Vrijeme i prostor jedina su dva čista čovjekova i ljudska zōra, okvira, oblika, obale i tačke bivanja, prakse, događanja, mišljenja i postojanja. Naime, sve što se stvara i biva od pojavnih, vidljivih i ljudima dostupnih svjetova stvara se i događa u okviru vremena i prostora. Oko uloge i značaja povijesti u spoznaji i pronicanju u tokove, procese i odnose među ljudima, u okviru vremena kao kontinuiranog i sistematiziranog slijeda u Evropi postoje dva suprotstavljena i međusobno nepomirljiva stava: prvi, da je historija učiteljica života, i drugi (Hegel), da je historija učiteljica života koja nikada nikoga ništa i ničemu nije naučila. Bez obzira na ta dva polarizirana stava, zadatak je i obaveza historije da uz pomoć i korištenje povijesne metodologije, komparacije i analogije, zatim osjetila, razuma i uma, i na temelju historijske građe, do koje dopire arheologija, etnografija i etnologija, dolazi do razumijevanja i smislenog povezivanja o događajima i sudbinama prošlih, skorašnjih, bliskih, pa i sadašnjih naroda. Nezamjenjiva je uloga, pa čak i misija, povijesti i historičara da, na navedenim temeljima i premisama, istražuju, prikupljaju, opisuju, klasificiraju, sistematiziraju, proučavaju, elaboriraju i daju izvještaje o svjetskoj populaciji i društvu kao cjelini, bilo kada i bilo gdje, o onome što je identično i inherentno- nerazdvojno svojstveno svakom društvu. Da bi to postigla, uz neupitne temelje i povijesni metod (komparaciju, analogiju i istraživanje), povijest mora bilježiti događaje onako kako su se oni uistinu dogodili. Historijska komparacija prema Emilu Dirkemu “...dopušta da se riješi i uoči (izvana) jedna institucija u njenim konstituivnim elementima iz prošlosti, jer nam ona pokazuje kako se rađaju u vremenu ustanove i institucije jedne poslije drugih.”

Da bi se društveni tokovi i historijski procesi razumjeli, smisleno povezali i uzročno-posljedično eksplicirali u njihovom toku i djelovanju kao historijske zakonitosti, historijsko-komparativna škola, čiji su zastupnici Max Weber, Ibn Haldun i Wilhelm Dilthey, neizostavno traži da intuicijom, uživljavanjem i saobražavanjem, otkrijemo unutrašnje značenje koje su ljudi pridavali svojim djelima i ostvarenjima. Dakle, prije nego što se pojave, postupci, tokovi i procesi razumiju, smisleno povežu i uzročno-posljedično objasne, mora se proniknuti u motive, pobude, unutarnja htijenja i razloge kojima su ljudi rukovođeni da rade to što rade i kako to rade u slobodi ili neslobodi. Za sedamdeseti rođendan Dilthey će izjaviti: “Povijesni pogled na svijet jeste oslobodilac ljudskog duha od posljednjih okova koje prirodna znanost i filozofija još nisu potrgale, ali, gdje su sredstva da se nadiđe anarhija uvjerenja koja prijeti da provali?!” Da bi povijest ispunila misiju i izvršila zadatak “oslobodioca ljudskog duha od posljednjih okova”, pored pojmovnog instrumentarija, znanstvene akribije i povijesne metodologije (komparacije i analogije) i istraživačke tehnike, historijske događaje moraju bilježiti pouzdana, mjerodavna i kvalificirana lica. Zato se u zapisivanju događaja treba kloniti kojekakvih, po sistemu čula - kazala, priča, legendi, osoba slabog pamćenja i karaktera, koje su sklone senzacionalizmu, fascinaciji, spektaklu i utopiji. Nije dostatno samo bilježiti događaje onako kako su se dogodili, nego u razumijevanju i smislenom povezivanju događaja, procesa, tokova i odnosa treba, onoliko koliko je to moguće u ljudskim granicama, tražiti njihove razloge, pozadinu, pobude, povode i posmatrati, ali i anticipirati rezultate i posljedice, te negativne otklanjati, a pozitivne afirmirati i promicati u životu.

