Došao je neki čovjek Božijem Poslaniku, alejhi's-selam, i tražio da mu da nešto od zekjata, a Poslanik, alejhi's-selam, mu je rekao: "Allah, dželle šanuhu, ne bi bio zadovoljan odlukom niti jednog Poslanika, alejhimu's-selam, niti bilo čijom drugom odlukom u pitanju zekjata nakon što je On dao svoje propise o tome i dodijelio ga u osam kategorija njegovih korisnika. Ako budeš u jednoj od tih kategorija, ja ću ti dati ono što ti pripada!"
Zekjat je primarna materijalna obaveza muslimana uz određene uvjete. Danas je istraživanje razne problematike koja se tiče zekjata predmet ne samo uglednih alima poznatih u muslimanskom svijetu, nego i raznih institucija, islamskih istraživačkih centara, instituta i akademija. Na taj način, ne samo o pitanju naše teme, nego općenito, unutar ovih institucija, u okvirima različitih naučnih skupova, kongresa, simpozija i sl. pojedinačna, subjektivna idžtihadska rješenja ili fetve alima bivaju verificirana od strane renomiranih institucija. Time se danas uporedo sa tradicionalnim individualnim pristupom rješavanju novonastalih problema ili njihova tumačenja u ambijentu izmijenjenih okolnosti naglašeno prakticira i ovaj vid idžtihada tj. kolektivni idžtihad, čime zaključci takvih naučnih skupova poprimaju jednu novu dimenziju i stepen argumentacije. Naravno, interes za rješavanje mnogih pitanja današnjice iz domena zekjata nije interes samo pojedinaca, fizičkih lica, nego i pravnih, prije svih islamskih banaka, različitih fondova, kompanija i firmi koje su osnovane s ciljem da posluju na islamskim osnovama i principima, odnosno da pružaju pomoć muslimanima u Svijetu. Tome treba pridodati i interes samih islamskih zemalja koje su svojim najvišim normativnim aktima uredile pitanja prikupljanja i distribucije zekjata.
Polje istraživanja zaista je veliko i u tom smislu su poduzeti mnogobrojni napori kako bi se najadekvatnije ispunila obaveza zekjata i time na najoptimalniji način ostvarila Allahova volja izražena u propisima o zekjatu u konkretnim historijskim okvirima, uvjetovanim različitim društvenim utjecajima.
Iz tog razloga, pitanju zekjata se nikada, a pogotovu ne danas, nije prilazilo samo i isključivo sa stanovišta ibadata (obredoslovlja) gdje se inače izučava, kao grane šerijatskog prava koja se direktno bavi regulisanjem pravnih odnosa između muslimana i Allaha, dželle šanuhu, već se tretira i u domenu državnog zakonodavstva (al-siyasah al-šarciyyah), te pitanju šeriatskog finansijskog, ekonomskog prava, socijalne politike i sl.
Domeni ovih istraživanja ukazuju, s druge strane, i na nesumnjiv interes i za pitanja koja se tiču korisnika zekjata te mogućnosti različitih vrsta korištenja zekjata, s obzirom na novonastale potrebe i okolnosti u kojima žive muslimani, bilo da je riječ o muslimanima u muslimanskim sredinama ili o sredinama u kojima muslimani čine manjinu.
Allah, dželle šanuhu, šezdesetim je ajetom sure Al-Tawbah odredio osam kategorija kojima se može dati zekjat, tj. njegovih korisnika. Ajet glasi: "A zekjat pripada samo siromasima, i bijednicima, i onima koji ga sakupljaju, i da se srca ljudi pridobiju, i za oslobođenje robova, i ljudima dugom savladanima, i borcima na Putu Allahovu, i putniku - namjerniku."
O važnosti ovih osam kategorija korisnika zekjata te o činjenici da ih je Allah, dželle šanuhu, taksativno naveo govori i slijedeći hadis. Došao je neki čovjek Božijem Poslaniku, alejhi's-selam, i tražio da mu da nešto od zekjata, a Poslanik, alejhi's-selam, mu je rekao: "Allah, dželle šanuhu, ne bi bio zadovoljan odlukom niti jednog Poslanika, alejhimu's-selam, niti bilo čijom drugom odlukom u pitanju zekjata nakon što je On dao svoje propise o tome i dodijelio ga u osam kategorija njegovih korisnika. Ako budeš u jednoj od tih kategorija, ja ću ti dati ono što ti pripada!"
