Formuliranje ideja islamskog reformizma modernističkog usmjerenja u Bosni i Hercegovini je započelo djelovanjem kruga muslimanskih prosvjetitelja u kome su bili Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839-1902.), Safvet-beg Bašagić (1870-1934.), Osman Nuri Hadžić (1869-1937.), Edhem Mulabdić (1862-1954.) i dr. Oni su sebi postavili za cilj da, oslanjajući se na učenje "pravog islama" (wahren islam), izvrše kulturni preporod bosanskohercegovačkih muslimana. Zbog toga su bili pretežno okupirani pitanjima odnosa islama i moderne kulture, napretka, razlozima muslimanskog nazadovanja itd.
Svoje ideje promovirali su u "Beharu", petnaestodnevnom časopisu koji je izlazio u vremenu od 1. V 1900. do 1. II 1911. god., a cilj mu je bio moralno i materijalno uzdizanje Bošnjaka u skladu sa "novim vremenima" i savremenom naukom. Usvajanje evropske civilizacije uz očuvanje islamske vjere i moralnih vrijednosti predstavljalo je okosnicu programske orijentacije časopisa. Takvim stavovima oni su se udaljili od tradicionalne uleme, tako da se od1890-tih u Bosni i Hercegovini javlja razlika između "inteligencije" (svjetovnih intelektualaca) i "ilmije" (islamskih učenjaka).
Početkom prve decenije XX st. povećava se krug moderno obrazovane muslimanske inteligencije, posebno iz reda onih koji završavaju Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu. Snažan podsticaj vjerskom modernizmu u to doba predstavlja djelovanje Mehmeda Džemalu'd-dina Čauševića (1870-1938.), čija misao i angažman teku u znaku umjerenog vjerskog modernizma, prosvjetiteljstva i panislamizma.
Od polovine četvrte decenije XX st. ideje vjerskog modernizma dobijaju sljedbenike u osobama muslimanskih studenata na Univerzitetu El-Ezher u Kairu. Među njima se posebno ističe Husein Đozo (1912-1982.).
Također su se kao vjerski modernisti isticali Salih-beg Bakamović (1889-1936.), Šukrija Alagić (rođ. 1881.), Salih Hadžialić, Mehmed Begović, Abdullah Bušatlić (1871-1946.), Fehim Spaho, Ibrahim Hodžić i dr.
Safvet-beg Bašagić će, definirajući prvi hadis u nizu članaka pod naslovom "Sto i jedan hadisi šerif" u kojima komentariše predaje različitog sadržaja, reći da hadis prvotno znači pripovijest, predaja (tradicija), a ističući osnovnu ulogu hadisa vrlo koncizno kazati da se "Kur'an tumači i nadopunjuje s hadisi šerifima".
U jednom od hadisa pohvalno govori o materijalnom bogatstvu, pa navodi riječi Sufjana Es-Sevrija: "Mal je u ovo vrijeme oruđe pravovjernika" nakon čega kaže: "Kad se tako mislilo u onom zemanu, onda pogotovu danas treba da bude lozinka svih muslima u cijelome svijetu, jer je bogatstvo usko skopčano sa blagostanjem i samosvijesti svih prosvijećenih naroda".
Tumačenje hadisa o pohvalnosti stida koristi da se kritički osvrne na ponašanje svjetovnih modernista. Istina, on ukazuje na potrebu praćenja modernih kretanja, posebno kada je u pitanju obrazovanje:
"Ko misli da nama ne treba moderno obrazovanih ljudi, taj nejma pojma o svijetu, taj ne vidi dalje od nosa...", ali žestoko osuđuje potpuno zabacivanje za leđa tradicionalnih vrijednosti, pa kaže: "...jer, ko metne obraz pod noge, njemu je svejedno: ili ga psovao ili ga blagosivao. Kad se naš poskok moderno naobrazi, onda jošdobije neka svojstva amerikanske čegrtuše. Takove obrazovane živine je glavno obilježje: bezobrazno uobraženje. Ona vam čegrta na sve strane, viče na glas: evo mene – nemam obraza, ali imam uobraženje, da sam obrazovana zmija. Ja vas uhodim, psujem i klevetam usmeno i pismeno, ali opet ne možete me se otresti, jer sam ja gmaz, koji izlučuje priljepčivu tvar kao spuž i štrca otrov kao čegrtuša.
