Ljudi su danas, pored tolikog i takvog naoružanja, tehnike, tehnologije, takvih naoružanih vojski i spremne i obučene policije, nesigurniji i izloženi su većim opasnostima nego bilo kada.

Blagodati vjere na ovome svijetu

„Nikakav udes, nikakva nesreća i nikakva nevolja ne pogađa bez Allahove volje i odobrenja: ko u Allaha vjeruje, On će njegovo srce naputiti i Pravom stazom okrenuti! Allah svaku stvar znade! (Et-Tegabun,11.)

U bilo kom smislu i pogledu: fizičkom, fiziološkom, biološkom, unutrašnjem, idejnom, duhovnom i vjerskom srce je centralni i bitni organ. I to kako izvana tako i iznutra. To Poslanikov hadis izričito svjedoči i potvrđuje: „Znate! U ljudskom tijelu ima jedan organ koji kada je zdrav zdravo je i i čitavo tijelo, a kada je on bolestan (pokvaren u vjeri i moralu), bolesno je i čitavo tijelo. Taj organ je srce.“ Kako lijepo i duboko mudro primjećuje imam Ebu Hamid el-Gazali: „Vjera je intuitivna potreba duše, njen vlastiti unutrašnji doživljaj. Njeno sjedište i središte je ljudsko srce a pokretačka snaga i energija ljubav prema Bogu. Srce spoznaje Boga, primiče Mu se, radi za Njega i probija se ka Njemu“, a rahmetli Nerkez Smailagić zapisuje: „Vjera je, to se svi slažu, stvar srca i duše. Ona se po mnogo čemu duboko korijeni u samoj čovjekovoj naravi-u njegovoj upravo duševnoj potrebi da nadraste svoje ograničeno biće i da se uzvisi (putem vjere) do Jednog, do Najvišeg bića preko kojeg i sam čovjek doživljava vlasitu punoću i svrhu. Vjera je reagiranje ljudske naravi (iskonske samo od Boga stvorene prirode) i njena neprestana težnja prema Bogu.“ Na tu iskonsku, neizbrisivu i neuništivu težnju, čežnju, želju i volju ljudskog bića, žića, srca i duše Kur'an upozorava i skreće pažnju: „Zato okreni ti žiće i lice svoje, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori! Nema promjene u Allahovom stvaranju! To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna, Samo Njemu predano i pokorno obraćajući se, vi bojte Ga se i salat (namaz) klanjajte i među onima koji Mu pripisuju druga ne budite.“ (Er-Rum, 30 i 31.) Dakle, vjera je iskon, počelo, zavičaj, topos, humus i kolijevka svakog čovjeka, zajednice i ljudstva. Ona je, kako primjećuje Špengler, duša svake kulture i svaka kultura ima svoj arhetip u religiji. Iz religije slijede sve vrijednosti života a znanost preko civilizacije daje sredstva života. Niče će ustvrditi da bez vjere u Boga čovjek ne može biti dobar, a Dostojevski će napisati da je čovjek bez vjere u Boga najnezahvalniji dvonožac na Zemlji, da je bez vjere u Boga čovjeku sve dozvoljeno i da se bez vjere u Boga ne može na zemlji uspostaviti pravda ni na površini jedne suze. Preko vjere u Boga čovjek se ostvaruje u svojoj autentičnoj i primordijalnoj prirodi. Biti čovjek iznutra jednako je biti slobodan, biti slobodan jednako je biti u sebi a biti u sebi jednako je biti u vjeri preko srca i u moralu preko duše. Biti čovjek izvana jednako je biti slobodan od stvari i stvorenja preko politike i zakona.

Izvor svake laži je u negiranju Stvoritelja

Drugo, vjerovati u Boga znači prihvatiti se čvrste, neizmjenjive, nezamjenjive i neuništive veze naspram svih stvorenih prolaznosti, relativnosti i fragmentarnosti:  „U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti- pravi put se jasno razlikuje od zablude. Ko ne vjeruje u taguta- đavola, a vjeruje u Allaha- taj se prihvatio najčvršćeg užeta i najsigurnije veze. To uže i ta veza ne može se nikada prekinuti, razoriti i uništiti.“ (El-Bekare, 25.)