Ovaj hadis je sasvim jasan u pogledu važnosti i značaja navedenih kategorija. Allah, dželle šanuhu, nije, čak, ni Svome Poslaniku, alejhi's-selam, prepustio ovo značajno pitanje, a kamoli nekom drugom. Iako se među ovih osam kategorija nalaze neke vrlo bliskog značenja, poput prve dvije, i predstavljaju predmet mezhebskih razilaženja o pitanju njihova definiranja, ili bi se, recimo, pod jednu od njih moglo podvesti više drugih,[1] pravnici su, zbog izričitosti Teksta, razumjeli da postoji očita nakana Zakonodavca i duboka i ciljana razložnost radi koje je On pojedinačno nabrojao svaku od njih.
Na osnovu ovog ajeta i hadisa, kao i prakse ashaba, nužno se vodi računa o tome da li lice koje traži ili mu se daje zekjat bez njegovog traženja spada u jednu od navedenih kategorija. Ili, da li je ispunjena obaveza zekjata ako se kasnije ustanovi da je došlo do zablude o ličnosti ili o imovinskom stanju lica kome je dat zekjat. Tako se, recimo, naknadno utvrdi da je zekjat dat bliskom rođaku iz uzlazne ili silazne linije, kojima se inače ne može dati zekjat, jer je davalac zekjata (al-muzekki) obavezan da se brine o njihovom izdržavanju. Slično je i u situaciji ako se ustanovi da siromah nije u tako teškom materijalnom stanju kakvim se predstavljao ili o kakvom je postojala takva informacija. Prema stavu malikijske, šafijske i hanbelijske pravne škole, takvo davanje zekjata nije valjano i time zekjat kao obaveza nije izvršen, jer je dat u pogrešne ruke. Ebu Hanife i Muhamed b. Hasan eš-Šejbani smatraju suprotno, pa kada bi bogataš dao zekjat nekom licu misleći da je siromah, a kasnije se ustanovi da je on bogat, ili ga da licu za koje misli da je musliman, a kasnije se ustanovi da je nevjernik, neće vraćati dati zekjat. Ebu Jusuf, učenik imama Ebu Hanife, ne slaže se sa svojim učiteljem i smatra da se treba vratiti dati zekjat.
Ovdje, također, nije važno samo pitanje da li je lice koje potražuje ili kojem se daje zekjat siromah ili nije, odnosno, nije samo imovinsko stanje bitno. Božiji Poslanik, alejhi's-selam, dvojici je ljudi koji su mu došli tražeći zekjat, nakon što ih je odmjerio, tj. pogledao njihov fizički izgled, rekao da se zekjat ne daje bogatome i sposobnome da zarađuje. Bazirajući svoj stav na ovom i sličnim hadisima, pravnici kažu da se zekjat ne daje siromahu koji neće da radi a to može, tj. fizički i zdravstveno se nalazi u dobrom stanju i može naći posao. Bitno je naglasiti da je dozvoljeno dati zekjat siromahu koji radi tj. ima posao, ali mu njegova plaća nije dovoljna da podmiri osnovne životne potrebe, kako svoje lične, tako i svoje porodice. Davanjem zekjata siromasima islam ni u kom slučaju ne afirmira siromaštvo! Čak, naprotiv, šeriatski propisi u cjelini, a zekjat pogotovo, usmjereni su ka prevazilaženju i rješavanju ovog problema, afirmiranju ljudske slobode i materijalne nezavisnosti. Tako se navodi da je Omer, radijallahu anhu, jedne godine svoje vladavine sav zekjat prikupljen na području sjeverne Afrike usmjerio u oslobađanje robova.
Vrlo je važno istaći da se kod lica koja su siromašna, zapala u dug i sl., ali su se prepustila ili su zaokupljena drugim poslovima, vodi računa o samoj prirodi i razlozima zašto ne rade ili ne privređuju da izađu iz te materijalne situacije i stanja, jer su u fizičkoj snazi, sposobni da mogu da privređuju. U literaturi se u tom smislu navode primjeri siromaha koji može da privređuje ali ne radi zato što se prepustio ibadetima, dobrovoljnom namazu, postu i sl., i drugome koji studira, uz napomenu da ovdje nije riječ isključivo o vjerskom studiju nego je riječ općenito o školovanju, obrazovanju muslimana. U prvom slučaju, riječ je o siromahu u fizičkoj i zdravstvenoj snazi da privređuje, a ovaj se prepustio ibadetima, nije dozvoljeno dati zekjat zato jer je njegov ibadet dobrovoljan, a zanemario je obavezu rada i privređivanja koja mu je farz. U drugom slučaju, kada je riječ o studentu, sposobnom za rad, takvom licu je dozvoljeno dati zekjat jer je njegovo učenje na korist i dobro ukupne muslimanske zajednice, tj. države. U slučaju da putem zekjata on ne bi bio stipendiran, plaćena školarina i sl., bio bi prisiljen da traži posao što bi se odrazilo na njegov studij, a u konačnici, na štetu šire zajednice.