Suhoparno nabrajanje događaja, tokova i procesa izvan povijesnih koordinata, kulturno-civilizacijskog kruga, društveno-političkog konteksta, državno-pravnog okvira i ukupnih okolnosti (vojnih, privrednih, ekonomskih, socijalnih, obrazovnih, ideoloških, medijskih), u kojima su se događaji događali izvana, i unutrašnjih motiva, pobuda, mentalnog sklopa svijesti, htijenja i namjera, koji su ljude vodile i podsticale iznutra, samo ljude zbunjuje i navodi na krivu orijentaciju. Zašto?! Zato što su događaji, procesi i tokovi u ljudskom životu neponovljivi (ireverzibilni) i neprenosivi u nove okolnosti, u drugo vrijeme i na različite ljude. Da bi se u povijesti ostalo na tragu historijske istine, u tretiranju, pronicanju i interpretiranju događaja, o njima se mora imati ispravno poimanje u globalu, posebno i pojedinačno, ali i moći umjeti proniknuti u ljudske motive, unutarnja htijenja i poticaje koji su ljude vodili ka tim događajima, akcijama, aktivnostima, tokovima i procesima, biti u bilježenju, sjećanju, pamćenju, svjedočenju, analizi i sintezi događaja objektivan, držati se mjere, ni u čemu ne pretjerivati, kako u velikom hvalisanju, tako i u poricanju činjenica. Za historiju su bezvrijedni podaci koji su i netačni i neistiniti, a opasni su podaci koji su tačni, a koji nisu istiniti. Tačan podatak samo daje informaciju šta se dogodilo, a istinit i tačan podatak, dakle komplementaran, istovremeno odgovara na dva pitanja: šta se i zašto se dogodilo. SAD su na Japan 1945. godine bacile dvije atomske bombe. Bez odgovora na pitanje zašto, taj čin, sam po sebi, svjetski je zločin. Da historija ne bi iznevjerila povijest, ona se može služiti podacima koji su istovremeno i tačni i istiniti, dakle komplementarni. Povijest interesira prošlost da bi se razumjela i lakše živjela sadašnjost. Razumijevanjem i pronicanjem u sadašnjost otkriva se vizija budućnosti. Zato je ideal povijesti da proučava događaje onakve kakvi jesu, kakvi su bili u sadašnjosti koja se dogodila, sadašnjosti koja se događa i sadašnjosti koja će se dogoditi. Pošto su vrijeme i prostor jedina dva svjedoka sveg bivanja i jedina dva okvira u kojima se sve stvoreno događa, vrijeme, kao takvo, pokušava da dokuči, razumije, shvati i objasni povijest. U poimanju vremena bitne su četiri dimenzije ili plana vremena: 1. vektorski, 2. psihološki, 3. povijesni i 4. vjerski, svēti ili blagoslovljeni.

Vektorsko-mehanički karakter vremena ili mehaničko trajanje vremena podjednako se odnosi na sva stvorena bića, zbivanja i događanja i pojavnu stvarnost. To vrijeme, kao nastajanje, postajanje i nestajanje, podjednako se odnosi i na anorganski, organski, biljni, životinjski, svemirski i ljudski svijet. Vrijeme kao svjedok očitavanja kretanja nebeskih tijela jeste mjera i registracija sveg i svačijeg pojavljivanja, kretanja, stvaranja i spuštanja u prostoru. Svako i svačije rađanje i stvaranje, vrijeme svjedoči i bilježi, a prostor u sebe prihvata. Zato je vrijeme vertikala, a prostor horizontala života. U mehaničko-vektorskom smislu (ono što ljudi podrazumijevaju gledanjem na sat), vrijeme nije ništa drugo nego očitavanje i registriranje kretanja nebeskih tijela. Nije ljudima teško računati mjesece kada je Stvoritelj mjesecu nakon 29 ili 30 dana odredio mijenu. A lahko je računati dan i noć po svjetlu i mraku koje je Stvoritelj namijenio danu i noći.

