Ona sadrže njihove davetske metode koje su koristili u svojim narodima, te njihove mudžize. U njima je oslikan završetak vjernika i poricatelja, kao što su kazivanja o Nuhu, a.s., Ibrahimu, a.s., Musau, a.s., Harunu, a.s., i Isau, a.s., o Muahammedu,a.s., poslanicima i vjerovjesnicima.

 Druga vrsta: Kuranska kazivanja koja se vežu za osobe koje nisu bili poslanici, kao priča o onima koji su iz straha od smrti, a bilo ih je na hiljade, izašli iz svojih kuća, o Talutu i Džalutu, o sinovima Ademovima, a.s., o stanovnicima pećine, o Zulkarnejnu, a.s., Karunu, o subotarcima, o Merjemi, Ashabul Uhdud, Ashabul fil i dr..

Treća vrsta: Kazivanja koja se vežu za događaje koji su se desili za vrijeme Poslanika, a.s., kao što je bitka na Bedru, Uhudu, u suri Al-Imran, bitka na Hunejnu i Tebuku, u Tevbi, bitka Al-Ahzab u suri Al-Ahzab, Hidžra Isra i miradž i sl..

Četvrta vrsta: Kazivanja o gajbu, nevidljivome. To su kazivanja o događajima koji se crpe iz ahiretski- onosvjetskih događaja. Iako su ta kazivanja za čovjeka nepoznata, ista su Allahu, dž.š., poznata i znana. Od tih kazivanja su izvođenje Isaa, a.s., kao osporanika(svjedoka protiv), onima koji su ga uzeli za boga.

Neki su kur’anske priče podijelili na dvije vrste: historijske i poredbene. Prva vrsta predstavlja potvrdu stvarnosti dok je druga objektivna.

Ove dvije vrste nisu oprečne jer nekada historijsko kazivanje bude poredbena, navedena u kontekstu primjera naglašena u Kur’anu, kao što je kazivanje o stanovnicima grada, tako da ona potpada pod vrstu junačkih priča, koje završavaju smrću junaka na putu istine. Njegova smrt, iako naizgled predstavlja poraz, u suštini prezentira pobjedu načela-principa, u koja je vjerovao i kojima je pozivao i radio na njihovim ostvarenju, a njegov veliki uspijeh je zato što je postigao Allahovo,dž.š., zadovoljstvo, i njegov džennet.

Tako nam Allah, dž.š., za historisjko kazivanje navodi primjer mušrika Mekke, koji su Poslanika, a.s., u laž utjerivali zato što ih je upozorio kaznom koja će se spustiti na njih, kao što je bio slučaj sa stanovnicima grada, koji su ubili vjernika, koji ih je pozvao na slijeđenje poslanika. Allah, dž.š., se rasrdio na njih i ubrzao im kaznu: (Kur’an, 6:28,29) 

Ovdje moramo ukazati na bitnu stvar, a to je da su se mufesiri dosta zadržali kod ovih historijski primjera, a koje je Kur’an konstruisao kao svojevrsnu priču. Islamski um je zainteresovala ova povjesna kultura, bazirajući se isključivo na nju, i na osnovu toga pokušao je objasniti šta sa sobom nose kuranska kazivanja: od uputa, instrukcija, radosni vjesti pa do upozorenja, na osnovu kojih su nastali temelji islamskog misionarstva.

Historijska kazivanja u kur’anskim pričama su fragmentarno povezana zato što u njima historija nije direktno ciljana, nego su crpljene pouke iz nje. Razmišljanje o uzročno- poslijedničnim vezama, pod koje spadaju uvodni događaji i rezultati događaja, shodno Allahovim, dž.š., zakonima, vežu se za čovjekovo biće, od borbe dobra i zla

Na taj način je Kur'an svojim kazivanjima historijske događaje učinio vjerskim i vjeru stavio u kontekst svemirskih događanja, pored njenih prirodnih i društvenih segmenata.

U tim događajima se ništa ne dešava slučajno, niti zbog samog uticaja materijalnih uzroka.