I na kraju, istaknimo još jednu napomenu koja je vrlo značajna kod procjene da li neko lice ispunjava uvjete i ima pravo da dobije, odnosno da mu se da zekjat. Pravnici su istakli niz uvjeta, od kojih smo neke i spomenuli, jer se zekjat u nekim situacijama ne može dati "na lijepe oči" ili samo na osnovu činjenice da se traži. U nekim situacijama davalac zekjata ili njegov prikupljač i distributer (al-'amil) će se zadovoljiti samo činjenicom da se traži, kao npr. u situaciji ako im se obrati siromah ili nevoljnik, a riječ je o staroj osobi, djete, odnosno bolesniku koji zbog bolesti nije u stanju da radi ili nađe posao, što znači - lica čije je stanje očigledno. Međutim, u drugim situacijama će se od takvih tražiti dodatni dokaz, argument (al-bayyinah) kojim bi potkrijepili svoje navode. Tako, recimo, ako se zna da dotični ima imetka, ali on kaže da je u međuvremenu osiromašio, kao recimo trgovac koji je bankrotirao pa se prezadužio, ili ako siromah ili nevoljnik kaže da ima i porodicu te da mu treba i za njihovo izdržavanje, treba da donese dokaze da je porodičan, ili da je musliman zapao u dug koji nije sam u stanju da vrati, također, mora to stanje dokazati, pa tek na osnovu dokaza, a ne samo na osnovu njegove izjave, dodijelit će mu se zekjat. U situaciji kada siromah nema posla ili ga nije u stanju naći, dozvoljeno mu je dodijeliti zekjat. Ako se u toj situaciji radi o iznemoglom starcu, djetetu ili bolesniku, od njih se ne traži dokazivanje stanja, ali ako se radi o siromahu sposobnom za rad, pravnici se razilaze pa se, prema nekima, traži i njegova zakletva. Ova procjena mora biti sagledana u cjelini, jer se može desiti da musliman ima i kuću i neki posao, ali i pored toga, nije u stanju da zadovolji osnovne potrebe.
Šafijska i hanbelijska pravna škola smatraju da je obrnuta situacija te da su siromasi ti koji su u lošijoj situaciji, a da miskini posjeduju ipak nešto imovine koja im nije dovoljna. Prema njima, fukara' su lica koja nemaju imovine ili ne zarađuju, odnosno rade ali im primanja ne zadovoljavaju polovinu potreba, njihove lične, ali i onih za čije su izdržavanje direktno odgovorni, dok su miskini lica koja shodno imovnom stanju i radu, zadovoljavaju minimum potreba, ali im sredstva kojima raspolažu nisu dovoljna.
U argumentaciji svojih stavova sve se pravne škole pozivaju prije svega na jezičko tumačenje ovih pojmova, ali i njihovu upotrebu u ajetu. Šafije i hanbelije, recimo, u argumentaciji svoga stava ističu daje prva spomenuta kategorija u ajetu fukara, a potom miskini, a uobičajeno je u jeziku, u ovakvom navođenju, početi sa ugroženijom kategorijom. Druge dvije pravne škole smatraju da sam pojam miskin (beskućnik) ukazuje na količinu njegove neimaštine, jer takvo lice stanuje gdje može, odnosno, kako i sama riječ kaže, nema stalnog mjesta stanovanja, što je daleko teža situacija neimaštine.
Međutim, ovo su pravnička razmimoilaženja u definiranju ovih pojmova koja u konačnici ne mijenjaju situaciju vezanu za davanje zekjata ovim kategorijama, bez obzira za koje mezhebsko tumačenje i argumentaciju se opredijelimo. Iz ovih stavova jasno se vidi, da ni jedna od ovih kategorija ne posjeduje nisab ili, ako ga i posjeduje, to mu nije dovoljno da zadovolji osnovne potrebe, te su, stoga, takva lica socijalni problem države i zajednice, koga muslimani pojedinačno i kolektivno trebaju rješavati.
