, ti si slabašan, a vlast je emanet. Na Sudnjem danu će biti ponižen i kajat će se svako ko ga preuzme, osim onaj ko ga zaslužuje i izvršava ono što je njegova obaveza.“[16]

Traženje pomoći od Allaha i pouzdanje u Njega - Pored svega navedenog, Poslanik, s.a.v.s., je molio Uzvišenog da ga nadahne da donese ispravnu odluku i pouzdao se u Njega. Među njegove poznatije dove spada dova u kojoj je Allaha molio da napravi ispravan izbor. Jedan dio te dove glasi: „Allahu, ako je ovo dobro za mene na ovom i budućem svijetu, odredi mi to. A ako je ovo loše za mene na ovom i budućem svijetu, otkloni to od mene.“[17] Prenosi se da je Bitci na Bedru, nakon što je učinio sve kako bi se što bolje pripremio za bitku, proučio ovu dovu: „Allahu moj, ispuni mi ono što si mi obećao. Allahu moj, daj mi ono što si mi obećao. Allahu moj, ako ova skupina muslimana bude uništena, Tebe više neće imati ko obožavati na Zemlji.“[18]

Sve navedeno jasno ukazuje da se Poslanik, s.a.v.s., u planiranju budućnosti rukovodio Allahovim zakonitostima te ličnim i iskustvima drugih, da je s ciljem izgradnje svjetlije budućnosti uzimao u obzir i mišljenja drugih koja bacaju dodatno svjetlo na razmatrani problem i da je verbalno i svojom praksom poticao svoje sljedbenike na kooperativno djelovanje, da je anticipirao više mogućih budućnosti i poduzimao neophodne korake kako bi spriječio one nepovoljne i spremno dočekao ono što se potencijalno može desiti, da je odgovornosti delegirao samo na one koji se s njima mogu nositi, te da se pouzdao u Allaha i upućivao mu dove da ga nadahne da donese ispravnu odluku.

  1. Predskazanje budućnosti

Hadisi u kojima se nagovještava budućnost, a koji su poznati kao „Hadisi o smutnjama, bitkama i predznacima Smaka svijeta“ (Aḥādītu l-fitani wa l-malāḥimi wa ašrāṭi s-Sā‘ah) uglavnom se tumače na dvije ravni: značenjskoj/semantičkoj i funkcionalnoj/pragmatičkoj. Prva, značenjska ravan, tiče se značenja koja se deriviraju iz riječi i većih jezičkih jedinica bez uzimanja u obzir konteksta u najširem smislu riječi. Druga, funkcionalna ravan, odnosi se na namjere govornika/pisca koje nisu izrečene i koje ovise o kontekstu. Ovdje nas više interesuje potonji aspekt, zbog toga što je prvenstvena intencija ajeta i hadisa o prošlosti i budućnosti da budu uputa za praktično djelovanje, ali i zbog toga što su hadisi o smutnjama, bitkama i predznacima Smaka svijeta brojni, pa analiza njihove vjerodostojnosti i podrobno tumačenje svakog od njih zahtijeva zasebnu i opsežnu studiju.

Da Poslanik, s.a.v.s., nije govorio o onome što će se u budućnosti dešavati bez višeg cilja i isključivo deskriptivno ukazuju i hadisi u kojima se eksplicitno naznačava kakav stav vjernici trebaju zauzeti ako budu svjedoci predskazanih događaja, kontekst nekih od takvih hadisa, te hadisi u kojima Poslanik, s.a.v.s., skreće pažnju onima koji ga pitaju o vremenu nastupanja Sudnjega dana i njegovim predznacima na to da se trebaju usredsrediti na pripremu za Sudnji dan, a ne na saznavanje pukih činjenica o istom.

