Neka je hvala Milostivome i Svemilosnome, Vladaru Dana sudnjega, Onome u čijim je rukama i naš život i naša smrt, i naša bolest i naše zdravlje, Onome Koji imetak daje i Koji imetak uskraćuje!

Neka je salavat i selam na Allahova odabranika i miljenika Muhammeda, a. s., koji nas pouči svojstvima koja su ukras vjerniku na Dunjaluku i spas na Ahiretu. Neka je salavat i selam njegovoj porodici, ashabima, bosanskim šehidima i svima onima koji su živjeli sa istinom u mislima, riječima i djelima.

Draga braćo;

Mi živimo vrijeme u kojem oko nas ima mnogo onih kojima je pomoć potrebna pa smo o vrlini darežljivosti kao bitnom određenju vjernika slušali dosta često. Međutim, valja nam govoriti i o štednji kao preduslovu ispravnom vjerničkom življenju, kako bismo ostali u duhovnoj i materijalnoj ravnoteži. Na to nas obavezuje i činjenica da Kur'an i mnogi vjerodostojni hadisi naglašavaju vrijednost umjerenosti i štednje.

Kur'an jasno i nedvosmileno govori: “Daj bližnjemu pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali nemoj se rasipnički ponašati, jer zbilja su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je nezahvalan naprema svoga Gospodara. I nemoj kao da ti je ruku za vrat tvoj okovana, škrtariti, a nemoj je ni sasvim ispruženu držati pa da prekoren i bez igdje ičega ostaneš. Gospodar tvoj doista opskrbu kome hoće pruža a i umanjuje. On je zbilja obaviješten i vidi robove svoje.” (Isra 26.-30)

U ovih nekoliko ajeta iskazana je filozofija islama u ovom pitanju.

Islam u svemu traži sredinu i ravnotežu. Niti je dobro rasipati imetak bez poštovanja naprema Allahovih nimeta, niti je dobro taj imetak čuvati samo za sebe bez da se dio tog imetka podijeli i onima koji “su nama ispit”.

Allah, dž. š., čak naziva rasipnike braćom šejtanovom, što kazuje o tome kako islam gleda na štednju. Povrh toga, islam ne dozvoljava pretjerano trošenje imetka čak ni za stvari koje smatra pozitivnim. I tu nam valja imati mjeru jer kada Allah, dž. š., opisuje vjernika on veli da vjernici “kada udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine”. (Furkan, 67)

Poslanik, a. s., također je isticao vrlinu umjerenosti i štedljivosti: “Onoga ko živi umjereno, Allah će imućnim učiniti; ko rasipa imetak Allah će ga osiromašiti; ko bude skroman i ponizan Allah će ga uzvisiti, a ko se oholi i omalovažava druge ljude Allah će poniziti”. (Bilježi Ibn Madže)

Štedljivost kao osobinu ne treba brkati sa škrtošću, jer je i to jedna vrsta zastranjenja.

Štedljiv čovjek nije škrt, jer škrtac uskraćuje i od samoga sebe da bi zadovoljio svoju strast za gomilanjem imetka. Škrtom čovjeku sami imetak je cilj i svrha a štedljivom insanu imetak je sredstvo. Škrtom čovjeku imetak je idol kojemu se on klanja u uvjerenju da će ga “blago njegovo besmrtnim učiniti” (Humeze, 3).

Štedljiv čovjek štedi jer vjeruje da je to dar od Boga koji treba poštovati.

Škrt čovjek, kao, naprimjer, ubogi Hasan-dedo iz romana Envera Čolakovića Legenda o Ali-paši, i od sebe štedi zbog neutažive želje da ima više, a štedljiv čovjek troši koliko zaradi i koliko mu je potrebno za redovnu opskrbu.

Na drugoj strani, škrti ljudi su “najdarežjiviji” jer na kraju sve što teškom mukom sakupe i od svojih usta ušparaju naslijede potomci koji u tome uživaju i troše.