Potrebno je naglasiti da kod ove, kao i kod ostalih, kategorija vrlo važnu zadaću ima vlast. Putem raznih socijalnih ustanova, biroa za rad i sl. država raspolaže informacijama koji njeni građani spadaju u ove kategorije. Na taj način ostvaruje se nekoliko ciljeva. Tako, recimo, zekjat ne ide u ruke samo onih lica koji su transparentni u svome traženju, a zanemaruju se drugi koji se možda stide da se obrate za dodjelu zekjata. Zatim, uspostavlja se pravilna raspodjela zekjata ovim kategorijama; tako su sva lica koja spadaju u ove kategorije obuhvaćena distribucijom, a ne samo neki, čime se pokušava ostvariti materijalna pravda unutar muslimanske zajednice ili države i pravilno postupanje prema njenim članovima ili građanima. Slijedeći cilj jeste da se spriječi mogućnost manipulacije ili "bogaćenja pojedinaca siromaha" na osnovu dobivenog zekjata. Na kraju, čuva se čast i dostojanstvo muslimana koji iz raznih razloga ne traži da mu se dodijeli zekjat, a spada u jednu od navedenih kategorija. Na taj način, vlast u cjelini ostvaruje svoju zadaću i ispunjava obavezu distribucije zekjata bijednicima i nevoljnicima na dobro ovih kategorija, ali i lica koja daju zekjat.
S druge strane, ova kategorija ukazuje na vrlo bitnu značajku koja se u ovom slučaju tiče zekjata, a to je da nadležna islamska vlast, imenujući prikupljače zekjata i dajući im ovlaštenja, ujedno brine i vodi ukupnu akciju i da je ona odgovorna za organiziranje i provođenje cjelokupne akcije izvršavanja ove obaveze. Akcija se ogleda u određivanju monetarne vrijednosti zlata i srebra radi nisaba, edukaciji muslimana o pitanjima zekjata, kako je to radio Muhammed, alejhi's-selam, šaljući ashabe u razne dijelove muslimanskog svijeta, nadgledanju njihovog rada, pa do prikupljanja zekjata i njegove najadekvatnije distribucije. Islamska vlast je ujedno odgovorna i da sankcionira ona lica koja izbjegavaju obavezu davanja zekjata, a vlast jeste ta koja sankcioniše.
O ovom važnom segmentu akcije prikupljanja i distribucije zekjata, od kojih umnogome zavisi sam ishod akcije, raspravljalo se na trećem kongresu održanom pod pokroviteljstvom kuvajtske organizacije Bejtu'z-zekjat. Na kongresu su date određene preporuke, s obzirom na činjenicu da danas djeluju različite organizacije, društva i komisije koje se bave prikupljanjem i distribucijom zekjata. U zaključku kongresa postavljeni su određeni uvjeti vezani za obavljanje ovih poslova:
Uposlenici za prikupljanje zekjata trebaju biti imenovani od strane države. Prikupljač zekjata treba da je musliman, muškarac, povjerljiv, te da praktično poznaje propise zekjata. Kao pomoćno osoblje mogu se uposliti specijalisti različitih struka, kao što su radnici na kompjuterima, skladištari i sl.
Prikupljača zekjata treba platiti iz dijela prikupljenog zekjata, čak i ako on nije siromašan, s tim da se vodi računa da njihove plaće i upraviteljski troškovi na prelaze 12,5% od ukupno prikupljenog zekjata. Treba voditi računa da se uposli onoliki broj prikupljača zekjata koliko je nužno. Najbolje rješenje je da prikupljači zekjata budu plaćeni od strane države kako bi se dalo više zekta ostalim kategorijama korisnika zekjata.
Prikupljačima zekjata zabranjeno je da u tom svojstvu primaju poklone ili darove u bilo kakvom obliku.
Institucije i administracije koje se bave prikupljanjem i distribucijom zekjata treba da budu opremljene svim potrebnim sredstvima za rad, opremom i namještajem čija se nabavka finansira iz prikupljenih sredstava zekjata, izuzev ako se finansiraju na neki drugi način, kao što su donacije i pokloni ili ih finansira vlast, uz uvjet da su ta sredstva direktno vezana za prikupljanje i distribuciju zekjata.
Tijelo koje je imenovalo komitete za prikupljanje zekjata vrši ujedno i nadzor njihova rada pozivajući se na praksu Božijeg Poslanika, alejhi's-selam, nadzora nad prikupljačima zekjata. Lica koja rade ovaj posao snose punu odgovornost za prikupljena sredstva zekjata i odgovaraju za eventualnu štetu.
