Iščitavanjem teksta Kur’ana nailazimo na ajete koji ukazuju na univerzalne ideje solidarnosti, međusobnog pomaganja i društvenog egalitarizma a koje čine temeljnu kohezivnu masu koja formira kompaktnost Zajednice. Upravo će ovi elementi doprinijeti historijskom, par exelance, bratimljenju između doseljenika iz Mekke (muhadžira) i domicilnih stanovnika Medine (ensarija). Na ovaj se način pokazala kao nepobitna činjenica da je Kur’an uspio razbiti plemenske podjele i raslojavanja koja su bila prisutna među arapima i ukazati na progresivne ideje zajedništva, međusobnog uvažavanja i pomaganja što je naposlijetku bilo temelj svih budućih uspjeha muslimana u stoljećima koji su slijedili. Kur’an je na taj način postao izvor duhovnih i materijalnih inspiracija u životu Zajednice.

Kada se govori o socijalnoj jednakosti tu se prije svega misli na ekonomsku jednakost članova zajednice i istovremeno uklanjanje ekonomske nejednakosti što sve skupa čini temeljni stupac socijalne pravde koja se u Kur’anu tako zorno zagovara i proklamuje.

Kur’an, u više navrata, kada spominje temeljnu dužnost muslimana kaže: Obavljajte namaz i udjeljujte zekat!1 Ovo kumulativno, skoro neraskidivo, spominjanje namaza i zekata u životu vjernika implicira punoću vjerovanja, jer nema potpune svijesti o Bogu bez svijesti o Zajednici kroz instituciju zekata, niti postoji potpuna svijest o Zajednici bez svijesti o Bogu kroz instituciju namaza.

Sa stanovišta Kur’ana, pomaganje potlačenih i oštećenih kao i udjeljivanje osiromašenim nije stvar milosrđa, kako je to predočeno u kršćanskom svjetonazoru, već je to prvorazredna obaveza svakog imućnog i materijalno situiranog muslimana. Prema tome, kategorija obaveznog davanja i udjeljivanja (zekat) je kur’ansko pravilo utemeljeno na univerzalnoj ideji koja ima za cilj da iskorijeni nejednakosti koje postoje u materijalnom statusu članova Zajednice i istovremeno predstavlja lijek za duhovno-moralne devijacije kao što su pohlepa, gramzivost i pretjerana želja za stjecanjem i oplođivanjem materijalnih dobara.

S druge strane, u ovom kontekstu je neophodno naglasiti da i kolektivno obredoslovlje u islamu ima socijalnu konotaciju samim time što mu se daje prednost i prevaga u odnosnu na individualno jer se u predaji, koja se pouzdanim senedom vezuje za Poslanika, kaže da je namaz u džematu, u zajednici vjernika vrjedniji dvadeset pet puta nego li kada se čovjek samostalno moli i obraća Bogu. Može se zaključiti da Islam potencira kolektivnu senzibilnost i empatiju pripadnika Zajednice, što slikovito pojašnjava i jedna druga predaja u kojoj se kaže da su vjernici kao cigla jedne zgrade, čvrsto uvezani i kompaktni, pa ukoliko jedna cigla biva oštećena time će biti narušena kompaktnost cijele zajednice. Kako vidimo, socijalne ideje imanentne su duhu Islama i istovremeno su inherentne kur’anskom načelu razvijanja socijalne svijesti pojedinca o bitnosti Zajednice (ummeta).

Ovdje vrijedi uputiti na još jednu predaju od Poslanika, a.s., a koja kaže da savjestan i odgovoran musliman neće i ne smije osjetiti toplinu postelje ako mu komšija zanoći praznog i gladnog stomaka. Biti musliman, dakle, nije samo puka individualna stvar, niti se potpuna predanost Bogu postiže reduciranjem vjerske-religijske svijesti na privatnu stvar pojedinca što je danas svojevrsni standard demokratije i zapadnog viđenja prava i sloboda pojedinca. Koliko je važno da musliman vodi brigu o vlastitom životu, isto tako jednako je važno da musliman pojedinac ima predstavu i svijest o Zajednici, a upravo to socijalno osvješćenje proistječe iz bitnosti i važnosti kolektivnog obredoslovlja. Možemo slobodno kazati da islam čovjeka naučava sociologiji života. Ta društvena kolektivna svijest u islamu počiva: prvo na ideji monoteizma, ideji Božije Jedinosti oko koje se Zajednica (ummet) ujedinjuje, što je simbolika namaza, a onda i na brizi o pravednoj raspodjeli društvenih dobara i zadovoljenju osnovnih egzistencijalnih potreba svih ljudi kao temeljnom aspektu općeg društvenog blagostanja što je simbolika zekata.

