Hvala Allahu, Svemilosnom Gospodaru svih svjetova. Svedočimo da nema drugog Boga osim njega i da je Muhammed, a. s., njegov odabrani rob i posljednji poslanik. Neka je Božiji blagoslov na Miljenika Božijeg, poslanika Muhammeda, a. s., na njegovu časnu porodicu, ashabe i sljedbenike njihove do Dana sudnjega.

“Nisu isto stanovnici Džehennema i stanovnici Dženneta; stanovnici Dženneta će postići ono što žele.” (El-Hašr, 20)

Historija od najranijih vremena bilježi da su ljudi prinosili žrtve u svojim svetištima a zabilježeni su brojni primjeri da su čak i ljudi bili žrtvovani. Kod jevreja i muslimana, a u početku je tako bilo i kod kršćana, postojala je praksa je obrezivanja, tj. sunećenja. Ta praksa je jedan vid žrtvovanja dijela ljudskog tijela. Muhammed, a. s., rekao je da se prvi osunetio Ibrahim, a. s., pa otuda ova praksa obrezivanja u ovim monoteističkim tradicijama.

Ono što nas ovih dana također veže za Ibrahima, a. s., dok čekamo dolazak Kurban-bajrama, ili Hadžijskog bajrama, jest velika lična drama ovoga Božijeg odabranika, kojeg je Allah danima iskušavao da kao žrtvu prinese svoga dugo čekanog sina. To je jedna od najdramatičnijih scena koju je Allah objavio, jer se u njoj svaki otac i svaki roditelj može pronaći, a i svaki sin i kćer. I na hadžu, dok na Mini tri dana vršimo obred bacanja kamenčića, sjećamo se Ibrahima, a. s., kako tjera od sebe šejtana koji ga nagovara na suprotno od Allahove zapovijedi! Stoga je sasvim razumljivo da hadžije ovo bacanje kamenčića i sam boravak na Mini smatraju posebnim, pa i uznemirujućim, što zbog sjećanja na Ibrahimovu vjerničku i roditeljsku dramu, što zbog ukupnog ambijenta vezanog za taj prostor. Kao da nam Allah, dž. š., na trenutke u toj strci i stisci želi pokazati psihičko stanje i osjećanja koja je preživljavao Ibrahim, a. s.

Ali, pogledajmo, šta je uslijedilo poslije s Ibrahimom, a. s?

Sve se monoteističke religije vezuju za Ibrahima, a. s, pa ga i Židovi i kršćani i muslimani spominju i kod sviju je veliki Poslanik. Allah mu je zatim, podario da se u njegovu porodu rađaju poslanici, pa je i Muhammed, a. s., iz loze Ibrahima, a. s. I na kraju, Allah ga je u Kur'anu i to samo njega od svih poslanika nazvao Halilullahom – Allahovim prijateljem.

Iznimno je važno da uočimo kakve žrtve je podnio Ibrahim, a. s., a šta je postigao pa ga i danas svi spominjemo.

To je upravo onako kako je Ataullah Iskenderi u jednoj svojoj mudrosti izrekao: “Možda ti Allah oduzme nešto da bi ti dao više!”

Na tragu Iskenderove mudrosti može se kazati: samo ako se daje i žrtvuje ima se pravo očekivati, ali ako se ne žrtvuje, pa rezultat je jasan, ni napretka ni spomena, kao da takav nije ni živio!

Pogledajmo našu skorašnju prošlost!

Tamo gdje brojimo šehide i vojnike, tamo je ostvaren rezultat, ali gdje brojimo ubijene civile, samo su boli i žrtve velike. Ljudska povijest poručuje da su veliki pomaci u inovacijama, nauci, pa i iskoraci u tokovima ljudske historije često bili rezultat velikih žrtava pojedinaca. Mnogo je života nevinih civila i teritorija sačuvano zato što je bilo hrabrih boraca koji su se žrtvovali za svoj narod i više ideale, jer su ostvarili podvige koji su, za prosječne ljude, bili nemogući. Oni su ustvari pokazali da to i jeste moguće!

I tako je sa svakim poslom i svakim čovjekom! I učitelj se žrtvuje za svoje učenike kako bi u tom nevinom djetetu, koje mu je dato na povjerenje, pokrenuo točak ljubavi i otvorio mu puteve znanja i učio ga vrijednostima života. Sve to zahtijeva velike žrtve koja i nije velika ako se cilju da pravi smisao, te ako se zna da Allah voli one koji se ne žale nego daju više i žrtvuju se.

Jeste li ikada čuli hadis i da li je iko od ashaba ikada prenio da je Božiji Poslanik, a. s., rekao da mu je dosta rada s ljudima i podnošenja žrtve!?! Nikada! A da li je, prema našem ljudskom shvatanju, imao razloga za tako nešto? Da, itekako! Međutim, on je žrtvovao sebe i vjerujem da mu je bilo žao ashaba kada ih je vidio gladnim i izmučenim u teškim situacijama, ali ih je on uvijek bodrio, jer je u žrtvi spas! Samo onaj koji je spreman dati i uraditi više i žrtvuje se može očekivati velike rezultate, pobjedu i Allahovu pomoć.

