Još od početka svoje misije Poslanik, s.a.v.s., afirmirao je ljudsko dostojanstvo i nastojao iskorijeniti vjerovanja, običaje i institucije koje su bile zapreka takvoj afirmaciji. Brojni hadisi nastoje promijeniti postojeću recepciju kriterija dostojanstva.
Ljudsko dostojanstvo, kao vrijednost koju dijele svi ljudi na temelju svoje čovječnosti a iz koje proizlazi dužnost međusobnog poštovanja i samopoštovanja odnosno pravo na poštovanje, ukorijenjeno je u kurʼanski koncept odlikovanosti čovjeka i njegove misije Božijeg namjesnika na Zemlji kojem je sve podređeno. U ovom radu govorit ćemo o ljudskom dostojanstvu u Poslanikovoj, s.a.v.s., zaostavštini, i to kroz tri međusobno povezana i isprepletena aspekta, a to su: promjena kriterija dostojanstva, lijep i korektan odnos prema ugroženim kategorijama društva i smjernice Poslanika, s.a.v.s., kroz čije se slijeđenje iskazuje poštovanje prema drugome i samopoštovanje.
Još od početka svoje misije Poslanik, s.a.v.s., afirmirao je ljudsko dostojanstvo i nastojao iskorijeniti vjerovanja, običaje i institucije koje su bile zapreka takvoj afirmaciji. Brojni hadisi nastoje promijeniti postojeću recepciju kriterija dostojanstva. Na Oprosnom hadžu Poslanik, s.a.v.s., obratio se svojim sljedbenicima kojih je bilo preko 100.000. To je bio prvi i posljednji put da se obratio pred tako velikom skupinom ljudi. Fokus njegove hutbe, interesantno je, bilo je dostojanstvo ljudi. Shodno verziji te hutbe koju je zabilježio Muslim, Poslanik, s.a.v.s., je, pored ostalog, kazao: „Vaša krv i vaši imeci sveti su kao što je svet ovaj vaš dan u ovom vašem mjesecu i ovom vašem gradu. Džahilijetska krv je poništena... Bojte se Allaha kada su u pitanju vaše žene...“[1] Prema verziji koju je zabilježio Ahmed b. Hanbel, Poslanik, s.a.v.s., je na hutbi izgovorio i ove riječi: „O, ljudi, vaš Gospodar je jedan i vaš (pra)otac je jedan. Nema prednost Arap nad ne-Arapom niti ne-Arap nad Arapom. Nema prednost crvena rasa nad crnom niti ima crna rasa nad crvenom, osim po stepenu svijesti o Allahu.“[2]
Doba neznanja, kako se u literaturi označava period prije pojave Muhammeda, s.a.v.s., karakterizirala je velika neravnopravnost među ljudima po različitim šavovima. Poznato je, primjera radi, da su Arapi, kao što Kurʼan o tome svjedoči, zakopavali živu žensku djecu zbog sramote, da je vladala plemeska ostrašćenost, da su robovi bili roba s kojom su njihovi vlasnici mogli raspolagati kako žele i tome sl. Poslanik, s.a.v.s., je na sve moguće načine nastojati postisnuti prenaglašavanje različitih elemenata identiteta na račun ljudskog dostojanstva.