Bašagić nam skreće pažnju i kako se prema njima odnositi: Čuvajte se dakle takovih propalica, jer je u njih na obrazu debela koža kao đonpara, a na očima crne đozluke, da ne možete kroz njih vidjeti opačine, koje im iz duše vire.
Ništa manje Bašagić nije kritički raspoložen ni prema pasivnim i inertnim tradicionalistima kojima kazuje: ...kada ćete stupiti na pravi put? – vi, koji se tuđite, od svake napredne misli, - vi, koji predate pred svakim kulturnim pokretom, - vi, koji izbjegavate svaku islamsku zadrugu i društvenu zajednicu – šta velite, mislite i u što se uzdate: u ovaj ili onaj svijet!?
Kod uleme također primjećuje njihovu odbojnost prema svemu što je savremeno, prenaglašavanje tradicije i ponašanje kao da su jedino oni, u odnosu na sve ostale, posjednici istine:
Zar ne zna nesretnik, da danas dvije stotine i pedeset milijuna muslima, kojih inteligencija kroz cijeli vijek uči mantik i meaniju, stenje pod jarmom modernih znanosti: matematike, fizike, kemije itd. Zar ne zna da je nosioc Islama rekao ashabima: Vi se bolje razumijete u svijetske poslove nego li ja..., to jest: mogu kao čovjek i pogriješiti, jer je griješiti ljudsko. 'Sadeka resulullah!' a danas naše dere-hodže drže sebe da su nepogrešivi, a da sve mora biti dobro, pravo i istinito, što oni misle i kazuju.
Bašagić ponovo kritizira nedovoljno izražen patriotizam i nesudjelovanje tradicionalista u općekorisnim akcijama koje razna društva i udruženja pokreću u to vrijeme pa kaže: "Mislim da ne ću pogriješiti, ako rečem da viša polovina naših dušobrižnika ne poznaje riječi: domovina, vrlina, pristojnost, ljudstvo, bratstvo, sloga, gajret itd., pa kako da očekujemo od naše mladeži, da nam bude ljudski uzgojena?"Bašagić je protiv izolacije makar se ona opravdavala očuvanjem tradicionalnog učenja i prakse iako je svjestan da ulaženje u savremeni način života dovodi do rastakanja tradicionalnih normi ponašanja i poprimanja navika i prakse drugih: "...jer u borbi za život i opstanak mora čovjek da se laća poštene privrede, ako neće da živi o tuđem znanju i tuđoj muci. Dakle mora općiti s ostalim svijetom, a općenje s ostalim svijetom je nemoguće bez nekih slabih strana običnih ljudi..."
U društvenim, kao i u drugim pitanjima, prvenstveno se osvrće na islamski stav o njima. Tako će o emanicipaciji žene reći:
Mišljenje o potpunoj emancipaciji žene nas nije nikada zagrijalo, a mislimo, da su rijetki muslimani koje bi to moglo zagrijati, jer dolazi u očit sukob s načelima islama, ali da se poboljša stanje žene, da joj se pruži toliko naobrazbe, koliko joj treba kao gospodarici u kući, to mora svaki uviđeni muslim zagovarati i propovijedati.
Činjenicu da je ekstremnost u bilo kom smislu strana stanovnicima ovog podneblja Bašagić ističe riječima: Hadži Lojina vremena više se ne vraćaju, kad su se morale hoćeš-nećeš svlaćiti tijesne haljine, izuvati kundure i brijati glave. Taj karamatizam hvala Bogu u nas nije dugo trajao, za to i njegov utjecaj na masu naroda ne će dugo trajati; već su mu dani odbijeni.
Mehmed Džemaluddin Čaušević je od samog dolaska na položaj vjerskog poglavara bosanskohercegovačkih muslimana istupio sa stavovima koji su odudarali od načina mišljenja tradicionalne uleme (potpisao proglas o osnivanju "Gajretove" banke, dao pozitivno mišljenje austro-ugarskoj vojnoj komandi i nadležnim jugoslovenskim vlastima o nošenju kapa sa obodom za oficire islamske vjeroispovijesti, isticao da se islamsko pravo ne protivi otkrivanju lica žene te da musliman može nositi šešir...)