Analizom hadisa u kojima se predskazuje budućnost može se utvrditi da oni imaju pragmatičan značaj, tj. da su izrečeni kako bi ohrabrili i motivirali vjernike da ustraju na pravom putu, budu strpljivi i sadrže pozitivan stav, da u vremenu iskušenja i smutnji ostanu privrženi vjeri i odlučno se suprotstave izazovima, maksimalno iskoriste vrijeme kao svoj najvrijedniji resurs itd. Ovi hadisi imaju i funkciju naglašavanja vrijednosti odnosno pogubnosti određenog djela njegovim dovođenjem u vezu sa Smakom svijeta. Smak svijeta u ovakvim hadisima konotira odgovornost i blizinu nastupanja, a takve konotacije, opet, trebaju potaknuti na djelovanje.

Pred Bitku na Hendeku/Bitku protiv Saveznika Salmān al-Fārisī je dao prijedlog da se iskopa rov oko Medine. Poslanik, s.a.v.s., kao čovjek koji se savjetovao sa svojim ashabima i usvajao mišljenja koja su zdravorazumski obrazložena, prihvatio je ovaj prijedlog. Kopajući rov, muslimani su nailazili na stijene koje je bilo teško razbiti. Kopajući jednu takvu stijenu Poslanik, s.a.v.s., je najavio da će muslimani osvojiti Jemen, Perziju i Bizant. Ovo je on rekao u za muslimane vrlo teškim trenucima i onim muslimanima koji su branili vjeru kada je to bilo najteže i podrazumijevalo najveće žrtve kako bi ih ohrabrio da budu ustrajni. Ova bitka se naziva Bitka protiv Saveznika zbog što su se protiv muslimana udružili idolopoklonici iz Mekke, jevreji iz plemena Banū an-Naḍīr, idolopoklonici iz plemena Banū Gaṭafān i još neka plemena. Usto, vladala je tolika glad da je Poslanik, s.a.v.s., za svoj stomak privezao kamen.[19] Ajet: „Kada su vam došle [vojske] i odozgo i odozdo i kada su oči vaše bile razrogačene, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali“ (33:10), objavljen je u povodu Bitke na Hendeku.[20]

U drugim prilikama Poslanik, s.a.v.s., je govorio o određenim grijesima koji će biti rasprostranjeni pred Sudnji dan kako bi ukazao na pogubnost istih i dao smjernicu vjenicima da ih se klone. Predskazao je i da će neke vrijednosti biti izgubljene ili marginalizirane kako bi ih njegovi sljedbenici čuvali. Drugim riječima, on je brojne ovakve hadise izrekao kao upozorenje njima s ciljem da ih pripremi za potencijalne scenarije. Tako je, naprimjer, rekao da će u budućnosti nastupiti periodi kada će vjeru slijediti ekstremna manjina, te nagovijestio veliku nagradu onima koji će činiti tu manjinu.[21] U drugom hadisu on obavještava svoje ashabe da će u određenoj fazi u budućnosti drugi narodi okupiti protiv muslimana kao što se oko zdjele okupljaju gladni ljudi, te da će razlog nadmoći nemuslimana biti prevelika ljubav muslimana prema ovom svijetu i njihovo preziranje smrti.[22] U jednom hadisu stoji da „neće nastupiti Sudnji dan sve dok žene plemena Daws ne budu tresle svojim zadnjicama oko Dū l-halaṣe, kipa kojem su se pripadnici plemena Daws klanjali u džahilijetu“.[23] U ovom hadisu se vjernici upozoravaju na to da će na tlu Arabijskog poluotoka, u blizini mjesta u kojem je živjelo pleme Daws (današnja Džedda) izvoditi ples koji ima prizvuk nemoralnog i provokativnog ponašanja (Zanimljivo je da je Kip slobode, koji je kip žene kao i Dū l-halaṣa, postavljen u Džeddi i da se upravo u Džeddi organiziraju koncerti na kojima nastupaju najutjecajniji promotori ponašanja na koje hadis ukazuje). Spomenuti i brojni drugi hadisi nedvosmisleno ukazuju na to da ih je Poslanik, s.a.v.s., izrekao preskripitvno, odnosno da je prvenstveno želio vjernike usmjeriti na pravac u kojem trebaju djelovati.