Vjera kao krucijalna vrijednost koju je Poslanik, s.a.v.s., donio i temelj identiteta zajednice kojoj je pripadao nije smijela biti zaprekom dostojanstvenog odnosa prema nemuslimanima. Život nemuslimana koji nije bio u ratnom sukobu sa muslimanima, shodno hadisima, jednako je, vrijedan kao život muslimana. Poslanikovo, s.a.v.s., upozorenje shodno kojem „onaj ko ubije nemuslimana s kojim muslimani imaju ugovor o nenapadanju neće osjetiti miris Dženneta, iako se njegov miris osjeća na udaljenosti od četrdeset godina hoda“,[3] najzornije svjedoči o tome. Shodno učenju Poslanika, s.a.v.s., nema razlike u stepenu grijeha između nepravde koja se učini muslimanu i nepravde koja se učini nemuslimanu. Ni u jednom hadisu u kojem se spominje onaj kojem je učinjena nepravda (maẓlūm) ne pravi se razlika između muslimana i nemuslimana. U jednom hadisu se, čak, tvrdi da se dova nemuslimana kojem je učinjena nepravda ne odbija.[4] Jedan od najeklatantnijih primjera dostojanstvenog odnosa prema nemuslimanima iz Poslanikove, s.a.v.s., zaostavštine je njegovo ustajanje u znak poštovanja prema umrlom jevreju. Ashabima je bio čudan taj Poslanikov, s.a.v.s., postupak koji se odigravao pred njihovim očima kada je prošla dženaza jevreja, pa su mu skrenuli pažnju da je riječ o jevreju. Želeći da ih pouči da je takav njegov postupak odraz poštovanja prema čovjeku, retorički ih je upitao: Zar on nije čovjek?![5] Poslanikov, s.a.v.s., odnos prema ljudima nije bio određen različitim elementima njihovog identiteta, već njihovom ljudskošću, stručnošću i sposobnostima te njihovim odnosom prema njemu i muslimanima. Posebno je cijenio i dobro činio onim nemuslimanima koji su imali korektan odnos prema njemu i drugima, bili oni jevreji, kršćani ili mnogobošci. Primjera za to je mnogo, a jedan od njih je njegov odnos prema idolopokloniku po imenu El-Mutʻim b. ʻAdijj. Ovaj idolopoklonik poznat je po tome što se zagovarao za prekid sveopćeg bojkota protiv muslimana koji je trajao pune tri godine, od 6/7 do 9/10. godine po poslantvu. On je, pored toga, pružio zaštitu Muhammedu, s.a.v.s., i njegovom posinku Zejdu b. Hārise nakon što su se njih dvojica 10. godine po poslanstvu vratili iz Taifa, odakle su protjerani, u Mekku. Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., nakon Bitke na Bedru kazao da bi oslobodio sve zarobljenike kada bi za njih kod njega posredovao El-Mutʻim b. ʻAdijj.[6]
Plemenska i rasna ostrašćenost bila je uveliko prisutna za života Poslanika, s.a.v.s., što se može prepoznati i po brojnim hadisima koji tu ostrašćenost kvalificiraju kao relikt doba neznanja. Prema slovu hadisa, superiornost nad drugima ne ostvaruje se na temelju porijekla. Ono što čini superiornim i boljim jedne ljude u odnosu na druge jeste stepen njihove svijesti o Allahu i djela koja čine. Ta poruka je iskazana i u hadisu: „Četvero u mom ummetu pripada dobu neznanja i ummet se toga neće riješiti: razmetanje plemićkim rodom, vrijeđanje zbog porijekla, traženje kiše posredstvom zvijezda i naricanje za umrlim“[7], kao i u hadisu: „Allah ne gleda u vaš izgled i imovinu, već gleda u vaša srca i vaša djela.“[8]
Promjena svijesti po pitanju dostojanstva čovjeka bio je težak i iscrpljujući zadatak, čemu svjedoči i današnje stanje u području u kojem je živio Poslanik, s.a.v.s. Kao što se u jednom u gore citiranih hadisa navodi, muslimani se toga nisu uspijeli riješiti. Koliko je plemenska i rasna ostrašćenost bila duboko ukorijenjena u svijest Poslanikovih, s.a.v.s., savremenika pokazuju i hadisi u kojima se navodi da je i najvjernijim i najprivrženijim ashabima bilo teško otrgnuti se od mentalnog sklopa koji ljude vrednuje prema njihovom porijeklu. Jedan od tih primjera je Ebū Zerr el-Gifārī koji je u afektu uvrijediio čovjeka nazvavši ga sinom crnkinje. Poslanik, s.a.v.s., ga je, nakon što što je o tome obaviješten od uvrijeđenog čovjeka, zbog toga ukorio, rekavši: „Ti si čovjek koji ima paganske navike. Vaši robovi su vaša braća. Allah ih je učinio vama podređenim, pa ko bude imao takvog brata pod svojom vlašću neka ga hrani onim što i sam jede i neka ga oblači onako kako se i sam oblači. Ne opterećujte ih do iznemoglosti a ako ih preopteretite, onda im pomozite.