Putem vjere u Allaha čovjek se kao relativno i u svemu stvorenom prolazno stvorenje prihvaća čvrste, pouzdane, uspravne, ustrajne, neizbrisive i neuništive veze. Zato vjera u Boga ispunjava, uređuje, umiruje, smiruje, hrani, brani, usmjerava, održava, zadržava, sadržava i identificira čovjeka i ljude iznutra u njihovom identitetu, dignitetu i autoritetu. Čovjek koji vjeruje nikada nije ateista-mulhid, materijalista-dehrija, onaj koji pokriva i sakriva istinu- kjafir, politeista idolopoklonik-mušrik, skeptik- onaj koji sumnja u sve, agnostik koji je indiferentan-gafil, nihilista-koji poriče i odriče sve, nije sofista koji relativizira i problematizira sve, nije sekularista koji sve vrijednosti izvodi samo iz ovog svijeta i nije laik. To je izuzetno bitno zato što su prema Platonu samo dva izvora laži- nevjerovanje u Boga kao Stvoritelja svjetova i stvorenja i nevjerovanje u Boga kao izvora ideja. Vjerom čovjek priznaje da je jedino Bog Stvoritelj, Gospodar, Vladar, Ravnatelj, Kreator i Sudac svih svjetova, stvorenja, da je samo On izvor Apsolutne istine, Apsolutnih vrijednosti, apsolutnih normi i savršenih formi. 

Treće, u okviru svoje neizmjerne milosti Bog uvećava Svoju vjeru u srcima onih ljudi i žena koji bilo koliko vjeruju. Prema Poslanikovom hadisu, to uvećanje je najmanje desetorostruko: „ On je Onaj koji je smiraj u srca vjernika spustio, da bi im Allah iman-vjerovanje, njihovim imanom-vjerovanjem uvećao! A samo Allahu pripadaju vojske nebesa i Zemlje. Allah sve zna i mudar je!“ (El-Feth, 4.)

„Vjernici su oni u kojih srca trepere i vesele se kada se Allah spomene! A kada im se uče ajeti Njegovi, vjerovanje im se poveća, takvi se svjesno i slobodno na Allaha oslanjaju.“ (El-Enfal, 2.) Zato je jedno od značenja i definicija Islama mir i pomirenost sa Bogom, mir i pomirenost čovjeka sa samim sobom, mir i pomirenost čovjeka sa anorganskim, organskim, biljnim, životinjskim, svemirskim i ljudskim svjetovima, počevši od braka, porodice, rodbine, bratstva, roda, plemena, naroda, nacije do čovječanstva, preko vjere u jednog Boga. Dakle, vjera je mir i pomirenost sa Stvoriteljem, u sebi sa samim sobom i svim stvorenjima: „O vjernici, živite svi u miru i uđite u kuću mira sa svim ljudima i ne idite stopama šejtanovim, on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni.“ (El-Bekare, 208.) 

Četvrto, čvrstom i iskrenom vjerom koju prate i svjedoče dobra djela, Allah upućuje čovjeka i ljude na posebnom, pojedinačnom i općem planu u životu: „A doista, one koji vjeruju i rade dobra djela Gospodar njihov Pravom Stazom uputit će ih jer vjeruju.“ (Junus, 9.) „Oni u Allaha i u Onaj Svijet vjeruju, i da se dobro čini oni naređuju, a zlo da se čini zabranjuju i u dobrim i za ljude korisnim djelima se natječu! Takvi su među dobrim ljudima“ (Ali Imran, 114.) Što je jako bitno, takve Allah upućuje, spašava i čuva u praktičnom životu. U presudnim i odlučnim situacijama u životu u okviru Allahove milosti, vjernici ako ne znaju kako jeste intuicijom- ilhamom, naslućuju kako nije. Skoro da je važnije šta nije nego kako jeste. U pravu je jedan mudrac kada zapaža da nema ništa opasnije i štetnije od neznanja u akciji. Allah pravog vjernika i vjernike čuva i spašava od neznanja u akciji. 

Peto, uvjet prave i iskrene vjere su dobra djela a dobra djela, da bi od Allaha primljena i u sevab bila upisana moraju počivati na Imanu-Vjeri, moraju biti učinjena u ime Allaha- Bismillah, moraju biti činjena u slobodi i moraju biti saglasna sa šeriatski ispravnim ponašanjem. Poslanik Islama kaže: „Nema Imana- vjere bez dobrih djela i Allah ne prima ničija djela koja ne počivaju na Imanu.“ A Allah u Kur'anu kaže: „Oni koji vjeruju i koji rade i čine dobra djela i koji salat (namaz) obavljaju, i koji zekjat daju- njima pripada nagrada njihova kod Gospodara njihova. Nema njima straha, niti će oni tugovati! (El-Bekare, 277.) To se u etičkoj teoriji u komplementarnom smislu određuje kao etika dužnosti i etika odgovornosti. Tu je osnovna deviza vjerovati i djelovati. Da bi se vjera vidjela i svjedočila moraju se dobra djela činiti, a da bi dobra djela bila dobra a ne samo korisna i prolazno-potrošna djela, ona moraju na vjeri počivati. Tu vjera verifikuje djelo a djelo u ime Boga svjedoči vjeru.

Vjera i međuljudski odnosi 

Svi pravi i prirodni odnosi među ljudima bilo kada i bilo gdje počivaju na iskrenosti iz Istine, pravičnosti iz Pravde, dobročinstvu iz Dobra i povjerenju i poštenju iz Vjere i morala. Stabilni i dugotrajni odnosi među ljudima su, bez nasilja, nezamislivi i nemogući bez iskrenosti, pravičnosti, dobročinstva, saradnje, solidarnosti, poštenja i povjerenja. Tu izuzetan i neprocjenjiv značaj ima povjerenje. Povjerenja- Emaneta nema bez vjere-Imana. Povjerenje nije ljudski izum i patent iako je ljudski zajednički život nezamisliv bez njega. Povjerenje kao temelj unutrašnjih veza i odnosa među ljudima direktno i izravno slijedi iz vjere. Poslanik kaže: „Nema prave vjere onaj u koga ljudi utemeljeno i opravdano nemaju povjerenje, niti ima vjere i zakona u onome koji se ne drži datog ugovora.“ (J.P.H.1861.) Od svih moralno-etičkih vrijednosti, vrlina, krijeposti, ljepota i dobrota možda je najviše među ljudima nestalo povjerenja. To ima za rezultat i posljedicu razvoj monstruoznih i nezamislivo skupih obavještajnih službi koje nikada i nigdje nisu bile u potpunosti rješenje svijeta i života nego dio problema. Te službe kao bastardi i neukrotiva i nekontrolisana čudovišta razvijaju se na matrici nepovjerenja među ljudima. Nepovjerenje među ljudima je samo slika slabosti i neiskrenosti u vjerovanju kod ljudi. To su spojene posude. Iz slabog , neiskrenog vjerovanja se razvija nepovjerenje među ljudima, a na nepovjerenju izrastaju užasne i skupe obavještajne službe. 

Uz povjerenje- Emanet ide i stabilnost i sigurnost odnosa među ljudima i to sigurnost života, imovine, časti, svijesti, savjesti, uma i razuma, potomstva, vjere, rada, obrazovanja, kretanja i egzistencije u svim likovima, bivanjima i zbivanjima. Kao i Emanet- povjerenje, tako i sigurnost- Eman života, čovjeka i ljudi u svim pojavnim likovima je utemeljena na Vjeri-Imanu. Muhammed a.s. kaže: „Pravi vjernik je onaj kome ljudi mogu povjeriti svoj život i svoj imetak i od koga su potpuno sigurni i zaštićeni životi i i imovina ljudi.“ (J.PH.1493.) Jedan muslimanski mudrac zapaža- Ne boj se od vjernika i ne boj se za vjernika, jer se vjernik boji Allaha.“ Koliko sadašnja praksa i ponašanja muslimana u svijetu odudaraju od ovih načela?! Ljudi su danas, pored tolikog i takvog naoružanja, tehnike, tehnologije, takvih naoružanih vojski i spremne i obučene policije, nesigurniji i izloženi su većim opasnostima nego bilo kada. To samo svjedoči činjenicu da nikada samo vanjski faktori ne mogu osigurati sigurnost i stabilnost među ljudima niti stabilnosti uopće ima bez ravnoteže, sinteze i harmonije vanjskih i unutrašnjih faktora stabilnosti. 

 

Bez vjere nema stida i obraza

 

Vjera u ljudima i ženama razvija stid kao ukras i ljepotu duše. Ko nije stidan, on je primitivan, prostak, vulgaran, bestidan i beskrupulozan. Stid preko duše direktno slijedi iz vjere: „El-Hajau minel-imani-Stid je iz Imana-vjere“ kaže Poslanik. Stid je unutrašnje obilježje i vrednota duše. Ko nema stida on nema obraza. Ko nema obraza njemu može sve u bisage stati. Životinje slijede instinkte i nagone a ljude odlikuje stid, hrz i obraz. 

Na vjeri u Boga među ljudima se utemeljuje bratstvo, jedinstvo, zajedništvo, prijateljstvo, saradnja i solidarnost i svi oblici plemenite društvenosti i organskog zajedništva a da to sve skupa nije ni protiv koga: „Doista su vjernici braća, pa među se dvojicu braće svoje izmirite i Allaha se bojte, da biste pomilovani bili.“ (El-Hudžurat, 10.) „A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima, oni naređuju da se dobro čini a zlo sprječavaju, i namaz (salat) klanjaju i zekjat daju i Allahu i Njegovom Poslaniku se pokoravaju! Takvima će se smilovati Allah! Allah je doista silan i mudar.“ (Et-Tevbe, 71.) Vjernici se vole i prijateljuju u ime Allaha, za dobro islama, slijedeći Resulullaha, na korist muslimana i svih dobronamjernih ljudi svijeta a ni na čiju štetu. Za takve vjernike Allah u Kur'anu kaže- Tuba Lehum- Blago njima: „Blago li se onima koji vjeruju i čine i rade dobra djela, njima prebivalište divno bit će!“ (Er-Rad, 29.) Kvalitet odnosa koje pravi i iskreni vjernici razvijaju među ljudima jeste da se nikada i nigdje ne treba ljudima rugati i ljude ismijavati, potcjenjivati, kuditi, omalovažavati, i pogrdnim nadimcima vrijeđati i ponižavati, niti neutemeljeno i neopravdano sumnjičiti, ne uhoditi, ne pratiti i ne cinkariti i ne ogovarati ljude. Vjera želi da u slobodi na temelju iskrenog vjerovanja sačuva prave, prirodne i zdrave odnose među ljudima. „O vjernici! Neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite i ne omalovažavajte jedni druge i nemojte jedni druge ružnim nadimcima vrijeđati! Ružno li je ime griješenje uz ime vjerovanje i oni koji se ne pokaju- takvi su nasilni. Pravovjerni! Klonite se sumnjičenja mnogih- neka sumnjičenja su grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga- a vama je to odvratno, zato se bojte Allaha. Zaista je Allah onaj Koji prima pokajanje i Koji je Samilosni.“ (El-Hudžurat, 11 i 12.) Vjera je čista i želi čiste i nepomućene međuljudske veze i odnose. 

Kako po izvoru tako i po sadržaju i po normi i po formi i po svrsi i cilju vjera je samo Istina: „On je Onaj koji Poslanika Svoga s Uputom i Vjerom Istine uputi, kako bi je istakao nad vjerama svim. A Allah je dovoljan svjedok.“ (El-Feth, 28.)

Većeg creda, većeg principa, većeg ideala, veće vrijednosti, veće Istine od vjere u Boga nema. Ta vjera u Boga osmišljava, vrednuje, uređuje i prožima sve. To je Istina, Svrha, smisao i cilj svega a mudri ljudi primjećuju: „Samo je Istina lijepa, a stvarnost, ma koliko raznolika i velika zato što je prolazna, samo je korisna. Istina utemeljena na religiji daje život svakoj kulturi, a laž truje, razara i kida odnose i  komunikacije među ljudima. U pravu Istina je najviša pravna norma, iznad koje nema više norme. Na Istini počiva Pravda kao temelj prava, prave zajednice i zdravog društva.“ Sadržaj vjere je Istina, a njena forma, oblik i okvir je sloboda. Ne bilo kakva nego odgovornosna sloboda. Jednostavno kazano sloboda je odgovornost, mogućnost je dužnost i pravo je obaveza. To znači ljudi su odgovorni koliko su slobodni, dužni koliko su mogućni i imaju obaveze u granicama prava. Pošto najkraća definicija civilizacije kaže- civilizacija je komunikacija a prave komunikacije nema bez Istine iznutra i slobode izvana.

Autor: Mustafa Spahić