U svome radu sa davaocima i licima koja primaju zekjat prikupljači treba da se odnose u skladu sa islamskim učenjem i edebom, šireći znanje o važnosti, značaju i ciljevima davanje zekjata u muslimanskom društvu i zajednici.
U klasičnoj literaturi zabilježene su mnogobrojne rasprave o tome da li je ova kategorija dokinuta. Zagovornici ove teze pozivaju se na fetvu Omera, radijallahu anhu, koji nije dao dvojici ljudi zekjat iz ove kategorije, a dobijali su ga u vrijeme Božijeg Poslanika, alejhi's-selam. Omer, radijallahu anhu, donio je ovu zabranu uz obrazloženje da su ti ljudi dobivali zekjat kad je islam bio "slab", a muslimana malo. Allah, dželle šanuhu, izmijenio je situaciju te je islam "ojačao" a muslimani su postali mnogobrojni.
Ovo tumačenje hanefijski pravnici su prihvatili kao konačno i trajno te su smatrali da je ova kategorija bila važeća samo u prvo vrijeme islama i da je potom dokinuta. Ovakav stav je, naravno, našao odraza u literaturi pa je interesantno spomenuti da, recimo, pisci poznatih hanefijskih djela El-Hidaje i Multeke uopće ne navode ovu kategoriju primalaca zekjata u poglavljima u kojima govore o ovom pitanju. Druge pravne škole - a to je mišljenje većine uleme - smatraju da ova kategorija nije važila samo u prvo vrijeme islama nego je ona trajna. Davanje zekjata licima iz ove kategorije nadležna islamska vlast vrši na osnovu procjene stanja, potreba, ukupne situacije, pa ako postoje razlozi reaktiviranja davanja u ovu svrhu, zekjat će biti usmjeren i ovoj kategoriji. Islamska vlast jeste nadležna da izvrši procjenu u koju kategoriju i u kojem obimu će usmjeriti davanje zekjata. Prema tome, u vrijeme Omera, radijallahu anhu, i njegovih nasljednika situacija se izmijenila nabolje i nije bilo potrebe za usmjeravanjem zekjata ovoj kategoriji. Kasnije je stanje postalo drugačije, kako nas literatura informiše, te je ponovo reaktivirano davanje zekjata u ovu svrhu.
Prema današnjem shvatanju, usmjeravanje zekjata u ovu svrhu od bitne je važnosti s obzirom na činjenicu da su muslimani, čak i u muslimanskim sredinama, izloženi djelovanju raznih misionarskih zajednica i grupa koje raspolažu znatnim materijalnim sredstvima, čime pridobijaju simpatizere i nove članove i iz reda muslimana. Zbog toga je usmjeravanje zekjata u ovu kategoriju danas izuzetno značajno.
Međutim, razlog što su se ostale pravne škole opredijelile za mukateba jeste sasvim logičan. Naime, jedino je ova vrsta roba u mogućnosti da se oslobodi, tj. sloboda običnog roba zavisi od htijenja njegova vlasnika.
Jedan dio islamskih pravnika ističe da danas ne postoje robovi niti taj oblik društvenih odnosa te je ova kategorija korisnika zekjata danas nepostojeća. Kao argument navode činjenicu da je danas takav društveni odnos zabranjen i sankcioniran državnim aktima. Sa ovakvim stavom se ne slaže jedan dio današnje uleme smatrajući da robovi ne postoje u klasičnom smislu, ali je takav oblik zarobljavanja ili limitiranja ljudskih sloboda i dan-danas prisutan. Dovoljno je spomenuti da je ovaj pojam danas vrlo frekventan i upotrebljava se u različitim kontekstima, a odražava stanje kršenja osnovnih ljudskih prava i sloboda.
Ovi šeriatski pravnici naročito apostrofiraju stanje ratnih zarobljenika. Potrebno je naglasiti da je i prije, ali i poslije Objave, rat bio jedan od načina sticanja imovine u koju su putem ratnog plijena uključivani i zarobljenici. Kao takvi, zarobljavanjem su gubili slobodu i postajali robovi.