U ovoj dionici rada navest ćemo još dva hadisa koja jasno ukazuju na to da Poslanikovo, s.a.v.s., predskazanje budućnosti nije bilo samo sebi svrha. Takva poruka se nadaje iz hadisa u kojem stoji da je Poslanik, s.a.v.s., kada su ga neki beduini upitali kada će nastupiti Sudnji dan, pogledao u najmlađeg među njima i rekao: „Ako ovaj poživi, neće doživjeti duboku starost, a vama će Sudnji dan nastupiti.“[24] Kada mu je drugi čovjek postavio isto pitanje, upitao ga je: „A šta si ti za Sudnji dan pripremio?“.[25]

  1. Jednodimenzionalni pristupi

Za kraj istaknut ćemo neke od pristupa hadisima koji jesu zapreka ispravnom razumijevanju Poslanikove, s.a.v.s., zaostavštine općenito i hadisa iz kojih se može detektirati sunnet Poslanika, s.a.v.s., po pitanju odnosa prema budućnosti posebno. Svi pristupi koje ćemo spomenuti su redukcionistički, tj. sunnet ne percipiraju u njegovoj sveobuhvatnosti i univerzalnosti. Navest ćemo samo tri takva pristupa koja imaju značajan utjecaj na odsustvo svijesti o važnosti proaktivnog pristupa budućnosti.

Prvi pristup je faktografski pristup. Pod ovakvim pristupom hadisima podrazumijeva se pristup koji u prvi plan stavlja faktografske činjenice, ono što Muhammed Hamidullah naziva „sirovi materijal“. Ovakav pristup ne doprinosi dubljem razumijevanju Poslanikog, s.a.v.s., sunneta i njegove relevantnosti za svaki, pa i savremeni kontekst. Biografije Poslanika, s.av.s., koje se usredređuju na faktografske podatke Ziauddin Serdar naziva „biografijama faktocida“ i stavlja ih nasuprot biografijama koje se usredsređuju na smjerodavne aspekte Poslanikovog, s.a.v.s., sunneta. U kontekstu obrađivane teme važno je naglasiti da hadise, uključujući i one koji imaju historiografski sadržaj, treba analizirati i razumijevati u svjetlu lekcija i poruka koje se iz njih mogu izvući i načina na koje se te poruke u praksi mogu sprovesti. Tako, naprimjer, Poslanikova, s.a.v.s., odluka da na putu Hidžre angažira ‘Abdullāha b. ‘Urayqiṭa kao vođu, premda on nije bio musliman, treba biti inspiracija muslimanima da funkcije povjeravaju na temelju stručnosti i kompetencija, a njegovo prihvatanje prijedloga Salmāna al-Fārisīja da se iskopa rov pred Bitku na Hendeku treba biti smjernica vjernicima da se o svojim javnim poslovima dogovaraju i uče iz iskustva drugih.

Prenaglašavanje informacijskog sadržaja je posebno karakteristično za hadise u kojima se predskazuje budućnost. Umjesto da takvi hadisi budu prvenstveno u funkciji poticanja na preuzimanje inicijative i izgradnju svijesti o vlastitoj odgovornosti, oni dodatno pospješuju ionako pasivan odnos muslimana prema budućnosti. Obilje informacija o tome šta će se dešavati pred Sudnji dan ili nakon smrti Poslanika, s.a.v.s., bez uzimanja u obzir retoričke funkcije hadisa koji o tome govore, ni na koji način ne pomaže u riješavanju savremenih i budućih problema.

U kontekstu govora o statičnom opisu Poslanikovog, s.a.v.s., životopisa, Ziauddin Serdar, kaže:

Život poslanika Muhammeda, a.s., mora biti napisan kao živa historija, a ne kao daleka, historijska biografija. Kao analitička historija, djela o životu Muhammeda, a.s., moraju razumijeti život Muhammeda, a.s., jer on oblikuje i motivira ponašanja današnjih muslimana i njihovih društava. Analitička djela o životu Muhammeda, a.s., imaju za cilj da otkriju i sintetiziraju opće principe iz historijskih situacija, a to su principi koji treba da imaju snažnu savremenu relevantnost, te koje bi omogućili modernim muslimanskim društvima da donesu moralne procjene dok se suočavaju s kompleksnom stvarnošću.[26]

Drugi pristup jeste strogo pravnički pristup. Ovaj pristup je jedan od formi reducionističkog pristupa i on, kao i drugi redukcionistički pristupi, prenaglašava neke aspekte sunneta, dok druge marginalizira ili ih u potpunosti zapostavlja. Takav disbalans u redukcionističkim pristupima često dovodi do toga da se percipirani sunnet suštinski pretvara u svoju suprotnost i ima kontraproduktivan efekat, bilo na individualnom ili društvenom planu.