Iako za hadis, odn. sunnet kaže da govore o "putu ili stazi kojom je išao Božiji Poslanik, i o riječima koje je on govorio, pa je prema tome iza Kur'ana drugi izvor islama"36 ipak ga ne smatra samostalnimizvorom, nego kaže da je "hadise s greškom"37 dovoljno "isporediti sa uzvišenim Kur'anom. Jer Kur'an je najveća riznica Islama i samo hadisi koji se s njim slažu mogu se primiti, a koji se ne slažu ne mogu se primiti."
Kada na drugom mjestu ukazuje na načine razaznavanja lažnih predaja ponovno naglašava potrebu poređenja takvih hadisa sa kur'anskim ajetima uopće ne spominjući poređenje sa drugim vjerodostojnim predajama.
Vrlo često Čaušević nastoji racionalno pojasniti određene hadiske tekstove, pa i one koji govore o mu‘džizama, kakav je slučaj sa raspolućivanjem Mjeseca. On naglašava da ovaj događaj prenosi nekoliko odabranih ashaba, da te predaje "prihvataju Buharija i Muslim i stoga nema mjesta i mogućnosti da se ovaj događaj u biti svojoj osporava i kritikuje". U nastavku on na svoj način objašnjava da se ipak radilo samo o pomračenju Mjeseca.38
Kada je u pitanju uvažavanje hadiskih zbirki, kaže da je "naš najpouzdaniji dokaz i oslonac Buharija. Buharija u pogledu sigurnosti svojih navoda stoji iznad svih sabirača i pisaca hadiskih djela. Prema tome, ovi navodi Muslimovi (o izjavama Ebu Musa El-Eš‘arija o surama koje nisu obuhvaćene redakcijom Kur'ana u vrijeme Osmana – primj. Z. H.), nijesu i Buharijini navodi, nego samo Muslimovo pričanje".
Kako navodi Tajib Okić, Džemaludin Čaušević "zabacuje sve apokaliptičke hadise (koji sadrže kakvo pretskazanje i proricanje) ma ti hadisi našli mesta čak i u autentičnim zbornicima El-Buharija i Muslima kao potpuno ispravni sa formalne strane. Prema njegovom mišljenju, svi proročanski hadisi kose se sa Kur'anom, koji veli da sem Boga niko ne zna 'gajb' (skriveno, nepoznato), a tradicija koja se protivi jasnom slovu Kur'ana jest apokrifna."
Čaušević naglašava autoritativnost temeljnih hadiskih zbirki El-Buharija i Muslima, o čemu smo već govorili kod slučaja raspolućivanja Mjeseca, ali ipak na osnovu osobnog promišljanjakur'anskih ajeta osporava vjerodostojnost apokaliptičnih predaja. Prevodeći i tumačeći kur'anske ajete koji govore o predznacima Sudnjega dana, govorit će o onome što je ranije osporavao.
Prema Mehmedu Begoviću, sunnet je drugi izvor šerijatskog prava. "Nauka o islamu", kako on kaže, "razumijeva pod ovim pojmom Muhammedove izreke, njegov način života i napokon prećutno odobrenje tuđih djela pod uslovom da je on to učinio pošto je već počeo propovijedati islamsku vjeru".
Begović ističe da "sve naredbe koje je Muhamed izdao kao šef islamske države, zapovesti kao vrhovni sudija i njegova ostala pravna tumačenja, poslužila su kao materijal za izradu šerijatskog prava" iz čega se vidi da je uočavao razliku pozicija sa kojih govori Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem), ali o opsegu normativnosti onoga što Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) govori ili čini sa tih pozicija ništa ne govori.
Naglašava da je sunnet samostalan vjerski izvor jer "u šerijatskom pravu ima dosta ustanova koje se isključivo osnivaju na hadisima. Kao primjer dovoljno je navesti one ustanove koje još i danas imaju važnost u socialnom životu naših muslimana. To su verske zadužbine (vakufi), pravo prvokupa (šuf‘a) i brak maloletnih (džebr)".