Kultura štednje i poštivanja nimeta stoljećima su bili integralni dio našeg sistema vrijednosti. Vidljvo je to u praktično svakom elementu bošnjačke muslimanske kulture življenja. Kult štednje prepoznajemo i u tome što su naši preci ispod sofre stavljali bošču jer su time željeli pokazati poštovanje naprema blagodati hrane. Naše stare nene bi govorile da svaka mrva plače kad padne sa sofre i zato treba da se pokupi i sačuva “kao nimet Božiji”.

Također, u našem narodu su sačuvane mnoge izreke koje govore o vrlini štednje.

Dovoljno je spomenuti poznatu izreku: “U radiše svega bješe, u štediše još više.”

Jer, u bure možemo sipati vodu koliko želimo, ali ako je bure šuplje naš posao je uzaludan.

 

Unatoč tim tradicionalnim mudrostima u našoj zemlji Bosni, mnogi su danas zaboravili vrlinu štednje pa se na kredit kupuje i ono što se mora i ono što se ne mora.

Sve više se živ na kredit a umire na rate!

Ako se mora podići kredit za stan, mora li za ljetovanje, ili za proslavu rođendana djetetu, o čemu možemo čitati u našoj štampi?

I kad ne možemo pokriti sve puste želje, onda se rađaju frustracije koje prelaze u bijes i mržnju. Taj bijes na sve i svakoga izjeda kao hrđa mnoge od nas iznutra.

Ne treba biti poseban socijalni analitičar vidjeti da mnogi muslimani nemaju naviku štednje pa rasipaju resurse i Allahove blagodati u svemu, počevši od novca, vremena, vode, hrane, drveta, zemlje, nafte, uglja, struje, odjeće, obuće, namještaja, prostora, obrazovanja, knjiga i svega drugoga. I zaista, mi rasipamo novac jer ga trošimo kako ne treba. Rasipamo hranu jer je bacamo. Vrijeme rasipamo tako što ga provodimo u besposlici. Rasipamo se imetkom ako ostavljamo zemlju da bude neobrađena i da zaraste u korov. Mi trošimo i ljude na način da o mnogim pojedincima oko sebe, osobito o našim vjerskim i političkim prvacima, ne štedimo ružne i uvredljive riječi.

Na drugoj strani, Evropa je postala snažna na dvije temeljne ideje koje su utkane u duh kapitalizma. To je ideja rada kao bogougodnog čina i ideja štednje. Bez štednje na Zapadu ništa ne bi bilo onako kako se čini.

Neko će možda kazati da oni štede jer imaju a ja bih rekao da oni imaju jer štede.

Svako ko je putovao Evropom primijetit će njihovu štedljivost i racionalnost u trošenju. Koliko Evropljani štede govori činjenica da oni imaju smeće ali nemaju otpad, jer i otpad, recimo, koriste za zagrijavanje gradova.

Pazite paradoksa, bogati nemaju otpada, a mi siromašni smo toliko osioni da čistom vodom peremo ulice.

Također, ako ne možemo štedjeti u novcu, šta nas sprečava da budemo štedljivi u korištenju drugih resursa?

Možemo li štediti vrijeme i koristiti ga za vlastito usavršavanje, recimo?

Ili da uštedimo tako što ćemo manje trošiti na harame kao što su kocka, alkohol i duhan, gdje smo, čini mi se, svjetski šampioni.

 

Zašto ne štedimo i zašto rasipamo Allahove blagodati sasvim je ozbiljno pitanje.

Možda zato što smatramo da je to naše i da na to imamo pravo?

Sjetimo se da je, prema islamu, vlasništvo pravo upotrebe ali ne i zloupotrebe, kao u rimskom pravu.

Možda ne štedimo zato što mnogi žive od danas do sutra, bez plana i strategije u životu? A možda i zato što nismo svjesni da su to darovi od Dragog Boga, na kojima Mu valja zahvaliti tako što ćemo ih cijeniti i štedljivo koristiti.

Stoga nam valja razvijati kulturu štednje i štediti sve od novca, vode, struje u kući pa do svega drugog. Samo tako ćemo biti korisni i za sebe i za druge.

BILJEŠKE:

  1. Čolaković, Enver, Legenda o Ali-paši, Znanje, Zagreb, 1970.
  2. Garauddy, Roger, Živi islam, El-Kalem, Sarajevo, 1990.

Spahić, Mustafa, Istine i laži svijeta, Sarajevo, 2006.