Jedna forma ovakvog pristupa je i tumačenje hadisa kroz gotovo pa isključivo njihovu pravnu dimenziju. Tako će, naprimjer, neki učenjaci hadis u kojem stoji da Poslanik, s.a.v.s., nije naredio korištenje misvaka prije svakog namaza iz bojazni da ne oteža svojim sljedbenicima tumačiti na način da on ukazuje na to da je korištenje misvaka preporučljivo djelo, nikako ili uspotno spominjući njegove druge implikacije, pa i poruku koja se nadaje iz brojnih hadisa, a to je da je Poslanik, s.a.v.s., strateški promišljao i u ovom konkretnom slučaju uzeo u obzir da bi obaveza upotrebe misvaka prije svakog namaza uzrokovala poteškoću ljudima. Isti je slučaj i sa hadisima u kojima se nalaže vjernicima da zavještaju i iza sebe ostave znanje kojim će se drugi okoristiti, koje neki učenjaci sagledavaju isključivo kroz naočale kategorija pravne norme i onosvjetske nagrade, a ne i kao iskaze kojima se sugerira vjernicima da budu aktivni sudionici kreiranja svoje stvarnosti. Daleko bi nas odvelo da navodimo sve hadise koji impliciraju da je Poslanik, s.a.v.s., imao vizionarski duh i koji vjernike, kao njegove sljedbenike, obavezuju da imaju razrađenu viziju budućnosti, tj. da iscrtaju konture i detalje bolje budućnosti.

Na prevlast pravničkog pristupa u tumačenju primarnih izvora i odsustvo jednog sveobuhvatnijeg pristupa ukazuju brojni savremeni mislioci. Tarik Ramadan će kazati da su muslimani opsjednuti normama i da se fokusiraju na tehničke stvari, a ne na više ciljeve.[27] Govoreći o strogo pravničkom pristupu, Ṭāhā Ǧābir al-ʻAlwānī (u. 2016.) primjećuje:

Fokusirajući se isključivo na pravni aspekt Kurʼan i sunneta, muslimani su počeli gubiti iz vida da Kurʼan i sunnet, uzeti kao jedinstvena cjelina, nastoje izgraditi ljudsko društvo i pomoći nam da razvijamo civilizaciju. Stoga, postoji potreba da se osvijetle i drugi apekti Kurʼana i sunneta kojima nije posvećeno dovoljno pažnje.[28]

Treći pristup koji predstavlja specifičnu formu redukcionističkog razumijevanja hadisa jeste ideološki pristup. Ovaj pristup u kontekstu hadisa podrazumijava usklađivanje razumijevanja hadisa s ideološkom matricom određene frakcije. Brojni savremeni mislioci mišljenja su da Šerijat nikada nije bio zloupotrebljavan kao danas. Do intrumentaliziranja Šerijata dolazi zbog toga što se u Kurʼan i hadise učitavaju značenja na temelju pukih pretpostavki i što se jedno od mogućih tumačenja apsolutizira. Takvo razumijevanje nerijetko je odraz nastojanja da određeni politički, sektaški i ini stavovi legitimiraju posredstvom Šerijata.