Onaj ko želi da detaljno istražuje neke zakonitosti, u kojima je jasno izražena Božanska volja, koja se ogleda u nagrađivanju i kažnjavanju, opstanku i uništenju, materijalne okolnosti su samo sredstvo za sprovođenje, i tu ne postoji nikakva slučajnost. Postoje pojave koje su rezultat zakonitosti prema kojima možemo predvidjeti ono što će se desiti, zbog postojanja određenih preduslova.

Zatim, Kur'an, iako se ne drži hronologije historijskog događaja, kod njihovog bilježenja i izlaganja, kao spomen vremena, mjesta, slijeda događaja, ipak ga je iznio na upečatljiv način,

To se jasno vidi u kur'anskim kazivanjima o stanovnicima Medjena, i od onoga što može student naučiti o kazivanju o Medjenu, jeste vezivanje ponašanja sa ubjeđenjima i zalaženje vjere u ekonomiju i njeno vezivanje za vjeru u Allaha, dž.š., ponašanje osobe, njeno poslovanje na pijaci… Osoba treba da zna postupak, ili etape kroz koje dolazi do izmjene određenog rezultata, zbog određenih okolnosti. Ali, dobro i zlo sigurno se ne mijenja zbog promjene vremena i prilika.

Što se tiče dramskih kazivanja, ona, kako smo rekli, počivaju na činjeničnoj istini, ili potvrdi. Ova vrsta kazivanja je malobrojna u kur'anu, ali neki su porekli postojanje ove vrste, imajući u vidu da one ne ukazuju na stvarnu zbilju. Ali, što više razmišljamo, otkrit ćemo da je dramsko kazivanje u Kur'anu blisko stvarnim činjenicama. 

Ne samo da je drama ponudila oslikavanje formi i boja, nego je prenijela osjećaje tih formi i boja, s osobe na osobu. Također, ona ima za cilj da približi racio osjećajima, ili jedan od osjećaja drugome, kao i izvođenje Allahovih, dž.š., zakona, prema Svojim stvorenjima i Njegove pravednosti među njima, a koja se ogleda u rezultatima jednog propisa za dvije slične stvari, iako su one vremenski i prostorno veoma daleko. Uticaj ove vrste kazivanja jeste u njegovoj konkretnoj umjetničkoj potvrdi i u pedagoškim smjernicama, koje sadrži priča u praktičnom postupku, a koji je moguće dočarati i shvatiti, pogotovu ako se radi o dijalogu, koji oslikava njene događaje i precizira tok priče.

Stoga, Kur'an koristi dramsko kazivanje, da bi usadio vjerske vrijednosti i da bi pobudio iman pomoću njih u čovjeku. Zato imamo za primjer priču o vlasnicima dviju bašči, bez obzira da li ta dva čovjeka postojala u stvarnosti, nekada davno ili da se njihovo postojanje pretpostavi u stvarnom životu.

Priča o ovoj dvojici, oslikala je, u oba slučaja, dva jasna primjerka. Primjer osobe koja je ponosna na dunjalučke ukrase, i osobe koja je ponosna na Allaha,dž.š., i koja vidi Njegove blagodati, kako bi Mu se zahvaljivala,a ne poricala Ga. Priča ima jasnu temu i cilj, a koji se potpuno podudaraju sa kontekstom sure, a ona se dotiče vjerovanja ehlul kitabija o Isau, a.s. Zbog njenog prodornog izražaja, i jasnog prikazivanja, to je čini u osjećajima stvarnom, i prisutnom.

S obzirom da je Kur'an događaje nazvao kazivanjima, postavlja se pitanje da li se taj naziv podudara sa terminološkim razumijevanjem i sa umjetničkim sadržajem priče, kao što je to poznato u književnosti prije i danas. Ako pogledamo značenje same riječi- kazivanja, uočit ćemo da je njena suština, iz koje je proistekla, podudarna s onim što se razumije, a to je osnov njenog naziva.

