Druga bitna značajka hadisa jeste u tome što je on izvor islamskog šeriata i na osnovu njega možemo, isto kao što možemo na osnovu Kur’ana zaključiti da li je nešto dozvoljeno (halal) ili zabranjeno (haram). O hadisu kao vjerskom izvoru postoje brojni nepobitni dokazi i u Kur’anu i u izrekama Muhammeda, a.s.
a) Dokazi iz Kur’ana
Brojni su ajeti u Kur’anu u kojima se vjernicima naređuje pokornost Božijem poslaniku, ta pokornost je, kao što će se vidjeti u kur’anskom tekstu sastavni dio pokornosti prema Allahu, dž. š. Evo nekoliko kur’anskih ajeta u tom smislu: “O vjernici pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Njegovu poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu reziđete, obratite se Allahu i Poslaniku ako vjerujete u Allaha i onaj svijet.” (en-Nisa’, 59)
“I budite pokorni Allahu i budite pokorni Poslaniku i oprezni budite. A ako glave okrenete onda znajte da je poslanik Naš dužan da samo jasno obznani”. (el-Maida, 92)
من يطع الرسول فقد أطاع الله و من تولى فما أرسلناك عليهم حفيظا
«Onaj ko se pokorava Poslaniku, pokorava se i Allahu. A onaj ko glavu okreće, pa mi te nismo poslali da im čuvar budeš.» (en-Nisa’, 80) Dakle, ne samo da Svevišnji Allah zahtjeva pokornost Božijem poslaniku, nego i prijeti svima onima koji mu se suprotstavljaju, nazivajući ih licemjerima i nevjernicima. U to nas uvjeravaju slijedeći kur’anski ajeti:«... Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne i da ne snađe bolna kazna». (en-Nur, 64) «Reci: pokoravajte se Allahu i Poslaniku. A ako oni glave okrenu pa Allah zaista ne voli nevjernike » (Ali Imran, 32)
«A licemjeri govore mi vjerujemo u Allaha i poslanika i pokoravamo se, zatim neki od njih glave okreću. Oni nisu vjernici» (en-Nur, 47)

Pokornost Allahu, naglašena u navedenim ajetima odnosi se, prema tome, na Kur’an, a pokornost poslaniku odnosi se na njegov hadis, ili sunnet. Dakle, Allah, dž. š., ne pravi razliku između Kur’ana i hadisa kada je u pitanju njihova primjena. Jer, odredbe ili zabrane za vjernika jednako su važne, svejedno da li su one sadržane u Kur’anu ili hadisu. Vjernik je dužan da postupa u duhu tih odredaba ili zabrana. Na to ga, kako smo vidjeli, Kur’an sasvim naglašeno obavezuje, nalažući mu pokornost Allahu i Njegovu poslaniku. Kur’an u tome ide toliko daleko, da u imperativnom obliku od sljedbenika islama traži da prihvate sve ono što im ponudi Božiji poslanik, i da odbace sve ono što im on zabrani, i naglašava da vjernik i vjernica nemaju pravo da postupe po svom nahođenju, ako Allah u Kur’anu i Muhammed, a.s., u svom hadisu nešto sasvim razumljivo i izričito odrede. To nam potvrduju i slijedaća dva ajeta:
“...Ono što vam da Božiji poslanik prihvatite, a ono što vam zabrani klonite se toga”. (el-Hašr, 7)
“...Kada Allah i Njegov poslanik nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.” (el- Ahzab, 36)
b) Dokazi iz hadisa:
Muhammed a.s. je u svojim brojnim izrekama istakao značaj hadisa kao vjerskog izvora, i tražio je od svojih sljedbenika da po njemu postupaju i da ga zajedno sa Kur’anom primjenjuju u svom praktičnom životu. Dabi smo se u to uvjerili, navešćemo samo neke od njegovih izreka u tom pogledu: “Ostavljam vam dvije stvari, nećete nikada zalutati dokle god ih se budete pridržavali (u životu) - Allahovu knjigu i moj sunnet”. (Hadis prenosi Ebu Hurejre, a bilježe ga Malik u Muvetti i Hakim u Mustedreku)
»Dužni ste slušati i pokoravati se, pa makar vam naredbodavac bio abesinski rob. Zaista, ko od vas bude živio poslije mene vidjet će velika odstupanja i razmimoilaženja. Zato vam preporučujem da se držite mog sunneta i sunneta onih koji poslije mene budu slijedili ispravan put. Držite ga se žestoko”. (Hadis prenosi Arbad b. Sarija, a bilježi ga Ebu Davud u Sunenu)
“Svi će moji sljedbenici ući u džennet, izuzev onih koji to odbiju. A koji su ti koji odbijaju da uđu u džennet, o Božiji poslaniče? - povikaše ashabi. A on im odgovori: Onaj ko bude slijedio moj put ući će u džennet, a ko ne bude, taj odbija da uđe”. (Hadis prenosi Ebu Hurejre, a bilježe ga Buharija u svome Sahihu i Hakim u Mustedreku)
Muhammed, a.s., ne samo da je tražio dosljednu primjenu sunneta, nego je i oštro osudio sve one koji u pogledu izvršavanja vjerskih obaveza prave razliku između Kur’ana i sunneta.
Rafi’ b. Hadždž veli, da je Muhammed a.s. rekao: “Neka se ne desi nikome od vas, da naslonivši se na svoju stolicu u momentu kada do njega dopre nešto od onoga što sam ja naredio ili zabranio kaže: Ma ne znam, mi ćemo slijediti isključivo ono što je u Allahovoj knjizi” (Hadis bilježi Šafija u svojoj Risali) Mikdam ibn Madi Kerib prenosi da je Božiji poslanik rekao: “Bojati se onome čovjeku, koji, kada mu se saopšti nešto od onoga što sam ja naredio ili zabranio, nasloni se (nonšalantno) na svoju stolicu i kaže: Među nama i vama je Allahova knjiga, pa što u njoj nađemo od dozvoljenlh stvari mi ih smatramo dozvoljenim, a što u njoj nađemo od zabranjenih stvari mi ih smatramo zabranjenim. Znajte da sve ono što vam Božiji poslanik zabrani isto je, kao da vam je i Allah zabranio” (Hadis bilježe Ebu Davud i Bejheki u svojim Sunenima)Džabir ibn Abdullah veli da je Božiji poslanik rekao: “Do koga dopre neki moj hadis, pa posumnja u njeg, taj sumnja u Allaha, Njegova poslanika i onog ko je taj hadis prenio” (Hadis prenosi Taberanija u Mu’džemu-l-vesitu) Muhammedovi, a.s., drugovi (ashabi) u potpunosti su postupali u duhu Kur’ana i sunneta. Oni nisu pravili nikakve razlike izmedu onog što je u Kur’anu i onog što je u hadisu rečeno. Čak nisu nikad postavljali ni pitanja da li je nešto što im se nareduje ili zabranjuje, sadržano u Kur’anu ili hadisu Božijeg poslanika. Bilo im je u potpunosti jasno da su se dužni pokoravati Resulullahu, kao što su se dužni pokoravati i Allahu. Oni bi, čim bi nešto čuli ili vidjeli od Muhammeda, a.s., slijedili i sprovodili u praksi, ne pitajući ga za uzrok neke njegove izreke, odredbe, zabrane ili postupka. O tome nas izvještava Abdullah ibn Omer, pa kaže: Božiji poslanik je jednog dana skinuo zlatni prsten sa svoje ruke i rekao: Ja ga više nikada neću staviti na svoju ruku. Ashabi su vidjevši to od Božijeg poslanika isto postupili i pritom ga nisu upitali za uzrok. (Hadis bilježi Buharija u Sahihu) Isti slučaj nam iznosi i Ebu Seid el-Hudri i kaže: Jednog dana, dok je Božiji poslanik sa nama klanjao, skinuo je svoje mestve i stavio ih na svoju lijevu stranu. Ashabi su to, vidjevši od njeg, isto učinili. Pošto su završili namaz Muhammed, a.s., ih upita: Zbog čega ste to uradili? A oni mu odgovoriše: Vidjeli smo tebe da to činiš, pa smo i mi učinili. Tada ih on upozna da mu je Džibril saopštio da su njegove mestve nečiste, te da ih je zbog toga skinuo.” (Hadis bilježi KadiIjad u djelu eš-Šifa’)

