U većini slučajeva muslimani se ne pripremaju za smrt, a što bi podrazumijevalo da imaju znanje o prvoj ahiretskoj stanici; da znaju šta ih sve očekuje na putu u vječnost; zatim  da ostavljaju  vasijet - oporuku svojima bližnjima u  usmenoj  ili pisanoj formi.

U  većini slučajeva zadnje pripreme za seljenje svode se na  raspodjelu imetka i ništa više, tako da u dosta tih slučajeva  odlasci budu  nepripremljeni i ne dorečeni?  Sagledavajući  praksu  prvih  generacija Muslimana, kao i običaj ranijih poslanika  i njihove pripremne radnje pred smrt vidjet ćemo da u našoj praksi  ima  propusta  u pripremama za odlazak na vječni put, od kojih su neke od suštinske važnosti.  

Prvo što je važno znati  jeste da svako onaj ko je ušao  u starost i ko je jednom nogom već zakoračio  prema  ahiretu treba da  napiše  pisanu oporuku onima koji ga nasljeđuju. Sadržaj oporuke treba da odslikava presjek stanja u kome se nalazi osoba, a koji podrazumijeva sve aspekte života uključujući i eventualne tajne npr. želja za nečim što nije ostvario, koga poštovati od ljudi, eventualna dugovanja prema njemu i njegova prema nekome, određena upozorenja, pitanja vjerovanja...

Pisanu oporuku je važno  napisati i prije nego li se razbolimo i padnemo na postelju,  ali i zbog  poznate  izreke  da je  smrt  bliža od jake za vratom.  Dakle, da se ne bi desilo  da nas smrt iznenadi, a mnoge je iznenadila,  trebamo pisati oporuku kojom bi  nasljednicima ukazali na nedovršene dunjalučke poslove. One koje  smrt iznenadi i  ne napišu oporuku, vjerovatno je da su odnijeli sa sobom  mnogo toga što nisu uspjeli reći svojima najbližima, a što bi voljeli više od dunjaluka  da  su mogli  svojim  nasljednicima  saopštiti. 

 

 Dakle, pisanje oporuke je važno prije svega zbog sebe i to je  potreba  koja je oduvijek bila značajna, a  posebno danas kada je   ovovremeni život isuviše   brz, dinamičan, nepredvidiv i sve kraći i kraći... Upravo to su argumenti  u prilog potrebi da se piše ili saopšti oporuka koja je nesumnjivo vrsta olakšavajuće okolnosti muslimana. Sljedeći  primjeri na ilustrativan način potvrđuju  oporuke iz prakse ranijih generacija.

 

Zabilježena je oporuka  Rebi'a b. Hajsema kada mu je nastupila smrt, rekli su mu: ''Zar nećeš ništa oporučiti?'', a on je rekao: ''A šta to da oporučim kada vi dobro znate da ja ne posjedujem ni zlato ni srebro, niko mi ništa ne duguje, neće me niko na Sudnjem danu tražiti zbog duga, a i ja neću nikoga tražiti.'' Rekli su: ''Oporuči nam nešto.'' Rekao je: ''Imam mladu ženu, tako kada ja umrem, nađite joj dobrog muža za koga će se udati. Kada vidite ovog mog sinčića, vi ga pomilujte po kosi jer sam čuo Abdullaha b. Mes'uda, radijallahu anhu, da kaže: Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao je: 'Onaj ko pomiluje jetima po kosi imat će nagradu onoliko sevapa koliko je njegova ruka dotakla dlaka.' Zatim je rekao: ''Zadovoljan sam da mi Allah bude Gospodar, moja vjera islam, zadovoljan sam sa Muhammedom kao poslanikom i Kur'anom kao vodiljom.

