Sva zahvala pripada Uzvišenom Allahu, a neka su salavat i selam na Njegova roba i miljenika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i na sve ashabe.

Draga braćo i poštovane sestre,

Allahov Poslanik u hadisu, kojeg bilježe Buharija i Muslim, kaže: „Zaista je halal jasan i zaista je haram jasan, a između njih su sumnjive stvari koje ne poznaju mnogi ljudi.“

Iz ovog hadisa možemo razumjeti da su osnove vjere i opći propisi u njoj jasni i poznati, ali da veliki broj muslimana ne poznaje detalje mnogih vjerskih propisa i upute kako se ponašati u kriznim i sumnjivim situacijama koje se povremeno dešavaju.

Nepoznavanje odgovora na neka pitanja koja ne spadaju u temeljne istine vjere i nesnalaženje u situacijama koje se rijetko dešavaju nije posljedica nemarnosti sadašnjih muslimana prema vjeri, nego je to prirodno, normalno stanje koje je uvijek bilo prisutno među muslimanima, jer odgovor na ovakva pitanja zahtijeva posvećenost izučavanju islamskih nauka, što nikada ne mogu činiti svi, nego manja grupa muslimana.

Uzvišeni Allah kaže: „Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upuste u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kad mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.“ (Et-Tevbe, 122.)

Čak ni ashabi, na čijem jeziku je objavljen Kur'an i koji su živjeli s Allahovim Poslanikom, a. s., nisu poznavali detaljne propise islama. Ebu Davud i drugi autori hadiskih zbirki bilježe od Džabira, r.a., sljedeće predanje: „Bili smo na putovanju, pa je na jednog čovjeka pao kamen i rasjekao mu glavu. On je kasnije imao poluciju pa je pitao svoje saputnike: ʼMogu li ja kao olakšicu koristiti tejemum?ʼ Oni su mu rekli: ʼNe možeš koristiti olakšicu kada si u stanju da koristiš vodu.ʼ On se okupao i umro je. Kada je Vjerovjesnik, a. s., obaviješten o tome rekao je: „Ubili su ga. Allah ih ubio. Zašto nisu pitali ako nisu znali? Lijek za neznanje je pitanje.“

Iz ovog predanja vidimo da ni svi ashabi nisu poznavali detaljne propise, niti su bili u stanju derivirati pravne propise i ponuditi adekvatne odgovore na novonastala pitanja. Činjenica je da je samo jedna manja grupa među njima bila u stanju da to čini. Pojedini islamski pravnici navode da je od preko 100 hiljada ashaba, koliko ih je bilo, samo njih oko 130 izdavalo fetve, tj. nudilo rješenja za novonastala pitanja, a od tih 130 samo sedmero se posebno isticalo po velikom broju izdatih fetvi i slovili su kao osobe koje su u stanju ponuditi adekvatne i utemeljene odgovore na brojna pitanja. To su: Omer, Alija, Abdullah ibn Mesud, Aiša, Zejd ibn Sabit, Abdullah ibn Abbas i Abdullah ibn Omer.

Širenjem teritorija kojima su upravljali muslimani i prihvatanjem islama od strane velikog broja ljudi koji nisu poznavali arapski jezik, mogućnost da se pogriješi u razumijevanju izvora Šerijata postajala je sve izraženija i zato se ukazala potreba za određivanjem jasnih pravila za izvođenje pravnih propisa iz Kur'ana i suneta. Sistematiziranjem tih pravila i sabiranjem postojećih pravnih propisa nastaju pravne škole, poznate kao mezhebi. Jedna od njih je i hanefijska pravna škola ili hanefijski mezheb, čiji je osnivač Ebu Hanife živio u Kufi, u periodu od 80. do 150. h.g.

U ovoj školi se kod deriviranja pravnih propisa iz Kur'ana i suneta slijedi metodologija poznatih ashaba Omera, Alije i Abdullah ibn Mesuda, koji su preferirali intencionalni pristup tumačenju Teksta. Dva su osnovna pristupa tumačenju zakonodavnog Teksta (ajeta i hadisa) i deriviranju propisa iz njih. Jedan je literalistički, u kojem se uvijek nastoji doslovno primijeniti Tekst, bez obzira na okolnosti i vrijeme primjene. Drugi je intencionalni pristup, pri čemu se u obzir uzimaju svrha i intencija nekog propisa, te se nastoji da izvedeni propisi iz Teksta budu usaglašeni s principima i općim pravilima Šerijata. Oba načina su legitimna, jer ih je odobrio Allahov Poslanik.

Jedan od najpoznatijih događaja u kojem su došla do izražaja oba načina tumačenja Teksta još za života Allahova Poslanika jeste događaj koji se desio poslije bitke na Hendeku. Allahov Poslanik je naredio ashabima da krenu prema teritoriji plemena Benu Kurejza, rekavši im: Neka niko od vas ne klanja namaz prije Benu Kurejza. Za vrijeme putovanja nastupilo je namasko vrijeme i oni su se podijelili u mišljenju: neki su željeli da zastanu i da klanjaju, plašeći se da će im vrijeme namaza isteći. Oni su citiranu izjavu Poslanika razumjeli kao podsticaj da požure, te da ne kasne ili da sporo idu. Druga grupa je mislila da treba nastaviti putovanje i ne zadržavati se radi obavljanja namaz, držeći se doslovno Poslanikovih, a. s., riječi. Prva grupa je zastala radi obavljanja namaza, a druga je nastavila putovanje, ali su ikindiju-namaz uspjeli obaviti tek u jacijskom vremenu. Kada je Allahov Poslanik, a. s., saznao šta se desilo, nije nikoga ukorio, nego je potvrdio postupke obiju grupa.

Zbog toga što se rukovode intencionalnim pristupom tumačenju Teksta, ponekad se stječe dojam da pravnici hanefijskog mezheba ne primjenjuju neke hadise, što je samo privid i nepoznavanje stvarnog stanja. Naprotiv, intencionalnim tumačenjem Teksta (hadisa) on se aktualizira u novim okolnostima i olakšava se njegova primjena. Ovakav način pristupa Tekstu doprinio je opstojnosti hanefijskog mezheba i njegovom širenju, tako da je on najrašireniji mezheb među muslimanima.

Draga braćo i poštovane sestre,

Dozvolite nam da u sljedeća dva primjera pokažemo posljedice različitog pristupa tumačenju Teksta.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a. s., zabranio podvezivanje vimena (deve ili ovce) radi nakupljanja mlijeka, kako bi kupac pomislio da daje mnogo mlijeka, rekavši: „Nemojte podvezivati vimena deva i ovaca. Ko kupi takvu životinju ima pravo odabrati jedno od dvoga: nakon što je pomuze, ako hoće, uzet će je, a ako hoće vratit će, zajedno s jednim saʼom (oko 3.262 grama) hurmi. „ (Buharija i Muslim)

Sljedbenici literalističkog pristupa tumačenju Teksta kažu da kupac, ako želi vratiti životinju, treba uz nju dati i jedan sa'j hurmi, u zamjenu za mlijeko koje je pomuzao iz nje, jer se tako navodi u hadisu. Sljedbenici intencionalnog tumačenja kažu da je osnovni princip u Šerijatu da se uništena imovina mora nadoknaditi, pa će kupac vratiti životinju i nadoknaditi vrijednost mlijeka koje je pomuzao iz nje. Nije obavezan dati jedan sa'j hurmi, jer vrijednost tih hurmi može biti veća ili manja od vrijednosti pomuženoga mlijeka. Vjerovjesnik, a. s., u konkretnom slučaju je procijenio da vrijednost pomuženoga mlijeka odgovara vrijednosti jednog sa'ja hurmi, ali to ne znači da će u svakom slučaju vrijednost mlijeka biti tolika. Hurme su u to vrijeme bile imovina koju su svi posjedovali, pa je zato njih i naveo kao vrijednost, ali u drugom vremenu i drugim okolnostima plaćanje će biti u onome što je najpodesnije da bude kao platežno sredstvo, jer osnovni cilj je nadoknaditi imovinu, a hurme su samo sredstvo da se to postigne.