Muhammed a.s. bi se, kad god bi bio upoznat da neko ne postupa u duhu njegovih izreka ili ga u nečemu ne slijedi, žestoko naljutio, što možemo vidjeti iz ove predaje: Ata b. Jesar prenosi: Neki je čovjek poslao ženu da upita Božijeg poslanika, smije li čovjek poljubiti svoju suprugu kada posti? Ummu Selema ju je obavijestila da Božiji poslanik ponekad to učini. Pošto je o tome upoznala muža, on reče: Ja nisam kao Božiji poslanik i neću to činiti. Allah svom poslaniku dozvoljava što hoće. Čuvši za to, Božiji poslanik se rasrdi i reče: Tako ml Allaha ja se od sviju vas najviše bojim Allaha i najbolje poznam Njegove granice. (Hadis bilježi Malik u Muvetti)

Navedeni citati iz Kur’ana i hadisa, te postupci ashaba nedvosmisleno ukazuju da je hadis, uz Kur’an temeljni vjerski izvor. Stoga, jednako smo dužni slijediti hadis i postupati u duhu Alejhis-selamovih uputa kao što smo dužni slijediti Kur’an.U tome se slažu svi islamski učenjaci. Islamski učenjaci jedino se razilaze u pitanju: da li je hadis samostalan vjerski izvor, koji rješava pitanja koja nisu spomenuta u Kur’anu, ili je on ovisan o Kur’anu, makar u prenesenom smislu, odnosno da se hadisom samo potvrđuje i objašnjava kur’anski tekst. Međutim, većina islamskih učenjaka stoji na stanovištu da je hadis samostalan vjerski izvor i da su u njemu određena mnoga pitanja o kojima Kur’an uopšte ne govori. Manji broj islamskih učenjaka smatra, da hadis nije samostalan vjerski izvor i da sve što je spomenuto u hadisu mora imati podlogu u Kur’anu. No, za nas je ipak najbitnije saznanje da je hadis šeriatski izvor koga smo dužni slijediti, bez obzira da li mnoge obaveze koje nam nalaže Božiji poslanik imaju i onu formalnu (tekstualnu) podlogu u Kur’anu.

Autor: Mahmut Karalić, Islamska misao, br. 41, maj 1982, str. 7-8.