Druga dimenzija vremena jeste psihološka, tj. ono što čovjeku po subjektivnom osjećanju brzo ili sporo prolazi. Tako npr. u vojsci, zatvoru, pod istragom, prilikom mučenja, u opsadi, kad profesor pita na času ili kad naš tim vodi, ljudima vrijeme, po osjećaju, veoma sporo prolazi iako u vektorskom smislu ono nikada ne teče ni brže ni sporije, već jednom unaprijed određenom brzinom. Za čovjeka ono traje duže, sporije ili brže po osjećanju i unutarnjem doživljavanju.

Treća dimenzija ili plan vremena jeste povijesna. Naime, kada su prvi čovjek i njegova žena, nakon izgona iz Dženneta (Raja) zakoračili u stvoreni svijet, oni su zakoračili u povijest ili u vrijeme i prostor, ali u zajednički društveni prostor i vrijeme. Tako su vrijeme i prostor jedina dva čovjekova zōra, dva okvira i dvije tačke između kojih i unutar kojih čovjek kao slobodno, umom, razumom, savješću, sviješću i pameću obdareno, biće, u sudatosti i suodnosu s drugim ljudima preko društva i društvenog, tj. natjecanja, saradnje, solidarnosti, pomaganja i podučavanja, ostavlja svoje tragove i otiske u vremenu i prostoru.

Četvrta dimenzija ili plan vremena jeste vjerska, svēta ili blagoslovljena. U svim religijama to je najbitnija dimenzija vremena. To je svētost vremena, njegova duhovnost, vertikala i blagoslov. To su one godine, oni mjeseci, oni dani, one noći, oni sati, one minute i oni trenuci, kada se, prema vjerovanju i učenju svih religija, Bog, Stvoritelj, preko Objave, revelacije, meleka (anđela) i poslanika objavljuje ljudima, kada se vrše obredi, menasici, rituali u ime Boga, od Njega u tačno propisano vrijeme naređeni i na određeni način vršeni, kao i vrijeme religijskih blagdana i svečanosti. Naime, nema u svijetu religijske zajednice koja nema svoje blagdane, mjesece, dane, noći, godine ili svētu i časnu dimenziju vremena. Obrede i velike događaje u povijesti svih religija prate blagdani ili vjerske svečanosti. Ti blagdani dođu kao kruna ili pečat tih događaja ili obreda. Vjerska dimenzija vremena naslućuje i nagovještava da se u prolaznosti zemaljskog vremena ispravnim životom može postići neprolaznost onostranog ili eshatološkog vremena.