Abdullah Ajni Bušatlić, šerijatski sudac i pomoćni nastavnik šerijatskog postupnika pri Šerijatskoj-sudačkoj školi u Sarajevu, definirajući hadis, kaže:
Svi ti govori, razgovori, tumačenja Kur'ana, vršenja obreda, poslovanja i odobravanja nekih radnji i postupaka, kao i vladanje i vojevanje, pa i sav ostali njegov rad i postupak u pojedinostima sačinjavaju hadis, tj. islamsku tradiciju.
Iako iznosi ovakvu definiciju hadisa svojstvenu tradicionalistima, ipak će u drugim svojim radovima podržavati tadašnjeg reisa Čauševića u njegovim stavovima o neobaveznosti pokrivanja lica žene i pisati odgovore na radove krajnje tradicijskog usmjerenja Čokića i Karabega.
Smatra da nošenje šešira nije protivno islamu, ukoliko se nošenjem šešira ne manifestira želja da se postane kršćanin. "Islam ne gleda ko je u fesu, a ko je u šeširu."Fehim Spaho u Panislamskoj ideji ističe da "muslimanima vjera ne zabranjuje da budu politički podvrgnuti neislamskoj državi, da se milioni muslimana u to doba nalaze u takvoj situaciji, u svjetovnim stvarima se pokoravaju zakonima svojih vlada i na mnogo mjesta su najvjerniji podanici."
U radu Tumačenje šerijatsko-pravnih pitanja kod nas, kao tadašnji reisu’l-ulema, založio se za novo tumačenje Šerijata u skladu sa zahtjevima i potrebama novog vremena potencirajući na mijenjanju konkretnih, detaljnih propisa, za razliku od općih propisa koji su nepromjenljivi.
On na određen način sužava pojam dina i oblasti koje islamski propisi mogu normirati, pa tako kaže da se "...u nas i danas pojavljuju pitanja koja i nijesu čisto vjerska, a za njih se traži ipak rješenje, da li su po Šerijatu dozvoljena ili nijesu...".
Dalje kaže da se fikhska pitanja koja su zasnovana na običaju moraju mijenjati osobito izmjenom vremena u kojima se živi... jer čim se vremena mijenjaju, mijenjaju se i potrebe ljudi kao i njihovi običaji...
Sklad između zahtjeva šerijata i savremenih životnih potreba omogućava lakšu integraciju sljedbenika islama u društvo u kojem žive i šerijatski propisi nailaze na opće privaćanje od svih slojeva društva. Spaho kaže:
Ako primjenjivanje šerijatskih propisa ide uporedo sa životom i naukom, time Islam nalazi lakšeg razumijevanja u širokim slojevima ljudstva, uspješnije prikuplja pristaše, a ljudi od nauke pridaju mu ono poštovanje koje mu zaista i pripada. Time se samo još jače osigurava njegova velika misija i onaj vječni opstanak do sudnjeg dana koji mu je Bog dž. š. namijenio.
Kritizira one koji bez dovoljnog pronicanja u životne okolnosti olahko iznose šerijatske stavove o određenim pitanjima, pa kada su u pitanju mješoviti brakovi, on kaže: Njega (pisca o ovoj temi tradicionalnih nazora – primj. Z. H.) se više nije ticalo što takvi brakovi nanose našoj zajednici toliko štete, on nije htio da se obazire na život koji mimo njega teče i ne pitajući ga za njegova izlaganja i tumačenja.U vrijeme Spahe aktualno je bilo i pitanje kalendara, da li se pojava mlađaka može utvrditi na naučnoj osnovi ili ga treba vidjeti golim okom. On kritizira one koji istrajavaju u tvrdnji da je neophodno da se mlađak vidi golim okom riječima: Takvog se kritičara ništa ne tiče, što će pri takvoj praksi padati naši mubarek dani u raznim mjestima u različite dane. Za njega napredak astronomske nauke i ne postoji... Da li ovakvo tumačenje šerijatskih propisa, koje je u očitoj opreci sa savremenom naukom, može pribaviti Islamu pristaša i zagovornika u naučnom svijetu?