“ Nakon ovog događaja, Ebū Zerr je svog slugu/roba oblačio onim što i sam oblači.[9] Jedne prilike su se ljudi obratili Usāmi b. Zejdu kako bi on posredovao kod Poslanika, s.a.v.s., zbog žene koja je ukrala a bila je iz uglednog kurejšijskog plemena Benū Mahzūm. Kada je Usāme pokušao nagovoriti Poslanika, s.a.v.s., da se kazna zbog krađe nad ovom mahzumijkom ne izvrši, Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Zaista su oni prije vas stradali zbog toga što, kada bi ukrao među njima plemić, ostavili bi ga nekažnjenog, a kada bi počinio krađu onaj ko je među njima slab, izvršavali bi nad njim kaznu. Tako mi Allaha, kada bi Fātima, kćerka Muhammedova, ukrala, odsijekao bih joj ruku.“[10] Poslanik, s.a.v.s., nije bio zadovoljan ni time što nije obaviješten o smrti crnkinje (koja se, shodno nekim predanjima, zvala Ummu Mihdžena) koja je čistila džamiju. Ashabi su smatrali da ona nije toliko bitna da bi ga obaviještavali o njenoj smrti. Tražio je da mu pokažu njen mezar pa joj je klanjao dženazu.[11]
Drugi značajan aspekt ove teme jesu Poslanikove, s.a.v.s, smjernice vezane za odnos prema ugroženim kategorijama ljudi i/ili onima koji nisu imali moći ostvariti prava koja im pripadaju. Socijalnim grupama koje su u svojim rukama imale vlast i moć Poslanik, s.a.v.s., često je skretao pažnju na dostojanstven odnos prema kategorijama ljudi koji su u ondašnjim prilikama bile u nepovoljnom položaju. Među te kategorije spadaju žene, siročad, siromasi, žene, robovi i podanici. Poslanikove, s.a.v.s., smjernice po pitanju svake od ovih grupa brojne su i mogu se zasebno razmatrati. Primjera radi, u jednom hadisu se skreće pažnja na to da se prilikom oslovljavanje robova i njihovih vlasnika koriste eufemizmi: „Neka niko ne govori: ʻnahrani svoga gospodara!ʼ, ʻuzmi abdest svome gospodaru!ʼ, ili ʻnapoji svoga gospodara!, nego neka kaže: ʻgospodin mojʼ, ili ʻstaratelj mojʼ, i neka niko ne govori: ʻmoj robʼ i ʻmoja robinjaʼ, već neka kaže: ʻmoj momakʼ, ʻmoja djevojkaʼ i ʻmoj dječakʼ.“[12]
Pored toga, on sām je posebnu pažnju obraćao na ove kategorije ljudi. Davao im je zaduženja kako bi se osjećali ravnopravnim članovima muslimanske zajednice, za šta postoje brojni primjeri. Dva njegova najpoznatija mujezina bila su bivši rob Bilal b. Rebāh i ʻAbdullāh b. Ummi Mektum, koji je bio slijepa osoba. Bilāl se nakon oslobođenja Mekke popeo na Kaʻbu, što je bila velika čast, a ʻAbdullah b. Ummi Mektūm imao je i druga zaduženja, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., pored ostalog, određivao i za svog zamjenika kada bi išao u vojne pohode. U hadisima je zabilježeno i Poslanikovo, s.a.v.s., iskazivanje posebnog interesovanja za ovakve osobe. Jedan od najpoznatijih primjera je njegovo zalaganje za ashaba koji se zvao Džulejbīb. Ovaj ashab bio je izrazito nizak, odbojnog izgleda i niskog socijalnog statusa. Poslanik, s.a.v.s., je posredovao za njega kako bi se oženio. Nedugo nakon što je oženio jednu ensarijsku, ubijen je u jednoj od bitaka. Nakon bitke, Poslanik, s.a.v.s., je pitao za njega. Rekli su mu da je ubijen. Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „On je moj i ja sam njegov, on je moj i ja sam njegov.“ U hadisu se još spominje da ga je Poslanik, s.a.v.s., uzeo na svoje ruke te da ovaj ashab i nije imao nikog doli Poslanika, s.a.v.s.[13]
Promjena na planu odnosa prema ugroženim kategorijama društva trebala je da se desi sukcesivno. Poslanik, s.a.v.s., bio je vrlo svjestan da nastojanje da se ostvari nagla i brzopleta promjena može imati kontraproduktivan efekat, pa je zbog toga u obzir uzimao stanje kolektivne svijesti onih kojima je poslan. Zanemarivanje sukcesivnosti promjene koju je Poslanik, s.a.v.s., nastojao postići i stanja koje je vladalo za njegova života može zasjeniti značaj i obim socijalne reforme koju je ostvario i egalitarnu šuštinu njegovog učenja. Posljedično tome, ta promjena nije uvijek dosezala idealni stepen, ali je, u svakom slučaju, pripravila put kojim je trebalo ići u budućnosti. Tako, naprimjer, premda je Poslanik, s.a.v.s., značajno poboljšao socijalni status robova u odnosu na stanje koje je tome prethodilo, ropstvo kao institucija nije ukinuto za njegova života (kao ni dugo nakon njegove smrti).