Kur'anski termin kisa - kazivanje znači pratiti trag. Allah, dž.š., u suri Kasas, 11. ajet kaže:

‘’I reče njegovoj sestri prati ga.’’

 Također, ovaj izraz- kisa- upotrebljava se u praćenju tragova. U suri Kehf, 64. ajet, kaže Allah, dž.š.:

‘’Oni su se vratili prateći svoje tragove.’’

U značenju ispričati san, ili hadis govor, u suri Jusuf, 5. ajet:’’Nemoj svoj san kazivati svojoj braći.’’

Praćenje tragova u našem vremenu bi se moglo definisati kao forenzika, na osnovu kojih se dokazuju prijašnji događaji.

Jedna skupina muslimana se odlučila na izučavanje kur'anskih kazivanja, zasigurno sa iskrenom namjerom, vidjevši da njihova ljepota iziskuje dodatno objašnjenje i obrazloženje, dok druga skupina smatra da su kur'anska kazivanja savremena kazivanja, pa su koristili pogrešne raširene kritike, nastojeći da je primijene na kur'anskim kazivanjima, koristeći sve vrste logike, kako bi potvrdili da se Kur'an uklapa u disciplinu moderne kritike. Ali, zapostavili su jednu sasvim jasnu činjenicu, a to je da je kur'anski stil unikatan po svojoj posebnoj prirodi i nadnaravnosti, bez obzira da li se to radilo o kazivanju, ili nekim drugim govornim disciplinama.

Svi pokušaji da se sva poznata mjerila ukomponuju u kur'ansko kazivanje, padaju u vodu.

Mi ne poričemo da je misaoni prosperitet u oblasti kriticizma uveliko doveo do podizanja nivoa književnosti i pomogao u razumijevanju iste, tako što predstavlja poziv za neprestano izučavanje svega što čini nova kritička zapažanja, bilo da dolazi s istoka, ili zapada.

Što se tiče, pak, kur'anskog izučavanja, izučavatelj je dužan da se naoruža dokazom i ozbiljnošću, kako bi proširio svoja misaona obzorja i kako bi stekao umjetnički osjećaj, što će mu pomoći u tumačenju i razrješavanju kur'anskog teksta. I ne samo to. Mora znati da je to vrsta govora koja ne podliježe pravilima umjetnosti, koja se mijenjaju s vremena na vrijeme.

Neki od istraživača u oblasti književne kritike zaboravljaju na vrlo bitnu stvar, a to je da je kur'ansko kazivanje Allah, dž.š., naveo kako bi potvrdio razne vjerske (moralne) vrijednosti.

Ona ima za cilj da se bori protiv kumira i da uspostavi moralne vrijednosti. Poziva na ponos i ljudsku plemenitost (dostojanstvo).

Kao što djeluje smirujuće na onoga ko slijedi uputu, vidjevši predivan završetak onih koji su ponijeli breme dawe-misonarstva, i na tom putu podnijeli sve teškoće, nisu klonuli duhom radi onoga što ih je zadesilo na Allahovom, dž.š., putu od strane nevjernika i onih koji su neprijatelji.

Kur'anska kazivanja koja imaju cilj usmjeravanja ka vrlinama bit će narušena ako ih okujemo lancima koje su ljudi proizveli za priču u svom vremenu, a koje korozija vremenom nagriza, i ti isti okovi ne vrijede u drugom vremenu, te postoji neminovna potreba za pronalaskom novih karika za priču, u nekom drugom vremenu.

Ovim privremenim parametrima za kur'ansko kazivanje možemo osjetiti njenu ljepotu i raznoliku zadivljenost, kao što nekada osjećamo zadovoljstvo prilikom čitanja nekih književnih tekstova koji se podudaraju sa stvarnom situacijom, tako da nakon jednog ili više čitanja zapamtimo njene lijepe rečenice i bogatimo svoj književni fond sa izrazima, značenjima i konstrukcijama.

Osjećaj prema Kur'anu je mnogo veći od najvećih književnih radova, ma koliko oni predstavljali nečiji vrhunac rječitosti i pisanja.