Evo jednog domaćeg primjera Allahove upute i pomoći.

Godine 1961. u dvorište Medrese u Dobrovoljačkoj hfz. Kamil Silajdžić je za Kurban-bajram prvi zaklao svoj kurban za učenike ove škole, koja je tih decenija socijalističke vlasti preživljavala teško ekonomsko stanje, a učenici bili u gradu prepoznatljivi po skromnoj odjeće i slabom izgledu. Već naredne godine je zaklano više kurbana, i tako redom, godinu za godinom. Kad je Ahmed Tabaković 1970. godine uvakufio svoje imanje na Jarčedolima za potrebe budućega islamskog fakulteta, stekli su se uvjeti za infrastrukturno širenje ove akcije tako da je pred kraj socijalističke vlasti blizu dvije hiljade kurbana uplaćivano, a meso, osim Gaziijinoj medresi, distribuirano je medresama u Prištini i Skoplju. Danas svih šest medresa vode akciju kurbana za vlastite potrebe a Rijaset Islamske zajednice distribuira meso brojnim domovima, bolnicama i Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, te privatnim licima, čime čini da kvalitet života kroz budžete ovih ustanova i pojedinca budu dijelom rasterećeniji.

Veličina žrtve hafiza i muderisa Kamil-efendije Silajdžića nije samo u činjenici da je donio svoj kurban u Medresu te davne 1961. godine nego što je ukupnu žrtvu i vjersku simboliku kurbana učini višom i smislenijom dodajući joj vlastiti cilj i dodatnu vrijednost. Zbog takvih ljudi, spremnih da vide dalje od drugih i da učine bolje od drugih, pomjera se čitavo društvo, a u praksu čitavog društva uvodi se nova vrijednost i novi kvalitet. Koliko jedno društvo ima takvih pojedinaca koji ne čekaju da im neko kaže da se pokrenu ili da ih se nagovara nego sami iniciraju i žrtvuju se, to društvo se može nadati boljitku i napretku.

Primjera iz bogate muslimanske historije ima mnogo, ali evo samo tri:

  1. Amr b. el-Džumuh je bio hrom i veoma star, ali je opet učestovao u Bici na Uhudu. Iako su ga odgovarali od učešća on je govorio: “Tako mi Allaha, nadam se da ću ovom svojom hromom nogom došepati do Dženneta”.
  2. U Bici na Kadisijji učestvovao je, i to kao bajraktar, slijepi ashab Abdullah b. Ummi Mektum. Zabilježene su njegove riječi: ““Ja sam tu da povećam broj muslimana i da Perzijanci steknu dojam da nas ima više nego što jest.”
  3. Ejub el-Ensari je u osamdesetoj godini života dao život kao šehid na bedemima Konstantinopolja!

Ako čekamo da nas neko drugi organizira i potakne da mijenjamo vlastitu sudbinu i gradimo bolju budućnost, onda se grdno varamo. Velike nacije i narodi koji predano grade svoje uredne države su veliki zato što su se uhvatili u koštac sa stvarnošću u kojoj je svaki pojedinac ne samo dao vlastiti doprinos nego u kojem je uvijek bilo onih koji su vlastitom žrtvom pokazali da mogu učiniti više.

Stoga, kad dignemo ruke Allahu, dž. š., i kažemo kur’ansku dovu: “Allahu moj, primi (ovo) od nas”, zapitajmo se koliko smo se žrtvovali da nam se dova ostvari. Jesmo li mogli učiniti više? A to više, pravi bitnu razliku između uslišane dove i pobjede u odnosu na gubitak ili poraz.

 

Allahu naš, učini nas pokornim i bliskim Tebi!

Učvrsti korake naše i naoružaj nas strpljenjem.

Otvori srca naša u samilosti prema potlačenima, pridruži nas darežljivima i velikodušnima, odstrani od nas škrtost i sebičnost.

Gospodaru, smiluj nam se na Dan obračuna djela naših i obraduj nas oprostom grijeha naših.

Amin!

BILJEŠKE:

  1. Bilalić, Rešid, "Istorija kurbana", Islamska misao, V, Starješinstvo islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju, Sarajevo, 1983., br. 55, str. 9-10.
  2. Auda, Džasir, Dubovni put ka Allahu (komentar trideset mudrih izreka Ibn Ataullaha el-Iskenderija), preveo Mensur Valjevac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2012., str. 107-108.
  3. Malkić, Mesur, Hafiz Ćamil Silajdžić, žvot i djelo, Tugra, Sarajevo, 2014., str. 167.