Svoj rad Spaho završava riječima:
Eto, ova dva-tri primjera dovoljna su da ukažu put, kojim ne bi trebalo ići, jer ne odgovara današnjim prilikama. Islam je utvrdio svoje temeljne principe, Šerijat ima svoju ahkami kullijju, i u to niti smijemo, niti hoćemo da diramo. Ali u tumačenju detaljnih propisa (ahkami džuzijje), naročito onih koji su zasnovani na urfu i adetu, moramo se obazirati na tok i razvitak ljudskog života, kao i na savremenu nauku. Inače nije samo da stojimo na mrtvoj tačci, već se vraćamo natrag. A ja kažem da i u ovom pitanju treba da idemo samo naprijed – nikako natrag!
Osman Nuri Hadžić kaže da "hadisi, budući da nemaju karakter dogme, vjernici su prema njegovim napomenama i praktičnim primjerima postupali, njegove izreke i uzrečice pamtili i drugima prepričavali, ali ih nisu pisali." Dalje kaže da je Muhammed (sallallahu ‘alejhi ve sellem) često isticao da je čovjek kao i ostali: "U onom što vam u svoje ime kažem, mogu imati i pravo, a mogu i pogriješiti, jer sam čovjek; ali sve što vam kažem kao Božiju revelaciju, to je čista i apsolutna istina."
Ističe da je Muhammed (sallallahu ‘alejhi ve sellem) prikazivan na isuviše mistificirajući i mitologizirajući način, pa kaže:
...Neki njegovi biografi, komentatori Kur'ana i sabirači hadisa, isprepletali su mu život i rad tolikim bajkama i fantastičnim izmišljotinama da je teško u toj mješovitosti istine i mašte raspoznati njegovu pravu ličnost. Predmet je bio nada sve sabran i promišljen, oni su mu na leđa natovarili toliko uzrečica i izreka koje on, da je živio četiri svoja vijeka, ne bi mogao izgovoriti. Ašto je još gore, većina tih izreka ni svojom formom ni sadržinom ne odgovaraju njegovoj nauci ni njegovom karakteru.
Poriče sve vjerodostojne hadise koji govore o Poslanikovom (sallallahu ‘alejhi ve sellem) noćnom uzdignuću u nebeske sfere smatrajući ih "fantastičnim bajkama, koje je mogla smisliti samo raspaljena istočnjačka mašta, a o kojima u Kur'anu nigdje ni pomena nema i o kojima Muhammed a.s. nije nikad govorio."
Poriče, također, uobičajeno razumijevanje šefa‘ata, već smatra da ga je moguće shvatiti samo na način "da su sretni i blagosloveni na oba sveta svi oni koji iskreno i predano veruju u Božiju objavu i po njoj se i po primeru Božijeg poslanika upravljaju... jer islam u svojim osnovnim principima ne pozna otkup greha ni tuđim žrtvama ni ma čijom molitvom i posredovanjem..."
Iščuđava se velikom broju hadisa koji su sabrani u hadiskim djelima pa kaže da "danas imamo zbirke koje sadrže pedeset hiljada hadisa. Da je Muhamed a.s. živio četiri vijeka svoja, ne bi bio toliko izgovorio; on, koji nikad ni prstom nije maknuo a da to nije imalo neki smisao".
U djelu Muhamed a. s. i Kur'an negira status džihada kao "svetog rata" koji bi imao karakter trajne dogme za svakog vjernika. Pobija vjersku obaveznost određene nošnje muslimana smatrajući da o tome osnovni izvori islama ništa ne govore. Nakon toga kaže: ...skovan je i hadis koji Muhamed a. s. sigurno nije nikad rekao i koji se protivi cijelom duhu njegove nauke, a glasi: "Ko se izjednači sa jednim inovjernim narodom postaje njegov, kao i on". Dalje nastavljariječima da je "na osnovu ovog lažnog hadisa tadanja i docnija nedoučena ulema izvela tako apsurdne principe i zaključke da muslimanima ako bi se toga držali, naprosto nije moguće živjeti u zajednici sa drugim vjerama i nacijama". Također, odvaja položaj žene prema islamskim izvorima od devijacija u istoriji muslimana... itd.