Ovim ajetom vidno je istaknut stav islama prema ropstvu. Oslobođenje roba ropstva u islamu se ne vrši samo davanjem zekjata u tu svrhu, već se to, shodno kur'anskim ajetima, smatra činom dobrote i islamske čestitosti i vidom zahvalnosti Svemogućem Allahu, dželle šanuhu, odnosno, pravno njegovo oslobođenje je oblik otkupa ili iskupa (al-kafarah) za počinjene grijehe, kao što su: ubistvo iz nehata, krivokletstvo, predislamski oblik prijekida bračnih obaveza bez razvoda braka, tj. davanja slobode ženi (al-zihar) i sl.
S obzirom na naše nedavno iskustvo i agresiju, kada su mnogi muslimani, kako borci, tako i civili bivali zarobljeni i odvođeni u razne logore, gdje su bili izloženi raznim oblicima mučenja i ponižavanja, tumačenje da u ovu kategoriju spadaju i ratni zarobljenici nam se, pozivajući se na analogiju (al-qiyas), čini odabranijim. Forma u odnosu na klasično robovanje je izmijenjena, ali ne i njegova suština. Mnoge familije zarobljenih bile su izložene raznim ucjenama i prinuđene prikupljati sredstva da oslobode i izvuku svoje bliže iz ovih logora. Životi ovih muslimana su bili u opasnosti, a spašavanje života muslimana je obaveza cjelokupne zajednice.
Takvim licima je dozvoljeno dati i primiti zekjat iako su bogati. Božiji Poslanik, alejhi's-selam, kaže: "Bogatom nije dozvoljeno dati zekjat osim u pet slučajeva: borcu na Božijem Putu, onima koji prikupljaju zekjat, prezaduženim, čovjeku koji ga kupi svojim imetkom (od siromaha koji ga je kao zekjat dobio - prim. a.), i bogatašu koji ima komšiju miskina, pa ovaj miskin zekjat koji je dobio pokloni komšiji bogatašu."
Pred kasnije pravnike, a naročito, rekli bismo, u prošlom stoljeću, u svjetlu izmijenjenih društvenih odnosa i konstelacije snaga postavilo se pitanje šireg, općenitijeg shvatanja ove sintagme. Veliki broj današnjih pravnika smatra da se pod ovom sintagmom misli na pomaganje svakog oblika borbe za dobrobit muslimana, borba znanjem, borba protiv asimilacije i vesternizacije muslimanskih društava, podizanja višeg standarda u muslimanskom svijetu i sl. Kod ovoga pitanja javlja se niz poteškoća od kojih ovdje ukazujemo na samo jednu. Tako, recimo, dr. Seid Ramadan Buti (Sacid Ramadan al-Buti) u raspravi na simpoziju Islamske pravne akademije u Džedi (Organizacija islamske konferencije), održanom 6-11. 2. 1988, posvećenoj mogućnosti davanja zekjata za Fond islamske solidarnosti (Sanduq al-tadamun al-islamiyy), ističe da se sa ovim proširenim značenjem ustvari uvodi deveta kategorija koja nije spomenuta u šezdesetom ajetu sure Al-Tawbah. Dr. Buti ističe da se pod sintagmom fi sebilillah može podvesti gotovo svih sedam ostalih kategorija korisnika zekjata, ali ih je Zakonodavac naveo ovako svaku ponaosob s očitim razlogom. U pojam na Putu Allahovu ulazi davanje zekjata i fukari i miskinima, i prikupljačima, i prezaduženim i dalje, ali isticanjem ove sintagme ističe se ujedno i njena posebnost i različitost u odnosu na svaku od ostalih sedam kategorija.
Uvažavajući ovakvo razumijevanje, pravnici koji se zalažu za općenitije tumačenje ove kategorije nastoje kod davanja fetvi i ukupnog razumijevanja, ove kategorije da uvođenje novih slučajeva (izgradnja islamskih centara i sl.), vezuju za pojam borbe, tj. očuvanja islamskog učenja, identiteta i digniteta muslimana.
Ovo pitanje je dakako, zbog svoje aktualnosti i važnosti tretirano na različitim nivoima. Tako je, izdvajamo, na zasjedanju Islamske fikhske akademije u Mekki tretirano pitanje, postavljeno od strane Ambasade Pakistana, o distribuciji zekjata. Pitanjem je konkretizirano značenje kur'anske sintagme fi sebilillah: da li se odnosi samo na borce ili ima opće značenje, finansiranja projekata u opću korist muslimana, kao što su gradnja javnih dobara, džamija, mostova, školovanja muallima, vjerskih učitelja i pripremanja daija i sl.
