Grijeh je teret za čovjeka. Progoni ga i ne daje mira mu. Za društvo je grijeh opasan. Svaki grijeh je opasnost i zato je zapovijed da se svakog grijeha čuvamo. Postoje, međutim, grijesi koji su teži, opasniji, koji jače i intenzivnije ugrožavaju društvo, pa za njih postoji kazna i na ovom svijetu, osim one ahiretske.

Zadaća je svakom vjerniku da se odupre grijehu i suprotstavi, da druge odvraća od grijeha jer zatvaranje očiju pred griješenjem vodi u opasnost. Sebe u opasnost vodimo, jer će nas na Ahiretu optuživati da nismo opominjali, a i gledali griješenje i griješnika. Grijeh ugrožava sve, jer kad se grijeh namnoži, Allah, dž.š., će kazniti sve. I oni dobri će s lošima iskusiti kaznu.

Poslanik poziva ljude da se zbog blagodati koje na imaju raspolaganju stide griješiti. Ibn Mesud, r.a., prenosi da je Poslanik rekao: “Stidite se Allaha iskrenim stidom!“ Ashabi rekoše: “Poslaniče, mi se stidimo Allaha i neka je hvala Allahu na tome.“ Poslanik reče: “Ne mislim na taj stid. Onaj ko se iskreno i na pravi način stidi Allaha, taj će čuvati svoju glavu i ono što njome shvata i prima i čuvat će svoj trbuh i voditi brigu šta u njega stavlja. Takvome je stalno na umu smrt i s dunjaluka odlazak. Ko hoće Ahiret, ostavit će dunjalučke ukrase, i ko to sve uradi, taj se Allaha stidi iskrenim i pravim stidom.“ (Ebu Davud)

Kao  vjernike, treba nas biti stid da nam je društvo oboljelo od grijeha koji su veliki i teški i kažnjivi na dunjaluku. Neki su čak i smrtni grijesi. Kad bi počinioci bili izloženi šerijatskoj kazni, zaslužili bi smrtnu presudu.

Nema nam bolje sreće ni budućnosti dok se ne obračunamo s tim grijesima. Dok se ne suprotstavimo krađi, prevari, otimanju državne, naše zajedničke imovine. Dok se ne obračunamo sa korupcijom, mitom i nepotizmom, neće nam izaći sunce sreće, niti će naša djeca vidjeti svoju budućnost u zemlji svojih djedova. Stid nas treba biti i pred Bogom i pred sobom da npr. u državnim bolnicama nema potrebnih aparata ni adekvatne usluge pacijentu, a u privatnim ima. Iz državne bolnice nas na preglede šalju u privatne klinike, pa zar to ne bi mogli razumjeti kao dogovoreno, unosno, a za obična čovjeka neprihvatljivo ponašanje. Stid nas treba biti i pred Bogom i pred sobom da svi zajedno ne možemo kupiti potrebni aparat, a jedan čovjek može. Stidimo li se pred Allahom, dž.š., zbog činjenice da nismo svi isto tretirani kad u bolnicu dođemo? Neki su bolje tretirani, a bolje im je samo zato što su bogatiji. Gdje je Ebu Bekr da nas podsjeti da je najslabiji u društvu, kod njega najjači.

Muslimani smo i šta u našoj sredini, gdje žive muslimani, radi toliki broj kladionica? Je li nas stid pred Bogom i pred sobom, riječ Božiju čitati u kojoj se kocka šejtanskim poslom naziva i koja insistira da se toga klonimo ako spasu težimo, a tolike kladionice, ne samo u gradu već i u selima našim se otvaraju. Možda država nema mehanizam da ih zatvori. Zatvorimo ih mi, mi vjernici, tako što ćemo kao muslimani, po islamu živeći, ne ići u njih, pa one neće imati kome raditi. Šta mi ostavljamo našoj djeci i šta im nudimo i za šta ih osposobljavamo? Ostavljamo im igre na sreću i kladionicu na svakom ćošku, svake gradske ulice.

Grijeh koji je i na ovom svijetu kažnjiv je alkohol. Poslanik ga je imenovao majkom svakog zla. I događa nam se zlo svako zbog činjenice da je na svakom koraku i svima bez ograničenja, uprkos zakonskim odredbama, dostupan alkohol. Svaki dan slušamo vijesti da se na ulicama naših gradova iz vatrenog oružja puca, da ima ranjenih, a često i smrtno stradalih. Allah, dž.š., je nedvosmisleno zabranio alkohol: “Klonite se toga ako želite biti spašeni.“ (El-Maida, 90), poručio nam je. Stidi li se musliman Stvoritelja svjetova imati u svojoj kući Kur’an, u svojoj mahali ili selu džamiju i ezan, a u srcu nemati dovoljno imanske snage da se suprotstavi majci svakog zla? “Stidite se Allaha iskrenim stidom.“ – govori nam Poslanik. A iskreni stid je onaj kad si svjestan podarenih blagodati, pa se stidiš Allaha, dž.š., postupati suprotno Njegovim odredbama. Stiditi se Allaha treba svaki musliman u čijoj kući se nalazi majka svakog zla, u čijoj kući ima alkohola. Učini dobro za sebe, za svoju porodicu i društvo u cjelini i primjerom časnih ashaba, prolij, baci, iz kuće iznesi, iz života alkohol potpuno protjeraj. Tako ćeš Allahovu naklonost zadobiti, a sebe dženetskom napitku približiti. Poslanik kaže: “Stid je dio vjere, a vjernik je u Džennetu. Bestidnost je dio razvrata, a razvratnik je u Džehennemu.“ (Et-Tirmizi)

Od griješenja je pogubnije kad ljudi nemaju osjećaj da je nešto grijeh i da je to što čine suprotno propisu Božijem, pa ih savjest ne progoni. Naše društvo boluje i od tako teške bolesti. Ta bolest se zove grijeh blud. Ljudi ga čine, a da to čak grijehom i ne smatraju. Vjera nas uči da je svaki tjelesni, strašću motiviran, kontakt između muškarca i žene grijeh, i to smrtni, osim u braku. Mi smo, istina je to, postali naviknuti da se naša djeca vodaju za ruke, da se grle, ljube, a tek su se upoznali, tek počeli ašikovati. Ne čudi nas, ne iznenađuje i na osudu ne nailazi kad se nakon mjesec, dva, tri, uglavnom prije nego bi bilo normalno, nakon vjenčanja porađa. Sve je više u našem društvu tzv. nevjenčanih brakova i djece iz takvih bračnih zajednica. U 2013-oj godini u Federaciji rođeno je 1750 beba u vanbračnim –zajednicama. Na području našeg Kantona takve djece je rođeno 276. Da ne bude zabune, nažalost, ovaj veliki grijeh, nije prisutan samo među mlađom populacijom. Za ne povjerovati je da i naši djedovi i nane u ovaj grijeh ukoračuju, a pogubnije od toga je da to grijehom i ne smatraju i o tome posve normalno, pa i pred džamijom pričaju i time se hvale. Dužnost mi je s ovog mjesta upozoriti, reći, opomenuti. Grijeh je to što činite, klonite se toga! Znate, Poslanik je govorio da postoje ljudi koji čitav život rade dobra djela i tim dobrima se primaknu Džennetu koliko za jedan lakat, a onda zbog grijeha odu u Džehennem. Govorio je i o onima koji čitav život provedu u grijehu, primaknu se Džehennemu koliko za jedan lakat, a onda se pokaju i odu u Džennet.

Naši ljudi, ostali bez bračnoga druga na ovaj ili onaj način, u nemogućnosti da se ožene ili udaju pribjegavaju ovom ružnom djelu, gaze u smrtni grijeh i izlažu se opasnosti da sve od svog života sruše, da nakon šezdeset, sedamdeset godina ustrajavanja u vjeri, strmoglave se u Džehennem. “Vjera je savjet.“ – kaže Poslanik. Kome? Nama, kako da se odnosimo prema Allahovoj i Poslanikovoj zapovijedi.

Srce nam mora biti zdravo da bismo sretno živjeli i bili spašeni. Je li zdravo naše srce, jesu li nam srca zdrava, ako nam je društvo od spomenutih i brojnih drugih grijeha obolilo? Krenimo stazom ozdravljenja. Evo puta: “Kloni se harama bit ćeš najpobožniji čovjek.“

Autor: Izet Čamdžić