No, ako su i jedna i druga izraz neposrednih životnih potreba, mogu se odvojeno posmatrati (što se i radi), ali ih nikako ne treba potpuno odvajati i jednu drugoj suprotstavljati.

Što se islama tiče, pitanje njihovog međusobnog odnosa nije ni najmanje komplicirano, pa nema nikakve potrebe postavljati tzv. religijski problem kojim se tradicionalno obilježavaju sve vrste raspravljanja i naučnog umovanja o tome gdje je istina: u vjeri ili u nauci? Savremeni znanstvenici tako postavljen problem i njegovo hitno rješavanje smatraju izuzetno važnim činiocem po opći napredak nauke i kulture. To je uvjerenje pobudilo interes i najširih slojeva društva, o čemu se, nekad manje – nekad više, nadugo i naširoko raspravlja i piše s općim uvjerenjem da je u ovako postavljenom problemu izraženo najviše i najsavršenije shvatanje općih kulturnih i naučnih potreba. Međutim, ovo nije ništa drugo do još jedna kolektivna naučna zabluda, kakvih je i suviše bilo tokom hist(e)rije ljudskog umovanja i naučnih dostignuća, poput tvrdnje o geocentričnom sistemu, statičnosti Zemlje i ostalih nebeskih tijela, što je bila naučna istina sve do vremena Nikole Kopernika (1473-1543).

Da nije bilo netolerancije, ničim izazvane mržnje i odbojnosti prema Kur’anu, Galileo Galilei ne bi bio spaljen na lomači zbog svoje čuvene, naučno i eksperimentalno dokazane tvrdnje: Epur si mouve (Ipak se kreće), što predstavlja samo dio istine objavljene u Kur’anu, 1000. godina prije Galileovog rođenja (1564-1642) ...I sve u svemiru (ne samo Zemlja) pliva i stalno se kreće. (36, 40)

Ovo naučno postavljanje problema nastalo je kao rezultat kulturnog života koji se odvijao mimo plana i puta kojim je trebalo da se kreće. Kako se i dalje ne bi pravila ista greška, ovom problemu treba pristupiti tako da se strogo vodi računa o životnoj vrijednosti i vjere i nauke, a to treba odrediti prema pojavama u kojima se one realno javljaju u životu. Nauku treba posmatrati kao blagodat koju treba dalje razvijati, njen razvoj uskladiti s kur’anskim riječima: I kad Gospodar tvoj reče melekima: “Stvorit ću čovjeka od ilovače, blata ustajalog, pa kad njegovo stvaranje dovedem u potpuni sklad i u njega udahnem nešto od Svog ruha, znanja, vi mu se poklonite...” (15, 28-29)

I kad je, kao takav, čovjek došao na svijet, Allah ga je već bio obdario sposobnošću da razmišlja, uči i poučava se. To mu je bila i prva obaveza prema svome Gospodaru kako bi se kasnije mogao odazvati zapovijedi: Znaj (i vjeruj) da nema boga osim Allaha... (47, 19) Stoga, nauku treba shvatati na osnovu njenih najosnovnijih, općih, principa, a vjeru kao intimno duševno doživljavanje pojedinca, što se može ostvariti tek kad se nauka valjano razvija i pravilno usmjerava. Ovako shvaćene nauka i vjera imaju isti zadatak u životu; one tada mogu čovjeku pružiti konačnu, nepromjenljivu i apsolutnu istinu o svijetu (dva svijeta) i životu.

Na pitanje: da li nauka i vjera dolaze s istog izvora, kod savremenih znanstvenika, odgovor je negativan. Međutim, prema onome kako je tekao historijski razvitak savremene kulture, odgovor je: da. Bez sumnje, vjera je po samoj svojoj prirodi, kao način saznavanja bitnosti svijeta i života, vremenski najranije ovladala cjelokupnim čovjekovim životom i dala mu opći karakter. Dakle, nema sumnje, vjera i nauka dolaze s istog izvora, jer su one, ustvari, samo jedna dvodijelna, nedijeljiva cjelina, koja uvijek kao takva ostaje bez obzira da li je mi gledali odozgo ka dolje ili odozdo ka gore.

Nakon prethodno rečenog, normalno je zapitati se: pa dobro, u čemu je problem i kad se on javlja? Pravi odgovor je: u čovjeku, a pojavio se odmah kad je čovjek umjesto da se on prilagodi vjeri, vjeru prilagodio sebi i od nje napravio instituciju. Ta institucionalizirana vjera u koju je čovjek sve više i više unosio svoja pravila i norme, koje stoje izvan svih okvira vjere i vjerskog života, postala je preprekom slobodnom razvoju duhovnih aktivnosti, koje su se, kad su jednog dana s njih spali ti okovi, okrenule protiv nje. Institucionalizacija vjere je dovela i do toga da danas, umjesto jedne, imamo više međusobno suprotstavljenih religija. Bez čovjekovog uplitanja, nikad se ne bi moglo desiti da se pristaše vjere u Jednog Boga poprijeko gledaju, a kamoli da ratuju i zatiru se. Kad god se od vjere, svejedno koje, napravi institucija, onda ona sprečava da se nauka razvija kao slobodan izraz djelovanja ljudskog uma. U praktičnom životu, bez nauke je umanjena vrijednost osnovnih načela vjere. No, ni potpuno pouzdanje u razum, čiji je direktni produkt nauka, nije sam po sebi dovoljno. Dakle, “smiješane najbolje se (u)piju”.

