Nekoliko puta u ovim esejima istaknuli smo da u Kurʼānu ima obilje mjesta, zapravo detalja, u kojima se sabire cijeli Kurʼān. S jedne strane, svojom cjelinom Kurʼān obuhvata detalje, a s druge, svojim detaljima Kurʼān na jedan sižejan način “obuhvata“ svoju cjelinu. 

Saobražavanje detalja i cjeline, s jedne, potom saobražavanje cjeline i detalja s druge strane, uvijek je bio glavni metod u tumačenju Kurʼāna kod muslimanskih klasičnih hermeneutika i egzegeza.

Pogledajmo još jednom ājete/versove navedene u suri TaHa/ṬāHā, 20:17-21: Bog “pita“ Mūsāa: 

“A šta ti je to u ruci desnoj, o Mūsā?“

“Ovo je štap moj!“ – odgovori on – “oslanjam se na njega ja,

ovcama svojim lišće skidam njime,

a i u druge koristi mi svrhe!“

“Baci ga [štap], o Mūsā!“ – naredi Bog.

Dakako, Bog unaprijedno znade  da se u Mūsāovoj desnici nalazi njegov štap. Pogledamo li original Kurʼāna, pitanje glasi: 

Wa mā tilka bi yamīnika... 

(A šta ti je to u ruci desnoj?).

 Arapska zamjenica tilka je ženskoga roda, a i štap (ʻaṣā) u arapskom jeziku je ženskog roda. Prema tome, nije ovdje posrijedi Božansko traganje za informacijama. Ne. Bog Kurʼāna je sveznajući Bog. On ne “pita“, osim u cjelinama Kurʼāna gdje je posrijedi stil obilježen sarkazmom. Nesporno je da Bog znade šta to Mūsā u svojoj desnici imade!

Iz Kurʼānskog navoda se posve jasno vidi da Mūsā, alejhiselam, objašnjava Bogu da je to njegov štap, te kaže šta sve sa njim radi, štaviše, oslanja se na štap dok hoda čuvajući stoku...

A onda, iznenada, nastupa kulminacija u ovom ājetu: Bog naređuje Mūsāu da odmah baci svoj štap! 

Zašto mu to Bog naređuje? 

Klasični komentatori Kurʼāna daju sljedeće objašnjenje: Pa, sam Mūsā je rekao da se oslanja na štap. 

Zar se to on, Mūsā, alejhiselam, Božiji poslanik, može oslanjati na nešto drugo, osim samo na Boga?!

Baš zato je uslijedila naredba od Boga, prolomio se glas Božiji: 

“Baci štap svoj! [i osloni se na Boga!]“.

I, doista, Mūsā baca štap svoj. Štap se pretvara u ružnu zmijurinu.

Nije li ovdje poruka Mūsāu i svim ljudima – poruka iz kurʼānskog zahtjeva kako da se osjeća i shvati Ovaj Svijet – da je često mnogo toga na šta se ljudi oslanjaju na Ovom Svijetu zapravo nešto otrovno, poput otrovne zmijurine koju je Mūsā, alejhiselam, ugledao kad je bacio svoj štap.

Ali, čudna je sudbina čovjekova. Bog čovjeku često odredi (kao što je zapovijedio i Mūsāu u ovom primjeru) da to što je otrovno i opasno, uzme opet u svoje ruke. (“Uzmi je [zmiju] i ne boj se!“ – zapovjedi Bog). 

I tako, s Božijom pomoći, Mūsā je uzeo zmiju, prometnula se u štap. To što je od Ovog Svijeta bilo opasno - postade opet spasonosno.

Autor: Enes Karić