Husein Đozo (1912-1982.) kaže da je i u svim drugim koncepcijama Kur'an ostavio velike mogućnosti prilagođavanja u njihovoj primjeni. Koliko je Kur'an u tome otišao daleko najbolje se vidi iz činjenice što čak ni koncepciju namaza i zekata nije precizirao. Ja ovo često podvlačim – kaže Husein Đozo u djelu Islam u vremenu – jer je zaista vrlo karakteristično za dinamičnost kur’anske misli.
Za sunnet u početku kaže da je to "autentična primjena kur’anske misli”, ali nakon toga naglašava da se "neminovno sada postavlja pitanje prave razrade i praktične primjene ovih koncepcija i da li jedna razrada, bez obzira čija je, može biti obavezna i za druge, kasnije generacije". Dalje će reći da "nije sporno da ovo pravo (razrade i primjene temeljnih koncepcija – primj. Z. H.) pripada svakoj generaciji i da se prenosi s jedne strane na drugu. Nije isto tako sporno da razrada jedne generacije ne obavezuje drugu. Idžtihad, ma čiji bio, ne obavezuje druge. To je, kad se radi o kasnijim generacijama".
U nastavku poglavlja Kur'an u djelu Islam u vremenu Đozo govori o normativnosti Poslanikova (sallallahu ‘alejhi ve sellem) sunneta:
Međutim, kad se radi o razradi Muhammeda (alejhi's-selam) i prvih generacija, stvar izgleda drukčije. Dosada se ta razrada i primjena smatrala neprikosnovenom i obaveznom. A da li je ispravno dati svim rješenjima i svim oblicima praktične primjene kur’anske misli iz tog perioda takav karakter? Može li se tvrditi da sva ta rješenja imaju vječnu vrijednost? Da nije možda bilo i takvih rješenja koja su bila uslovljena i privremenog karaktera? Potrebno je odmah napomenuti, da se ne radi o svim rješenjima. Riječ je o rješenjima koja spadaju u nadležnost i domen idžtihada, naime o rješenjima iz oblasti društvenog života. Rješenja iz oblasti vjerovanja i ibadeta (namaz) ne dolaze u obzir.Ovim stavom Đozo uspostavlja jasnu distinkciju između normativnosti hadisa koji govore o vjerovanju i ibadetu (svodeći ga samo na namaz) i hadisa koji govore o oblastima društvenog života. U nastavku kaže:
Kur’anske koncepcije i principi koji se odnose na društveni, ekonomski i politički život ne mogu imati jedanput za uvijek date razrade i forme primjene. To se odnosi na Muhammedovu (alejhi’s-selam) razradu. Mnoga rješenja u ovoj razradi bila su diktirana i determinisana određenim prilikama, pa ne mogu imati trajnu vrijednost. Zato nam najbolje može poslužiti kao primjer sadekai-fitr. Određeni iznos sadekai’-fitra potpuno je odgovarao prvom pustinjskom, siromašnom i primitivnom arapskom društvu. Slično je i sa stopom zekata. Život je u stalnom razvoju, pa su i njegove potrebe, isto tako, u stalnom razvoju. Ako je stopa od 2,50% mogla podmiriti potrebe jednog primitivnog društva u pustinji prije 1400 godina, ili iznos od 400 do 500 starih dinara pokriti potrebe jednodnevne prehrane za jednu osobu, očito je da to danas ni izdaleka ne može. Zbog toga, čini mi se, da ne griješim, kad postavljam pitanje stope zekata i iznosa sadekai-fitre. Smatram da je to potpuno u duhu kur’anske misli.
Đozo svojim stavom o historijskoj uvjetovanosti određenih normi koje se odnose na ibadet (zekat, sadeka-i fitr i sl.) a zasnovane su na hadisima Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) iznosi isuviše liberalan stav čak i za vjerske moderniste. Većina njih insistira na razdavajanju sunneta koji reguliše odnose čovjeka i Boga (ibadet) i koji je za njih normativnog karaktera, i onog koji reguliše međuljudske odnose koji se sa promjenom društvenih prilika i sam može mijenjati. Međutim, on zagovara izmjenu i onih normi koje regulišu same propise ibadeta.
Svjestan moguće kritike, on pojašnjava značaj sunneta, ali naglašava da treba razumijevati duh, a ne čistu formu propisa:
Bilo bi sasvim pogrešno misliti da se ovim umanjuje vrijednost sunneta kao jednog od osnovnih izvora islamskog zakonodavstva. Niko ne osporava niti može osporavati važnost prakse Božijeg Poslanika (alejhi's-selam) i njegovih drugova. To uopće ne dolazi u pitanje. Neosporno je, da sunnet po važnosti zauzima poslijeKur'ana drugo mjesto kao izvor. Ali u čemu se to sastoji? Da li u prihvaćanju svih pojedinosti te prakse kao gotovih rješenja jedanput zauvijek datih, ili prihvaćanja prakse kao načina primjene kur’anske misli na probleme života? U tome je suština ovog pitanja.
Naglašava ljudsku dimenziju Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) i uvjetovanost sunneta konkretnim historijskim prilikama u kojima je on živio:
Ne može se nikako poreći da Muhammedova (alejhi's-selam) razrada i primjena islamske misli nije bila uslovljena i determinisana potrebama, problemima i uslovima datog istorijskog trenutka.
(...)
Ovako uslovljene i determinirane forme primjene islamske misli, ne mogu biti vječne i nepromjenjive. Moramo prihvatiti kao nepobitnu činjenicu da je primjena islamskih koncepcija i principa stvar idžtihada, naime, stvar ljudske procjene. Oblici praktične primjene se mijenjaju i prilagođavaju stvarnim potrebama vremena i društvenog razvoja. To važi i za Muhammedovu primjenu, ukoliko se tiče oblasti života. Od ovoga se izuzimaju oblasti ibadeta i akaida.
Ovim dalekosežnim primjerom (slučaj odbijanja davanja zekata kategoriji mu’ellefetu’l-kulub – prim Z.H.) Omer je pokazao put kojim je trebalo ići u primjeni i razradi islamskih principa. Njegov stav nam nedvosmisleno govori o tome da je Muhammedova (alejhi's-selam) primjena bila uslovljena datim okolnostima i da sve njegove takve odredbe mogu biti u drukčijim prilikama podvrgnute izmjenama, jer se radi o idžtihadu.
Đozo dalje ističe da je ovo jedino ispravno razumijevanje sunneta, jer samo na ovaj način on postaje živ i dinamičan mehanizam koji je u stalnom kretanju i razvoju. Tragično je, prema njegovom mišljenju, gledati na "riječi i slova, a ne na misao i duh, uzimati u obzir formu, a ne suštinu".
Ibrahim Hodžić naglašava da je Božiji Poslanik (sallallahu ‘alejhi ve sellem) najbolji primjer i uzor u koga se svi muslimanitrebaju ugledati, pa ga slijediti i oponašati, jer samo dosljednim i ustrajnim slijeđenjem ispunjenim ljubavlju može se biti na njegovom putu. Ipak jako naglašava ljudsku dimenziju Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem) kada kaže: "Pejgamber a.s. nije bio neki nadljudski prorok, već uzor čovjek, u kojeg se svi ljudi mogu moralno ugledati. – 'Zbilja vi u Božijem Poslaniku imate najbolji uzor'. A uzor običnom čovjeku može biti samo običan čovjek, ali sa najljepšim ljudskim vrlinama".
On ističe da vjeruje u "sahih-hadise", ali ipak kada je riječ o hadisima koji govore o apokaliptičnim dešavanjima, iako su vjerodostojni, olahko ih odbacuje. Tumačeći na svoj način poznatu misao Ibn Rušda o nemogućnosti postojanja dvostruke istine, što po Hodžiću znači da svaku predaju i svako pitanje treba uporediti s Kur'anom, pa ako se ne može dovesti u sklad s kur'anskom istinom (istakao Z. H.), to ne može ni biti istina Hodžić poriče vjerodostojnost svih predaja, makar se nalazile i u najautentičnijim zbirkama hadisa, koje govore o predznacima Sudnjega dana jer se, prema njegovom mišljenju, ne slažu sa brojnim kur'anskim ajetima u kojima se govori o iznenadnom nastupanju Sudnjeg časa.
On nije ni pokušao uskladiti vjerodostojne hadise koji govore o različitim kataklizmama, koje će se očitovati ne samo u duhovnom, moralnom, nego i u pojavnom svijetu, u prirodi, a koje će prethoditi Smaku svijeta, sa kur'anskim ajetima koji govore da će, bez obzira na sve te predznake koji su nagoviješteni bilo kur'anskim ili hadiskim tekstovima, ipak Sudnji dan neočekivano i iznenada nastupiti.
Hodžić takve hadise opisuje kao "proricateljska" nagađanja i naslućivanja nastanka Smaka svijeta, odn. da su proizvod nečije mašte i fantazije i apsolutno ih ne prihvata.
On vrlo sumnjičavo gleda i na interpretativnu tradiciju najvećih islamskih znanstvenika prvih stoljeća islama govoreći da su tvrdnje o superiornosti i neoborivosti starih naučnih autoriteta i o tome da je njihovo mišljenje u svemu najautoritativnije "stvorile u islamu uspavljujuću tradiciju, sasvim neadekvatnu pokretačkoj misli Kur'ana i nedoraslu za razvitak progresivnog mišljenja. Tu je, dakle, porijeklo statične (nepokretne) misli u islamu i inferiorne situacije islamskog svijeta. Jer čime drugim da nadahnjuje čovjeka takvo izokrenutovjerovanje – o sve naprednijoj prošlosti ukoliko je starija?! Kakav mentalitet stvara takvo vjerovanje?!"
***
Svjesni društvenopolitičkih prilika i kulturnocivilizacijskog okruženja u kojem žive, vjerski modernisti insistiraju na onome što je, prema njihovu mišljenju, bitno i esencijalno u vjeri i traže da se to poštuje i prakticira, a, s druge strane, spremni su se odreći, za njih, marginalnih i efemernih pojava iako će tradicionalisti te pojave smatrati čak simbolima islama. Tako reis Čaušević kaže: "...Draže mi je vidjeti muslimanku otvorena lica da pošteno radi i zarađuje u svojoj radnji, nego li vidjeti one nazovi zastrte, što se klatare i koketiraju... Iz ovoga se svega ne smije razumjeti da ja govorim: "Otkrijte svoje žene!" to meni nije ni na kraj pameti... ja samo vodim računa o onom što postoji, što će doći i što mora doći."
Insistiraju na korištenju na najbolji način i u najvećoj mogućoj mjeri dostignućima savremene nauke i primjeni njene tehnologije. Smatraju da se treba prilagođavati zahtjevima vremena u kojem se živi, o čemu jasno svjedoče riječi samog Čauševića: Velika je ludost bila misliti da će drugi čekati i gledati na nas ili da će se vrijeme okrenuti prema našoj želji... Svijet se kreće naprijed, pa ako se i mi ne budemo ravnali prema duhu vremena, bićemo pregaženi... Snagu vida Bog je postavio tako da gledamo naprijed, a ne da idemo natrag.
Oni sunnet, i uopće tradiciju islama, pokušavaju razumijevati kao živo iskustvo na osnovu kojeg će moći uočavati i rješavati probleme trenutka u kojem žive, odn. posredovati svoju sadašnjost kroz duh sunneta Božijeg Poslanika (sallallahu ‘alejhi ve sellem).
Vjerski modernisti ne insistiraju na gotovim rješenjima prvih generacija muslimana, nego na duhu tih normi, odn. duhu islama. Uz vjersko obrazovanje koje su posjedovali bili su dobro upućeni i u društvenopolitička kretanja i probleme čovjeka njihovog doba te su, svako sa svoje pozicije, pokušavali dati adekvatne odgovore, zbog čega su vrlo često optuživani (uglavnom od tradicionalista) da su pod snažnim nemuslimanskim utjecajem (orijentalista, ahmedijskog učenja, komunističke idologije i sl.).

Autor: Zuhdija Hasanović