Nakon razmatranja pitanja registrirane su dvije interpretacije ili tumačenja ove sintagme: Većina uleme smatra da se pod ovom sintagmom isključivo misli na pomaganje boraca na Allahovom Putu. Drugi dio uleme smatra da ovu sintagmu treba tumačiti u širem značenju te da se zekjat pod ovom sintagmom može utrošiti u podizanju općih dobara, kao npr. ulaganje zekjata u izgradnju puteva, mostova, islamskih centara, bolnica, znači svih javnih interesa u cilju poboljšanja života muslimana, kao i spremanje vjerskih učitelja, daija i pružanja pomoći u njihovome radu. Ovaj stav su zastupali rijetki alimi iz prvih generacija, dok kod većine današnje uleme ima prednost u odnosu na prethodni stav.
Nakon detaljnog razmatranja na osmoj sesiji ove Akademije prihvaćen je ovaj drugi stav. Međutim, nije se došlo do jednoglasnog rješenja, jer je stav Akademije podržan od većine članova, ali ne i manjeg broja sudionika rasprave koji su i dalje ostali pri stavu da je ova sintagma isključivo vezana za oružanu borbu. U zaključcima stoji:
Drugo mišljenje podržava dio islamskih pravnika i on je saglasan sa drugim kur'anskim ajetima, kao što je: "Onima koji dijele imetke svoje na Allahovu Putu, a potom to što podijele ne poprate prigovorom, niti uvredom, pripada nagrada njihova kod Gospodara njihova!" Također, ovaj stav se oslanja i na hadise Božijeg Poslanika, alejhi's-selam, u kojima sintagma fi sebilillah ima šire značenje, poput hadisa koga bilježi Ebu Davud da je neki čovjek dao svoju devu fi sebiliilah, pa kada je njegova žena htjela da ide na hadž, Poslanik, alejhi's-selam, joj je rekao: "Uzjaši tu devu, jer je hadž fi sebiliilah!" U zaključku se dalje kaže: "Imajući u vidu da je cilj oružane borbe širenje islama, taj isti cilj se ne postiže samo oružanom borbom nego i misijskim djelovanjem, pozivanjem u islam, obrazovanjem, pomaganjem, podržavanjem vjeroučitelja i daija, shodno hadisu koga bilježe Ahmed i En-Nesai, a El-Hakim ga drži sahih hadisom u kome Božiji Poslanik, alejhi's-selam, kaže: "Borite se protiv mušrika imecima vašim, životima vašim i jezicima vašim!"
S obzirom da se ateisti, Jevreji, kršćani i drugi danas bore protiv islama i u tu svrhu imaju materijalnu i svaku drugu podršku, muslimani se, također, moraju sa njima sučeliti njihovim sredstvima.
S obzirom na činjenicu da u današnjim islamskim državama postoje ministarstva odbrane, kao državni organi finansirani od strane države, u istim tim državama njihovim osnovnim aktima nije predviđeno, postojanje neke daijske, misionarske institucije ili njenog pomaganja.
S obzirom na sve izloženo Akademija je apsolutnom većinom donijela zaključak da pod pojam fi sebiliilah ulaze i daije, vjeroučitelji, kao i sve ono što im je potrebno za njihovu zadaću.
Međutim, i jedan i drugi stav za koji su se opredjeljivali i opredjeljuju pravnici u tumačenju ove sintagme zaslužuje dodatna objašnjenja. Ono što je evidentno, bez obzira na različita tumačenja, jeste da su i prvi i kasniji pravnici ovu sintagmu vezali za borbu. I kada se prihvati stav da je riječ o oružanoj borbi, to ne znači da je svaka oružana borba takve suštine da se može dati zekjat u njeno finansiranje. Ratovi se vode sa različitim namjerama i ciljevima. Pokretači su raznovrsni od pojedinaca, preko samostalnih grupa, do država. S druge strane, neki su oslobodilački, drugi, pak, osvajački. U svim tim ratovima, bez obzira da li u njima učestvovali i muslimani ili vođeni na muslimanskoj teritoriji, ne može se samo na osnovu ove dvije činjenice izgraditi sud da se zekjat može davati u te svrhe. Povijest bilježi ratove čiji idejni nositelji nisu muslimani, ili ako jesu, ne čine to u ime slobode islama, nego u ime ateizma i inih izama. Stoga je, kako kaže dr. Jusuf el-Karadavi, zabranjeno dati i jednu paru zekjata u svrhu borbe protiv tiranije da bi zasjeli drugi tirani!
