Da li je sve što je Muhammed a. s., u toku poslaničke misije, rekao ili uradio objavljeno, ili je katkada govorio i postupao kao i ostali ljudi po svojoj volji i sopstvenom izboru, bar kada se radi o njegovom privatnom životu i ličnim poslovima?

Kao čovjek, Muhammed a. s. je, što se tiče njegovih ličnih problema i ličnog života, slobodno nastupao kao i svi drugi ljudi. Slobodno je razmišljao, donosio sud o stvarima i izvlačio zaključke. U tom svom razmišljanju bi katkada pogriješio kao i svi drugi, i odstupio od svog mišljenja uvažavajući sugestije drugih. O tome postoje brojni dokazi od kojih ćemo, da bi se uvjerili u to, spomenuti samo dva: Kada su muslimanski borci stigli na Bedr, Božiji Poslanik je odabrao mjesto gdje će se utaboriti. Hubab b. Munzir ga je upitao: »Božiji Poslaniče, jesi li to mjesto odabrao po Allahovoj odredbi, ili ti držiš da je tu najbolje? Ako je po Allahovoj odredbi, mi se pokoravamo, a ako je to po tvom nahođenju, ja imam bolji predlog«. Muhammed, a. s., mu tada reče: »Nije to po Allahovoj odredbi, nego je to moje uvjerenje, zato iznesi svoj prijedlog«. Hubab b. Munzir tada predloži da se utabore pored vode, da sve ostale bunareve zatrpaju, tako da će mušrike žeđ prisiliti na povlačenje.

Pošto ga je saslušao, Muhammed, a.s., reče: »U pravu je Hubab b. Munzir, premjestite se pored vode.« H. Aiša veli da je Božiji Poslanik jednog dana čuo nekakve glasove i upitao je: »Kakvi su ono glasovi?« Ona mu je odgovorila da su to glasovi ljudi koji oprašuju plodove, a Muhammed, a. s., joj reče: »Bolje bi bilo da ih ne oprašuju dok plod ne sazrije«. Pošto su saznali za mišljenje Božijeg Poslanika, ljudi su prestali sa oprašivanjem i rod je bio veoma slab. Kasnije su u tome upoznali Poslanika, a on im je rekao: »Ako vam nešto kažem u stvarima koje se tiču ovosvjetskih poslova vi se držite svoje prakse i iskustva, a ako vam nešto kažem iz oblasti vjere, vi to prihvatite.« U drugoj verziji istog hadisa stoji i ovo: »Što se tiče ovosvjetskih poslova vi ste upućeniji od mene, i od mene ih bolje poznajete.«

Međutim, da li je Muhammed, a.s., o stvarima koje se tiču šerijatskih propisa donosio sud na osnovu sopstvenog idžtihada, ili je sve u pogledu šerijatskih propisa govorio po nadahnuću, sporno je među islamskim učenjacima. Neki hanefijski učenjaci smatraju da je Muhammed, a. s., neka pitanja, čija rješenja nije dobio objavom, mogao da riješi na osnovu idžtihada, nakon što jedan određeni period sačeka na objavu. Oni ovakav idžtihad smatraju takode objavom i to tajnom iz razloga što on kao poslanik u rješavanju šerijatskih pitanja i problema ne može pogriješiti. Većina učenjaka usuli-fikha pak drži, da je on pitanja koja se tiču šerijata mogao rješavati idžtihadom i nije uopšte morao čekati na objavu. Eš'arije i mu'tezile kategorički stoje na stanovištu da Muhammedu, a. s., nije bio dozvoljen idžtihad u pitanjima šerijata. Po njihovom mišljenju, on se jedino mogao služiti idžtihadom kada se radi o vojnoj strategiji i ni u čemu drugom. Čini mi se da je na ovo pitanje najbolji odgovor dao Ibn Kutejbe. Po njemu, Hadis ili Sunnet Božijeg Poslanika možemo podijeliti na tri vrste: 1. Sunnet koji je Muhammedu, a. s., preko meleka Džibrila ili na neki drugi način, objavljen, i tu je isključena mogućnost idžtihada. Kao što su npr. slijedeći hadisi: »Žena se ne može vjenčati za čovjeka za kojim je njena tetka«. »Zabranjeno je vjenčati sestru po mlijeku isto kao što je zabranjeno vjenčati rođenu sestru«.

Sunnet koji je nastao kao rezultat idžtihada Božijeg Poslanika

Naime, Svevišnji je Allah, dž. š., dozvolio svome Poslaniku da neka pitanja, u datim okolnostima, može sam riješiti. I takvo rješenje je punovažno ukoliko nije uslijedila objava koja je to drugačije formulisala. Kod ovakvih rješenja Muhammed, a. s., je mogao dati izvjesne povlastice kome je želio. Tako je on muškarcima zabranio nošenje svile, a dozvolio Abdurrahmanu b. Avfu. Isto tako, zabranio je hidžru poslije osvojenja Meke, nakon čega mu je došao amidža Abbas, da ga zamoli da dozvoli seobu bratu Medžašija b. Mesuda i sl. Muhammedovi, a. s., savremenici su znali da razlikuju hadise koje je primio objavom od onih koji su nastali kao rezultat idžtihada. Zato su tražili povlastice u njegovim rješenjima, dok to nisu činili, u stvarima koje su formulisane objavom.

Obje vrste hadisa muslimani su dužni da slijede i da ih se pridržavaju, a to je u duhu kur'anskog ajeta: »Ono što vam da Poslanik prihvatite, a ono što vam zabrani klonite se toga.«  Sunnet koji se odnosi na Muhammedov, a. s., privatni život. Tu spadaju hadisi koji se odnose na njegov način oblačenja, nošenje štapa i sl. Ukoliko budemo primjenjivali ove hadise, imaćemo za to nagradu, a ukoliko ne budemo, nećemo biti griješni.

Autor: Mahmut Karalić