 

* * *

Ako pažljivo razmotrimo događaje iz ranog mekanskog perioda onda ćemo uočiti da, osim borbe protiv politeizma i nevjerstva kao prioritetne borbe, osnovna preokupacija u poslaničkoj misiji Muhammeda, a.s., biva borba protiv plemenske podijeljenosti i netrpeljivosti, i istvoremeno borba za društvenu integraciju raznih plemena u jednu homogenu Zajednicu koja treba da se temelji na snažnoj i čistoj ideji monoteizma. Da bi se taj historijski proces uspoješno realizirao, očigledno je bilo potrebno da se izmjeni negativan ekonomski ambijent koji je postojao u tom mekanskom periodu. To je zapravo značilo, raskidanje veza sa svim oblicima ekonomske potlačenosti, nehumanog i nečovječnog postupanja prema robovima, ukidanje lihvarstva i osuđivanje sirovog trgovačkog materijalizma arapskog društva. Dakle, prvi korak u procesu socijalne integracije i uspostavljanja socijalne pravde u društvu jeste iskorjenjivanje siromaštva i otklanjanja nejednakosti među članovima Zajednice i razvijanje kolektivne svijesti o naprednim idejama društvenog egalitarizma, međusobne solidarnosti i altruizma. Upravo u tom kontekstu, Kur’an na mnogo mjesta osuđuje grubi i pohlepni materijalizam arapa kao nešto što je nepoželjno, destruktivno i negativno:

Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete sve dok grobove ne naselite. A ne valja tako, saznaćete svakako! I još jednom, ne valja tako! Saznaćete sigurno! Ne valja tako, nek znate pouzdano, džehennem ćete vidjeti jasno! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! Zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno!2

Opijenost imetkom i njegovim pohlepnim zgrtanjem zaokuplja čovjekovu svijest do mjere da postaje krut i bezosjećajan na egzistencijalnu ljudsku potrebu, bol i patnju. Prema Kur’anu, takvo stanje čovjekove svijesti nije prihvatljivo i iz razloga što to može proizvesti negativne društvene posljedice, a najprije do čega može dovesti je destabilizacija društvenog poretka, a to je zapravo ono što se danas naziva socijalnim nemirima i protestima kao reakcija na loš socijalni status šireg društvenog sloja.

Sa stanovišta Kur’ana, imetak ima prioritetno služiti samo zadovoljenju ljudske potrebe, a nikako ne smije biti isključivo predmetpreokupacije i iskrivljenih ambicija kao što je gomilanje bogatstva koje postaje sebi svrha ili koje za cilj ima upravljanje i vladanje onima koji su u stanju potrebe i ekonomske ovisnosti.

Takvi žive u iluziji i zabludi iz koje će ih trznuti razbuktala džehennemska vatra:

Teško svakom klevetniku-podrugljivcu, koji blago gomila i prebrojava ga, i misli da će ga blago njegovo besmrtnim učiniti! A ne valja tako! On će sigurno biti bačen u Džehennem! A znaš li ti šta je Džehennem? Vatra Allahova razbuktana, koja će do srca dopirati. Ona će iznad njih biti zatvorena, plamenim stubovima zasvođena.3

 

Današnja (bes)perspektiva jednakosti i pravde u svijetu

Ukoliko promotrimo današnje stanje društvene svijesti i ako analiziramo današnji model jednakosti i pravde u svijetu onda ćemo se uvjeriti u katastrofalno stanje duboke društvene podijeljenosti i socijalne, klasne raslojenosti, ekonomske neravnoteže i grubo ignoriranje ljudske patnje i potrebe.