Naredni aspekt ove teme tiče se Poslanikovog, ṣ.a.v.s., nastojanja da verbalnim i praktičnim sunnetom potiče na djela kojima se štiti dostojanstvo čovjeka i odvraća od djela kojima se ono narušava. Postoje teži i blaži vidovi narušavanja vrijednosti u čijem se čuvanju ogleda dostojanstven odnos prema drugima. Hadisi govore i o prvim i o drugim vidovima. U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s., među sedam teških grijeha ubraja bespravno ubijanje osobe, jedenje kamate, jedenje imetka siročeta i potvaranje čestitih muslimanki. U tom hadisu stoji da su sedam teških grijeha (al-mūbiqāt): „Pripisivanje Allahu sudruga, čaroliju, bespravno ubijanje osobe, jedenje kamate, jedenje imetka siročeta, bježanje s bojnog polja, potvaranje poštenih žena – nedužnih vjernica.“[14] Drugi hadisi, pak, govore o blažim vidovima narušavanja dostojanstva. Među te hadise spada i ovaj hadis: „Vjerovjesnik, ṣ.ʻa.v.s., zabranio je da čovjek diže svoga brata sa mjesta na koje je već sjeo da bi sjeo na njegovo mjesto.“[15]
Bez obzira o kojoj kategoriji vrijednosti je riječ, vjernicima se nalaže da čuvaju te vrijednosti i kod sebe, pa se dostojanstvo u ovom slučaju razumijeva i kao obaveza prema sebi. Život je, prema učenju islama, dar Božiji kojim se ima upravljati dostojanstveno. Pored toga, veći su izgledi da onaj ko ima samopoštovanje poštuje i druge, kao što narušavanje vlastitog dostojanstva u brojnim slučajevima vodi narušavanju dostojanstva drugih. Tako, primjera radi, pijanac koji čini nasilje nad svojom porodicom narušava i svoje i dostojanstvo svoje porodice. Među hadise koji vjernike odvraćaju od težih vidova odsustva samopoštovanja jesu i brojni hadisi u kojima se zabranjuje konzumiranje opojnih pića. Čuvanje vlastitog života i svekolikog zdravlja strogi je vjerski imperativ koji se potcrtava i u hadisima. Ne samo da se samoubistvo, kao najdirektniji napad na ljudski život najstrožije osuđuje, već se zabranjuje svaki oblik ugoržavanja vlastite egzistencije. Spomenimo samo da u hadiskim zbirkama postoje posebna poglavlja o medicini Poslanika, s.a.v.s., koja sadrže upute vezane za principe i način liječenja koje su, razumljivo je, bile uvjetovane i medicinskim znanjima i praksama zastupljenim u vremenu u kojem je on živio. U hadise u kojima se od vjernika traži da svojim lijepim manirima afirmiraju vlastito dostojanstvo spada i hadis u kojem se vjernici instruiraju da se ne spuštaju na sedždu kao što se deva spušta.[16]
Ovome treba dodati i da je jedno od značenja dostojanstva životni stil kojim se priskrbljuje poštovanje drugih. Svako ponašanje koje narušavanje poštovanje koje osoba ima kod drugih u hadisima se osuđuje. Stid, kao brana od činjenja svega što doprinosi narušavanju čovjekovog dostojanstva, shodno preporuci vjerovjesnika, mora biti svojstven svakom vjerniku. U hadisu stoji da je Poslanik, s.a.v.s., kazao: „Od onoga što su ljudi zatekli od vjerovjesničkog govora je i izreka: ʻAko se ne stidiš, radi šta hoćeš.ʼ“[17]
Čovjekovo dostojanstvo traje i nakon njegove smrti, pa se i s tijelom mrtvog čovjeka treba pažljivo postupati. Ta poruka se u hadisu iskazuje na pomalo hiperboličan način: „Slomiti kost mrtvog čovjeka je kao slomiti kost živog čovjeka“.[18] Drugi hadis poručuje da se o mrtvima ne smiju ružne riječi govoriti: „Ne grdite mrtve ljude, jer su oni našli ono što su sebi pripremili.“[19]
Iz svega navedenog jasno je da temeljni aspekt poruke Poslanika, s.a.v.s., bio afirmiranje ljudskog dostojanstva. S tim ciljem, on je dao niz smjernica i ustanovio brojna pravila i precedente kroz čije se slijeđenje ogleda poštovanje drugih i samopoštovanje. Poseban akcenat, razumljivo je, stavljen je na kategorije društva koje se (u ondašnjim prilikama) imale najmanje prava na poštovanje i etički odnos.