Suština problema jeste u tome što potpuno razdvajanje vjere i nauke onemogućava čovjeku da shvati život i svijet, i da putem saznavanja sebi formira takvu sliku svijeta koja će moći zadovoljiti njegov jedinstveni i puni nagon za životom. Nakon duge rasprave, pitanje o tome ko u čovjekovom životu ima prvenstvo: nauka ili vjera, prolazi kroz vrlo različite i mnoge promjene.

U prvom obliku problem je formulisan kao odnos vjere i razuma. Vjera se zasniva na iskrenom vjerovanju, dok se nauka služi razlogom. Vjera svoje istine iskazuje u obliku dogmi, dok se nauka oslanja na iskustvena saznanja. I dok istine vjerovanja ne mogu biti podvrgnute nikakvom procjenjivanju, dotle se istine nauke moraju iskustvom potvrditi. Vjera pretpostavlja Božanski autoritet, a razum pokušava da svojim sredstvima otkrije zakone bića i bivanja. Često se znalo desiti da oni temperamentniji, ili, bolje reći, drskiji naučnici, vjeru i sav raniji način mišljenja proglase zabludom pa čak i “opijumom za narod”.

Ali, i pored svega toga, vjere nije nestalo iz duhovnog života, nego se i dalje u njemu održala i, usljed naučnog razvitka, sama se potvrdila i postala predmetom pravilnijeg posmatranja. Sada se može govoriti sa više slobode i pouzdanja o apsolutnoj istini o kojoj smo, i inače, putem vjere, informirani. Sad znamo da vjerske teze, kultne radnje i svi vjersko-moralni propisi mogu biti samo formalni dio intenzivnog vjerskog života. Naime, tek ako pojedinac u svojoj duši osjeća vrijednost vjerskog saznavanja, može biti govora o vjeri, jer ni najsavršenije poznavanje vjerskih istina, ni najpompeznije izvršavanje vjersko-moralnih kultnih radnji kod Sveznajućeg ne svjedoči vjeru, ukoliko je sve to bilo potaknuto bilo čim drugim osim iskrenog, unutarnjeg osjećanja potrebe ličnog duhovnog života. Teško onima koji se samo pretvaraju (107, 6). Lične duhovne potrebe različite su kod svakog pojedinca, ali je zato namjera (nijet) kod svih ista.

Funkcionalna uloga vjere bit će ostvarena tek onda kad čovjeku pruži apsolutnu istinu bitnosti svijeta i života i kad on osjeti i spozna vezu između svoga života i života svemira. To je neophodno potrebno za svaki stvaralački život. Ako čovjek nije kadar da sebe shvati kao dio svemira i da odredi svoj stav prema tome, život će mu biti tek puko tavorenje u kom će mu propasti sve već stečene vrijednosti. Svi periodi dekadencije u historiji jasno svjedoče o tome da je nedostatak ličnog duhovnog poleta i unutarnje duhovne harmonije bio glavni razlog propadanja kultura. Do općeg napretka društva može doći samo ako pojedince pokreću motivi koji potječu iz dubine duše koja nikad nije prestala misliti o izvoru s kojeg je došla i utočištu kojem će se vratiti. Čovjek vjernik motive za svaku svoju aktivnost crpi iz uvjerenja da sve što čini, čini u ime Boga; on od svakog pojedinca traži da da svoj doprinos općem životu svijeta. Takvo uvjerenje može se postići samo vjerskim saznanjem, a njegova glavna odlika jeste saznanje čovjekovo da je on nešto tek onda kad živi u skladu i harmoniji koji vladaju u čitavom svemiru. Ko god se ne uklapa u opću harmoniju svijeta, on spada među one koji su u Kur’anu nazvani: mufsidima, tj. onima koji remete i kvare red na ovom svijetu. Da Allah takve ne voli, možemo vidjeti iz brojnih ajeta koji o njima govore. Ovakvo shvatanje vjere sigurno se neće svidjeti onima koji su od nje napravili instituciju koja im na ovom svijetu donosi materijalnu korist, ali: Takvi na onom svijetu, osim svoje propasti neće imati drugo ništa (2, 200). Svaki pravi vjernik, bilo iz koje vjerske skupine, u dubini svoje duše nosi odlike čovjeka koji živi u skladu i harmoniji s bližom i daljom sredinom koja ga okružuje, u miru sa svojim Stvoriteljem, samim sobom i drugim ljudima.

Prema ovom shvatanju, vjera i nauka su jedno i razdvajati ih isto je kao kad bi se pokušalo od sunca svjetlost odvojiti ili, recimo, iz vatre toplotu izlučiti.

Većina naučnika, naročito danas, ne ide za tim da utvrdi apsolutnu istinu o svijetu i životu. Oni smatraju da je zadatak nauke da svojim saznanjem savlada što više predmeta koje može odmah upotrijebiti. Za njih je istinito ono što je upotrebljivo. Neki ljudi od nauke teže za tim da svu bujnost i raznolikost života svedu na što jednostavnije mehaničke sheme, da sve pojave života izraze mjerom i brojem uništavajući tako svaku kvalitativnu osobinu pojedinačnih pojava, i to baš iz onih oblasti koje se ne mogu objasniiti naučnim saznavanjem. Te oblasti su osjećajni i voljni život, u kojima vladaju sasvim drugi zakoni nego u intelektualnom životu.

Prema svemu izrečenom, sasvim je jasno da tzv. religijski problem i nije nikakav problem. Neko ili ima vjeru ili je nema. Ko ima vjeru može se nesmetano baviti naukom, a onaj ko je nema ne može je ničim nadoknaditi. Međutim, i najveći ateista može se, i to uspješno, baviti naukom, jer je ona data čovjeku. Treba znati da je vjera lična sposobnost kojom naučnik svom radu daje višu, kosmičku dimenziju.

 

Autor: Halil Bjelak