Čak se ne mije osloniti samo na svoja dobra djela koja je uradio i osjećati se bezbjednim i sigurnim od Allahove, dž.š., kazne. Tokom cijelog svog života vjernik treba da bude na sredini, između nade u Allahovu milost i straha od Njegove kazne. Stalno treba da osjeća da nije dovoljno uradio od dobra koje je mogao uraditi. Na ovo značenje nas upućuje naredni hadis kudsi: 

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Pejgamber, s.a.v.s., rekao: Uzvišeni Allah u hadis kudsiju kaže: "Tako mi Moje veličine, Ja Svome robu neću spojiti dva straha, niti dvije sigurnosti. Ako bude siguran i ne bude se bojao Mene na dunjaluku, zastrašit ću ga na ahiretu, a ako Me se bude bojao na dunjaluku, daću mu sigurnost na Sudnjem danu.“ (Ibn Hibban) 

Vjernik svoja dobra djela uvijek treba smatrati nedovoljnim i težiti da što više dobra uradi, jer Pejgamber, s.a.v.s., u jednom hadisu kaže: „Vjernik se neće zadovoljiti u činjenju dobrih dijela sve dok mu završetak ne bude u Džennetu.“ (Tirmizi, 1853) 

Koliko su se ashabi bojali za sebe i svoja djela govori podatak da je jedan od tabi'ina rekao: "Sreo sam četrdeset ashaba i svaki od njih se bojao da slučajno nije munafik odnosno licemjer, zbog toga što se bojao za iskrenost u činjenju dobrih dijela." Vjernik stalno treba preispitivati svoj nijjet i pratiti ga, da slučajno šejtan ne bi pokvario njegovo djelo, koje je uradio. Pejgamber, s.a.v.s., kaže da je Allah, dž.š., u hadis kudsiju rekao: "Meni nisu potrebni ortaci u poslu. Ko god uradi dobro djelo, a pri tome Mi učini širk (tj. uradi ga radi nekog drugog, ne samo radi Mene), ostavit ću tog čovjeka i prepustiti ga njegovom drugu (onome zbog koga je to djelo uradio)." (Muslim) Dakle, to djelo se ne prima i Allah, dž.š., ga ostavlja onome zbog koga je učinjeno. 

Vjernik ima jednu specifičnost da, prihvatajući Allahovu, dž.š., odredbu, uvijek bude u dobru, bez obzira radilo se o blagostanju ili nedaći. To nam pojašnjava ovaj Pejgamberov, s.a.v.s., hadis: 

   "Čudno je stanje vjernika, zaista je za njega uvijek dobro, a to nema niko osim vjernik. Ako ga zadesi nešto lijepo, zahvali se Allahu pa bude dobro, a ako ga zadesi nekakva nedaća, on se strpi pa mu opet bude dobro." (Muslim)  Sličan ovome je i naredni hadis: Ebu Derda', r.a., je rekao: "Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: 'Zaista je Allah, dž.š., rekao: -O Isa, sine Merjemin, Ja ću poslati poslije tebe ummet koji će, ako ga zadesi sreća zahvaljivati - šukr činiti, a ako ih zadesi nesreća strpiće se, a neće imati ni blagosti, a ni znanja. Isa, a.s., upita:  - O Gospodaru, kako to da neće imati ni blagosti, niti znanja?  Allah, dž.š., mu tada odgovori: -Ja ću im dati od Svoje blagosti i od Svog znanja.'"(Ahmed i Hakim, sahih) 

Ono što se čovjeku u životu dešava ostavlja utisak na njega, bilo od  dobra ili zla. Kada ga zadesi bogatstvo, zdravlje, i blagostanje on se uzoholi i čini nered, a ako ga zadesi siromaštvo, bolest i poteškoća izgubi povjerenje u Allaha i prepusti se jadikovanju i žalosti, te živi tako teškim životom. 

Sa vjernikom nije takva situacija jer zbog blagodati vjerovanja i iskrenosti, on ne pada u ovakva stanja u koja zapada obični čovjek koga nije obasjalo svjetlo vjerovanja u njegovom srcu. Vjernik se ne oholi kada je bogat, niti jadikuje zbog siromaštva, bolesti i kod brze promjene sreće. On je zahvalan na blagodatima, a strpljiv na nesrećama i dobro zna da ono što ga je zadesilo nije ga moglo mimoići,  a da ono što ga je promašilo nije ga moglo zadesiti. On zna da sve ovo što se dešava biva sa Allahovim kaderom i Njegovim određenjem. On je zadovoljan u oba ova stanja, nada se nagradi kod Allaha zbog svoje strpljivosti, i zahvalnosti. Ovo je ta odlika i specifičnost koju ne posjeduje niko drugi osim vjernika. 

Kako se vjernik odnosi prema svojim grijesima i koliko ih se boji ukazuje naredni hadis. Abdullah ibn Mes'ud, r.a., prenosi od Pejgambera, s.a.v.s., da je rekao: "Zaista vjernik vidi svoje grijehe kao da on sjedi u dnu brda i boji se da će se ono srušiti na njega, a griješnik vidi svoje grijehe poput muhe koja je stala na njegov nos i on mahne rukom da je otjera." (Buhari) 

Vjernik se ne smije zanositi sa dobrim djelima koja je uradio. Mora težiti da se približi Allahovoj milosti, znajući da mu njegova dobra djela, ma koliko ih bilo, nisu dovoljna. On se treba plašiti svojih grijeha, pa makar oni bili i mali, jer  ti grijesi, ako se u njima ustraje uništavaju i umanjuju velika djela. Lijepo zvuči izreka: "Ne gledaj u to što je tvoj grijeh malen, nego gledaj na Onoga prema kome si bio neposlušan!" 

Vjernik se brine za grijehe koje je počinio i koje čini, s nadom da će mu Allah oprostiti. Zato on koristi svaku priliku da se pokaje, i zamoli Allaha da mu oprosti njegove grijehe. Vjernik se boji Allaha i nada se Njegovoj milosti i ne oslanja se samo na svoja dobra djela koja je uradio, jer Pejgamber, s.a.v.s., upozorava, pa kaže: "Nikog od vas u Džennet neće uvesti njegovo dobro djelo. Ashabi upitaše: -Pa zar ni tebe, Pejgambere? On reče: -Ni mene, osim da me Allah, dž.š., obaspe Svojom milošću." (Buhari) Neka nas Allah počasti Svojom zaštitom i bezbjednošću na Sudnjem danu. 

 

Autor: Prof. dr. Fuad Sedić