Autor: Fadil Maljoki
Takvim, 2022
[1] Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Hadž, O Poslanikovom, s.a.v.s., hadžu, br. 1218. Bilježe ga i Ebū Dāvūd i Ibn Mādže.
[2] Ahnmed b. Hanbel, Al-Musnad: Ostatak musnada ensarija, Hadis jednog ashaba Vjerovjesnika, s.a.v.s., br. 22978.
[3] El-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Glavarina i primirje, Grijeh onoga ko bespravno ubije štićenika, br. 3166.
[4] Ahnmed b. Hanbel, Al-Musnad: Musnad Enes b. Mālika, r.ʻa., br. 12744.
[5] El-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Dženaza, O onome ko je ustao na noge zbog jevrejske dženaze, br. 1312. Bilježe ga i Muslim i En-Nesāī.
[6] El-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Propisivanje petine, Koje je zarobljenike Vjerovjesnik, s.a.v.s., oslobodio bez dijeljenja na petine, br. 3139.
[7] Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Dženaza, Prijetnja zbog naricanja, br. 934. Bilježi ga i Ibn Mādže.
[8] Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Dobročinstvo, rodbinske veze i lijepo ponašanje, Zabrana nanošenja nepravde i ponižavanja muslimana te svetost života, časti i imovine muslimana, br. 2564. Bilježi ga i Ibn Mādže.
[9] El-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Vjerovanje, Grijesi koji imaju obilježje paganstva, a koji izvršioca ne čine nevjernikom, izuzimajući širk, br. 30. Bilježe ga svi autori „Šest temeljnih hadiskih zbirki“ osim En-Nesāīja.
[10] El-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Kazivanja o vjerovjesnicima, Poglavlje: Prenio nam je Ebū l-Jemān, br. 3475. Bilježe ga svi autori „Šest temeljnih hadiskih zbirki“.
[11] Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Dženaza, O namazu na mezaru, br. 956. Bilježe ga i El-Buhārī, Ebū Dāvūd i Ibn Mādže.
[12] El-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Oslobađanje robova, O pokuđenosti odugovlačenja s oslobađanjem roba i riječima „moj rob“ i „moja robinja“ , br. 2552.. Bilježi ga i Muslim.
[13] Za hadise o ovom ashabu v.: Muslim, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Odlike ashaba, Odlike Džulejbiba, r.ʻa., br. 2472. Ahmed b. Hanbel, Al-Musnad: Musned stanovnika Basre, r.a., Hadis Ebū Berze el-Eslemīja, r.a., br. 20098.
[14] El-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Oporuke, O riječima Uzvišenog Allaha: „Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti“, br. 2766. Bilježe ga i Muslim, Ebū Dāvūd i En-Nesāī.
[15] El-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Džuma-namaz“, Čovjek ne treba petkom dići svoga brata kako bi sjeo na njegovo mjesto, br. 911.. Bilježe ga svi autori „Šest temeljnih hadiskih zbirki“ izuzev En-Nesāīja.
[16] Ebū Dāvūd, As-Sunan: Namaz, O spuštanju koljena prije ruku, br. 840.
[17] El-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Kazivanja o vjerovjesnicima, Poglavlje, br. 3484. Bilježe ga i Ebū Dāvūd i Ibn Mādže.
[18] Ebū Dāvūd, As-Sunan: Dženaza, Da li se smije kopati ukoliko onaj ko iskopava mezar prilikom iskopavanja naiđe na kost, br. 3207. Bilježi ga i Ibn Mādže.
[19] El-Buhārī, Aṣ-Ṣaḥīḥ: Dženaza, Zabrana grđenja mrtvih, br. 1393. Bilježi ga i En-Nesāī.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba