Štaviše, učini nam se kao da sa stranica Kurʼāna slušamo samu sudbinu Stvaranja, pa i sudbinu stvaranja ljudskog bića, koja se može promijeniti jedino u čovjekovoj prisnoj saradnji sa Bogom. 

U Kurʼānu ima i nahodi se na mnogo mjesta koja su čovjeku saopćena i kazana na jedan takav, rekli bismo prisan način. Jedno od tih mjesta je i ono (Žene/an-Nisā, 4:78) gdje se spominju  “visoke tvrđave“,  “visoke utvrde“,  “uzdignuti bedemi“. Zanimljivo je da se te  “visoke tvrđave“ spominju kao jedna čovjekova, rekli bismo prirodna čežnja da se zaštiti, pa ako može i od same smrti. Evo te Kurʼānske alineje koja je formulirana u jasnoj poruci:

“Ma gdje vi bili – smrt će vas stići,

pa makar i u tvrđavama visokim!“ 

Ova Kurʼānska alineja polazi od nečeg što je čovjeku i čovječanstvu itekako poznato iz minulih povijesnih dionica ljudskog trajanja. Naime, sve su ljudske civilizacije gradile tvrđave, utvrde, bedeme, zidove,  kamene pregrade i brane... Uglavnom su sve te građevine bile  po naravi zaštitne i podizane su u svrhe odbrane od spoljnih najezdi i osvajača.  Sura  Pećina/al-Kahf (18:94) spominje sadd ili zidanu prepreku, naime, jedan tadašnji (azijski?) narod  moli Zulkarnejna (Aleksandra Makedonskog?) da između njih i naroda “Jedžudža i Medžudža“ podigne jednu zaštitnu pregradu ili visoki zid (sadd). Zulkarnejn im je rekao da će im podići  “branu“ (radm) od  “velikih komada gvožđa“. 

K tome, visoko sazidani dvorac  (ṣarḥ) spominje se i u sūri Mravi/an-Naml (27:44), gdje se govori o tome kako Poslanik Sulejman prima u audijenciju Kraljicu od Sabe. Nadalje, visoka tvrđava ili toranj spominje se i u sūri Kazivanje/al-Qaṣaṣ (28:38), tu od jednoga svoga velikaša sam faraon traži: 

“O Hāmāne, ti opeku mi peci 

i deder mi toranj sagradi, 

da bih se uspeo k božanstvu Mūsāovu, 

jer ja smatram da je on doista lažac!“ 

Očito je da faraon ovdje traži gradnju visoke tvrđave e da bi njome sa Zemlje proparao nebesa, da bi se tom tvrđavom uzdigao u “više svjetove“ i domogao  “božanskih prostora“.

Bilo kako bilo, motivi čovjekovog podizanja zidova i tvrđava (burğ, sadd, radm, ṣarḥ...) u Kurʼānu se najčešće navode u svrhu zaštite života ili pokazivanja svoje moći koja će, opet, čovjeka nekako, i neko  vrijeme,  zaštititi od smrti.

Kurʼān u sūri Žene/an-Nisā  (4:78) govori, na jedan posredan način, kako naivni čovjek smatra da je smrt nešto što dolazi čovjeku odnekud izvana, pa je, kao,  ta “visoka utvrda“ ono djelotvorno sredstvo koje će spriječiti smrt da pohodi čovjeka.

Međutim, kao što je i čovjekov život u samom čovjeku, tako je i čovjekova smrt u samom čovjeku, od početka. Od smrti se čovjek ne može zaštititi   tvrđavama, ma kako i koliko ih visoke gradio. 

Pa iako ovoj istini čovjeka podučavali i Kurʼān i Biblija, čovjek je na licu Zemlje sagradio civilizacije koje se odlikuju visokim tornjevima, tvrđavama, dvorcima, građevinama, neboderima, oblakoderima. 

Tako je bilo, a tako to vidimo i danas, kao da je sve to podignuto uinat smrti. 

Ali, smrti   se ne može raditi uinat, njezino dođe na kraju i ona, ta smrt, pokaže se kao najveći inadžija.

Autor: Enes Karić