Slično razilaženje postoji i kod pitanja načina izdvajanja sadekatul-fitra. Sljedbenici literalističkog pristupa navode da se sadekatul-fitr treba izdvojiti u prehrambenom artiklu, jer je Allahov Poslanik, kada je govorio o izdvajanju sadekatul-fitra, spominjao samo hranu, a ne i novac.

Međutim, učenjaci hanefijskog mezheba, zagovornici intencionalnog tumačenja Teksta, između ostalog, navode da se vrlo jasno iz riječi Allahova Poslanika, a. s.: Učinite ih neovisnim (bogatim) u ovom danu (Ed-Darukutni) vidi osnovni cilj ovog materijalnog ibadeta, a to je učiniti onoga kome se daje sadekatul-fitr neovisnim, a nije cilj izdvajanje određene vrste imetka kao takvog. Ovdje je hrana sredstvo, a sredstvo se može mijenjati, za razliku od cilja, koji je konstantan i nepromjenjiv.

Draga braćo i poštovane sestre,

Kao što smo na početku ove hutbe konstatirali, velika većina ljudi ne poznaje detaljne propise vjere i oni imaju potrebu da povremeno pitaju učenjake o njima. Oni koji odgovaraju na njihova pitanja treba da ponude aktuelne i argumentirane odgovore, a najbolji način da to postignu jeste da slijede ustaljenu metodologiju koja je razrađena u postojećim mezhebima. U protivnom, postoji mogućnost da ponude pogrešne, a nekada i odgovore s pogubnim posljedicama.

S obzirom na to da na našem prostoru muslimani slijede hanefijski mezheb i odgovori na njihova pitanja treba da budu u skladu s metodologijom hanefijskog mezheba, jer se na taj način postiže pravna sigurnost i kontinuitet prakse, te čuva jedinstvo muslimana.

Gospodaru naš, obaspi nas mudrošću i znanjem, i podari nam razumijevanje vjere.

BILJEŠKE:

  1. Abū Dāwūd Sulaymān ibn al-Aš‘aṯ al-Siğistānī, Sunan Abī Dāwūd, Dār al-Fikr, Bayrūt, 1994.
  2. ʻAlī Ibn ʻUmar al-Dāraquṭnī, Sunan al-Dāraquṭnī, Dār al-Muʼayyad, Al-Riyāḍ, 2001.
  3. Ibn Qayyim, al-Ǧawziyya, Iʻlām al-muwaqqiʻīn ʻan rabb al-ʻālamīn, taḥqīq Muḥammad ʻAbd al-Salām, Dār al-Kutub al-‘ilmiyya, Bayrūt, 1996.
  4. Kur'an s prevodom, prevodilac Besim Korkut, Kompleks Melik Fahd za štampanje Mushafi Šerifa, Medina Munevvera, 1421. h.g.
  5. Muhammed b. Ismail al-Buhari, Buharijeva zbirka hadisa, prijevod Hasan Škapur i dr.,
  6. Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i Kulturni centar „Kralj Fahd“ u Sarajevu, Sarajevo, 2009.
  7. Muslim ibn al-Ḥağğāğ al-Qušayrī, Ṣaḥiḥ, Dār al-Muqnī li al-našr wa al-tawzī‘, al-Riyāḍ, 1998.
  8. Muṣṭafā al-Zarqā, Al-Fiqh al-islāmī wa madārisuh, Dār al-Qalam, Dimašq, al-ṭab‘a al-ūlā, 1995.
  9. Muṣṭafā al-Zarqā, Al-Madḫal al-fiqhī al-‘ām, Dār al-Qalam, Dimašq, al-ṭab‘a al-ūlā,