Od perioda kada je započela industrijska revolucija, pojavom prvih parnih mašina, započelo je i novo socijalno-ekonomsko razdoblje društava širom svijeta koje će biti obilježeno grubom eksploatacijom radne snage, raslojavanjem društava, stvaranjem tržišnih modela gdje novac i druge vrijednost određuju kupovnu moć pojedinaca a samim tim i njihov materijalni status i položaj unutar šire društvene zajednice. Na ovaj način formirale su se klase ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih gdje oni bogati određuju uslove djelovanja siromašnim što neminovno vodi ka socijalnoj nepravdi i osjećaju socijalne inferiornosti onih siromašnih. Uporedo sa procesom industrijalizacije, na Zapadu se odvijao i proces makijavelizacije putem kojeg će se zapadna filozofija života, posebno u okvirima scijentizma, osloboditi svih moralnih dilema a posljedica toga bilo je beskrupulozno prisvajanje i porobljavanje prirode, ne birajući pri tome način ni sredstvo zarad postavljenog cilja, što je neminovno za posljedicu imalo i dehumanizaciju ljudskih odnosa.

Komercijalna kultura i konzumentski karakter današnjeg čovjeka odavno je zadobio obilježja rigidnog hedonizma u kojemu današnji čovjek mahnito traga za putevim beskrajnog tjelesnog užitka pri čemu ne osjeća glad, žeđ i bol siromašnog, napaćenog i ozlojađenog čovjeka. Takvima Uzvišeni poručuje:

Znajte da život na ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernika, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.4

 

Nasuprot razuzdanih rasipnika i hedonista, postoje i bezosjećajne i pohlepne tvrdice koji misle da se sreća i blagostanje kriju u neograničenom zgrtanju imetka:

Neka oni koji škretare u onom što ima Allah iz obilja svoga daje nikako ne misle da je to dobro za njih; ne to je zlo za njih. Na Sudnjem danu bit će im o vratu obješeno ono čime su škrtarili, a Allah će nebesa i Zemlju naslijediti; Allah dobro zna ono što radite.5

 

Ovaj izobličeni materijalizirani karakter današnje civilizacije utjecat će i na druge sfere društvenog, naučno-znanstvenog, ekonomskog, kulturnog i svakog drugog segmenta života. Eklatantan primjer jeste čitav bankarski svijet, lišen svih moralnih skrupula i ljduskih osjećanja, u kojem ljudi bivaju indirektno porobljeni i u kojem postaju ekonomski ovisnici kojima se nudi da preko noći riješe svoje probleme i da ostvare sve svoje snove, a kada se probude bivaju okovani kamatnim okovima. Vrhunac okrutnosti dolazi do izražaja kada je čovjek, zbog rješavanja egzistencijalnih problema, primoran posuditi novac od banke, a onda sve to dvostruko više vratiti, dok istvoremeno mnogi bogataši ne znaju, neće i ne žele utrošiti dio svoga bogatstva na dobrobit onih kojima je pomoć potrebna već, bezidejno, sav višak novčanih sredstava deponuju na štedne račune banaka. Može se reći da je ovo zapravo vrhunac apsurda ljudske bezosjećajnosti i ograničenosti uma.

Apsurdnost u karakteru današnjeg čovjeka leži i u činjenici da, od kada je prvi put sjeo u voz kojeg je pokretala parna mašina i kada je zavaljen u kupeu ushićeno posmatrao krajolike i pejzaže još uvijek netaknute prirode, on nije razmišljao tad kao šte ne razmišlja ni danas da cjelokupni tehnički i tehnološki napredak ima svoju cijenu, a kojemu čovjek toliko poklanja pažnje, truda i novaca. Zbog te svoje nepromišljenosti i zbog neutaljenih želja i nagona, moderni homo sapiens konstruisao je voz koji hita vrtoglavim brzinama pri čemu ne stigne primjetiti narušene i izobličene krajolike i pejzaže koje je vlastitom rukom uništio. Istovremeno, moderni homo sapiens, ne stigne primjetiti ni to da dok on u jednom kraju svijeta, obično Zapadnom, komforno i udobno putuje, na drugom karaju svijeta, obično Istočnom, ogroman broj ljudi iznureno stoji u redu za pomoć u hrani i piću.

