Referentni okvir ili ono na čemu temeljimo ovo naše kazivanje jesu sljedeće kur’anske preporuke: “I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur'an vjerovati?” (El-A`raf, 185.)  A zašto ne razmisle sami o sebi? (Rum, 8) Allah, dž.š., čovjeka stvara darujući mu ono što drugima nije: priliku da upoznaje i spoznaje, uči i naučava, vidi i uviđa. Dao mu je srce i razum da  sagledava prirodne pojave, procese, događanja u svijetu oko sebe ali i u nutrine svoga sopstva. S tim u vezi, u gore navedenome ajetu poziva Gospodar čovjeka da promatra prirodne pojave i da na temelju toga uči i naučava, projektuje i očekuje, a iz čega, povijest je svjedokom, se rađaju prirodne znanosti. Također, poziva Gospodar čovjeka da proučava i izučava stanje svoje vlastitosti, svijesti i samoga društva, čineći tako neke ljude pretečama društvenih znanosti. Ove savjete Boga Dragoga iznimno je važno prihvatiti pa o onome što je pred nama promisliti. Važno je uvijek imati na umu uzroke i posljedice, jer kada bi ljudi promatrali samo posljedice koje se dešavaju u prirodi koliko bi od svijeta pojavnoga naučili. Da skratimo. Prije izvjesnoga vremena razgovarali smo s mladim insanima, a ponukani sadržajem knjige Najveći trgovac na svijetu i to na temu: Zamislite da su ovo vaša posljednja 24 sata, šta biste učinili? Bili su iznenađeni i pomalo zamišljeni. No, naposlijetku imali su svoj stav koji su artikulisali sa mnogo intelektualne snage i emocija. Mnogi su istakli da bi voljeli da te trenutke provedu u porodičnom okruženju, činjenju dobra, uvakufljavanju nečega po čemu bi ih ljudi pamtili, posve iskreno bi se okrenuli Onome kojemu se, po prirodi stvari, vraćaju. Tada im je rečeno kako su to važne smjernice za njihovo buduće djelovanje. Zapravo, to su njihove najiskrenije i najskrivenije težnje i bilo bi apsurdno da ostanu neostvarene. U tom pogledu, ako bismo kojim slučajem znali ili nam predočeno bilo da svijetu kakvog poznajemo dolazi kraj, šta bismo u tom slučaju učinili? Šta bismo željeli nadoknaditi, kome bismo to dragocjeno vrijeme darovali, koga bismo spominjali? Da li bismo se zapitali je li dovoljno ovo što smo za života učinili? Da li bismo imali više vremena za porodicu, ljude koji nas okružuju, za Gospodara? Da li bismo se zapitali nad onim što činimo da li to ispravno činimo? Da li bismo zastali pa odlučili da od danas, iako je malo vremena ostalo, na jasnim principima gradimo svoje odnose prema drugima? Prije nego li poentiramo dozvolite da vas podsjetimo na jedno korisno kazivanje. Kaže se da je skupina ljudi umirala od žeđi na jednome brodiću nedaleko od morske obale. Oni nisu imali znanje da osmotre kako voda na kojoj plove nije slana već naprotiv slatka zbog činjenice da se rijeka na tom mjestu ulijevala u more. Mogli su da je konzumiraju, ali nisu znali. Upravo tako, kada bi čovjek ovovremenitosti znao pravo stanje stvari drugačije bi rezonovao. Također, kada bi kojim slučajem čovjek znao, i kada bi o tome što zna da ga čeka promislio, vjerovatno bi se zamislio, a zatim odlučio i izrekao: 'Dosta je, od danas želim svijet vidjeti drugačijim, od danas hoću biti bolji otac, suprug, prijatelj, komšija. Od danas više nisam onaj od jučer jer je vremena sve manje pa mi ostaje sasvim dovoljno da završim započeto. Od danas hoću da djelima kazujem, a da šutnju za prijatelja uzmem.' Ovo je vrijeme kada su promjene nužne, a ako ikoga trebam mijenjati i prema kome kritiku jasnu uputiti onda sam sebi najpreči. Bit ću danas bolji nego li sam bio juče,r a sutra nego li sam to danas. Stoga želimo sve ovo privesti kraju promišljajući o riječima Voljenoga Resulullaha koji kazuje: „Vrijednost djela je u njegovome završetku.“

Autor: Saudin Gobeljić