Prihvatiti stav da se sredstva zekjata mogu dati u općekorisne muslimanske projekte, također, treba biti shvaćeno u kontekstu osnovnog značenja ove sintagme. Izgradnja škole je svakako pohvalno djelo u islamu, jer je riječ o širenju znanja i učenosti tako naglašenoj vrijednosti islamskog učenja. Međutim, ne mogu se sredstva zekjata iz ove kategorije usmjeriti u izgradnju ili održavanje škole ako već postojeće škole daju sasvim adekvatno islamsko obrazovanje. Ali, ako je sistem obrazovanja sekularistički izgradnja, finansiranje i održavanje vjerske škole spada u najveći oblik borbe (al-ğihad al-aczam), jer je potreba za takvom školom i kadrom nužna za očuvanje islamskog identiteta.
Naravno, procjena društvene, političke i ekonomske situacije je domen u kojem glavnu riječ može imati samo islamska vlast, koja se, po vlastitoj definiciji, oslanja na tumačenje mudžtehida i pravnika. Nadalje, na osnovu tumačenja ove uleme, određivanje prioriteta u akciji zekjata je u nadležnosti vlasti, s obzirom da je riječ o općem interesu muslimana. Tako se može desiti da jedno tumačenje odgovara potrebama muslimana jedne države, ali ne i u drugoj državi gdje muslimani žive u sasvim drugačijoj situaciji, odnosno, da odgovara jednoj generaciji, ali ne i drugoj. Stoga je procjena nadležne vlasti od krucijalnog značaja.
Isto je sa podizanjem islamskih centara, finansiranjem islamskih informativnih novina tamo gdje jedva rade ili za kojima postoji stvarna potreba, a riječ je o novini ili novinama koje će informirati muslimane i ukazivati na razne oblike propagande bjelosvjetskih političkih centara kojoj su muslimani izloženi, odnosno obrazovati muslimane i druge o islamu.
studenti i sl. Pored hanefijskih i šafijskih pravnika koji su pojedinačno istakli dvije prethodne kategorije korisnika zekjata hanbelije kažu da se pod pojmom putnika - namjernika mogu podvesti i ulični prosjaci, jer su oni na putu, a treba ih pomoći da se sklone sa njega i skrase.
Autor: Mustafa Hasani
"Kategorije lica kojima se daje zekjat", Zbornik radova, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2002, br. 8, str. 99-119.
[1] Ipak, treba naglasiti da su pravnici u razumijevanju ovog ajeta pokušavali otkriti zajednicke elemente medu kategorijama i shodno tome razvrstati ih u posebne grupe. Tako, Mahmud Šeltut bazira svoj stav na razlicitoj upotrebi veznika li i fi, koji je, ovaj drugi, Tekstom upotrijebljen samo u dva slucaja. Prema njemu, time su ove dvije kategorije, wa fi al-riqabi i fi sabilillah (i za oslobodenje roba i borcima na Allahovom putu), izdvojene od ostalih i treba ih tumaciti u opcem znacenju. Na tragu svog idžtihada smatra da kategoriju za oslobodenje roba treba shvatiti u smislu oslobodenja od svakog oblika porobljavanja i ropstva. On pojam ropstva razumije u daleko širem obimu i smatra da je intencija Zakonodavca u ovoj kategoriji borba protiv svakog oblika porobljavanja kojima su muslimani izloženi, bilo da je rijec o idejnom, kulturnom, ekonomskom, politickom i vjerskom, kako on kaže, porobljavanju. Prema njemu, Zakonodavac je tekstualno izdvojio ove dvije kategorije posebnim veznikom i otuda i posebna ili opca znacenja ovih dviju kategorija.
Međutim, pravnici isticu da je ova teorija neodrživa sa stanovišta samog jezika, jer nije pravilno kazati da se neki veznik odnosi na kasnije spomenutu kategoriju preskacuci drugi veznik. Primjerenija je ona podjela koja ovih osam kategorija dijeli u dvije grupe. U prvu grupu spadaju prve cetiri kategorije, na koje se odnosi veznik li. Ovaj veznik u jeziku oznacava vlasništvo te su, prema tome, lica iz prve cetiri kategorije primanjem zekjata postali vlasnici tih sredstava. Druga grupa su naredne cetiri kategorije, na koje se odnosi veznik fi, i kojima se zekjat ne daje u njihovo vlasništvo, nego ide u ruke drugoga ili za druge svrhe. Tako se za roba daje zekjat, ali njegovu vlasniku, za dužnika osobi kojoj duguje, borcu za borbu, a putniku da bi mogao nastaviti svoj put.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba