Detaljno o hadžu: Propisi

Hadždž je posjeta[1] određenog mjesta u određeno vrijeme i sa određenim radnjama. Hadždž je stroga obaveza (farz) u životu jedanput[2] odmah, a Imam-i Muhammed ima suprotan stav. Uvjeti hadždža su: islam[3], sloboda, pamet, punoljetnost, zdravlje, materijalna mogućnost i sredstvo za prijevoz, zatim materijalna sredstva za odlazak hadžije na put, preko osnovnih potreba sredstava za izdržavanje porodice do povratka sa hadždža, uz sigurnost[4] puta, za ženu - muž ili mahrem ako je između mjesta boravka hadžijinice i Mekke duže putovanje. Ona ne može putovati bez jednog od njih, supruga ili mahrema - osoba s kojom žena ne može sklopiti brak zbog rodbinskih odnosa. Uvjet je da mahrem bude pametan, punoljetan ali ne zaratrustovac (obožavalac vatre), niti griješnik. Troškovi puta mahrema padaju na teret žene hadžijinice. S njim će obaviti hadždž koji je farz i bez odobrenja njezina muža. Ako bi dijete obuklo ihram,[5] i u međuvremenu postalo punoljetno, i obnovilo ihram radi ove dužnosti, bilo bi ispravno.

Farzovi hadždža[6] su: ihram, a to je uvjet (šart), zatim stajanje na Arefatu i tavafu’z-zijare. Ovo dvoje su ruknovi hadždža.

Vadžibi hadždža[7] su: stajanje na Muzdelifi, sa’j (brzo hodanje) između Safe i Merve, bacanje kamenčića, tavafu’s-sadr za onoga koji dolazi izdaleka, brijanje ili skraćivanje kose i sve drugo, a ostalo[8] je sunnet i adab.

Mjeseci oblačenja ihrama su ševval, zulkade i prvih deset dana zulhidždžeta. Nije lijepo obući ihram prije tog perioda.

Mevakit (mjesta oblačenja ihrama) su za stanovnike Medine,[10] Zulhulejfe, za Sirijce - Džuhfe; za Iračane - Zatuirk; za stanovnike Nedžda - Karn, za Jemence - Jelemlem, i to za sve stanovnike i za one koji prolaze kroz ta mjesta.

Haram je zakasniti sa oblačenjem ihrama[11] izvan tih mjesta za onog ko namjerava ući u Mekku, a dozvoljeno je obući ihrame prije tih lokaliteta,[12] i to bi bilo bolje. Dopušta se onima koji su u okviru tih mjesta da uđu u Mekku bez ihrama, a mjesto gdje će obući ihram je hill (širi prostor Harem-i šerif)[13] Za Mekkanca koji hoće da obavi hadždž mikat je Harem, a za umru hill.

Ako čovjek želi obući ihram, [14] mendub je (lijepo je): da obreže nokte, da potkreše brkove, da obrije stidna mjesta, zatim da uzme abdest ili da se okupa, a to je bolje, da obuče izar i ridaa (gornji i donji dio ihrama), oba nova, bijela, i to bi bilo bolje, a ako bi bila i oprana ili obukao jedno što pokriva stidno mjesto, i to bi bilo dozvoljeno, zatim da se namiriše i klanja dva rekjata.

Ako namjeravada obavi samo hadždž, on će reći poslije toga: “Allahumme inni uridu’l-hadždže fejessirhu li we teqabelhu minni” (Bože, želim da obavim hadždž pa mi ga olakšaj i primi ga od mene). Ako bi čovjek to i srcem zanijetio, to znači u sebi, bez riječi, i to je dozvoljeno, a onda će donijeti telbiju govoreći: “Lebbejke, lebbejkellahumme lebejk, lebbejke la šerike lekke lebbejk. Inne’l-hamde ve’n-ni’amete leke we’l-mulke la šerike lekke” (Odazivam Ti se, Bože moj, odazivam, odazivam Ti se, Tebi koji nemaš druga, odazivam se Tebi. Tebi pripada hvala, svaka blagodat i vlast, Ti nemaš nikakva druga). Od toga se ne može manje govoriti, a može više.[15]

Ako čovjek donese telbiju namjeravajući da obavi hadždž, on je već stupio u ihram, i onda neka se čuva od: refesa,[16] griješenja, prepiranja, kopnenog lova, ukazivanja na ulov, ubijanje insekta napasnika, upotrebe mirisa, obrezivanja nokata, brijanja glave ili tijela, podrezivanja brade, prekrivanja glave ili lica, pranja glave ili brade mirišljavim šljezom,[17] oblačenja košulje ili pantola, kape ili ahmedije ili ćulaha i oblačenje mestvi osim u slučaju ako ne može da nađe prikladnu obuću, ali će tada odsjeći dio mestava do ispod članaka, oblačenja odijela obojenog šafranom, versom ili asfurom[18] osim da bude bilo oprano tako da to iščezne sa ihrama.

Dopušta se onome ko je u ihramu da se okupa, da ulazi u hamam, koristi sjenu kuće i tovarne životinje,[19] da veže kesu (ćemer) po sredini i da se suprotstavi neprijatelju.

On će često učiti telbiju[20] podižući pri tome svoj glas, i to: poslije namaza i kad god bi se uspeo na uzvisinu ili spuštao u dolinu, sreo povorku jahača i prilikom buđenja zorom.

Kad čovjek u ihramu uđe u Mekku, otpočet će sa mesdžidom,[21] i kada vidi Bejtullah, donijet će tekbir i izgovarat La ilahe illellah, a otpočet će tavaf od Hadžeru’l-esveda, okrenut će se prema njemu, donijeti tekbir podižući svoje ruke kao da je u namazu, poljubiti ga ako može bez uznemiravanja ikog ili ga dotaknuti nečim[22] okrećući se prema njemu donoseći tekbire, izgovarajući La ilahe illellah, zahvaljujući Allahu Uzvišenome, donoseći salavat na Vjerovjesnika (alejhi’s-selam). Tavaf treba činiti počevši sa desne strane Hadžeru’l-esveda prema vratima Kjabe. Postavit će svoj gornji dio ihrama tako da ga smjesti ispod desnog ramena, a jedan njegov kraj prebaciti preko svoga lijevog ramena. Tavaf će činiti iza hatima (dijela zida) Kjabe sedam krugova, pri čemu će ići brže u prva tri kruga, a ići normalno kod ostalih krugova. Redovno će dotaknuti Hadžeru’l-esved kad god prođe pored njega. Tavaf će završiti doticanjem Hadžeru’l-esveda. Lijepo je okrenuti se prema Jemenskom uglu kad god prođe pored njega. Onda će klanjati dva rekjata kod Mekam-i Ibrahima ili tamo u Mesdžidu gdje mu je lakše da klanja. Ova dva rekata su vadžib, poslije svakih sedam krugova tavafa.[23] Ovo je tzv. tavafu’l-kudum (tavaf kod dolaska) i on je sunnet za svakog ko ne stanuju u Mekki.

Tada će se povratiti i okrenuti prema Hadžeru’l-esvedu otići prema Saffi, popeti se na Saffu, okrenuti se prema Bejtullahu, donijeti tekbir i izgovarati La ilahe illellah, donijeti salavat na Vjerovjesnika (alejhi’s-selam) podignuvši svoje ruke radi dove i učit će u dovi što hoće, zatim se spustiti prema Mervi i ići polahko. Kada dođe do (Batni’l-vadi), prostora između dva zelena stuba, ići će brzo sve dok ih ne prođe.[24] Na Mervi će činiti isto što i na Saffi. Ovo je jedan polukrug. On će učiniti takvih sedam polukrugova, počevši sa Saffom i završivši sa Mervom. Nakon toga ostat će u Mekki u ihramu i tavaf činiti Bejtullah kao nafilu koliko želi.

Kada dođe sedmi dan mjeseca zulhidždžeta, imam će održati hutbu ljudima u kojoj će hadžije poučiti obredima hadždža. On će tako isto govoriti i devetog dana na Arefatu i jedanaestog dana na Mini.

Kada klanja sabah na Dan Tervije (dan uoči Arefata), otići će na Minu, ostat će tamo do sabah namaza na Dan Arefata, a onda će otići na Arefat. U podne će imam održati dvije hutbe kao što to čini petkom, i pri tome će govoriti o obredima hadždža. Poslije ove hutbe on će klanjati u džema’atu podne i ikindiju spojeno, sa jednim ezanom i dva ikameta. Uvjet spajanja[25] ovih namaza sa imamom je stav Ebu Hanife dok Ebu Jusuf i Muhammed imaju suprotan stav, s tim da i imam bude u ihramu kod ova dva namaza, a onda će boraviti zajedno sa imamom pod abdestom ili gusulom, a to je sunnet, blizu Džebelu’r-rahmeta. Cio Arefat je mjesto za stajanje osim “Batnu urene.” Okrenut će se prema Kibli podižući svoje ruke otvorene, zahvaljujući Allahu, donoseći tekbire i učeći La ilahe illellah, učeći telbiju i donoseći salavat na Allahova Vjerovjesnika (alejhi’s-selam) moleći se za svoju potrebu predano.

Ljudi će stajati iza imama, blizu njega, okrenuti prema Kibli i slušajući njegove riječi, a onda će krenuti zajedno s njim poslije zalaska sunca na Muzdelifu i odsjesti blizu brda Kuze.[26] Tu će klanjati akšam i jaciju sa ezanom i ikametom. Ko bude klanjao akšam na putu ili na Arefatu, on je dužan da ponovi taj namaz ukoliko se nije pojavila zora. Ebu Jusuf (Allah mu se smilovao) smatra da nije dužan ponoviti taj namaz.

Prenoćit će na Muzdelifi i kada se pojavi zora, klanjat će sabah, zastati na Meš’ar-i- haramu i raditi isto kao što je radio na Arefatu. Muzdelifom se smatra cio taj prostor osim doline Muhassar.[27]

Kada se razvidni, krenut će prije izlaska sunca na Minu. Na Mini će baciti sedam kamenčića, na Džemretu’l-akabi, veličine lješnjaka. On će donositi tekbir kod svakog kamenčića. Prestat će sa telbijom na početku bacanja kamenčića i neće se zadržavati na tom mjestu.

Tada će zaklati kurbana ako hoće, a onda se obrijati,[28] a to bi bilo bolje, ili potkratiti kosu. Nakon toga njemu je sve dopušteno osim intimni odnos sa suprugom. Potom će otići bilo tog istog dana, sutredan ili kasnije u Mekku, obaviti tavafu’z- zijare bez remla i sa’aja ako je to ranije učinio, a ako nije, on će pri tom tavafu učiniti remb i sa’aj nakon tavafa,[29] a tada mu je dopušten i intimni odnos sa suprugom.

Vrijeme tavafu’z-zijareta je po pojavi zore na Dan klanja (prvi dan Bajrama), i to bi bilo bolje. Mekruh je odgoditi ga do iza Bajrama. Potom će se povratiti na Minu, baciti na tri džemreta kamenčiće drugog dana Bajrama poslije podne, počet će od one strane koja je najbliža Mesdžidu na Mini, bacit će sedam kamenčića donoseći tekbir kod svakog kamenčića, zadržat će se pri tome i učiti dovu moleći se. Tako će postupiti i sa slijedećim (srednjim džemretom) i sa bacanjem kamenčića na Džemretu’l-akabi, s tim što se pri tome neće zadržavati. To će učiniti također i trećeg dana. Potom, ako hoće, otići će u Mekku i to prije pojave zore četvrtoga dana, a ne poslije pojave zore jer bi nakon toga morao baciti kamenčiće, a ako hoće, može ostati i baciti kamenčiće kao što je to ranije rečeno. To bi bilo bolje. Ako bi izvršio bacanje kamenčića trećeg dana prije podneva, dozvoljeno je, dok Ebu Jusuf i Muhammed imaju suprotno mišljenje.[30]

Dozvoljeno je baciti kamenčiće jašući, ali je bolje pješice osim kod bacanja Džemretu’l-akabe. Za vrijeme bacanja kamenčića prenaćat će na Mini. Mekruh je da uputi svoj prtljag u Mekku prije nego što on otputuje.

Kada otputuje iz Mine za Mekku, odsjest će u Muhassabi pa makar jedan sahat.[31]

Kada želi da otputuje iz Mekke[32] on će učiniti oprosni tavaf (sadr) sedam krugova bez žurbe - remla i bez sa’ja. Ovo se smatra vadžibom za sve osim za onoga ko je stanovnik Mekke. Potom će otići da se napije Zemzema, napit će se, otići prema vratima Kjabe i dotaći se Multezema, prostora između vrata Kjabe i Hadžeru’l-esveda, i držati se za prekrivač neko vrijeme moleći se predano uz plač i vrativši se natraške dok ne izađe iz Mesdžidu'l’harama.

Ako muhrim (neko ko je u ihramu) ne dođe u Mekku nego odmah otputuje na Arefat i boravi na Arefatu, s njega spada obaveza činjenja tavafu’l-kuduma (tavafa kod dolaska).

Ko boravi na Arefatu ili prođe kroz Arefat i zadrži se samo izvjesno vrijeme između zevala u podne na Dan Arefata i pojave zore prvog dana Kurban-bajrama - on je stigao da obavi hadždž pa makar to i prespavao ili bio u nesvijesti ili čak ne bude znao da je to mjesto Arefata. Ko propusti boravak na Arefatu[33] - izgubio je i hadždž. Takav će učiniti tavaf, učiniti i sa’j i osloboditi se ihramskih stega, ali će nadoknaditi hadždž slijedeće godine, a nije obavezan zaklati kurbana. Ako bi zatražio od svoga prijatelja da zanijeti hadždž umjesto njega prilikom padanja u nesvijest pa taj to učini, bit će uredu. Isto tako, ako taj to učini bez njegovog traženja, bit će uredu. Ebu Jusuf i Muhammed misle suprotno.

Žena u svemu tome ponaša se kao i muškarac, s tim što ona otkriva svoje lice, ne i glavu. A ako bi i spustila nešto na svoje lice i prorezala to, dozvoljeno je.[34] Žena neće glasno učiti telbiju, niti će činiti reml, niti će žurno ići između dva stuba na sa’ju. Ona neće ni brijati glavu, nego će podrezati kosu. Ona će obući i ono što je šiveno, a neće se približavati Hadžeru’l-esvedu ako su u blizini Hadžeru’l-esveda mušakrci. Ako bi dobila hajz prilikom stupanja u ihram, okupat će se i obavljati sve obrede hadždža osim tavafa. Ako bi dobila menstruaciju (hajz) poslije obavljanja tavafi zijara, ona nije dužna obaviti tavafu’l-sadr (oprosni tavaf) i ako to izostavi, nije obavezna ničim to nadoknaditi. Tavafu’l sadr spada i sa onoga ko boravi u Mekki pa makar taj boravak bio nakon prvog silaska sa Mine, prema Ebu Jusufu, dok po mišljenju Muhammeda tavaf-i sadr ne otpada sa ovim boravkom poslije toga.

Ko ogrlicom obilježi bedene[35] (velikog kurbana) koju kolje dobrovoljno ili kao zavjet ili kao kaznu za lov na kopnu ili slično i krene s njom u namjeri da obavi hadždž, on je već stupio u ihram, makar i ne donio telbiju, a ako je pošalje a zatim krene pa sve dok je ne stigne, on nije stupio u ihram, osim kurbana za hadždž temettu’. Ako prekrije pokrovcem bedene ili je označi[36] ili ogrlicom obilježi ovcu, neće se smatrati da je stupio u ihram. Bedene je deva i goveče.[37]

Kiran je apsulutno bolji,[38] a to je da čovjek zanijeti u namjeri da će obaviti i hadždž i umru zajedno, i to da zanijeti na mikatu. On će reći poslije namaza: Allahumme inni uridu’l-hadždže ve’l umrete fe jessir huma li ve tekabelehumma minni - Bože, želim da obavim hadždž i umru, pa mi ih olakšaj i primi od mene. Kada muhrim uđe u Mekku, on će učiniti tavaf i Sa’j za umru, zatim će učiniti tavaf radi hadždža - tavafu’l-kudum i sa’j. Ako bi učinio za to dvoje dva tavafa[39] pa dva sa’ja, dozvoljeno je, ali bi pogriješio, a onda će obaviti hadždž kao što je rečeno.

Kada baci kamenčiće na Džemreti Akabi, zaklat će kurbana prvog dana Bajrama za kiran, bilo ovcu ili goveče, učestvujući sa drugima (sedmina kurbana). Ako nije u mogućnosti da to uradi, on će postiti tri dana prije Kurban-bajrama, a najbolje je da mu posljednji dan bude Dan Arefe i sedam dana kada završi sve pa makar u Mekki. Ako ne bude postio tri dana prije Kurban-bajrama, on mora da zakolje kurban. Ako osoba koja je odlučila da učini i umru i hadždž bude na Arefatu prije nego što je tavafila radi umre, ona je time odustala od umre, a dužna je zaklati kurbana zbog odustajanja od umre, koji će nadoknaditi. Ova osoba nije dužna klati kurbana zbog toga što je odlučila da obavi i jedno i drugo (kiran).[40]

Temettu’ je bolji od ifrada, a to je da čovjek obavi umru u toku mjeseci hadždža, a onda obavi i hadždž iste godine. Takva će osoba obući na mikatu ihram i učiniti tavaf i Sa’j za umru. Time će se osloboditi ihramskih obaveza ako nije dotjerala kurbana. Takav će prestati sa učenjem telbije sa početkom tavafa, a potom će obući ihram radi hadždža u Harem-i šerifu na Dan tervije (uoči Arefata), a ako to uradi prije, bolje je. On će tada obaviti hadždž i zaklati kurban kao i karin (onaj koji čini i umru i hadždž), a ako i on nije u stanju da zakolje kurbana, i njegov je tretman kao i u slučaju kirana. Dozvoljeno mu je da posti tri dana prije tavafa umre[41] makar to bilo i u mjesecu ševalu poslije ihrama za umru, a ne prije. Ako hoće, može potjerati i hedj’ (kurbana), a to je bolje, da obuče ihram i potjera kurban. Tjerati je bolje nego voditi kurbana. Ako je njegov veliki kurban (deva ili goveče), označit će ga nekim znakom oko vrata, to je bolje nego da bude prekriven pokrovcem.[42]

Ebu Jusuf i Muhammed smatraju da je iš‘ar dozvoljen, a to je rasijecanje grbe s lijeve strane, što je bliže postupku Poslanika (alejhi’s-selam), ili s desne strane. Imam Ebu Hanife smatra da je to mekruh.[43] Potom će obaviti umru kao što je rečeno. Neće se osloboditi ihrama i učinit će ihram radi hadždža kao što je rečeno.

Za građane Mekke nema ni temettua ni kirana[44] kao i za svakog onog koji je unutar mikata. Ako bi se povratio mutemetti svojima poslije umre,[45] a nije tjerao hedja (kurbana), bit će mu pokvaren temettu’, a ako je potjerao, neće. Ko obavi tavaf za umru prije mjeseci hadždža manje od četiri kruga tavafa i upotpuni ga poslije ulaska mjeseci hadždža i potom učini hadždž , on će biti mutemetti’, osoba koja je obavila i umru i hadždž. Ako bude tavafio četiri kruga, onda nije mutemetti’. Ako bi neko iz Kufe obavio umru u mjesecima hadždža, skinuo ihrame i boravio u Mekki i potom učinio hadž, njegov temettu će biti valjan. Isti je slučaj ako bi boravio u Basri, dok neki kažu da neće biti uredu, prema mišljenju Ebu Jusufu i Muhammeda.[46] A ako bi pokvario svoju umru i boravio u Basri te je naknadno učinio i obavio hadždž, neće biti njegov temettu valjan osim ako se ne vrati svojoj kući i ponovo obavi i jedno i drugo. Ebu Jusuf i Muhammed smatraju da će biti valjan, makar se i ne vratio kući. Ako bi ostao u Mekki nakon što je pokvario umru pa naknadno učinio i nju i hadždž bez povratka, neće biti valjan njegov temettu i u tome su svi saglasni.[47] Mutemetti koji je pokvario umru ili hadždž, nastavit će sa obredima i nije obavezan zaklati kurbana za temettu.

Onaj ko je mutemetti’ pa zakolje običnog kurbana neće biti oslobođen klanja kurbana za temettu’.

Parfemisanje onoga ko je u ihramu pa makar jednog dijela tijela (jednog cijelog organa) traži klanje kurbana.[49] Isto tako, dužan je ako bi to premazao uljem, a prema mišljenju Ebu Jusufa i Muhammeda, obavezan je dati sadaku. Ako bi oknio glavu knom ili pokrio je jedan cio dan, obavezan je zaklati kurbana. Isto tako treba zaklati kurbana ako bi obukao nešto i nosio šiveno jedan cio dan, ili obrijao četvrtinu svoje glave ili brade, ili obrijao svoj vrat ili svoja pazuha, ili jedno pazuho, ili dlake sa stidnih mjesta, ili obrijao dlake sa bilo kojeg dijela tijela, tada se kolje kurban, dok Ebu Jusuf i Muhammed stoje na stanovištu da treba dati sadaku. Ako bi odrezao nokte na svojim rukama ili nogama, na jednom mjestu, dužan je zaklati kurbana. Isti je slučaj ako bi odsjekao nokte jedne ruke ili jedne noge. Ako bi odsjekao nokte svojih ruku i nogu na četiri mjesta, onda je obavezan zaklati četiri kurbana, dok Imam-i Muhammed smatra da je obavezan zaklati samo jednog kurbana. Ako bi naparfemisao manje od jednog organa tijela, ili pokrio svoju glavu, ili obukao nešto šiveno i nosio ga manje od jednog dana, on je obavezan dati sadaku. Isti je slučaj ako bi obrijao manji dio od jedne četvrtine svoje glave ili brade ili obrijao neki dio svoga vrata ili dlake sa stidnih mjesta ili neki dio jednog pazuha, ili glavu drugoga, ili odrezao manje od pet svojih nokata, ili pet nokata na pojedinačni način, treba dati sadaku, dok Imam-i Muhammed smatra da treba zaklati kurban ukoliko odsječe pet nokata na različitim mjestima.

Ako bi parfemisao, ili obukao šivenu odjeću, ili obrijao sa razlogom[50] ako hoće, zaklat će ovcu, a ako hoće, može da da sadaku - tri sa’a, tj. mjerice na šest siromaha, a ako hoće, može i postiti tri dana. Ako bi se zaogrnuo odijelom ili košuljom,[51] ili umjesto ihrama upotrijebio kao ogrtač pantalone i slično, ne smeta. Isto važi ako bi svoja ramena ubacio u ogrtač bez uvlačenja svojih ruku u rukave ogrtača.

Ako muhrim (čovjek u ihramu) čini tavafi’l-kudum (tavafi kod dolaska) ili tavaf-i sadr (radi odlaska) kao džunup, obavezan je zaklati kurbana.[52] Isto tako dužan je zaklati kurbana kada bi tavaf činio koji je rukn bez abdesta,[53] ostavio tavaf-i sadr ili četiri kruga od njega, ili manje od četiri kruga u tavafu koji je rukn, vratio se sa Arefata prije imama, izostavio sa’j, izostavio stajanje na Muzdelifi, bacanje džemreta kamenčića u cjelini ili u toku jednog dana, ili bacanje džemreta na Akabi u vrijeme dana klanja kurbana,(prvi dan bajrama) ili ako izostavi veći broj propisanih kamenčića. Ako bi tavafio, činio tavaf-i kudum ili tavaf-i sadr bez abdesta, on je dužan dati sadaku. Isto tako je dužan dati sadaku ako bi izostavio manje od četiri kruga tavafa kod odlaska ili ako ne bi učinio jedno od tri kompletna bacanja džemreta.

Ako bi ostavio tavaf koji je rukn ili četiri kruga toga tavafa, ostao bi muhrim sve dok ne obavi tavaf. Ako bi ga obavio džunup, onda je dužan zaklati bedene (goveče ili devu), ali je daleko bolje da ga obnovi dok je u Mekki, kada odstranjuje obavezu klanja govečeta ili deve. Ako bi učinio tavaf-i sadr čist na kraju Ejami tešrik,[54] nakon što je učinio tavaf i rukn bez abdesta, obavezan je zaklati malog kurbana. Ako bi to uradio nakon što je tavafio džunup, onda dva kurbana,[55] dok Ebu Jusuf i Muhammed - smatraju samo jednog kurbana. Ako bi tavafio i sa’j učinio radi umre bez abdesta, on će ponoviti i tavaf i sa’j. Ako bi se vratio svojima, a ne bi obnovio tavaf i sa’j, on je dužan zaklati kurbana. A ako bi povratio samo tavaf, to je uredu, ne bi bio obavezan ništa.

Ako bi čovjek u ihramu spolno općio prije stajanja na Arefatu pa makar i iz zaborava, hadždž bi mu bio pokvaren.[56] On će nastaviti sa obredima i nadoknaditi hadždž ali je obavezan i zaklati kurbana. Nije mu obaveza tada da se odvoji od žene.

Ako bi općio nakon stajanja na Arefatu, a prije brijanja, ne bi mu hadždž bio pokvaren, ali je obavezan da zakolje goveče ili devu. Ako bi općio poslije brijanja a prije tavaf-i zijareta, dužan je zaklati kurbana. Isto važi[57] ako bi poljubio ženu ili je dotakao sa strašću i bez ejakulacije. Također, kada bi općio za vrijeme umre, prije obavljanja većeg broja krugova tavafa, bit će mu pokvarena umra i obnovit će je; ako bi to bilo poslije obavljanja većeg broja krugova tavafa umra mu neće biti pokvarena, ali je dužan zaklati kurban. Međutim, ako bi ejakulirao zbog pogleda ili direktnog gledanja u spolni organ žene, nema nikakve obaveze.[58]

Ako bi zakasnio sa brijanjem[59] ili tavaf-i zijaretom do iza Kurban bajrama, onda je obavezan zaklati kurbana, dok Ebu Jusuf i Muhammed misle da nije. Isto tako postoji razilaženje, ako bi odgodio bacanje kamenčića ili uradio neki obred prije obreda koji trebao biti ranije učinjen. Ako bi se obrijao izvan Harema, radi hadždža ili radi umre, i tada je dužan zaklati kurbana. Ebu Jusuf (Allah mu se smilovao) smatra da nije obavezan. Ako bi se čovjek koji obavlja umru vratio poslije izlaska iz Harem-i šerifa i skratio kosu, prema jednoglasnom mišljenju, nije obavezan zaklati kurbana. Ako bi osoba koja je zanijetila da obavi i hadždž i umru (kiran) obrijala prije klanja kurbana, dužan je zaklati dva kurbana, dok Ebu Jusuf i Muhammed smatraju da treba zaklati samo jednog kurbana.[60]

Termin ed-demm (zaklati kurban), gdje se spominje u tekstu, odnosi se na bravče koje može poslužiti kao kurban, a gdje se spominje sadaka, to je ono što je dovoljno za sadekatu’l-fitr.[61]

Ako muhrim ubije kopneni ulov ili divljač, ili ukaže na nju onome koji je ubije, kažnjava se procjenom ulovljenoga od strane dvojice pravednih procjenitelja na licu mjesta gdje je ubijeno ili na najbližem mjestu od mjesta ubijanja, i to ako ubijeni ulov ne bude imao određenu vrijednost ili se ne bi znala određena njegova vrijednost; taj, ako hoće, može za to kupiti kurbana ako to dostiže vrijednost kurbana i zaklati ga u Harem-i šerifu; a može, ako želi, kupiti hrane i podijeliti siromasima svakom po pola sa’a pšenice ili po jedan sa’a hurmi ili ječma, ali ne manje. Ako hoće, može i postiti po dan za svakog siromaha. Ako preostane nešto manje od hrane jednog siromaha, podijelit će sadaku ili će postiti za to jedan dan. Po mišljenju Imam-i Muhammeda, kazna je za to nadoknaditi klanjem kurbana najsličnijeg ubijenoj životinji. Tako će biti za srnu - ovca, za hijenu - ovca, za zeca - jare; za skočimiša - žensko jare od četiri mjeseca; za noja - deva; za divljeg magarca - goveče, a ako nema ništa slično, onda će se postupiti po mišljenju Ebu Hanife i Jusufa.

U tome su svi jednaki i onaj koji je namjerno nešto ulovio i onaj koji je to iz zaborava uradio,[62] i onaj kome to nije prvi put i onaj kome je to prvi put.

Ako je u lovu ranio divljač, odbio mu jedan organ ili mu očupao dlaku, namirit će štetu. Ako bi mu otkinuo perje ili mu odbio šapu i to mu utekne,[63] on je dužan da izmiri njegovu punu vrijednost. Ako pomuze, on mora platiti vrijednost mlijeka; ako razbije jaje ulova, odšteta je vrijednost jajeta, a ako iz jajeta izađe mrtvo pile, platit će vrijednost pileta.

Nema kazne, tj. - ništa se ne namiruje za ubijenu vranu[64], kopca, vuka, zmiju, akrepa, miša, bijesno pseto, komarca, mrava, stjenicu, buhu, i kornjaču. Ako bi ubio vaš ili skakavca, podijelit će sadaku u čemu hoće. Hurma je vrednija od skakavca. Za ubistvo krvoločne životinje odšteta ne prelazi jednu ovcu.

Ako životinja napadne čovjeka,[65] nema nikakve nadoknade za njezino ubistvo. Ako je čovjek u ihramu prisiljen npr. radi hrane da ubije divljač i on to ubije, snosit će kaznu.

Muhrim može zaklati ovcu, kravu, devu, kokoš i domaću gusku i loviti ribu. On snosi kaznu ako ubije divljeg goluba ili pitomu srnu. Kad bi zaklao ulovljeno tretira se kao lešina. Ako bi pojeo od njega nešto, dužan je, pored kazne, da plati za ono što je pojeo, dok drugi muhrim koji bi pojeo nešto od toga neće ništa platiti. Za muhrima je dozvoljeno da jede ulovljeno koje je ulovio slobodan (čovjek bez ihrama) i on ga zaklao, ali ako nije ukazao na lov niti naredio da se to ulovi niti mu je pri tome pomagao. Ko uđe u Harem-i šerif i sa sobom nosi divljač, ulovljeno, on je dužan da ga pusti, a ako ga proda, dužan je raskinuti ugovor, a ako je ono nestalo, bit će potrebno platiti kaznu. Ko obuče ihram, a u kući mu u kafezu ulovljeno - on nije dužan da to pusti. Ako slobodan čovjek (čovjek bez ihrama) dođe do kakvog ulova ili divljači, a onda obuče ihram i to neko pusti, bit će odgovoran onaj ko je to pustio, a ne onaj ko je u ihramu. Ako drugi muhrim ubije ono što je ovaj imao, biti će odgovorni obojica, ali onaj ko je uzeo taj ulov ima pravo tražiti nadoknadu od onog ko je ubio ulov. Ako čovjek bez ihrama ubije divljač u Haremu, platit će protuvrijednost ubijenog lova, a ako pomuze, platit će vrijednost mlijeka.

Ko posiječi travu ili samoniklo drvo u Harem-išerifu - nadoknadit će vrijednost toga, osim ako je to bilo suho. Sadaka[66] je određena za ovo četvero i ne nadoknađuje se postom. Zabranjeno je napasati stoku u Haremu i kositi travu. Izuzima se samo drvo “izhir”.

Za sve za što je mufrid dužan zaklati jednog kurbana, onaj ko obavlja kiran dužan dva, osim ako prođe mikat bez ihrama.[67]

Ako dvojica u ihramu ubiju divljač, svaki od njih, u tom slučaju, mora snositi punu kaznu, a ako dvojica slobodnih ubiju divljač u Haremu, njih obojica će snositi jednu kaznu. Kupoprodaja ulova ili divljači od strane muhrima nije valjana. Ko izvede srnu iz Harema i ona osrni mladunče i krepa jedno i drugo, on je odgovoran za njih oboje. Ako plati kaznu za srnu pa se ona osrni, on nije odgovoran za njezino mladunče.

Ko prijeđe mikat bez ihrama i nakon toga obuče ihram - on je obavezan da zakolje kurbana. Ako se povrati na mjesto mikata sa ihramom učeći telbiju, otpada obaveza klanja kurbana. Ebu Jusuf i Muhammed kažu da će otpasti klanje kurbana sa povratkom u ihramu pa i bez telbije. Ako se povrati prije nego što je obukao ihram pa ga tu obuče, i tada otpada obaveza klanja kurbana.[68] Tako isto, ako bi obukao ihram radi umre i to nečim pokvario i nadoknadio je, neće klati kurbana. Ako bi se vratio nakon što je započeo tavaf, neće otpasti obaveza klanja kurbana.

Ako bi neko iz Kufe[69] ušao u mjesto Bustan radi neke potrebe, on može da uđe u Mekku bez ihrama, a njegov mikat će biti Bustan. Ko uđe u Mekku bez ihrama - on mora obaviti hadždž ili umru ako bi se i vratio i obukao ihram sa nijetom da obavi hadždž u toj godini, i tada, isto tako, otpada ono što je bio obavezan kod ulaska u Mekku.[70] Ako se vrati poslije te godine, neće otpasti obaveza. A ako prijeđe Mekkanac ili onaj koji obavlja hadždž temettu’ Harem-i šerif bez ihrama, on se tretira kao i onaj koji je prošao mikat, a njegovo stajanje na Arefatu je kao njegov tavaf.

Ako Mekanac obavi jedan krug tavafa za umru, a onda zanijeti hadždž, odbacuje mu se tavaf za umru.[71] On je dužan da zakolje kurbana i obavi naknadno hadždž i umru, ako bi ih i obavio ovaj put, valjalo bi mu, ali je dužan zaklati kurbana. Ko zanijeti hadždž a onda na dan Bajrama zanijeti naredni hadždž, pa ako se bio obrijao za prvi hadždž prije ihrama za drugi hadždž, on će biti obavezan obaviti i taj drugi hadždž, ali nije obavezan klati kurbana; u protivnom, bio bi obavezan obaviti taj hadždž i zaklati kurbana, bez obzira skratio kosu poslije drugog nijeta ili ne. Ebu Jusuf i Muhammed smatraju da ne bi bio dužan klati kurbana i ako ne bi skratio kosu.

Ko završi umru, osim skraćivanja kose, pa zanijeti drugu umru obavezan je zaklati kurbana, a ako bi hadžija izdaleka zanijetio za hadždž, a zatim umru, onda mu je obavezno izvršiti oboje. Ako bi bio na Arefatu prije obavljanja umre, bit će umra odbačena, a ne bi bila odbačena da je otišao na umru i da nije bio na Arefatu. Ako bi obukao ihram radi umre nakon tavafa radi hadždža, lijepo bi bilo umru ne činiti a nadoknaditi je, i uz to, dužan je zaklati kurbana. Ako bi nastavio obavljati oboje, bilo bi ispravno, ali bi bio obavezan zaklati kurbana. To je kurban za ispravljanje propusta.

Ako bi hadžija zanijetio umru na Dan klanja kurbana[72] i u dane Ejjam-i tešrika (dana Bajrama), obavezno mu je i odustati od nje i nadoknaditi je, a i kurbana zaklati. Ako bi nastavio obavljati umru, bilo bi uredu, ali bi bio dužan zaklati kurban. Koga mimoiđe hadž[73] a zanijeti ga ili zanijeti umru - mora odustati, nadoknaditi to i zaklati kurbana.

El-Ihsar ve’l fevat Propisi o spriječenosti i neprisustvovanju na Arefatu[74]

Ako muhrim (čovjek u ihramu) bude spriječen da obavi hadždž od strane neprijatelja ili bolesti ili ne bude žena imala mahrema, ili čovjek izgubio sredstva, on može da pošalje ovcu da se u ime njega zakolje u Haremu u određeno vrijeme. Poslije klanja ove ovce on će skinuti ihrame bez brijanja i skraćivanja kose. Ebu Jusuf[75] (Allah mu se smilovao) zastupa suprotno mišljenje. Ako je dotična osoba zanijetila da obavi i hadždž i umru, zaklat će dva kurbana. Dozvoljeno ih je zaklati i prije dana klanja, tj. Kurban-bajrama, ali ne izvan Harema. Ebu Jusuf i Muhammed ne dozvoljavaju klanje prije Dana klanja ako dotični bude bio spriječen da obavi hadždž.

Muhsar (osoba koja je spriječena da obavi hadždž) dužan je, kada skine ihrame, da nadoknadi hadždž i umru. Onaj koji je zanijetio samo umru dužan je da nadoknadi umru. Onaj koji je zanijetio da obavi oboje dužan je da obavi i hadždž i dvije umre.

Ako spriječenost prestane poslije slanja kurbana, a njemu se bude pružila prilika da ga dostigne prije klanja tog kurbana i da obavi hadždž, on nema prava osloboditi se ihrama nego mora nastaviti obavljati obrede hadždža. Ako postoji mogućnost da stigne samo kurban a ne i da obavi hadždž, oslobodit će se ihrama; ako bi imao priliku da obavi samo hadždž, a ne i dostići kurbana dozvoljeno mu je osloboditi se ihrama na osnovu “istihsana.”. Ko bude spriječen u Mekki da obavi dva rukna stajanje na Arefatu i tavafu’z-zijare - on je muhsar (spriječen)[76], a ako je u stanju da obavi bar jedan od ta dva rukna, ne može se tretirati muhsarom, spriječenim.

Koga mimoiđe hadždž zbog neboravka na Arefatu - on neka obavi umru. On je obavezan da obavi hadždž naredne godine, ali nije dužan klati kurbana.

Umra ne može biti ispuštena, ne može proći.[77] Ona se sastoji od oblačenja ihrama, tavafa i sa’ja, a može se obavljati tokom cijele godine. Mekruh je da se obavlja umra na Dan Arefata, u Dane klanja kurbana i u vrijeme ostalih dana Bajrama (Ejjami’t-tešrik). Telbije prestaje kod umre[78] na početku tavafa.

Dozvoljena je zamjena u materijalnim ibadetima apsolutno, ali u tjelesnim ibadetima nije dozvoljena ni u kom slučaju.[79] U slučaju spajanja materijalnog i tjelesnog ibadeta, kao što je hadždž, dopuštena je zamjena kod nemoći, a ne kada je čovjek sposoban obaviti hadždž. Uvjet je smrt ili stalna nemoć koja traje do smrti. Uvjet je nemoć, i odnosi sa na hadždž koji je farz, a ne i za hadždž koji je nafila. Hadždž će biti uredu onome ko je nemoćan, a obavi ga za njega neko drugi. Bedel koji zamjenjuje čovjeka koji je nemoćan zanijetit će i reći: “Lebbejjke bi hadždžetin an fu’lanin! - Odazivam Ti se u obavljanju hadždža za toga i toga.” Bedel će vratiti preostali dio sredstava oporučitelju ili nasljednicima. Dozvoljeno je da se uzme za bedela i onaj koji nije nikada obavio hadždž [80], pa i žena, ali drugi bi bili bolji.

Kome zapovijede dvojica ljudi i on zanijeti da obavi hadždž za njih dvojicu, odgovarat će za njihova sredstva a hadždž će se uračunati njemu. A ako bude u nedoumici, a onda se opredijeli za jednoga od njih prije nego nastavi obavljati obrede, bit će uredu hadždž. Ebu Jusuf (Allah mu se smilovao) ima suprotno mišljenje, a ako zanijeti za jednog od njih nakon isteka vremena, neće biti uredu hadždž.

Klanje kurbana onoga koji obavlja temettu i kiran pada na bedela. Isto tako i za prekršaj. Klanje kurbana zbog spriječenosti pada na naredbodavca. Ebu Jusuf (Allah mu se smilovao) ima suprotno mišljenje. Ako je oporučitelj umro, troškovi padaju na njegovu imovinu.

Ako bedel obavi spolni snošaj prije boravka na Arefatu, on je odgovoran za sredstva i vratit će sredstva.

Ako bedel umre na putu, hadždž, će obaviti neko polazeći iz kuće oporučitelja u okviru trećine sredstava koja su preostala. Po mišljenju Ebu Jusufa i Muhammeda, hadždž će obaviti neko iz mjesta gdje je bedel umro, ali kod Ebu Jusufa - za iznos koji je preostao od jedne trećine, a kod Muhammeda - za preostali uplaćeni iznos. Sredstva koja su preostala povratit će se oporučitelju ili nasljednicima.

Ko zanijeti da obavi hadždž za svoje roditelje, zatim se odluči da obavi samo za jednog od njih, i to je dozvoljeno.

To je deva, goveče ili bravče, a najmanje što može biti je ovca. Nije neophodno obilježiti udhiju[82] (kurban). Dozvoljeno je da bude hedj sve što je dozvoljeno da bude kurban.[83] Dovoljno je ovca za svaki propust osim kada čini tavaf-u zijaret - džunup - nečist, ili ako izvrši spolni akt nakon boravka na Arefatu, a prije brijanja na Mini. Za ova dva slučaja hedj može biti samo veliki kurban (deva ili goveče). Od dobrovoljnog hedja može se meso jesti kao i od zaklanog kurbana radi temettu’a i kirana[84], ne od drugih. Insistira se da se zakolje hedj temettua i kirana u danima Bajrama, a ne i kod drugih kurbana. Svi kurbani se kolju u Haremu.

Dozvoljeno je da se to podijeli kao sadaka siromasima Harema i ostalima. Dijeli se i pokrivač hedja i povodac[85] Ne može se plaćati kasapinu kurbanom niti se kurban, hedj, može jahati osim u slučaju nužde. Ako bude nešto oslabio kurban zbog jahanja, namirit će to vlasnik. On je neće musti, a ako bi je pomuzao, podijelit će mlijeko kao sadaku. On će prskati vime dotične životinje hladnom vodom da bi prekinuo dotok mlijeka. Ako bi kurban mnogo oslabio da ne može služiti za kurban, onda će uzeti drugog umjesto njega, a sa malaksalim hedjom uradit će šta hoće. Ako malakše ono što želi dobrovoljno žrtvovati, to može zaklati. On neće jesti ništa od te životinje niti iko ko je imućan. On nije obavezan ništa drugo učiniti. Čovjek će obilježiti velikog kurbana koga tjera dobrovoljno kao kurban ili temettu[86] i kirana, a ne i druge.

Onima koji svjedoče da je dan Arefata dan Bajrama bit će njihovo svjedočenje odbačeno.[87] A ako posvjedoče da je to Dan tervije (dan uoči Arefata) bit će uredu. Ko ostavi prvo bacanje kamenčića za drugi dan, ako hoće, može baciti samo te kamenčiće, a bolje je da baci sve.

Ko se zavjetuje da će obaviti hadždž pješice, on će ići pješice od svoje kuće sve dok ne obavi tavaf, a neki kažu od mjesta gdje je obukao ihram, pa ako bude nešto uzjahao, obavezan je zaklati kurbana.[88]

(Ibrahim Halebi, Multeka, preveli prof. dr. Omer Nakičević, dr. Enes Ljevaković i dr. Džemal Latić, Fakultet islamskih Nauka, Sarajevo, 2002., str. 305.-352.)

[1] Hadždž filološki označava namjeru da se posjeti nešto što se veliča, a šeriatski on označava posjetu određenom mjestu. Pod ovom posjetom podrazumijeva se: tavafi i stajanje na Arefatu, a pod određenim mjestom podrazumijeva se Kaba i Arefat. Pod pojmom u određeno vrijeme podrazumijeva se učiniti tavaf od pojave zore dana klanja, tj. Kurban bajrama pa do kraja života, a stajanje na Arefatu počinje od podneva Dana Arefata do zore Kurban-bajrama. Pod pojmom “sa određenim radnjama” podrazumijeva se tavaf, sa’j i stajanje na Arefatu u ihramu.

[2] Prenosi se od Ebi Hurejrea (neka je Allah zadovoljan njime) koji kaže: “Allahov Poslanik držao nam je predavanje i tom prilikom rekao: “Ljudi, Uzvišeni Allah propisao vam je hadždž kao strogu obavezu, pa obavljajte hadždž!” Jedan čovjek upita: “Je li svake godine, Allahov Poslaniče?” Poslanik je šutio dok ovaj nije upitao i po treći put i tada Poslanik (alejhi’s-selam) odgovori: “Da sam rekao da, bilo bi to obaveza, a vi to ne biste mogli činiti.” prenose Ahmed i Muslim ovo. Tj. da je Poslanik rekao: “Da sam rekao da, bio bi vam to farz, jer on ne govori iz hira i prohtjeva nego po naredbi i mudrosti Uzvišenog Allaha.” Ovaj koji je to pitao bio je Akrea ibni Habis (neka mu se Allah smiluje).

Upotrijebljeni slogan “’alel-fewr” (odmah), znači da je dužnost obaviti hadždž odmah, bez odgađanja, tj. prve prilike, kod Ebu Jusufa (Allah mu se smilovao), a to su riječi i Ebu Hanife (neka mu se Allah smiluje). Ibni Abbas (neka je Allah zadovoljan njima dvojicom) kaže da je Allahov Poslanik rekao: “Požurite sa hadždžom, tj. sa obavljanjem ovog farza, jer niko od vas ne zna šta će mu se sutra ispriječiti.” (Prenose Ahmed i Hakim; Hakim ga smatra sahihom, a to je prihvatio i Zehebi. Ilau’-s-sunnen, II/10; i u djelu Ed-Durr stoji: “To je vjerodostojnija verzija od dva rivajeta Ebu Hanife, kao i Malika i Ahmeda kao što stoji u svim pouzdanim djelima poput El-Hanije i El-Esrar.) U djelu El-Kunije stoji da je to odabrano, pa bi bio griješan i svjedočenje mu se ne bi prihvatilo od momenta kada je bio dužan obaviti hadž, a nije ga obavio bez opravdanog razloga. Ako ga obavi pa makar na kraju života, grijeh će mu biti oprošten, prema mišljenju sve uleme (str. 259).

[3] Ovo su uvjeti obaveznosti hadždža. Što se tiče islama, to je zbog toga što je hadždž ibadet, i otuda nema mjesta za nevjernika da vrši ibadet jer nijet takve osobe nije valjan. Zatim sloboda - jer rob nema ni sredstava, a i ne može to obaviti.

Pamet je uvjet, jer onaj koji nema pameti nije obavezan da obavlja ibadet. Što se tiče punoljetnosti, to je zbog toga što dijete nije strogo zaduženo da obavlja ibadet. Pod pojmom zdravlje podrazumijeva se da tijelo nema nedostataka koji bi sprječavali da izdrži sve ono što ga čeka na putu, a što se mora izvršiti. Ovo je na osnovu stava Ebu Hanife (Allah mu se smilovao). Druga dvojica, Muhammed i Ebu Jusuf, kažu da je hadždž farz i za bolesnoga koji nije sposoban da putuje, kao što je npr. paralizirana osoba, osoba bez nogu i ruku, oronuli starac koji se ne može da drži na jahalici; takva osoba je dužna oporučiti da se za nj obavi hadždž i izdvoji iznos za obavljanje hadždža bez obzira da li ona odredila ko će to uraditi ili ne. Pod pojmom materijalna mogućnost i prijevozno sredstvo podrazumijeva se uobičajeno transportno sredstvo, izdržavanje za odlazak i povratak pored osnovnih zahtjeva kao npr. kapital za trgovinu, izdržavanje porodice od strane onoga koji je zadužen za izdržavanje porodice dok se dotična osoba ne vrati sa puta.

Enes (Allah bio zadovoljan njime) kaže o riječima Uzvišenoga: …hodočastiti Hram dužan je Allaha radi svaki onaj koji je u mogućnosti (Kur’an: 3/97). Neko upita: “Božiji Poslaniče, šta je to mogućnost (sebil)?” A Poslanik odgovori: “Popudbina i transportno sredstvo.” (Prenosi Hakim i ističe da je ovaj hadis sahih prema uvjetima Buharija i Muslima; i Tirmizi ga prenosi, ali kaže da je hadis hasen - dobar.) Ja kažem da se uz uvjete koji su potrebni za obavljanje hadždža ubraja i znanje da je hadždž farz za svakog ko primi islam pa i u nevjerničkoj zemlji u kojoj on boravi ili koji živi u pustinji ili negdje u brdu ili planini odsječenoj od ljudi.

[4] Ovo su uvjeti neophodni za izvršenje hadždža, tj. da je put siguran i da će na njemu hadžija biti siguran za svoj život i za svoj imetak. Mahrem je čovjek kome nije dopušteno ženiti se s tom ženom zbog veoma bliskog srodstva među njima. Amidžić i tečić ne mogu biti mahremi. Ibni Abbas (neka je Allah zadovoljan njima dvojicom) kaže da je Poslanik (alejhi’s-selam) rekao: “Žena može obaviti hadždž samo ako ima sa sobom mahrema.” Neko usta i upita: “Allahov Poslaniče, ja sam se upisao da idem u borbu tu i tu, a supruga ode na hadždž.” Poslanik mu reče: “Vrati se i idi s njom na hadždž.” (Prenosi Bezar, a Darekutni slično prenosi i kaže da je hadis sahih. Diraje 183.) Ibni Munzir između ostaloga kaže: “Malik kaže da žena može putovati na hadždž sa grupom žena, a Šafi da može putovati sa pouzdanom i slobodnom muslimankom”, itd. (Ilau’s-sunen, 10-14).

[5] Neslobodnom čovjeku nije dozvoljeno da zanijeti hadždž nakon što je obukao ihram, niti mu je dozvoljeno da se povuče od hadždža na osnovu riječi Uzvišenoga: Hadž i umru radi Allaha izvršavajte (2/196). Kad bi dijete tako nešto učinilo i vratilo se do u mikat nakon što je postalo punoljetno i obuklo ihrame radi hadždža, njemu je dozvoljeno, jer dijete prije punoljetnosti nije bilo obavezno obaviti hadždž. Otuda ihram maloljetnom kao da i ne postoji, pa mu je dozvoljeno da obuče drugi ihram radi hadždža. Allah najbolje zna.

Razlika između uvjeta obaveznosti i uvjeta izvršenja ogleda se u tome što: ako ne postoji samo jedan uvjet (šart) obaveznosti, onda hadždž nije obavezan, i shodno tome tada nije obavezna oporuka da se izvrši hadždž. Kada se ispune svi uvjeti obaveznosti hadždža a nedostaje samo jedan uvjet izvršenja, tada je hadždž obavezan i, prema tome, dužnost je učiniti oporuku i izdvojiti sredstva za hadždž, tako, ako bi umro ne obavivši hadždž to će za njega obaviti bedel, a Allah najbolje zna.

[6] Fard označava naredbu koja je potvrđena jasnim dokazom u kome nema nikakve sumnje. Sve ono što je farz, a izvan stvarnog djela zove se šart kao što je npr. abdest kod namaza. A ono što je sastavni dio nečega zove se rukn, kao npr. učenje Kur’ana u namazu. Prema tome, ihram je farz, ali s obzirom da hadžija počinje sa oblačenjem ihrama, onda se to ubraja u šartove. Tavafu’z - zijare je rukn jer je to jedno od djela koje obavlja hadžija. Isto tako je rukn i stajanje na Arefatu. Uzvišeni Allah kaže: zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama Drevnog obilaze (Kur’an: 22/29). Uzvišeni Allah i ovo kaže: A kada pođete sa Arefata, spominjite Allaha (Kur’an: 2/198). Abdurrahman ibni Ja’mur kaže: Prisustvovao sam kada je Allahov Poslanik stajao na Arefatu i ljudi iz Nedžda mu prišli i upitali ga: “Allahov Poslaniče, šta sačinjava hadždž?” I on odgovori: “Hadždž je stajanje na Arefatu. Ko stigne na Arefat prije zore one noći kada dolazi do spajanja akšama i jacije na Muzdelifi, hadždž mu je valjan.” U drugoj verziji, koju prenosi Ebu Davud stoji: “Ko prispije na Arefat prije nego se pojavi zora on je i prispio na hadždž.” (Prenosi Ahmed i autori sunnena, a i drugi.)

[7] Razlika između farza i vadžiba na hadždžu ogleda se u tome što se farz ne može ni u kom slučaju izostaviti. Farz sobom čovjek mora obaviti makar on bio i bolestan. Za farz nema otkupnine - (fidije). Vadžib je sve ono što se ispusti bez opravdanog razloga i zbog toga se mora zaklati kurban. Za sve ono što se ispusti iz opravdanog razloga ne treba klati kurban, kao što će kasnije doći.

Vadžib je i stajanje na Muzdelifi poslije zalaska Sunca na Dan Arefata, pa do pred sami izlazak Sunca na dan Kurban - bajrama. Tako isto je vadžib i sa’j, brzo hodanje između Saffe i Merve, koje sačinjava sedam polukrugova i kod hadždža i kod umre. Vadžib je bacanje kamenčića prvog dana nakon pojave zore pa do zalaska sunca - na veliko džemre. Drugog i trećeg dana bacit će kamenčiće poslije podneva do zalaska Sunca pa i do noći za onoga ko ima opravdan razlog na prvo džemre, zatim srednje pa veliko džemre. Tavafu’s-sadr je također vadžib, a to je obavljanje tavafa kod napuštanja Časne Mekke i to za sve osim osobe koja ima nekakvu ispriku kao što su hajz (menstruacija) kod žene i nifas (vrijeme poslije porođaja), kao i bolest a i bojaznost da neće otići saputnici s kojima putuje žena ili čovjek. Brijanje ili skraćivanje kose su također vadžibi. Brijanje cijele glave je bolje od brijanja jedne četvrtine, skraćivanje kose sa cijele glave je bolje nego skraćivanje kose sa četvrtine glave. U vadžibe se ubraja i sve ono što traži da se zakolje kurban kao što je redoslijed u vršenju obreda, tako da se npr. klanje kurbana i brijanje obavi prije bacanja kamenčića ili brijanje, odn. skraćivanje kose u toku tri dana Bajrama, zatim da se obavi tavaf koji je farz i bacanje kamenčića svakog dana Bajrama. Sve se ovo ubraja u vadžibe kod Ebu Hanife (Allah mu se smilovao), a kod Ebu Jusufa i Muhammeda (Allah im se smilovao) u sunnete, pa otuda sa zanemarivanjem rasporeda za ove postupke po njihovu mišljenju nije potrebno klanje kurbana, a Allah najbolje zna.

[8] Ostalo su sunneti poput tavafu’l-kudum (tavaf kod dolaska), stavljanje jednog kraja ihrama ispod pazuha, a drugog preko ramena i ubrzanog hodanja u prva tri kruga tavafa poslije koga slijedi sa’j (brzo hodanje) koje je vadžib. Sa’j se ne obavlja kao nafila. U sunete i adabe se ubraja i ubrzano hodanje između dva zelena stuba kod sa’ja između Safe i Merve i boravak na Mini u danima Mine, itd.

[9] Umra je sunnet, neki kažu da je vadžib. Kod Šafije (Allah mu se smilovao) ona je farz kao i hadždž. O tome će više riječi biti kasnije.

[10] Mikati su granice za one koji su iz spomenutih krajeva, ko boravi tamo ili prolazi pored njih, a nisu stanovnici tih krajeva. Abdullah ibni Abbas (Allah bio zadovoljan njima) kaže: “Allahov Posalnik je odredio kao mikat za građane Medine - Zulhulejfu, za građane Sirije - Džuhfu, za građane Nedžda - Karnu’l-menazil, za stanovnike Jemena - Jelemlem. Poslanik je dodao: “To su mjesta Mikata za te stanovnike i za sve one koji nailaze kroz ta mjesta a nisu stanovnici tih mjesta, za sve koji žele da obave hadždž i umru. Ko bude unutar mikata učinit će nijet obući ihram iz svoje kuće. Tako će isto i stanovnici Mekke učinit ihram u Mekki.” (Hadis prenose Buhari i Muslim.) Aiša (Allah bio zadovoljan njome) kaže: “Allahov Poslanik (alejhi’s-selam) odredio je kao mikat za Iračane Zatu’-irk.” (Prenosi Ebu Davud i Nesai, ništa o ovom hadisu ne govore ni Ebu Davud ni Munziri.)

(Mjesto Zulhulejfa udaljenjo je od Mekkei-Mukerreme 450 km, Džuhfa 204 km, Karnu’l-menazil 54 km, Jelemlem 45 km i Zatu’-irk 54 km.)

[11] Ihram se mora obući prije mikata, tj. to mora učiniti stranac koji stanuje izvan granica Harema, kao i onaj ko stanuje u granicama Harema, a izađe radi trgovine ili nečeg drugog, a onda se vrati u Harem-i šerif. To ne važi za osobe koje prolaze kroz Harem u drugo mjesto kao što su mjesta Džida, Hulejs i Usfan. Njima se dopušta ući u Mekku poslije toga i bez ihrama, ali da ne namjeravaju počiniti kakvu varku time. Prenosi se od Se’ida ibni Džubejra, a on od Ibni Abbasa (neka je Allah zadovoljan njima) da je Vjerovjesnik rekao: “Mikata, mjesta oblačenja ihrama, prelazite samo sa ihramom!” (Ibni Ebi Šejbe, a prenosi ga i Šafi u djelu El-Um (2/118) na isti način, ali od Ibni Abbasa (neka je Allah zadovoljan njima) kao hadis mevkuf; za Husajfa u ovom rijvajetu Ibni Me’in kaže da je pouzdan; I’la’u’s-sunnen 10-17.) Prenosi se od Ebi Ša’saa da je on vidio Ibni Abbasa (neka je Allah zadovoljan njima) da vraća svakoga ko je prešao mikat bez ihrama. (Ovo navodi Imam-i Šafi (neka mu se Allah smiluje) u svom Musnedu. Navodi se i u Ed-Diraje, str. 184; sened ovog hadisa je autentičan; Nasbu’r-raje, III/15.)

[12] Dozvoljeno je obući ihram i ranije, i to je bolje, tj. obući ga prije određenog mjesta. Neko je upitao Aliju (neka je Allah zadovoljan njime) za komentar riječi Uzvišenoga: Hadž i umru radi Allah izvršavajte … (2/196), i Alija (neka je Allah zadovoljan njime) je odgovorio: “Da obučeš ihram iz mjesta gdje stanuju tvoji.” (Ovo prenosi Hakim u djelu El-Mustedrek i kaže da je hadis autentičan prema uvjetima Buharija i Muslima, II/276; to je potvrdio i Zehebi u svom djelu Telhis; Hafiz u Telhisu kaže da je sened ovog hadisa pouzdan, I/205.) Šejh Zafer ističe: Komentar Kur’ana od strane ashaba smatra se hadisom koji je merfu’ kod jedne grupe muhadisa. (I’la’u’s-sunnen, 10-19).

[13] Tj. farz je za onoga ko stanuje između mikata i Harema kada želi učiniti ihram za hadždž ili umru da ga učini izvan granica Harema. A mjesto oblačenja ihrama za Mekkanca koji je u samoj Časnoj Mekki za obavljanje hadždža je Harem, a za obaljanje umre je granica Harema da bi se time ostvarila neka vrsta putovanja, a to se postiže sa izlaskom izvan granica Harema. Ibni Mulekan definirao je granice Harema u slijedećim stihovima:

Za onoga ko oblači ihram granica je u lijepoj zemlji mjesto udaljeno tri milje ako hoćeš tačno znati, i sedam milja Irak i Taif i Džidda deset milja i Džu’arana devet milja (El-Medžmea 267).

[15] Najbolje je kod telbije da se ona uči poslije namaza bez pauze i da se ne ispušta ni jedan termin telbije jer je to tradicija. Tekst telbije glasi: Lebbejkellahume lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, inne’l-hamde wen’ni’amete leke we’l mulke la šerike lek. (Prenosi Buhari.) Abdullah ibni Omer (neka je Allah zadovoljan njima) govorio bi: “Ovo je telbija Allahova Poslanika (alejhi’s-selam).” On bi pri tome dodavao kod telbije Poslanika (alejhi’s-selam): “Lebbejke we sa’dejke we’l hajru fi jedejke we’r-regb’au ilejke we’l-amel” (Odazivam Ti se, svako dobro je u Tvojoj ruci i težnja ka Tebi i djelo za Tebe). (Prenosi Tirmizi.) Telbije za čovjeka u ihramu je kao tekbir u namazu. Njen početak je šart, a ostalo je sunnet.

[16] Refes je spolni snošaj ili njegovo spominjanje među ženama, a griješenje (fusuq) je izlazak iz pokornosti Uzvišenom Allahu sa laži, ogovaranjem ili nevjerovanjem obećanja, a prepiranje (džidal) je gloženje sa društvom ili u putu i na tržištu; kopneni lov (sajdu’l-berr) je zabranjen na osnovu riječi Uzvišenoga: A zabranjuje vam se da na kopnu lovite dok obrede hadža obavljate (Kur’an: 5/96). Na to ukazuje i hadis koga prenosi Ebu Katade, a u kome stoji: “Vidio sam divljeg magarca pa sam uzjahao svoga konja, uzeo koplje i zatražio pomoć od društva, i oni odbiše da mi pomognu. Zgrabio sam bič od njih, usmjerio ga na magarca i ulovio ga, oni su nešto jeli od njega i zadržali i za zalihu. Neko je pitao o tome Allahova Poslanika (alejhi’s-selam) i on reče: “Je li bio neko od vas ko je njemu naredio da ga ubije ili da ukaže na to?” Oni kažu: “Ne, nije.” Na to će Poslanik reći: “Onda možete jesti ono što je preostalo od njegova mesa.” (Prenose Buhari i Muslim.) Samo što kod Muslima stoji: “Jeste li ukazali i jeste li pomogli?” Kažu: “Ne”. Poslanik odgovori: “Onda jedite!”

[17] Hatami je biljka poput sapuna koja se upotrebljava za čišćenje. To je neka vrsta boljeg toaletnog sredstva. Na osnovu toga se i zaključuje da nije dozvoljeno upotrijebiti toaletni sapun sa parfemom čovjeku koji je u ihramu, nego može upotrijebiti obični sapun, kabaš.

[18] To je neka vrsta mirisa koji je zabranjen za upotrebu osobi u ihramu. Ovo je zaključeno konsenzusom, a i riječima Allahova Poslanika (alejhi’s-selam) koje se odnose na čovjeka u ihramu, koga je udarila njegova jahalica (deva) gdje stoji: “Nemojte ga parfemisati.” (Prenose Muslim i Buhari) Sredstvo hanut je neka vrsta parfema koji ima jak miris; tib je sve ono što ima privlačan i ugodan miris poput šafrana, ljubičice, jasmina, ruže, zambaka, uda, sandala itd. (El-Binaje, I/1514). Ibni Omer (neka je Allah zadovoljan njima dvojicom) prenosi da je Allahov Poslanik (alejhi’s-selam) rekao: “Ne oblačite odjeću koju je dotakla ruža ili šafran, osim ako je ta odjeća oprana!” tj. ne oblačite takve ihrame. (Prenosi Tahavi, čiji su svi prenosioci pouzdani, a Ajni to kaže komentirajući Buharija, I/523.)

[19] Korištenje sjene deve. Umul Husajn (neka je Allah zadovoljan njome) kaže: “Bili smo na Oprosnom hadždžu sa Poslanikom i primijetila sam Usamu i Bilala da je jedan od njih uzeo za uzde deve Allahova Poslanika, a drugi podigao odjeću da bi ga prekrio i zaštitio od žestine sve dok nije izvršio bacanje kamenčića na Akakbi. (Ovaj hadis prenosi Muslim u poglavlju Babu Istihbabi remji džemreti’l-Akabe…, …ali time nije dodirivao glavu.) Činjenje sjene odijelom je poput činjenja sjene suncobranom, krovom auta ili šatora. Kesa (u tekstu je upotrijebljen termin hemjan) je nešto poput ćemera koje hadžija veže po sredini struka da bi održao svoj izar, donji dio ihrama, i sklonio svoja sredstva.

Ibni Omer (neka je Allah zadovoljan njima) upitan je za ovo dvoje od strane čovjeka u ihramu koji se opasao ćemerom, pa je odgovorio: “Ne smeta ako su u tom njegovom ćemeru njegova sredstva da bi ih time osigurao.” Muhammed kaže: “To ne smeta, jer brojni fakihi ističu o nošenju ćemera od strane čovjeka u ihramu” i dodaje: “Osiguraj svoja sredstva!” (Muveta, str. 148). Pod pojmom suprotstaviti se neprijatelju znači spriječiti ili odstraniti svaku štetu.

[20] Hajseme (Allah bio zadovoljan njime) kaže: “Oni su smatrali da je lijepo učiti telbiju u šest slučajeva: nakon namaza, kada bi čovjek uzjahao na jahalicu, popeo se na neku uzbrdicu ili sišao u dolinu i kada bi sreo nekog izjutra poslije buđenja.

[21] Aiša (Allah bio zadovoljan njome) kaže: “Prvo čime bi Vjerovjesnik (alejhi’s-selam) počeo kada bi došao u Mekku bilo je da bi uzeo abdest, a onda učinio tavaf oko Bejtullaha.” (Prenose Muslim i Buhari.)

[22] Ibni Omer (neka je Allah zadovoljan njima) kaže: “Nisam primijetio Vjerovjesnika (alejhi’s-selam) da dotiče uglove Bejtullaha osim njegove dvije strane.” (Prenosi grupa muhaddisa osim Tirmizija.) Amir ibn Vasile (Allah bio zadovoljan njime) kaže: “Vidio sam Allahova Poslanika (alejhi’s-selam) kako tavafi oko Bejtullaha, dotiče Hadžeru’l-esved štapom i ljubi ga.” (Prenosi Muslim.)

Allahov Poslanik (alejhi’s-selam) kaže Omeru (neka je Allah zadovoljan njime): “Omere, ti si snažan čovjek, nemoj da se tiskaš oko Hadžeru’l-esveda pa da time ezijetiš slaboga. Ako nađeš prazan prostor, dotakni ga, a ako ne, okreni se prema njemu i donesi tekbir i tehlil.” (Prenosi Ahmed i Bejheki.) Džabir (Allah bio zadovoljan njime) kaže: “Allahov Poslanik (alejhi’s-selam), kada bi došao u Mekku, otpočinjao bi tavaf od Hadžeru’l-esveda, dotakao bi ga, a onda krenuo sa desne strane njegove žureći kod tri prva kruga, a ostala četiri bi prešao hodom” (Muslim).

[23] Dva rekjata namaza tavafa su vadžib poslije svakih sedam krugova tavafa. Džabir (neka je Allah zadovoljan njime) prenosi da je Allahov Poslanik (alejhi’s-selam) učio kada bi došao do Mekam-i Ibrahima: Neka vam mjesto na kome je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete molitvu obavljati! (Kur’an: 2/125) … i klanjao bi dva rekata, proučio Fatihu i sure Qul ja ejjuhe’l- kafirun i Qul huwallahu ehad, onda bi se povratio do Hadžeru’l-esveda, dotakao ga i otišao na Saffu (Muslim). Neki su rekli Zuhriju da Ata kaže da je propisani namaz dovoljan umjesto dva rekata tavafa. Zuhri je odgovorio: “Sunnet (praksa Poslanika) je bolji, jer Vjerovjesnik (alejhi’s-selam) nije tavaf činio sedam krugova a da ne bi klanjao dva rekjata.” Prenosi Buhari, a Ibni Ebi Šejbe prenosi svojim senedom, ali sažeto; tako se navodi u I’la’u’s-sunen, 10/75.)

[24] Žene iz plemena Beni Abdidar koje su zapamtile Vjerovjesnika (alejhi’s-selam) rekle su da su ušle u kuću Ibni Ebi Husejna, gledale kroz otvor i primijetile Allahova Poslanika (alejhi’s-selam) kako žuri i kada je došao do sokaka Beni Fulan, a nekad se zove to i Mes’a, okrenuo se prema ljudima i rekao: “O, ljudi, učinite sa’j vama je sa’j propisan!” (Darekutni, II/270; Zejlei kaže da autor djela Et-Tenkih ističe da je lanac prenosilaca ovog kazivanja autentičan, Nasbu’r-raje, III/55). U hadisu koga prenosi Džabir vezano za opis hadždža Allahova Poslanika (alejhi’s-selam) stoji: “… Potom se spustio prema Mervi, i kada bi njegova stopala dotakla ovu dolinu, on bi žurio, a kada bi se ispeo, išao bi normalno” (Muslim).

[25] Imam Ebu Hanife (Allah mu se smilovao) uvjetuje za spajanje namaza podne i ikindije, spajanje u podnevskom vremenu, samo na Dan Arefata, i to da bude namaz klanjan sa imamom, što znači halifom ili njegovim zamjenikom, a to je osoba koja se zove emiru’l-hadždž (vođa hadžija), uz uvjet da musallija bude u ihramu. Po mišljenju Ebu Jusufa i Muhammeda (Allah im se smilovao) za musalliju nije uvjet ihram. Ako bi klanjali u svojim šatorima, ne za glavnim vodićem hadždža, oni će spojiti ova dva namaza po učenju ove dvojice. Ovo je mišljenje trojice imama: Šafija, Malika i Ahmeda. To je pretežnij (Ed-Dur 276).

[26] Tj. kuzeh u značenju uzdignut, a to je El-Mešaru’l-haram. Uzvišeni Allah kaže: Kada završite obrede vaše, opet spominjite Allaha (Kur’an: 2/200) (kod El-Mešari’l-harama).

[27] Nazvana je tim imenom jer je i slon bio umoran, a tu je stao i Iblis od umora.

[28] Prenosi se od Abdullaha ibni Omera (neka je Allah zadovoljan njima) da je Allahov Poslanik rekao: “Bože moj, smiluj se onima koji su se obrijali.” Ashabi rekoše: “I onima koji su kosu potkratili.” Poslanik ponovo kaže: “Bože, smiluj se onima koji su se obrijali.” A ashabi: “I onima koji su kosu potkratili, Allahov Poslaniče.” I Poslanik tada reče: “I onima koji su kosu potkratili.” (Prenosi Muslim u poglavlju “Fadlu halki’r-‘resi”.) Žene mogu samo skratiti. Alija (neka je Allah zadovoljan njime) prenosi: “Allahov Poslanik (alejhi’s-selam) zabranio je da žena brije svoju glavu.” A Rezin dodaje: “Za vrijeme hadždža i umre, ona je dužna samo da skrati kosu.” Džem’u’l-fevaid (navode Tirmizi i Nesai). Prenosioci ovog hadisa su svi pouzdani. Međutim, postoji razilaženje da li je hadis vezan do Posalnika ili je mursel, vezan do tab’ina (I’la’u’s-sunen).

[29] Princip je da je u svakom tavafu poslije koga slijedi sa’j sunnet činiti reml, žurno hodanje u prva tri kruga sa’ja.

[30] Njih dvojica smatraju da će se i četvrtog dana kamenčići bacati kao i prethodna dva dana, poslije podne. Dokaz Ebu Hanife (Allah mu se smilovao) je ono što se prenosi od Ibni Abbasa (neka je Allah zadovoljan njima): “Kada se podigne dan u vrijeme povratka sa Mine u Mekku, dozvoljeno je posljednje bacanje kamenčića.” (Prenosi Bejheki, ali je sened slab.)

[31] Prenosi se od Ibni Omera (neka je Allah zadovoljan njima dvojicom) da su Poslanik (alejhi’s-selam), Ebu Bekr i Omer odsjedali u mjestu Ebtah ili Batha (Muslim, II/951), a to je prostrana kotlina između Mekke i Mine. Proteže se između dva brda pa do mezarja. Ovo mezarje se ne ubraja u mjesto Bathu.

Prenosi se od Ebu Hurejrea (neka je Allah zadovoljan njime) da je Allahov Poslanik (alejhi’s-selam) u vrijeme dok smo bili na Mini rekao: “Sutra ćemo odsjesti u Hajfi Beni Kinane, gdje su se oni međusubno zakleli na nevjerovanje.” A to je da su se Kurejšije i Beni Kinane zakleli protiv Hašimovića i Mutalibovića da se neće ženiti s njima niti vršiti bilo kakvu kupoprodaju sve dok im ne predaju Allahova Poslanika (alejhi’s-selam), tj. zakleli su se u mjestu Muhassab. (Prenosi Buhari u poglavlju Nuzulu’n-Nebijji alejhi’s-selam Mekkete, a Muslim u poglavlju Istih babu’n-nuzuli fi’l Muhassabi.)

[32] Tj. kada hoće da otputuje iz Mekke Mukerreme sunnetom je predviđeno da posljednje djelo u Mekki Mukerremi bude oprosni tavaf. On je vadžib. Svaki koji to propusti bez opravdanog razloga dužan je zaklati kurbana, ali je počinio grijeh. Prenosi se od Ibni Abbasa da je rekao: “Poslanik je naredio ljudima da njihovo posljednje djelo u Mekki bude oprosni tavaf, ali je toga oslobodio ženu sa hajzom.” (Prenose Buhari i Muslim.) I žena poslije porađaja je isto kao žena sa hajzom. Kod Muslima stoji: “Ljudi su se vraćali na razne načine i Allahov Poslanik (alejhi’s-selam) im reče: “Neka niko od vas ne odlazi sve dok posljednji trenutak ne bude proveo kod Bejtullaha tavafeći” (poglavlje Vudžubu tavafi’l-veda’i ve sukutuhu anil-haid). Ja želim reći da bilo koji tavaf koji se načini nakon tavaf-i zijareta koji je farz, može zamijeniti oprosni tavaf, mada je daleko bolje da ovaj tavaf bude posljednji moment boravljenja hadžije u Mekki.

[33] Obavezno će se osloboditi ihrama čineći umru. Prenosi se od Abdurrahmana ibni Ja’mura Dejlija (neka je Allah zadovoljan njime) da je rekao: “Došli ljudi iz Nedžda Allahovu Poslaniku (alejhi’s-selam), a on na Arefatu i nešto ga priupitaše pa on naredi glasnogovorniku i on objavi: “Hadždž je Arefe. I onaj ko je došao noć uoči Bajrama, prije pojave zore, obavio je hadždž. Dani Mine su tri. A ni onome ko požuri i ostane samo dva dana nije grijeh, a neće se ogriješiti ni onaj koji se dulje zadrži, samo ako se grijeha klone (Kur’an: 2/203).” (Prenose četverica, Ebu Davud u poglavlju Men lem judrik Arefe, Tirmizi u poglavlju Ma džae men edreke’l-imame bi džem’ fe kad edreke’l-hadždž; prenosi Ahmed, “A” 335.)

[34] Štaviše, to je mendub, stoji u djelu Ed-Durru’l-muhtar. Prenosi se od Aiše (Allah bio zadovoljan njome) da je rekla: “Povorke hadžija bi prolazile pored nas, a mi u ihramima sa Allahovim Poslanikom (alejhi’s-selam). Kada bi se oni približili nama, svaka od nas spustila bi svoj prekrivač sa glave na lice, a kada bi nas prošli, mi bismo otkrile lica.” (Prenosi Ebu Davud.) A Fatima, kćerka Munzira ibni Zubejra, (neka je Allah zadovoljan njima) kaže: “Prekrivali smo naša lica dok smo bile u ihramu sa Esmom, kćerkom Ebu Bekra Sidika, i ona nam to nije smatrala ružnim (mekruh).” (Prenosi Malik.)

[35] Ibni Omer (neka je Allah zadovoljan njima) kaže: “Ko obilježi ogrlicom bedene, to znači on je stupio u ihram.” (Prenosi Ibni Ebi Šejbe.)

[36] Ako bedene prekrije pokrovcem tj. prekrivačem ili je označi, a to je da rasiječe grbu deve, dok upotrijebljeni termin iš‘ar u jeziku znači pustiti krv. Ovo je mubah - dozvoljeno, ali Ebu Hanife to osuđuje i smatra mekruhom jer je primijetio da se time u njegovo vrijeme muči životinja. Tahavi (Allah mu se smilovao) kaže da Ebu Hanife nije smatrao mekruhom što čine ljudi ovim obilježjem (iš‘ar) nego je osuđivao ljude toga vremena zato što su pregonili u rasijecanju grbe (Medžmea, 290). Termin kallede šat upotrijebljen u osnovnom tekstu znači stavljanje na vrat ovce ogrlicu kao znak da je ona kurban. Nije sunnetom predviđan iš‘ar za sitnu stoku. Aiša (Allah bio zadovoljan njome) kaže: “Allahov Poslanik je uzeo jednom za kurbana ovcu i stavio na nju ogrlicu” (Buhari u poglavlju Fetlu’l-kalaidi li’l budni ve’l bekari; Muslim u poglavlju Istihbabu beasi’l- hedji). Aiša (Allah bio zadovboljan njome) kaže i ovo: “Ja sam plela ogrlice od vune koja je bila kod nas i Poslanik je to smatrao halalom” (Buhari; vidi Fethu’l-bari, III/429).

[37] Tj. upotrebljava se ovaj termin za goveče i devu zbog veličine njihovog tijela. Svako od njih može poslužiti za sedam kurbana i kod kirana (zajedničkog činjenja hadža i umre) i temettua (odvojeno činjenje umre i hadža) ili klanja kurbana dobrovoljno, kada se čini ifrat (samo hadždž). Takav je slučaj i sa običnim kurbanom, a Allah najbolje zna.

Od Džabira (Allah bio zadovolja njime) prenosi se: “Klali smo devu za sedmericu i kravu za sedmericu - kao sedam kurbana” (Muslim u poglavlju El ištiraku fi’l hedji).

[38] Kiran je apsolutno najbolja vrsta hadždža, tj. bolji je od temettu’a i ifrada, zatim dolazi temeu’ pa ifrad. Istina je da je hadždž Allahova Poslanika bio kiran. Prenosi se od Enesa (neka je Allah zodovoljan njime) koji kaže: “Čuo sam Allahova Poslanika (alejhi’s-selam) gdje donosi telbiju za hadždž i umru zajedno govoreći: Lebbejke umreten we hadždžeten!” Bekr kaže: “To sam prenio Ibn Omeru i on reče: “On je učinio telbiju i obavio samo hadždž.” Pa sam sreo Enesa i rekao mu šta kaže Ibn Omer. Nato će Enes: “Vi mene smatrate djetetom, ja sam čuo Allahova Poslanika gdje haže: “Lebbejke umreten we hadždžen!” (Prenosi Muslim u Kitabu’l-hadždž, u poglavlju El-Ifrad we’l-kiran bi’l hadždž we’l-umre; prenosi Buhari Fethu’l bari, 33/306.) Malik (Allah mu se smilovao) kaže da je ifrad bolji - dakle, pojedinačno činjenje, a Šafi i Ahmed kažu da je temetu’ najbolji, a onda ifrad pa kiran. Sve ovo ima smisla i ima svoje dokaze.

El-Kiran, a to je zajedničko činjenje ili spajanje umre i hadždža, u isto vrijeme sa jednim nijetom.

Temettu’, čije će definiranje biti iznijeto u tekstu. Ovo je nazvano time jer hadžija uživa u svemu u čemu se uživa i kad je bez ihrama u Mekki Mukerremi, oblači odijelo, brije se, uživa porodično uživanje po završetku umre pa do početka hadždža.

Ifrad je nijet da se obavi samo hadždž. Sve ove vrste hadždža su dopuštene i njih su prihvatili učenjaci. Ako neko iskače iz toga, to se ne uzima u obzir. Muslim iznosi u svom Sahinu u poglavlju Bejanu wudžuhi’l-ihram i kaže da je dozvoljeno hadž ifrad, temettu’ i kiran. Mi ćemo naći tri vrste hadždža koje se navode u fikhskim djelima četiriju pravnih škola. (Vidi El-Medžmu’ od Nevevija, VII/137 –147.)

[39] Tj. ako bi tavaf činio radi umre i hadždža - dva tavafa jedan za drugim bez sa’ja između ta dva tavafa, a onda učinio dva sa’ja, jedan za hadž dž, a drugi za umru, i to je dozvoljeno, ali je pogriješio zato što je odgodio sa’j za umru, a prije njega učinio tavafi’l-kudum.

[40] Tj. nije obavezan klati kurbana za kiran, pošto je obaveza klanja kurbana vezana za kiran, a njega u ovom slučaju nema.

[42] Jer je označavanje ogrlicom spomenuto u Časnom Kur’anu: kurbani, naročito oni ogrlicama označeni (Kur’an: 5/97), a termin tedžlil koji je upotrijebljen u tekstu znači: prekriti kurbana nečim radi ukrasa, zineta, a nema hadisa koji govori o tome.

[43] Imam Tahavi (Allah mu se smilovao) kaže: Ebu Hanife (Allah mu se smilovao) u principu nije smatrao iš‘ar, sječenje grbe, mekruhom, nego je osuđivao postupak ljudi njegova vremena zbog njihova pregonjenja, jer to sliči unakažavanju. A Poslanik (alejhi’s-selam) je to zabranio. To je mišljenjei Ibrahima Nehaija (Allah mu se smilovao) (El-Medžmea’, 290, i El-Binaje, I/1503; Fethu’l-Bari, II/428).

[44] Jer se dotični smatra da je stanovnik Harema, a Uzvišeni Allah kaže:To je za onoga koji nije iz Mekke (Kur’an: 2/196).

[45] Tj. ako se vrati onaj koji obavlja umru, nakon izvršenja umre, u svoje mjesto i potom obavi hadždž iste godine, on će se tretirati kao da je obavio samo hadždž i otuda neće morati zaklati kurbana. U djelu El-Džewhere stoji : “Ako se dotični vrati u drugo a ne u svoje mjesto, on se smatra, prema mišljenju Ebu Hanife, mutemettiom, a kod Ebu Jusufa i Muhammeda, ne.” Prema tome, ako bi neko iz Damaska obavio umru, a onda otputovao u Medine-i Munevveru i tamo ostao do vremena hadždža i potom došao da obavi hadždž, njemu se računa da je mutemetti’ i da mora zaklati kurbana temettua na dan Bajrama, po mišljenju Ebu Hanife (Allah mu se smilovao). Po mišljenju Ebu Jusufa i Muhammeda (Allah im se smilovao), on je mufrid (osoba koja je obavila samo hadždž) jer je on izišao iz Meke-i Mukerreme, pa se smatra da je bio kod kuće i sastao se sa svojom porodicom. Malik i Šafi (Allah im se smilovao) kažu da je on pokvario svoj temettu’ samim svojim povratkom na mjesto mikata, vratio se svojima ili ne, a Allah najbolje zna.

[46] Ispravnije je mišljenje da je njegov temettu’ valjan, svi su saglasni, kao što stoji u djelu El-Miradž, jer je putnik sve dok se ne povrati svojima.

[47] Tj. onaj koji je izdaleka došao nastavit će obavljati obrede makar hadždž ili umra bili pokvareni, jer ne može izići iz obaveze ihrama sve dok ne izvrši potrebne radnje. Klanje kurbana za temettu’ od njega otpada zbog toga što je umra pokvarena, ali mora zaklati kurbana zato što je pokvario umru.

[48] Imam-i Ajni kaže da je pojam džinaje koji se ovdje upotrebljava naziv za neko djelo koje je šeriatski zabranjeno, bez obzira da li se ono odnosilo na imovinu ili na osobu. Međutim, islamski pravnici ovo svode samo na atak protiv života i tijela. Što se tiče radnje koja je uperena protiv imovine, ona se naziva gazb (otimačina). Ovdje se misli na radnju koju muhrim ne smije učiniti (El-Binaje, I/1513). U djelu Ed-Durr stoji: Termin el-džinaje ovdje podrazumijeva djelo koje je proisteklo zbog ihrama ili Harema, pa je, u tom slučaju, katkada obavezan zaklati dva kurbana, ili jedan, ili postiti, ili dati sadaku pa makar jednu četvrtinu mjerice sa’a zbog ubistva goluba ili jednu datulu zbog ubistva skakavca (str. 291).

[49] Tj. jedan cio organ tijela, npr. glavu, stegno ili cjevanicu, pa makar i zaboravio ili nije znao, jer se time u potpunosti koristio. To je zbog toga što je muhrimu (čovjeku u ihramu) zabranjeno koristiti parfeme, isto kao što mu je zabranjeno oblačiti šiveno, a i šiveno čime bi čovjek pokrio glavu ili stopalo - na osnovu zajedničkog mišljenja uleme i zbog riječi Allahova Poslanika u vezi sa čovjekom koji je bio u ihramu i udarila ga njegova jahalica: “Okupajte ga vodom i sidrom i zaogrnite ga u dva čaršafa, ali nemojte ga namirisati niti pokrivati glavu.” Ejub dodaje: “jer će Allah njega oživjeti na Sudnjem danu kako donosi telbijju,” a Amr kaže: “Allah će ga oživjeti na Sudnjem danu kako uči telbijju.” (Prenosi Muslim, II/865, Kitabu’l- hadždž poglavlje “Šta će se uraditi sa čovjekom u ihramu ako umre.”)

Termin la tuhannituhu upotrijebljen u hadisu znači: “Nemojte ga namirisavati.” (Preneseno iz komentara na ovaj hadis; Fuad Abdulbaki (neka mu se Allah smiluje).

[50] Ako bi se čovjek u ihramu namirisao, obukao ili obrijao zbog razloga, ima pravo na izbor. Prenosi se od Ka’ba ibni Udžreta (neka je Allah zadovoljan njime): “Allahov Poslanik me je zaustavio na Hudejbiji, a uši napale na moju glavu i Poslanik me upitao: “Uznemiravaju li te ti napasnici?” Rekao sam: “Da.” Tada mi Poslanik reče: “Obrij svoju glavu ili se samo obrij.” Ovaj prenosilac ističe: Zbog mene je i objavljen ovaj ajet: “a onoga među vama koji se razboli ili ga glavobolja muči… (Kur’an: 2/196) do kraja ovog ajeta. I Poslanik (alejhi’s-selam) reče: “Posti tri dana ili podijeli sadaku šesterici ili zakolji kurbana, što misliš da ti je lakše.” (Buhari to prenosi ovako: “Ili nahrani šest siromaha, za svakog siromaha pola sa’a”, Ila, 10/236).

[51] Termin ittešeha upotrijebljen u tekstu znači da čovjek stavi jedan dio svoje odjeće pod desnu ruku, a drugi prebaci preko svoga lijevoga ramena, jer se i to ne ubraja u odjeću koja se po običaju oblači.

[52] Jer čistoća kod tavafa je obavezna (vadžib) pa je zbog toga i potrebno ponoviti tavaf dok je čovjek u časnoj Mekki. Ako bi tavaf ponovio prije klanja, otpala bi obaveza klanja kurbana. Trojica imama: Malik, Šafi i Ahmed (Allah im se smilovao) kažu: To se ne može ubrojiti u tavaf niti nadomjestiti klanjem kurbana, jer je čistoća, po njihovom mišljenju, kod tavafa šart u svakom slučaju.

[53] Tj. obavlja tavaf koji je farz bez abdesta, jer je on unio nedostatak u rukn što je još gore od prvoga slučaja, pa je prisiljen da to ispravi klanjem kurbana, a ako je bio džunup, on je dužan platiti, dati fidju. Tako se prenosi i od Ibni Abbasa (Allah bio zadovoljan njima). Takav je propis i ako obavi veći dio tavafa džunup ili bez abdesta, jer veći dio nečega ima tretman cjeline (El-Binaje, I/1535).

[54] Zbog nepostojanja obaveze ponavljanja tavaf-i zijareta učinjenog bez abdesta, nego treba obnoviti sa abdestom što je lijepo. Ne može se prenijeti tavaf-i rukn u tavaf-i sadr, jer je tavaf-i sadr vadžib (Medžme’a, 295).

[55] Tj. ako bi činio tavafu’l-veda’, oprosni tavaf, čist, nakon što je učinio tavaf-i rukn i tavaf-i farz - obavezni, a bio džunup, on je tada obavezan, prema mišljenju Ebu Hanife (Allah mu se smilovao), da zakolje kurban jer je dužnost prenijeti tavaf-i sadr u tavaf-i zijare zbog obaveze ponovnog činjenja tavaf-i rukna. Otuda je dužnost zaklati kurbana zbog njegovog izostavljanja tavaf-i sadra, i drugog kurbana zbog kasnijeg obavljanja tavafu zijareta - poslije dana Bajrama. Ebu Jusuf i Muhammed smatraju da je dovoljan samo jedan kurban sa ostavljanjem tavaf-i sadra, a sa zakašnjenjem tavaf-i zijareta do poslije zalaska sunca trećeg dana Bajrama, nije obavezan ništa osim što se suprotstavlja sunnetu (El-Medžme’a, 295).

[56] Prenosi se od Zejda ibni Nuajma da je neki čovjek iz Džuzama spolno općio sa svojom ženom, a i jedno i drugo su bili muhrim (u ihramu), pa su pitali Allahova Poslanika šta da rade i Poslanik im je rekao: “Nadoknadite vaše obrede i zakoljite vaše kurbane!” (Ebu Davud u djelu El-Merasil čiji su prenosioci svi pouzdani; ovo prenosi Ibni Vehb u svojoj Muvetti preko Seida Ibni Musejeba također kao mursel hadis; Et-Telhisu’l-habir, I/227). Žena se tretira isto kao i muškarac. Sva trojica imama kažu da je takav dužan zaklati goveče ili devu.

[57] I sa ejakulacijom utoliko prije potrebno je zaklati kurban. Klanje kurbana kada se spominje u obredima na hadždžu, misli se pod tim na ovcu - bravče. Mudžahid kaže da je došao Abdullahu ibni Abbasu (neka je Allah zadovoljan njima) neki čovjek i rekao mu: “Ja sam poljubio svoju suprugu i ejakulirao, a bio sam u ihramu,” i Ibn Abbas mu reče: “Ti si pohotan, zakolji kurban i završi svoj hadždž.” (Ovo navodi Muhammed u djelu A’sar, 53; sened ovog kazivanja je autentičan.)

Muhammed dalje kaže: Mi ovo prihvaćamo, hadždž neće biti pokvaren sve dok se ne dotaknu dva spolna organa. - To je sud i Ebu Hanife. Mi smo čuli i od Bilala ibni Ebi Rebbaha, a on od Ibrahima Nehaija (neka je Allah zadovoljan njime) da je rekao: “Ko poljubi, a on u ihramu, dužan je zaklati kurban.” (Navodi Muhammed u djelu El-‘Asar i kaže: toga se pridržavamo, tj. kada poljubi sa strašću, što je i mišljenje Ebu Hanife (str. 53; Sened ovog kazivanja je autentičan). Dokaz da je uživanje sa ženom zabranjeno za čovjeka dok je u ihramu su riječi Uzvišenoga: … nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima hadždža (Kur’an: 2/197). Džesas kaže u svom djelu Ahkamu’l-Qur’an da se ranija ulema razilazi kod tumačenja pojma er-refes spomenutog ovdje u Kur’anu. Ibni Omer to označava sa spolnim aktom. Nešto se slično prenosi i od Ibn Abbasa. Od njega se prenosi da se pod tim pojmom podrazumijeva udvaranje ženama. Tako isto misli i Zubejr. (Dopuna ovog objašnjenja nalazi se u djelu Ilau’s-sunen 10/337.)

[58] Šejh Muhammed Zekerija Kandehlevi (Allah mu se smilovao) kaže: “Kad bi čovjek u ihramu pogledao na ženu i ejakulirao, ili razmišljao o spolnom aktu, ili sanjao i tad ejekulirao, nije obavezan ništa kao što i stoji u svim djelima.” Temertaši kaže: “Nema ništa za ejakulaciju zbog pogleda, jer to nije spolni akt.” Ebu Hanife (Allah mu se smilovao) kaže da je takav dužan zaklati kurbana. Ako bi čovjek u ihramu onanisao i ejakulirao, i tada je dužan zaklati kurbana, a ako ne bi došlo do ejakulacije, nije dužan ništa. (Navodi se u djelu Evdžezu’el-mesalik, III/552, preneseno iz djela El-hadždž ve ahkjamuhu; str. 150.)

[59] Ibni Abbas (Allah bio zadovoljanj njima) kaže: “Ko učini prije nešto na hadždžu ili kasnije neka zakolje kurbana.” (Prenosi Ibni Šejbe sa pouzdanim lancem prenošenja; to prenosi Tahavi na drugi način kao hadis hasen, koga navodi i Hafiz u djelu Ed-Diraje.) Šejh Zafer kaže: Ovaj hadis je osnov za sve ono zašto naši imami smatraju da je potrebno zaklati kurbana, kao npr: izostavljanje čistoće, tj. abdesta kod tavaf-i zajareta ili tavaf-i sadra ili ostavljanje tavaf-i sadra u cjelini, s obzirom da je tavaf-i sadr vadžib, a ne farz. Tako isto, ko se vrati prije imama sa Arefata, i on je dužan da zakolje kurbana. Ko ne bude stajao na Muzdelifi, i on je dužan zaklati kurbana. Ko izostavi bacanje kamenčića u određene dane u cjelini, i on je dužan zaklati kurbana. Ko odgodi brijanje do iza dana Kurban bajrama, i on je dužan zaklati kurbana. Isti je slučaj i ako odgodi tavaf-i zajare sve do isteka bajramskih dana, i on je dužan zaklati kurbana kao i kad bi učinio neki obred prije drugoga obreda po mišljenju Ebu Hanife, dok Ebu Jusuf i Muhammed imaju suprotno mišljenje kod izvršenja prije ili kasnije nekih vadžiba. Ako bi bacio kamenčiće u dva dana poslije prvog dana Kurban - bajrama, a prije nego što je obavio tavaf-u zijare, i vratio se svojima, on je dužan zaklati kurbana, svi su saglasni, a razumije se da je on obavezan da se povrati i obavi tavafu zijare, jer tavafu zijare ne može obaviti neko drugi u zamjenu, niti platiti, tj. dati fidju. Žena sa hajzom nije obavezna nadoknaditi ništa zbog odgađanja tavaf-i zijareta zbog valjanog razloga jednoglasan je sud. (Ovo se sve navodi u djelu El-Hidaje i djelu Fethu’l-kadir, II/465-470; tu se navode i brojni drugi primjeri, kao npr. kada se izostavi sa’j između Safe i Merve, jer je to jedan od vadžiba po našem shvatanju, a ne rukn, pa je zbog njegovog izostavljanja potrebno zaklati kurbana, a hadždž neće biti pokvaren; I/341.)

[60] Tj. potrebno je zaklati dva kurbana po mišljenju Ebu Hanife (Allah mu se smilovao): jednog zbog prekšaja vezanog za ihram, a to je vadžib konsenzusom, a drugog zbog odgađanja brijanja do iza klanja, i to je vadžib kod Ebu Hanife, tj. redoslijeda kod obreda na hadždžu, a kod Ebu Jusufa i Muhammeda i trojice imama redoslijed je samo sunnet, što znači da nije obavezno klanje kurbana zbog izostavljanja redoslijeda.

[61] Tj. sadekatu’l-fitr, a to iznosi pola sa’a ili mjerice pšenice ili jedan sa’ datula ili ječma ili protuvrijednost toga u novcu, a Allah najbolje zna.

[62] U El-Hidaji stoji: jer je to odgovornost čija se obligatnost zasniva na upropaštavanju i sliči materijalnoj globi. I početnik i povratnik imaju isti tretman, jer se razlog obaveze ne razlikuje. Ajni, komentirajući El-Hidaju, kaže: “U materijalnoj kazni jednaki su i onaj koji radi nešto namjerno i onaj koji to čini iz zaborava. To je kao kefaret za ubistvo muslimana, jer je Uzvišeni Allah zabranio ubijanje namjerno ulova u riječima: O, vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadždža (Kur’an: 5/95). Vezivanje ajeta za namjeru nije vezano za plaćanje kazne nego se odnosi na izrečenu opomenu u ajetu: da bi osjetili pogubnost postupka svoga (Kur’an: 5/95).Namjerno ubistvo ne ukazuje na negiranje propisa za druge slučajeve, pa je dozvoljeno ustanoviti isti propis za slučaj ubistva iz zaborava na osnovu drugog dokaza, a to su riječi Allahova Poslanika (alejhi’s-selam): “Za ulovljenu hijenu kazna je ovca” - bez razlike da li je to učinjeno namjerno ili iz zaborava. Prenosi se od Zuhrija (Allah mu se smilovao) da je rekao: “Kur’an govori o namjernom ulovu divljači, a sunnet o grešci.” To je stav Omera, Abdurrahmana ibn Aufa i Sa’da ibni Ebi Vekasa (Allah bio zadovoljan njima) (El-Binaje, 1/1550).

[64] Prenosi se od Ibni Omera (neka je Allah zadovoljan njima dvojicom) da je Poslanik rekao: “Za petero neće biti odgovoran čovjek u ihramu ako ih ubije, a to su: vrana, kobac, akrep, miš i bijesan pas.” (Prenosi grupa muhaddisa, osim Tirmizije. Na drugom mjestu stoji: “Za petero neće odgovarati onaj koji ubije u Harem-išerifu i u ihramu: miša, škorpiju, vranu, kopca i bijesna psa.” (Prenosi Muslim; Nejlu’l-evtar, IV/245.) Seid ibni Musejeb (Allah mu se smilovao) prenosi od Vjerovjesnika (alejhi’s-selam) da je Poslanik rekao: "Čovjek u ihramu ubit će zmiju i vuka." (Bilježe Ebu Davud, Ibni Ebi Šejbe, Se'id ibni Mensur; Fethu'l-Bari, IV/30.) Prenosi se od Ebi Jusufa da je lav isto kao i bijesan pas i vuk. U djelu El-Beda’ia navodi se da je dozvoljeno ubiti lava, leoparda i tigra bez navođenja bilo kakvog razilaženja. U Zahiri’r- rivajetu stoji da sve krvoločne životinje spadaju u divljač. (Tako stoji i u djelu Fethu’l-kadir, III/20.)

[65] Tj. krvoločne životinje, deva i bik. Za njih se ne plaća nikakva odšteta ako ne postoji mogućnost da se čovjek u ihramu odbrani na drugi način osim njihovim ubistvom. Zatim, ako je životinja koja napada u vlasništvu drugog, on će platiti protuvrijednost.

[66] Tj. ubiti divljač u Harem-i šerifu, pomusti je, i sječenje trave i stabala.

[67] Jer on u to vrijeme nije karin (nije nijet učinio da obavi hadždž i umru), nego dužan je da zakolje jednog kurbana, jer je izostavio pravo vrijeme za ihram, a zbog zakašnjenja izvršenja jednog vadžiba, obavezna je samo jedna kazna (El-Binaje, I/1578).

[68] Tj. otpada obaveza klanja kurbana ako prijeđe mikat bez ihrama pa se vrati na to mjesto ili na drugi mikat i obuče ihram.

[69] Tj. Bustan beni Amir, a to je mjesto blizu časne Mekke između Harema i mikata. Slično tome je i ko namjerava za Džidu, Bahru i svako drugo slično mjesto koje je između mikata i Harema.

Imam-i Ajni kaže komentirajući El-Hidaje, tj. ovo pitanje: Kada prijeđe čovjek mikat Zatu Irk bez ihrama i uđe u Bustan sa namjerom da obavi hadždž i umru, jer da nije tako, i da nije htio ući u Mekku u određeno vrijeme, i obući ihram - on ne bi bio obavezan ništa zbog toga što je povrijedio vrijeme (El-Binaje, I/1581). U djelu El-Medžme’a stoji: Ova varka ne treba da se dozvoli obvezniku hadždža da obavi hadždž, jer je on obavezan da obavi hadždž, i kada uđe u Mekku bez ihrama, njegov bi hadždž bio poput hadždža Mekelije, a to je nepropisno kao što stoji u djelu El-Barh, str. 303.

[71] Tj. bit će mu odbačen hadždž. On je dužan da zakolje kurbana sa odbacivanjem hadždža ili umre. To je kurban za ispravljanje propusta i prekršaja. On ne može jesti meso toga kurbana, nego ga mora podijeliti siromašnima kao što se dijeli i meso svih kurbana zaklanih zbog prekršaja.

Ako bi ih završio, tj. hadždž i umru, bilo bi uredu, ali je on obavezan da zakolje kurbana. To je kurban za popravak propusta, a za onoga ko je došao izdaleka to je kurban u znak zahvalnosti. Ako bi obavio veći dio tavafa za umru, otpada hadždž, mišljenje je svih.

[72] Na dan Bajrama mekruh je da hadžija čini umru i svako drugi u toku pet dana. Prenosi se od Aiše (Allah bio zadovoljan njome) koja kaže: “Ne smeta obaviti umru u bilo koje doba godine kada želiš, osim u pet dana, a ti su: Dan Arefata, prvi dan Bajrama i dani Bajrama (Ejjamu tešrik).” (Bilježi Muhammed u djelu A’sar i dodaje: “Toga se mi pridržavamo,” (str. 72,) jer su to Dani hadždža. Sa zalaskom sunca četvrtog dana Bajrama dozvoljeno je obavljati umru, jer je završeno sa bacanjem kamenčića na hadždžu. Neki kažu da bi se mogla obnoviti umra u tim danima, ali sa mekruh-i tahrimom (strogo pokuđeno). Šafi (Allah mu se smilovao) kaže: “Nije mekruh obaviti umru u bilo koje doba godine.” (I’la’u’s-sunnen, 10/445), a termin demun upotrijebljen u tekstu znači klanje kurbana radi odustajanja od umre, a druga sentenca: “Ako nastavi da obavlja umru, bilo bi uredu, ali je obavezan zaklati kurban” znači: jer je počinio nešto što je mekruh, i to je ispravljanje propusta (demmu džebr).

[73] Tj. zbog prolaska (propuštanja) stojanja na Arefatu dužan je odustati od toga što je (zanijetio), obukao ihram, a to je hadždž. Obavezan je naknadno obaviti hadždž jer je početak bio valjan. Obavezan je također zaklati kurbana jer se oslobodio ihramskih obaveza prije vremena odustajanjem od hadždža (Ed-Durr, 305).

[74] Termin el-ihsar upotrijebljen u tekstu jezički znači: biti spriječen, a muhsar je osoba koja je spriječena. Arapi bi često rekli: uhsire fulanun ako bi bio spriječen strahom ili bolešću da ode u vrijeme hadždža da obavi hadždž ili umru i ako ga spriječi ili zatvori vladar nasilnik. A u šeriatu znači: biti spriječen da obavi hadždž i boravak na Arefatu ili da obavi umru nakon što je zanijetio, ali sa šeriatskim opravdanjem. Ajni ističe: Ihsar je svako sprečavanje, a Ibn Munzir u djelu El-Išraf kaže: “To je stav Ibni Mes’uda (neka je Allah zadovoljan njime), Atta’a, Nehaija, Sevrija i Ebu Sevra.” Razi ističe: “To su stavovi Ibni Mes’uda i Ibni Abbasa, Urvea, Mudžahida, Alkamea, Hasana, Salima, Kasima, Ibn Sirina, Zuhrija, Ebu Ubejdeta i Ebu Ubejde, zatim Davuda i njegovih istomišljenika, a to je sud Ubadeta i Kelbija, također (El-Binaje, I/1591).

Termin el-fevad ovdje upotrijebljen znači: neprisustvovanje na Arefatu nakon zevala (pomaka sunca sa zenita) 9. zul’hidždžeta pa do pred pojavu zore, pa makar jedan moment. Neki učenjaci kažu, ako je uvjetovao u vrijeme oblačenja ihrama da će ih skinuti ako bude bio spriječen, dozvoljeno mu je skinuti ih prije klanja kurbana. Aiša (Allah bio zadovoljan njome) kaže: “Došla Dabaa, kćerka Zubejra Ibni Abdul-Mutaliba Poslaniku i izložila: “Allahov Poslaniče, ja bih htjela obaviti hadždž ali sam izmučena bolešću.” Poslanik joj odgovori: “Idi na hadž i uvjetuj da ćeš se osloboditi ihrama kada budeš spriječena.” (Prenosi Muslim u poglavlju “Dozvoljeno je uvjetovati čovjeku koji oblači ihram da ga može skinuti zbog bolesti i sl.” Ibni Šihab ističe: “Abdullah ibn Omer osuđivao bi uvjetovanje kod hadždža i govorio: “Zar vas nije spriječio postupak Allahovog Poslanika da ako neko bude spriječen da obavi hadždž, neka učini tavaf Bejtullaha, zatim sa’j na Saffi i Mervi, a onda će se time osloboditi ihrama i obaviti hadždž iduće godine, zaklati (hedj) kurban ili postiti ako ne bude mogao naći kurbana (Taberi u svom tefsiru, II/131; sened ovog kazivanja je sahih; navodi ga Buhari skraćeno). Šejh Zafer kaže, a stav Ibni Omera potkrepljuje činjenica, da Vjerovjesnik (alejhi’s-selam) nije uvjetovao za hadždž niti za umru u svom životu niti je ikome od svojih ashaba rekao to, do ovoj Dabai, mada je ova potreba općenito aktualna, jer niko nije siguran da mu se neće popriječiti neke prirodne smetnje. A da je propis o ovom uvjetu imao opću poruku, Allahov Poslanik bi to naredio svojim ashabima i sam na sebi primijenio. Pošto nije bilo ništa od toga, onda je potvrđeno da se ova odredba odnosi samo na Daba’u. Prema tome, to je čisto poseban slučaj, a nema opću poruku. Prenosi se od Hamada, a on od Ibrahima, kazivanje o jednom čovjeku koji je stavio uvjet kod hadždža pa je rekao: “Njegovo uvjetovanje ništa ne vrijedi.” (Citira Muhammed u djelu El-Asar, str. 62, čiji je lanac prenosilaca hasenun sahih. Muhammed kaže: “Toga se mi pridržavamo, a to je mišljenje i Ebu Hanife, 10/437.)

[75] jer on je uvjetovao brijanje: ako i ne nađe kurbana, on će i dalje ostati u ihramu dok kurbana ne nađe ili obavi umru. U Medžme’u stoji da je to njemu obavezno, ali ako i ne učini, nema nikakve obaveze (str. 306).

[76] Tj. dva rukna hadždža, a to su boravak na Arefatu i tavafu zijare. Ako bi bio u stanju da obavi jedno od toga dvoga, on se tada ne tretira spriječenim, jer ako je u stanju da boravi na Arefatu, onda je osigurao da mu neće izmaći hadž a ako je u stanju da obavi tavaf, time se oslobodio ihrama.

[77] Jer se ona obavlja tokom cijele godine osim kada je to mekruh, a to je za vrijeme pet dana, kao što je to rečeno. Umra je sunnet-i muekkede(pritvrđeni sunnet). U El-Bida’i stoji da su se naši pravnici razišli u vezi s tim i neki kažu da je umra vadžib kao i sadekatul-fitr, kurban i vitr - namaz, a neki da je sunnet. Autor ovog djela dalje nastavlja i kaže: “Među njima ima i takvih koji kažu da je umra dobrovoljni ibadet. To je zastupao i Šafi boraveći u Bagdadu, a onda po dolasku u Egipat Šafi ističe: “Umra je farz kao i hadždž.” To je njegov novi mezheb, to zastupa i Ahmed i Ibni Habib, malikija. (Vidi mišljenja i dokaze izložene u El-Binaje I/1608-1609, a Allah najbolje zna.) Odabrano je mišljenje u našem mezhebu da je umra sunnet-i muekkede.

Način obavljanja umre: Čovjek koji želi da obavi umru izaći će iz Mekke Mukereme do najbliže granice Harema, a to je mjesto Ten’im, a ako želi, može otići dalje, može otići do Džu’arane. U Ten’imu se nalazi džamija Aiše (neka je Allah zadovoljan njome), jer je ona učinila umru iz tog mjesta. Zatim bi onaj koji želi činiti umru skinuo svoje odijelo, ako to nije učinio u Mekki, što bi bilo lakše i zgodnije, obući će ihrame, gornji i donji, namirisati se, a zatim klanjati dva rekjata namaza za ihram. Tada će zanijetiti: “Allahumme inni uridu’l-ummrete fe jessirha li we teqabellha minni. - (Bože moj, želim da obavim umru, olakšaj mi je i primi je od mene!).” On će to odlučiti i srcem udružujući istovremeno i izgovor i srce kod izgovora - nijeta, a onda će donijeti telbiju: “Lebbejkellahume, lebejk…” On će se čuvati u ovom ihramu svega što se čuva muhrim u vrijeme hadždža, jer su odredbe ihrama jedne te iste: “nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi i nema svađe u danima hadža! (Kur’an: 2/197).

Kada uđe u Časnu Mekku, odpočet će sa Bejtullahom, ući će na vrata Babu’s-selam, ako mu to bude moguće, ili Babu’l-umre, a to je bliže. Toga se ljudi sada pridržavaju. Kada započene tavaf, prebacit će gornji ihram preko lijevog ramena tako da mu desno bude otkriveno, onda će stati okrenut prema Hadžeru’l esvedu, približiti mu se i poljubiti ga ako može, a ako ne može, dotać će ga rukom ili nečim drugim i nastavit će da tavafi brže hodajući kod prva tri kruga tavafa, a kod ostalih ići će normalno, potom će klanjati dva rekjata tavafa kod Mekkami Ibrahima (alejhi’s-selam) ili tamo gdje mu bude lakše.

Kada završi sa sa’jom pridržavajući se odredaba i lijepog ponašanja kao što su dove zahvale Allahu, donošenja La illahe illellah, traženje oprosta i učenja salavata na Vjerovjesnika (alejhi’s-selam), oslobodit će se ihrama umre nakon brijanja ili skraćivanja kose. Brijanje je bolje. (vidi moje djelo El-hadždž ve ahkamuhu, ističe autor; str. 191.)

[78] Telbije prestaje na početku samog tavafa. A telbija kod hadždža prestaje sa početkom bacanja kamenčića na Akabi.

[79] Nije dozvoljeno zamjenjivanje u tjelesnom ibadetu ni u kom slučaju, stoji u djelu El-Hidaje. Princip je kod ovoga da se može pokloniti sevap svoga djela drugome: namaz, post, sadaka itd., kao i hadždž, učenje Kur’ana, činjenje zikra, posjeta mezara Poslanika, šehida, evlija, oblačenje ćefina za umrloga i sva druga dobra djela. Ajni kaže da je to prihvaćeno kod ehl i sunneta ve’l-džamaata, a na osnovu onoga što se prenosi da je Vjerovjesnik (alejhi’s-selam) “žrtvovao dva ugojena ovna, jednog za sebe, a drugoga za svoj Ummet - za svakoga ko izriče tevhid - vjeru u Allahovu jednotu i svjedoči da je Muhammed poslanik.” (Hadis se navodi u Buhariji.) Ibadeti su raznovrsni; materijalni kao što je zekjat i čisto tjelesni, kao što je namaz, i ibadet koji je sačinjen i od jednog i drugog, kao što je hadždž. Zamjena se primjenjuje kod prve vrste ibadeta u oba slučaja: slobodnog izbora i nužde, radi ostvarenja cilja putem zamjenika. U drugoj vrsti nije uopće dozvoljeno, jer je cilj da se izvršitelj lično zamori-potvrdi, a što se ne može postići preko drugoga. Treća vrsta ibadeta je kod nemoći iz drugog razloga, a to je poteškoća zbog materijalne nemogućnosti. Onaj ko je mogućan ne može imati zamjenu, jer nije uložio lični napor. Uvjet je trajna nemoć, a trajna nemoć traje sve do smrti, jer je hadždž farz jednom u životu. Kod nafile dozvoljeno je naći zamjenu i kada je čovjek sposoban, jer prostor nafile je prostraniji i širi (El-Binaje’ ala’ el-Hidaje, I/1614).

Sentenca “Nije dozvoljena tjelesna zamjena ni u kom slučaju”, naša ulema kaže: Hadis Ibni Abbasa: “Ko umre a ostane dužan - post za njega će postiti njegov nasljednik.” (Koga bilježe Buhari i Muslim je dokinut, jer Aiša (Allah bio zadovoljan njome) prenosi ovaj hadis i kaže da joj je Umra ćerka Abdurrahmana rekla: “Majka mi je umrla i ostala je dužna post, da li bi bilo dobro da ja obavim to umjesto nje?” Aiša odgovori: “Ne, nego daj sadaku siromahu u ime nje, za svaki dan, jer da nahraniš siromaha bolje je od tvog posta.” Prenosi Tahavi, a Ajni kaže da je sened ovog kazivanja sahih. Nešto slično prenosi se i od Ibni Abbasa (neka je Allah zadovoljan njima) koje bilježi Ebu Davud. Vidi ovo pitanje u djelu Muškilu’l-asar, III/141-143, zatim Umdetu’l-qari šerhu’l-Buhari Ajnija, 11/59 pa nadalje.)

[80] Termin saruretun upotrijebljen u tekstu znači spriječiti i uzaptiti. Šejh Muhammed Tahir Fetteni kaže: “Nema zapreke u islamu.” (Prenose Ebu Davud i Ibni Madže.) Ebu Ubejd kaže: To znači celibat i napuštanje ženidbe, tj. niko ne treba reći: Neću se oženiti jer to nije prirodno svojstvo vjernika. To je djelo monaha, a to istovremeno znači i osobu koja nikada nije obavila hadždž. (III/311, Medžmeu’ bi hari’l-enwar, i Šejh Zafer kaže da je o ovom hadisu opširno govorio Hafiz Tahavi u djelu Muškilu’l-‘asar, i neka se na to istraživač obrati; III/111), a onda dodaje: “Po našem mišljenju, dozvoljeno je da hadždž obavi za drugoga i onaj koji nije za sebe obavio hadždž, mada je bolje da obavi za sebe kao što to stoji u djelu El-Beda’ia, kako bi se izbjeglo razilaženje, što je mustehab kod svih učenjaka, jer onaj koji obavi hadždž za drugoga ostavlja obavljanje farza za sebe i ovakvim obavljanjem hadždža pada se u mekruh. Pravo je ono što kaže Ibn Humam da obavljanje hadždža za drugoga od strane onoga koji za sebe nije obavio hadždž, čini mekruh - strogo pokuđeno (sažetak iz komentara El-Lubab od Qarija, 256; I’la’u’s-sunnen, 10/461).

[81] Ovim se ukazuje na odbacivanje tvrdnje mutezilija koji kažu da čovjek ne može pokloniti sevap svoga djela drugome, a na osnovu riječi Uzvišenoga: i da je čovjekovo samo ono što sam uradi (Kur’an: 53/39). Imam Ajni (Allah mu se smilovao) kaže: “Ovaj ajet se može tumačiti na osam načina. Jedan od njih je da je ovaj ajet dokinut drugim ajetom riječima Uzvišenoga: Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključićemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti (Kur’an: 52/21), tj. uvodi njihovo potomstvo u Džennet, zahvaljujući dobrim djelima njihovoh roditelja” kaže Ibni Abbas. Drugo značenje je da se ovo odnosi na narod Ibrahimov i Musaov, tj. stoji u suhufima Ibrahima i Musaa: da nijedan griješnik tuđe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sam uradi (Kur’an: 53/38-39) a to se veže za prethodno. Ovo je u suhufima Ibrahima i Musaa i odnosi se na njih, a ovaj Ummet ima sve ono što čini i što za njega čine drugi.” To kaže Ikrime. Treće: Da se misli ovdje na čovjeka nevjernika, jer vjerniku pripada sve ono što on čini i što se njemu čini. To kaže Rebi ibn Enes ibni Fadl (Allah mu se smilovao). Četvrto: Da značenje “ono što uradi” znači ono što namjerava. To ističe Ebu Bekir Verrak (Allah mu se smilovao). Peto: Čovjek nevjernik nema nikakva dobra osim ono što je uradio na ovom svijetu i to će dobiti na ovom svijetu, tako da na budućem neće imati nikakva dobra. Ovo navodi profesor Ebu Ishak Se’alebi. Šesto: “Lam” ovdje znači “Ala” tj. protiv čovjeka je samo ono što uradi, kao što stoji i u riječima Uzvišenoga: Sve što činite - činite sebi, dobro i zlo (Kur’an: 17/7) tj. protiv čovjeku ili kao što na drugom mjestu u riječima Uzvišenoga stoji: lehumu’l- leane - tj. protiv njih njih čeka prokletstvo (Kur’an: 13/25).

[82] To je odlazak sa kurbanom na Arefat ili njegovo obilježavanje. Ovaj kurban nazvan je hedjem jer se poklanja Haremu radi približavanja Allahu.

[83] Dozvoljeno je za kurban sve što ima dva zuba pa nadalje osim bravčeta. Ovca i koza koje su ispunile godinu i ušle u drugu mogu biti kurban; goveče koje je navršilo dvije godine i ušlo u treću može, a kod deve ono što je navršilo pet godina i ušlo u šestu godinu.

Uvjet je kod kurbana da je zdravo i bez nedostataka, jer Allahov Poslanik (alejhi’s-selam) kaže: “Četvero ne može poslužiti za kurbana: slijepo, čije je sljepilo sasvim očito, bolesno, čija je bolest očita, šepavo, čija se šepavost primjećuje, i polomljeno, koje ne može samo hodati.” (Prenose autori Sunnena autentičnim lancem prenošenja.)

[84] Džabir (Allah bio zadovoljan njime) kaže opisujući hadždž Allahova Poslanika: ”… a onda se vratio na mjesto gdje se kolju kurbani i zaklao šezdeset i troje svojom rukom, tada ustupio Aliji; Alija je zaklao što je preostalo, potom je Poslanik (alejhi’s-selam) naredio da se od svake deve odsječe nešto mesa, stavi u lonac i iskuha i njih dvojica su jeli.” Prenosi Muslim. Od Ibni Omera (Allah bio zadovoljan njima) se prenosi: “Ne može se jesti meso zaklano zbog kazne lova niti meso onog što je zaklano radi zavjeta, a ostalo se može jesti. (Ovo je mu’allek hadis, dio hadisa kod Buharija, a kod Teberija lanac prenosilaca je spojen; El-Feth, III/44.)

[85] Tj. da udijeli ono što je stavio na leđa životinje, da udijeli i povodac koga je stavio na vrat deve.

[86] Jer je to kurban obreda, hadždža, a ne kao drugi kurban, kao npr. zaklano zbog prekršaja, kefareta i spriječenosti dolaska na hadždž, jer je njihov razlog prekršaj.

[87] Tj. neće se prihvatiti njihovo svjedočenje, a hadždž je uredu, na osnovu istihsana zbog velike poteškoće, i jer je ovo svjedočenje uspostavljeno na negiranju i na nečemu što ne podliježe sudu. Njihov cilj je negiranje njihova hadždža, a hadždž ne potpada pod tu odredbu pošto je hadždž ibadet, a čovjek se ne može prisiliti na ibadet.

[88] Tj. ako bude jahao veći dio puta, a dat će sadaku ako bude jahao manji dio puta.

Zijaret kabura Allahova Poslanika (alejhi’s-selam) poslije njegove smrti je sunnet. To je ustanovljeno na osnovu Allahove Knjige i sunneta Allahova Poslanika (alejhi’s-selam), zatim prakse ashaba (neka je Allah zadovoljan njima) na osnovu konsenzusa, prakse ljudi i analogije. (Hadždž i njegove odredbe (El-Hadždž we’l ahkamuhu) od ovog pisca, poglavlje 198). Ševkani kaže: “Muslimani koji namjeravaju da obave hadždž kroz sva vremena, bez obzira na udaljenost zemalja i razilaženja mezheba da dolaze u Časnu Medinu ustrajavali su da zijarete i kabur Allahova Poslanika. Oni to smatraju jednim od najboljih djela. Nije prenijeto da im je to iko porekao. To je konsenzus.” (Nejlu’l-ewtar, IV/327). On također kaže i ovo: “O ovoj posjeti razilaze se sudovi učenjaka. Većina kažu da je to mendub, a neke malikije i neke zahirije uče da je to vadžib, dok hanefije kažu da je zijaretiti kabur Poslanika nešto blizu vadžiba.” Ibni Tejmije Hanbeli, unuk autora djela, Munetka koji je osnova Nejl, poznat po imenu Šejhu’l islam, misli da to nije propisano. Njega slijede neke hanbelije. Prenosi se od Ibni Omera (neka je Allah zadovoljan njima) gdje kaže da je Allahov Poslanik rekao: “Ko posjeti moj mezar obavezao me je da mu budem šefatčija.” “Bilježi Darekutni; ovaj hadis Ibni Seken, zatim Abdulhakk i Tekijuddin Subki smatraju da je sahih; Nejlu’l-ewtar, IV/325; vidi I’la’u’s-sunnen 10/492.) Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.

Keywords & Tags

Islam, sunnet, hadis, iman, islamska predavanja, islamska civilizacija, islamska kultura, propisi, rukja, ehlu sunnet, salavat, idžtihad, predavanja, Allah, Poslanik, poslanik Muhammed, predaja, enciklopedija hadisa, Buharija, Muslim, Ebu Davud, Ibn Madže, Tirmizi, Darekutni, Nesai, Taberani, Malik, Bezzar, Darimi, Nevevi, Kenan Musić, Šefik Kurdić, Bejheki, muharrem, rebiul evel, rođenje poslanika, hazreti, sahih, hasen, daif, lanac prenosilaca, Ebu Hurejre, kurtubi, hanefijski, mezheb, šafijski, malik, hanbel, mehr, nafaka, farz kifaje, fatima, fetva, fikh, hafiz, halifa, Ebu bekr, Alija, Omer, Ibn Hadžer, hatib, hidžab, hilafet, hudejbija, uhud, hendek, ibadet, ibadije, iblis, ibn Tejmijje, akaid, akida, ahlak, moral, povijest islama, sira, kiraet, tedžvid, dove, mevlud, sedmina, tabut, haram, halal, menhedž, sufije, selefizam, hajz, nifas, istihaza, žena islam, hurije, bedr, bejat, kaba, bejtul mal, abasije, emevije, adl, arefat, mikat, ihram, umra, asgab, džebrail, mikail, munkir, nekir, israfil, sudnji dan, predznaci, daija, vaz, dawa, derviš, mekasid, matudiri, ešarije, medina, mekka, mekasid, mešhur, nesh, metn, ravija, rivajet, mihrab, muhadis, muhkem, murted, mustahredž, mutezile, tabiin, tahavija, taberi, taklid, džihad, talak, razvod, belag, teologija, tesavvuf, tespih, tevhid, kijas, masleha, Ibrahim, Isa, Musa, Tevrat, Indžil, džini, šejtan, iddet,idžaz, temettu, ilham, ilm, kelam, šiije, ismailije, sunije, ehlu, istigfar, tevba, itikaf, kefaret, objava, jasin, ašura, hadisi kudsijj, gajb, kafir, sijase, zamahšeri, adabi, mubarek, islamizam, hatma, Kur'an, tefsir prevod, sura, ajet, harf, tefsir, prevod Kur'ana, Besim Korkut, Ibn Kesir, komentar Kur'ana, tumačenje Kur'ana, Enes Karić, Endelusi, Ibn Džuzejj, vrte tefsira, racionalni tefsir, tradicionalni tefsir, sufijski tefsir, amme džuz, transkripcija, ilmihal, abdest, tejemum, gusul, džunub, namaz, farz, sastavni dijelovi namaza, uvjeti za namaz, sahibi uzur, džemat, mujezin, ezan, ikamet, teravija, teravih, noćni namaz, sabah, podne, ikindija, akšam, jacija, rekat, sedžda, selam, početni tekbir, bajram, kurban bajram, ramazan, napaštanje, fidja, post, iftar, sehur, imsak, sadekatu fitr, vitre, zekat, nijjet, nafile, hutba, hadž, kurban, akika, dženaza, imanski šarti, šehadet, muslimani, kunut dova, zikr, zuhd, nefs, nikah, islamske nauke, Gazali, rječnik, pojmovnik, naklanjavanje, sehvi sedžda, feraiz, nasljedno pravo, sekte, grijeh, grijesi, sadaka, bereket, šerijat, šerijatsko, mubah, mustehab, mukabela, lejletul bedr, lejletul kadr, hidžr, miradž, Allahova imena, Allahova svojstva, ahiret, azab, kabur, mizan, hifz, mesela, Ibn Abbas, vakuf, kader, mushaf, Ebu Hanife, Rumi, iskušenje, Bog, Božije, dunjaluk, skraćivanje namaza, spajanje namaza, kijam, prvi uvjet, kibla, vaktija, din, džennet, džehenem, sifat, Rahman, vadžib, edeb, hadiske predaje, oprost grijeha, Preporod, Glasnik, Novi muallim, vazovi, Sulejman Bugari, Kenan Musić, Ammar bašić, Izet Čamdžić, islamski video, audio predavanja, mekam, tevhid, hikaje, šerijatski brak, šerijatsko vjenčanje

Detaljno o hadžu: Propisi

Propisi o hadžu iz pera velikog učenjaka Ibrahima Halebija, iz djela Multeka

Keywords & Tags

Contact Us

Uputstvo

O Platformi