Takav pristup je kroz historiju poticao duh fatalizma i sektaštva te dovodio do beskrupulozne zloupotrebe hadisa. Tumačenje hadisa o predodređenju na način da oni podrazumijevaju nikakav ili eventaualno mizeran čovjekov utjecaj na svoju sudbinu jeste odraz takvog pristupa Čak su neki učenjaci na temelju hadisa tvrdili da je čovjeku još u majčinoj utrobi određeno da li će biti stanovnik Dženneta ili stanovnik Vatre. Dešavalo se i dešava da oni koji ne prihvataju neke hadise u kojima se predskazuje budućnost kao vjerodostojne ili ih tumače drugačije budu ekskumnicirani iz muslimanske zajednice od određene grupe muslimana, što daje dodatnog zamaha ionako prenaglašenom sektaštvu kod muslimana. Oni koji zastupaju takve eksklizivističke pristupe nerijetko zaboravljaju da i oni svoje stavove temelje na onome što nije kategorički ustanovljeno i da vjerovanja na kojima insistiraju zapravo nemaju nikakvog praktičnog značaja. Naprotiv, takva vjerovanja nerjetko doprinose razjedinjavanju muslimanskog korpusa i pospješuju inertnost muslimana.

Svjedoci smo i instrumentaliziranja hadisa u političke svrhe i zarad opravdavanja najgnusnijih zločina. Premda je ovo tema koja iziskuje zasebnu i opsežniju studiju, navest ćemo samo dvije ilustracije. Prva je vezana za hadise koji se koriste da se stane u kraj svakoj vrsti političkih sloboda u muslimanskim državama i pokušajima da se te države demokratiziraju, a koji govore o pokornosti vladaru. Druga ilustracija tiče se korištenja hadisa u kojima se predskazuje budućnost od ISIL-a i sličnih ekstremnih frakcija, čime se žele opravdati ideologije koje se samo nominalno mogu dovesti u vezu s islamom. Dovoljni je kazati da je „Dābiq“, naziv zvaničnog ISIL-ovog časopisa, preuzet iz jednog od hadisa u kojima se govori o događajima koji će prethoditi Smaku svijeta.

Prvi pristup zanemaruje univerzalnu relevatnost sunneta i njegov praktični značaj, drugi ne uzima u obzir sveobuhvatnost sunneta kao životnog programa, dok treći instrumentalizira sunnet. Prva posljedica ovakvih pristupa je da se propušta uvidjeti da je sunnet Poslanika, s.a.v.s., strateški planirati i pripremati se za budućnost. Druga posljedica je da se hadisi u kojima se najavljuje budućnost razumijevaju kroz informacijski sadržaj koji nude, a ne kroz funkciju koju imaju. Konačno, treća posljedica je da sunnet postaje sredstvo za zasnivanje ideologija i manipulaciju.  Stoga, da bi se hadisi koji se mogu dovesti u vezu s odnosom prema budućnosti ispravno razumijeli, oni se moraju iščitavati prvenstveno u svjetlu njihove smjerodavne funkcije, uzimajući u obzir sve poruke koje nose i apstrahirajući sve ideološki utemeljene pretpostavke.

Piše: Fadil Maljoki

Takvim 2019.

[1] Ernst Cassirer, Ogled o čovjeku, Naprijed, Rijeka, 1978., str. 78.

[2] Aḥmad b. Ḥanbal, Al-Musnad: Ashabi od kojih se prenosi veliki broj hadisa, Anas b. Mālik, r. ʻanhu, br. 13181.

[3] Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Predodređenje, Naredba da se bude jak, ne očajava, traži pomoć od Allaha i prepusti Allahovom određenju, br. 2664. Ovaj hadis bilježe i Ibn Māǧah i Aḥmad.

[4] At-Tirmidī, As-Sunan: Opis Sudnjeg dana..., Poglavlje, br. 2517.

[5] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Pojedinačna predanja, Prihvata se predanje iskrenog pojedinca o ezanu, namazu, postu, dužnostima i propisima, br.7257. Ovaj hadis bilježe i Muslim, Abū Dāwūd i An-Nasāī.

[6] ʻAbdulmalik b. Hišām, As-Sīratu n-nabawiyya, stručna obrada: ʻUmar ʻAbdussalām Tadmurī, 4 toma, Dāru l-kutubi l-ʻarabī, Bejrut, 1410/1990., tom III, str. 175.; Ibn Ḥaǧar al-ʻAsqalānī, Fatḥu l-Bārī: Šarḥu „Ṣaḥīḥi l-Buhārī“, stručna obrada: ʻAbdulʻazīz b. ʻAbdullāh b. Bāz i dr., 13 tomova, Dāru l-kutubi s-salafiyyah, Bez mjesta i godine izdanja, tom VII, str. 392-393.