Kao što povijest pokušava dokučiti i otkriti vrijeme, tako geografija pokušava razotkriti i ljudima približiti prostor. Reljef, prostor, prirodu izvana, kao sliku onakvu kakva je od Boga stvorena, pokušava da dokuči proučava, razumijeva i smisleno povezuje geografija ili zemljopis. Geografiju interesira sve što se odnosi na izvanjski život: rijeke, planine, jezera, mora, ravnice, šume, na demografiju i statistiku seoskih i gradskih centara, na gustinu stanovništva, njegovu strukturu po svim osnovama, na njegovu raspoređenost i ravnomjernost na Zemlji, na pokretljivost od sela ka gradu, zatim natalitet, mortalitet, industrija, privreda, ekonomija, resursi, položaj, klima, baština, civilizacija, uvjeti života, spomenici, sakralni objekti, zgrade, školstvo. Kao što postoji nedjeljivo jedinstvo vremena i prostora, tako su neraskidivo povezane povijest i geografija. Slikovito kazano, historija je samo geografija provučena kroz vrijeme, a geografija je samo povijest provučena kroz prostor. Drugačije kazano, kao što vrijeme uvjetuje i potrebuje prostor, tako prostor uvjetuje i potrebuje vrijeme. Kao što je vrijeme svjedok, mjera, registar i kantar svakog i svih stvorenja i stvorenih svjetova, tako je prostor mjesto, ambijent, topos, humus i arena svih stvorenja u stvorenim svjetovima. Povijest pokušava naslutiti, dokučiti, proniknuti, razumjeti i smisleno povezati sveukupni život u vremenu, a geografija u prostoru. Zato nepoznavanje i neproučavanje historije i geografije nije puko nepoznavanje dva školska predmeta nego neznanje i nepoznavanje dva osnovna ambijenta, svjedoka, okvira i forme života, a to su vrijeme i prostor. Kao što postoje četiri dimenzije ili plana vremena (vektorski, psihološki, povijesni i sakralni), tako postoje, kako u zbilji, tako i u okviru državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, i četiri dimenzije prostora: površina (prostor na zemlji), dubina (prostor u zemlji), visina (prostor u zraku) i sveta ili sakralna dimenzija prostora u svim vjerama, religijama i konfesijama svijeta. Kao što vrijeme obreda (rituala) i blagdana u svim religijama svijeta podrazumijevaju i samorazumijeva časne, blagoslovene, odlikovane i puninom smisla i sadržaja ispunjene dane, noći, mjesece, godine i trenutke života, tako i kada je riječ o ambijentu, toposu, humusu, areni, horizontali, mjesto ili prostor života, prema učenju i uvjerenju religija, nema pustog, praznog, objektiviziranog, slučajnog, hladnog, nezainteresiranog, samostalnog, samorazvijajućeg, samopostojećeg, samosvrhovitog, besmislenog, promašenog, suvišnog, samostvarajućeg, samodrživog, i za čovjekovo i ljudsko osvajanje, dokazivanje i gospodarenje, prostora. Sve što se odnosi na prostor na isti način se odnosi i jednako važi i za vrijeme. Kao jedina dva zōra spoznaje, okvira i svjedoka života, vrijeme i prostor nisu ni dati ni predati čovjeku i ljudima nego su im povjereni. Potpunu svijest o vremenu i kulturu sjećanja koja omogućava kontinuitet života među svim generacijama čovječanstva osiguravaju i daju obredi i blagdani, a pravu i primordijalnu svijest o prostoru daju hramovi: pagode, havre, sinagoge, dakme, crkve, bazilike, katedrale, eklesije, fotije, kiriakosi, samostani, manastiri, kapele, ognjeni ili vatreni hramovi, džamije, mesdžidi, mejtefi i izuzetno štovana i neupitna sveta mjesta i svetilišta u svim religijama svijeta: kod Jevreja: Zid plača ili Salamonov hram, Sveti gaj, Štovano stablo, Seti kamen, kod kršćana i hrišćana: Sveti (Isusov) grob, Nazaret, Betlehem, Atos, Hilandar, Sinaj, Carigrad, Rim, Lurd, Vatikan, kod Hindusa: Benares, Goja; kod muslimana: Meka, Mina, Muzdelifa, Arefat, Jerusalim s Mesdžidu-l-Aksaom i Kubbeti-Sahraom i Medina; u Antičkom svijetu Delfi. Kao što je vrijeme obreda i blagdana vrijeme “svetopovijesti”, tako su mjesta hramova i njihova dvorišta (u islamu haremi) “svetoprostori” ili “svetogeografija”. Ti neupitni i za griješenje nezamislivi prostori i u paganskom svijetu se nazivaju panteoni. Sav je prostor, prema nekim religijama u koje spada i islam – prostor sedžde, prostor hrama, prostor klanjanja, padanja ničice i, u okviru spoznate nužnosti, prostor predanosti i pokornosti Bogu u slobodi na svjestan način. Jedan mudrac smatra da čovjeka i ljude od životinjskog svijeta u bitnom smislu razdvajaju zabrana i hram. Životinjama, zato što su životinje, ništa se ne zabranjuje kao što se zabranjuje ljudima, ali, za razliku od ljudi, životinje i nemaju kulturu. Za razliku od ljudi, životinje nemaju ni hramove, ni blagdane, ni obrede, ali nemaju ni svijest o vremenu, koju iznutra daju obredi i blagdani, ni svijest o prostoru, koju iznutra daju hramovi i sveta mjesta, niti imaju svijest o kulturi, koju iznutra daju zabrana i svjesna ovisnost o Bogu. Zato nije iznenađenje što najkraća i nejpoznatija definicija države, Platonova, glasi: “Država su ljudi i hramovi.” Gledano iz ovakve perspektive, nema prostora za samovolju, za zagađivanje, za iživljavanje, za gospodarenje i mučenje ljudi i drugih stvorenja. S punim pravom nobelovci Robert Hazen i Džejms Trefil obrazovanim i kulturnim čovjekom smatraju onog ko ima makar elementarna znanja i ulazne informacije o: religiji, umjetnosti, politici (umnoj praksi), geografiji, povijesti i znanosti.

Evo, prema njima, osnovnih ideja i principa moderne znanosti:

1) univerzum je uređen i predvidljiv;

2) sva kretanja mogu se opisati jedinstvenim pravilima preko prvog i drugog zakona termodinamike koji određuju ponašanje toplote i energije;

3) energija se od čovjeka i ljudi ne može ni stvoriti ni uništiti;

4) energija uvijek prelazi iz oblika veće ka oblicima manje mogućnosti korištenja (sveukupnost znanja o elektricitetu, magnetizmu, elektromagnetnom zračenju, dakle o svjetlosti, mikrotalasima, radiotalasima), zasniva se na tom principu;

5) elektricitet i magnetizam su dva vida iste sile, i osnovna priroda materije i energije svedena je u sljedeće dvije krupne naučne ideje;

6) sve je sačinjeno od atoma (zerra);

7) sve čestice, energija i spin elektrona pojavljuju se u diskretnim jedinicama, i ništa se ne može mjeriti bez utjecaja na objekat mjerenja (stavovi značajni za hemiju i sve egzaktne nauke koje se služe eksperimentom u laboratoriji);

8) elektroni omogućavaju vezu između atoma;

9) izgled i osobine materije određeni su atomima koji ih čine – njihovom vrstom i međusobnim vezama;

10) nuklearna energija nastaje iz dijela mase čestica;

11) sve u stvarnosti sačinjeno je od kvarkova i leptona;

12) zvijezde (poput bilja, životinja i ljudi) rađaju se i umiru, kao i sve ostalo;

13) svemir je nastao (vjernici vjeruju i kažu stvoren) u određenom trenutku – pretpostavlja se prije 15 milijardi sunčevih godina, i od tada se neprestano širi;

14) svaki posmatrač jeste svjedok i vidi iste znakove prirode;

15) površina Zemlje se stalno mijenja i ne postoje stalni oblici na njoj;

16) svi procesi na Zemlji odvijaju se u ciklusima (biologija);

17) sva živa bića sačinjena su od ćelija, a neživa od atoma;

18) cjelokupni život zasnovan je na genetskom kodu istog tipa (min nefsin vahidetin);

19) svi oblici života razvijaju se unaprijed određenom i uspostavljenom selekcijom;

20) svi oblici života međusobno su povezani.

 

Zaključak

Blagdani i obredi iznutra daju neizbrisivu svijest o vremenu, a povijest izvana. Hramovi i sveta mjesta daju svijest o prostoru iznutra, a geografija izvana. Povijesnu perspektivu sužavaju izvana: propaganda, ideologija, revizija historije, koje umjesto percepcije svijeta i života podastiru projekciju i konstrukciju, a iznutra tu sliku sužavaju, neizvršavanje obreda i nedržanje do blagdana. Geografsku perspektivu izvana sužavaju vještačke, virtualne, TV-slike umjesto živog kontakta i odnosa s prirodom, potpuna odvojenost, podvojenost i suprotstavljenost čovjeka i ljudi prirodi kao Res extensa, a iznutra tu sliku sužavaju gubljenje svijesti o svetim mjestima i rušenje ili zloupotreba hramova. Po pravilu, skoro svim masovnim zločinima u 20. stoljeću prethodile su opasne ideologije, strašne propagande, revizija historije i projekcija i konstrukcija svijeta umjesto percpecije, spaljivanje svetog teksta, neizvršavanje obreda, zaborav blagdana, odsustvo svijesti o svetim mjestima i rušenje ili zloupotreba hramova. Povijest i goegrafija, na temelju religije i etike, uz pomoć društvenih disciplina i prirodnih nauka, moraju pokušati nadići duhovnu situaciju, raskinutih sfera, koje su bile spojene u antičkom Fysisu i islamskom fitretu, a koje se sada istražuju samo kao objekti, i tako se dogodio gubitak jedinstva prirode. U djelu “Jedinstvo prirode” Carl Friedrich vom Weizsacker, za razliku od metafizičkih utemeljenja, jedinstvo prirode, nastoji utemeljiti na: a) jedinstvu zakona za sve prirodne objekte, b) jedinstvenosti vrste objekata, c) sveukupnosti tih objekata koja dopušta upotrebu pojma svijet kao jedinstvenog objekta, d) jedinstvu iskustva prirode i jedinstvu čovjeka i prirode.

Moderni čovjek nije htio više, poput antičkog, da pripada prirodi. On je vjerovao i sve je pomoću nauke i tehnike učinio da priroda pripada njemu. Ateisti bi pomoću nauke i tehnike da budu gospodari prirode, a pagani bi da budu robovi prirode. Religije svijeta uče i uvjeravaju da ni čovjek ne pripada prirodi ni priroda čovjeku, nego i svemir i priroda i bilje i životinje i čovjek pripadaju Bogu, Gospodaru. To je to jedinstvo svijeta, njegova različitost, sličnost i međuovisnost harmonija i ravnoteža, a ne istovjetnost, suprotnost, nadređenost i podređenost među stvorenjima. Historija svjedoči, a geografija pokazuje, da sužavanje povijesne perspektive neminovno vodi ljude u gubitak svijesti o vremenu, a gubitak svijesti o vremenu neminovno vodi zaboravu i razaranju sjećanja, a sužavanje geografske perspektive neumitno vodi ljude u gubitak svijesti o prostoru, a gubitak svijesti o prostoru vodi svijet, život, ljude i sva stvorenja u ekološku katastrofu. Umjetnost i književnost to su davno osjetile. U “Knjizi smijeha i zaborava” Milan Kundera na samom početku piše: “Borba čovjeka protiv moći jeste borba pamćenja (sjećanja) protiv zaborava.” U “Besmrnosti”, on će primijetiti dolazak kraja privatnosti u modernom svijetu: “Privatnost na Istoku uništava tajna policija, a na Zapadu masovni mediji.” Bez uvjerenja i osvjedočenja u blagdane i časna mjesta, koje daju religije svijeta, a koji daju svijest o vremenu i prostoru iznutra; povijesti i geografije, koje daju osviještenje i perspektivu vremena i prostora izvana, u čovjeku i ljudima su neodrživi i nezadrživi: sjećanje, kultura i tradicija. Alternativa sjećanju jeste zaborav i vandalizam, kulturi – šund, kič i snobizam, a tradiciji – urušavanje slika svijeta koje ljude čine ljudima. Kako iz religije, kulture i tradicije, tako i iz povijesti i geografije spoznajemo da: Panteon, Olimp, Rim, Jerusalem, Meka, Benares i šikara, pustinja, prašuma i baruština za ljude ne označavaju isto, kao prostor, mada je sve riječ o mjestima na zemlji. Ili nije uzet bilo koji događaj, za računanje nove ere nego rođenje Isa, a.s. (Isusa).


Autor: Mustafa Spahić