Izgleda da je današnji, prometejski čovjek, svojom dovitljivošću i samodopadljivošću, poremetio univerzalne ljudske vrijednosti, moralne koncepte i narušio ideju pravde i jednakosti a posljedica toga, između ostalih, jeste npr. i neograničeno ulaganje novčanih sredstava u vojnu idnustriju od čije razorne moći umire ogroman broj ljudi, dok istovremeno na drugoj strani, bez ispaljenog metka, stotine hiljada afričke djeca umiru od gladi i neuhranjenosti. Ako je ovo prihvatljiv koncept jednakosti i pravde u svijetu onda s pravom možemo ustvrditi da je današnji čovjek bezobzirno i lahkomisleno biće kojemu ideje socijalne pravde i jednakosti ostaju samo bezvrijedne proklamacije i dekleracije kojima se obmanjuju oni kojima je pomoć neophodna. OUN kao krovna svjetska organizacija nije adekvatno odgovorila niti ima ideju kako da odgovri gorućim problemima koji su prisutni u današnjem svijetu, a koji prijete da se cijelokupno čovječanstvo strmoglavi u vlastitu propast.

Ovo kontekstualno osvrtanje činimo kako bismo uvidjeli da su svi današnji ekonomski, a istovremeno antikur’anski, anticivilizacijski i antiprirodni sistemi i modeli koji su dizajnirani sa ciljem eksploatacije i prisvajanja sirove moći, doveli ljudski rod i čovječanstvo na rub moralne provalije i istovremeno su ga doveli do ozonske rupe nastale kao posljedica sve većeg ekološkog zagađivanja. Treba napomenuti i to da nikada kao prije objesni i oholi čovjek nije uništavao i pokrčavao šume širom svijeta, nikada kao prije okrutni čovjek nije ubijao i istrebljivao pojedine životinjske vrste, nikada kao danas nije narušena flora i fauna, nikada kao danas čovjek nije proizveo tako razarujeće i uništavajuće radioaktivno naoružanje i nikada čovjek nije proizvodio više hrane a da istovremeno toliki broj ljudi ipak umire od gladi i neuhranjenosti. Ispostavilo se da čovjek uz mnogobrojne troškove i napore može otići na Mjesec i pri tome vršiti razne pokuse i eksperimente, ali se isto tako, što je apsurdno, ispostavilo i to da čovjek nije u stanju rješiti egzistencijalno pitanje gladnih i žednih jer je gojazni i pretili čovjek, očito, odavno oguglao na humane ideje jednakosti i pravde.

Čovjekov odnos prema čovjeku, i njegov odnos prema prirodi kao njegovom primarnom životnom staništu je krajnje dehumaniziran i desakraliziran.

Zbog toga danas mnogi teroretičari i filozofi, s pravom, govore o neurotičnom, pesimističnom i otuđenom čovjeku današnjice koji mora odgovoriti svim navedenim izazovima kojima je on sam uzročnik.

Osim navedenog, neoliberalni kapitalizam, kojeg današnja svjetska populacija konzumira u najvećem dijelu zemaljske kugle, odgojio je i odgaja generacije potrošača koji promišljaju na način, kako nam to Kur’an predočava i napominje na par mjesta, da svaki pojedinac posjeduje neograničeno i nesmetano pravo slobode da odlučuje kako će i u što će trošiti svoj imetak bez da za to ikog pita i konsultuje. Ovakvo promišljanje nailazi na osudu:

Zar čovjek misli da mu niko ništa ne može učiniti? On govori: „Utrošio sam blago nebrojeno.“ Zar misli on da ga niko nije vidio?6

 

Na sličan način promišljao je i narod Šuajba, a.s., kako se navodi u suri Hūd:

„O Šuajbe“, – govorili su oni – „da li vjera tvoja traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si ‘pametan’ i ‘razuman’.“7

 

I savremeno poimanje ljudskih prava i sloboda ide na ruku ovakvom promišljanju jer u potpunosti artikulira ideju kojom je čovjek nesputan da bezgranično troši i uživa svoje bogatstvo. Ako nekog danas upitate zašto nepotrebno troši novac na nebitne i sporedne stvari, dobit ćete direktan i konkretan odgovor da taj neko posjeduje negraničeno pravo da slobodno čini šta mu je volja sa svojim novcem. Ovakvo poimanje slobode pojedinca, kada je u pitanju raspolaganje sa viškom imovine, islam ne prihvata već nalaže svjim sljedbenicima uspostavu sistema društvenog blagostanja kroz ustupanje prava siromašnim a koje postoji u imetku bogatih. Kur’ansko pravo siromašnog je zakonodavna kategorija, na kojoj se temelji čitav diobeni sistem unutar svijeta zajednice islama i koja predstavlja temelj u izgradnji pravednog i jednakog društvenog sistema. Sjetimo se samo ratobornog stava prvog halife Ebu Bekra, koji odlučno i beskopromisno najavljuje rat onima koji su odustali da udjeljuju zekat uskraćujući, na taj način, pravo siromašnog koje postoji u imovini bogatog. Današnji bi čovjek trebao biti svjestan da ne posjeduje apsolutno pravo uživanja blagodati imetka, a koje bi mu, istovremeno, dozvoljavalo da se ponaša nemarno i neodgovorno prema sirmašnim. Kur’an, stoga, konstatuje jednu realnu sliku današnjice:

Allah opskrbljujući vas daje jednima više nego drugima. Ali oni kojima je dato više ne daju onima koji su u njihovoj vlasti, a potrebe su im jednake. Zašto nisu na Allahovim blagodatima zahvalni!8

 

U ajetu je specificirano pitanje koje je danas tako upečtaljivo i karakteristično, posebno ako uzmemo da se pod sintagmom „koji su u njihovoj vlasti“ misli na državnu vlast ili bilo koju drugu organiziranu, sistemsku vlast onih koji imaju nad onim koji nemaju. Tumačenjem sintagme na ovakav način, ajet dobiva na aktualnosti jer je jasno da današnji ustroj državnog aparata sa ovako organiziranim političkim i ekonomskim sistemom, birokratskim organima, javnim ustanovama i korporacijama provodi vlast na način da oni koji je provode brinu se da osiguraju svoj materijalni status i položaj, a istovremneo bezdušno, nehumano i neodgovorno se odnose s pram siromašnih slojeva društva kojih je sve više i koji vape za pomoći. Osim toga, ajet ukazuje i na jednu ljudsku prirodnu dimenziju koja je zajenička svima a to je „da su potrebe jednake“ i za onog koji ima i onog koji nema jer, naposlijetku, svaki čovjek mora osigurati minimum egzistencijalnih uslova kako bi fizički i psihički opstao. Ovaj redak Kur’ana ukazuje na vječito pitanje jednakosti i pravde u svijetu čime se potvrđuje i univerzalnost kur’anske ideje koja će uvijek zagovarati očuvanje univerzalnih humanističkih vrijednosti u koje svakako spadaju socijalna jednakost i pravda za sve ljude.

Imajući na umu aktuelni odnos države s pram običnog čovjeka možemo zaključiti da je na sceni grubo kršenje i narušavanje ideje socijalne jednakosti i pravde što ostavlja nesagledive posljedice na život šire društvene zajednice. Da bi se ovo stanje prevazišlo obični čovjek će morati pokazati malo više odlučnosti, volje i želje, nego što je to danas, da utječe na one koji bezobzirno provode vlast kako bi se njihovi programi rada zasnivali na univerzalnim ljudskim principima a na dobrobit svih građana.

 

Finansijska recesija i psihološka depresija

U kontekstu svega navedenog, najnoviji slučajevi finansijske recesije i ekonomske krize u svijetu sve više potvrđuju opravdanost upotrebe kur’anskih modela jednakosti i pravde kao najprihvatljiviji i najpravedniji način uspostave društvenog blagostanja. Nedavno je u Kipru, od strane tamošnje vlade, pokrenuto pitanje oprezivanja dijela imovine bogataša, čiji novac, neiskorišten, leži na računima kiparskih banaka, čemu se najviše protive ruski tajkuni i milijarderi koji zajedno, na računima banaka, imaju oko četrdeset milijardi dolara. Oporezivanjem tog dijela imovine dobila bi se značajna sredstva kojima bi se donekle popravila posrnula privreda i ekonomski ambijent države a samim tim bi se popravio i socio-ekonomski položaja građana.

Ovaj „kiparski“ slučaj nije ništa drugo do li konkretna primjena već pomenutog kur’anskog instituta kojim se oporezuje višak imovine bogataša (zekat), a to opet, s druge strane, ukazuje na činjenicu da je to najbolji, najpravedniji i najefikasniji model uspostave društvenog blagostanja čiji potencijal nisu dovoljno iskoristili ni sami muslimani kao oni koji su prvi pozvani da ga razrade u praksi.

U 60. ajetu sure Et-Tevbe, taksativno su navedeni slučajevi u čiju svrhu se mogu utrošiti sredstva koja se prikupe na ime oporezivanja viška imovine:

Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! - A Allah sve zna i mudar je.

 

Ovo je kur’anski model poreskog sistema koji omogućava efikasno funkcioniranje državnog i društvenog života, zadovoljavajući na taj način principe jednakosti i pravde među ljudima.

Imovina se, kako vidimo iz citiranog ajeta, najprije ima udijeliti siromasima kao prioritetnoj grupaciji čije se pravo mora najprije osigurati. Prema nekim neslužbenim proračunima i procijenama, kada bi svaki dobrostojeći musliman ustupio zekat, izvršavajući svoju temeljnu dužnost, teško bi se moglo reći da bi bilo gladnih i žednih u svijetu.

Nadalje, kategorija koja se također navodi kao korisnik zekata jeste kategorija prezaduženih, oni koji se nalaze u dužničkom položaju. Ukoliko bismo sintagmu „prezaduženi“ tumačili u kontekstu savremenog ekonomskog poimanja pojma zaduženosti onda možemo svakako kazati da je prezadužen svaki onaj čovjek koji je primoran koristiti usluge bankarskog sistema kako bi osigurao minimalne egzistencijalne uslove za život, a što se danas često dešava u praksi. Osim toga, ova kategorija bi se mogla razumijeti i u kontekstu sintagme „za oslobađanje od ropstva“ koja se spominje u ajetu, jer objektivno kazano kada čovjek duguje banci ratu kredita na koju se dodaje i iznos kamate koju mora plaćati a isti kredit je digao iz gore pomenutog razloga rješavanja egzistencijalnih problema, a isti nije u mogućnosti redovno ili nikako vraćati, pri čemu onda banka stavlja omču oko vrata takvog dužnika, u tom slučaju ne preostaje ništa drugo nego, razumijevajući duh i poruku Kur’ana, upotrijebiti sredstva zekata za pomoć navedenim kategorijama. Valja naglasiti da se poreska sredstva ne bi mogla odnositi na one korisnike kredita koji isti koriste radi zadovoljenja vlastitih hedonističkih prohtjeva i želja.

S druge strane, priznavanje, ipso iure, prava koje postoji u višku imovine bogataša je zapravo blagodat i duševni spas za bogataša, jer sa stanovišta Kur’ana udijeljivanje viška imovine predstavlja duhovno pročišćenje i oslobađanje čovjeka od utjecaja pohlepnog egoizma koji se rađa u srcu svakog imućnog čovjeka kada osjeti slast bogatstva.

 

Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih, sigurno, smiriti. - A Allah sve čuje i sve zna.9

 

Nisu rijetki slučajevi, posebno danas, da ljudi zbog materijalnih preokupacija najčešće duševno i psihički oboljevaju i postaju labilni uslijed čega nerijetko posljedice bivaju i fatalne. Ovo je fenomen kojemu današnja psihologija i psihoanaliza poklanjaju sve više pažnje, i kojeg smatraju velikim uzročnikom negativnih posljedica na psihičko zdravlje ljudi.

Što se tiče pitanja kamate, Kur’an je vrlo jasan i kategoriačn u zabrani njenog korištenja u sistemu finansijskog poslovanja. Ako bi pokušali pojasniti razlog odnosno motiv upotrebe kamate, mogli bi kazati da je unutarnji poriv u čovjeku taj osnovni motiv koji rasplamsava čovjekovu volju i želju da neosnovano stječe i uvećava vlastitu imovinu. Taj unutarnji poriv nije ništa drugo do pohlepa koja ima jednako dejstvo kao dodir šejtana kojim on izbezumljuje i raspamećuje čovjeka:

Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: „Kamata je isto što i trgovina.“ A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu. Onome do koga dopre pouka Gospodara njegova - pa se okani, njegovo je ono što je prije stekao, njegov slučaj će Allah rješavati; a oni koji to opet učine – biće stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati. Allah uništava kamatu, a unaprjeđuje milosrđa. Allah ne voli nijednog nevjernika, grješnika. One koje vjeruju i čine dobra djela i molitvu obavljaju i zekat daju čeka nagrada kod Gospodara njihova; i ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.10

Korištenjem kamate u svakodnevnom životu ljudi narušava se princip socijalne jednkosti i pravde iz dva razloga. Prvo, ne mogu svi ljudi koristiti mogućnost podizanja kredita već samo oni koji su kreditno sposobni čime se eliminiraju mnogi oni kojima je pomoć potrebna a ne mogu je dobiti upravo zato što su ekonomski slabi i nejaki što je apsurdno samo po sebi. Drugo, korištenjem kamate postepeno se dokida princip solidarnosti i međusobnog pomaganja jer se ljudi navikavaju da za svaku potrebu treba da se obraćaju banci za pomoć a istovremeno se ne podstiču da jedni drugima pomožu, pa nas Uzvišeni prekorava riječima:

Tako nije! Vi siročetu čast ne ukazujete, niti da se siromah nahrani jedni druge nagovarate, a nasljedstvo pohlepno jedete i bogatstvo ljubavlju golemom ljubite. Tako ne valja!11

Kamata se upravo poništava zekatom, milosrđem, međusobnim pomaganjem i solidarnošću.

Ovovremeni čovjek će morati, kad tad, shvatiti da je ovo jedini put i način izlaska iz dubokih depresivnih finansijskih kriza u kojima se guši današnji globalni svijet.

Slobodno tržište kao prostor „neravnopravne“ borbe u kojoj se ljudi služe lukavstvima i prevarama nije idealan prostor u kojemu bi se zadovoljila jedankost i pravda. Slučajevi koji nam dolaze sa demokratskog i zakonodavno sređenog Zapada pokazuju svoje lažno lice uprljano i uvaljano u materijalističko blato koje se formiralo na prostoru Wall Streeta u New Yorku, odakle je i započela najnovija finansijska recesija i ljudska depresija.

 

Zaključak

Iz svega navedenog možemo zaključiti da je kur’anska perspektiva, kada je u pitanju ideja scoijalne pravde i jednakosti, vrlo jasna i nedvosmislena i da će Riječ Božija uvijek biti duhovna i materijalna isnpiracija muslimana u borbi za socijalnu pravdu i jednakosti među ljudima.

Čak šta više pitanje jednakosti i pravde nije ostavljeno na dispoziciju čovjeku, već je Bog Uzvišeni bio kategoričan kada je naredio da se višak blagodati imetka udijeli onima kojima je pomoć neophodna a ne da se bezobzirno čuva i krije po podrumima i bankovnim računima. Osim toga Kur’an cijelo vrijeme poziva čovjeka da milosrđem i sadakom doprinosi boljitku života svih ljudi.

U današnjim uslovima i okolnostima, kako smo ih naprijed detaljno izložili, generacije mladih ljudi i onih koje nadolaze morat će izdašno raditi na iznalaženju pravednijih sistema kojima će se zadovoljiti potrebe života i jednakosti među ljudima.

Neosporna je činjenica da će u budućnosti kur’anski model jednakosti i pravde, sa svim svojim osobenostima, morati doživjeti svoju potpunu praktičnu realizaciju ukoliko čovjek želi živjeti u ambijentu mira, sreće i blagostanja.

 

„Bogatstvo nije u prostranstvu zemlje, bogatstvo je u zadovoljstvu duše.“12

 

Fusnote:

1 El-Bekare, 43.

2 Et-Tekāsur, 1-8.

3 El-Humeze, 1-9.

4 El-Hadīd, 20.

5 Alu Imran, 180.

6 El-Beled, 6-7.

7 Hūd, 87.

8 En-Nahl, 71.

9 Et-Tevbe, 103.

10 El-Bekare, 275-277.

11 El-Fedžr, 17-20.

12 Buhari, 8/818, Muslim, poglavlje o zekatu, 4/120.

Autor: Adis Bekrić 

Glasnik br. 3-4, 2013