[7] Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Brak, Dozvoljenost snošaja s dojiljom i pokuđenost „ʻazla“, br. 1442. Ovaj hadis bilježe i Abū Dāwūd, at-Tirmidī, an-Nasāī, Ibn Māǧah i Mālik.

[8] Ibn Hišām, As-Sīratu n-nabawiyyah, tom II, str. 263.

[9] Ibid., tom III, str. 26-27.

[10] At-Tirmidī, As-Sunan: Džihad, Dogovaranje, br. 1714.

[11] Tarik Ramadan, Stopama Božijeg poslanika: Pouke iz života Muhammeda, a.s., preveo s engleskog: Fikret Pašanović, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2010., str. 89-91.

[12] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Bitke, Bitka na Uhudu, br. 4043.; Ibn Hišām, As-Sīratu n-nabawiyyah, tom III, str. 29.

[13] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Bitke, Bitka na Muʼti u Šamu, br. 4261.

[14] Abū Dāwūd, As-Sunan: Nauka, Prenošenje od Sljedbenika knjige, br. 3645. Hadis bilježe i at-Tirmidī i Aḥmad b. Ḥanbal.

[15] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Vrline ashaba, Hidžra Vjerovjesnika, s.a.v.s., i njegovih drugova u Medinu, br. 3905.; Ibn Hišām, As-Sīratu n-nabawiyyah, tom II, str. 126.

[16] Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Upravljanje, Pokuđenost preuzimanja vlasti bez nužde, br. 1825.

[17] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Dove, Dova koja se uči prilikom donošenja odluke/traženja od Allaha onoga što je bolje, br. 6382.; Ovaj hadis bilježe i Abū Dāwūd, at-Tirmidī, an-Nasāī i Ibn Māǧah.

[18] Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Džihad i vojni pohodi, Pomoć meleka na Bedru i dozvola ratnog plijena, br. 1763.

[19] O svim spomenutim detaljima vezanim za Bitku na Hendeku v.: Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Bitke, Bitka na Hendeku, br. 4101-4102.; Aḥmad b. Ḥanbal, Al-Musnad: Kufljani, Al-Barāʼ b. ʻĀzib, br. 18994.; Ibn Hišām, As-Sīratu n-nabawiyya, tom III, str. 171.; Safvet Halilović; Sira: Životopis posljednjeg Allahovog poslanika, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011., str. 207-208.

[20] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Bitke, Bitka na Hendeku, br. 4103.

[21] Naprimjer v.: Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Vjerovanje, Pojašnjenje da je islam počeo s pojedincima..., br. 145.

[22] Abū Dāwūd, As-Sunan: Oružani sukobi, Okupljanje naroda protiv muslimana, br. 4297.

[23] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Smutnje, O tome da će doći vrijeme kada će se ibadet činiti kipovima, br. 7116. Ovaj hadis bilježi i Muslim.

[24] Al-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Ono što raznježuje srca, O smrtnim mukama, br. 6511. Ovaj hadis bilježi i Muslim.

[25] Ibid.: Vrline ashaba, O vrlinama ʻUmara b. al-Haṭṭāba..., br. 3688. Ovaj hadis bilježe i Muslim, Abū Dāwūd i at-Tirmidī.

[26] Ziauddin Sardar, O islamu, nauci i budućnosti (izbor tekstova), preveli s engleskog: Azra Mulović i Mirza Sarajkić, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2015., str. 55.

[27] Tarik Ramadan, Radikalna reforma, El-Kalem & CNS, Sarajevo, 2011., str. 265.

[28] Ṭāhā Ǧābir al-‘Alwānī, Reviving the Balance:The Authority of the Qur’an and the Status of the Sunnah, s arapskog prevela: Nancy Roberts, The International Institute for Islamic Thought, London & Washington, bez godine izdanja, str. 86.