Primjer Hajsemovog postupanja uoči smrti je poučan i upečatljiv  kako treba rješavati međuljudske odnose ili bolje reći namirenje ljudskih hakova. Zamislimo se na trenutak koliko se pridaje značaj  namirivanju  tuđih hakova  u našoj praksi?  Pitanje je  koliko je onih koji traže halala za svoje propuste kao što je to uradio Ubadeta b Muhamed. On je, kako se prenosi,

 pred smrt  rekao:  Kada mu se približila smrt  naredio je da njegov ležaj iznesu u dvorište, a zatim je rekao: Pozovite komšije, sluge i sve one koji su dolazili kod mene.' Kada su se sakupili, rekao je: 'Ovo je posljednji dan na dunjaluku i prva noć života na ahiretu. Želim da tražim od vas halala jer ne znam, možda sam nekome nepravdu učinio svojim rukama ili jezikom. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, želim da se iskupim na dunjaluku prije nego što bude poravnanje računa na ahiretu. Da li mi halalite?' Odgovorili su: 'Halalimo', na to on reče: 'Allahu, budi svjedok za ovo što su rekli.' Na to su prisutni rekli: 'Bio si nam kao otac.' Ubade nikada svojim slugama nije rekao lošu riječ.

 

Poslanik Islama Muhamed,a.s., je tražio od svoji ashaba da ispunjaju emanete-vasijete. Tako se od  Sad b.Ubadeta  prenosi da je upitao Allahovog poslanika:

Umrla mi je majka a pri njoj je ostao zavjet?“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ispuni ga ti za nju.“ (Buharija) 

Također, poznato je da predmet oporuke može biti i zahtjevanje od nasljednika da određene ibadete umjesto njih obave. Jedan od tih ibadeta je post, odnosno napaštanje ramazanskog ili zavjetnog  posta za umrlu osobu  koja nije postila obavezni post zbog nekog razloga: bolesti, putovanja, hajza, nifasa i sl.

 "Ko umre a ostao je dužan post, neka posti za njega njegov velij (velijjom u hadisu misli se na bližnjeg u porodici, onoga koji naslijeđuje umrlog)". (Buharija)

Osim posta i hadž se može obaviti za umrlu osobu ukoliko se osoba zavjetovala, a mi smo upoznati sa zavjetom. Jedna od žena iz plemena Džuhejna došla je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitala ga:  Moja majka se zavjetovala da će obaviti hadždž ali ga nije obavila do svoje smrti, pa hoću li ja obaviti za nju?“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Da, obavi hadždž za nju. Šta misliš kada bi tvoja majka ostala nekome dužna, da li bi ti taj dug vratila?! Vratite ono što su ostali dužni Allahu, jer je Allah najpreči da se dug prema Njemu izmiri! (Buharija)

 Prenosi se slučaj Ebu Bekrove oporuke:  Kaže Aiša, radijallahu anha: Upitao me je moj otac Ebu Bekr, radijallahu anhu, kakvi  su bili Poslanikovi ćefini, pa sam odgovorila da su to bila tri platna, a na to je on rekao: 'Kada  umrem, vi operite ovu moju odjeću i kupite još jednu, i u njih me umotajte, i dobro pazite da ne bude skupa. 
Rekoh: 'O oče, mi smo u mogućnosti da kupimo novu i skupu', a na to on reče: 'O kćeri moja, zaista je nova odjeća potrebnija živima nego mrtvima. Jer, kakva god odjeća bila, na kraju će biti uništena.

 

Postoje i drugi razlozi pisanja oporuke i to onda kada motiv nije direktno vezan za osobu i njene potrebe, nego je riječ o pisanju oporuke zbog drugih odnosno djece. Oporuka se  piše kada želimo da naše nedovršene poslove povjerimo onima koji će ih uraditi za nas! Ali isto tako danas je više nego ikada izražena potreba za pisanjem oporuka zbog djece naših nasljednika s namjerom da im se nešto sugeriše radi njihova dobra. Najvažnija stvar je  oporučivanje djeci da poslije smrti slijede pravi put i da budu do smrti odani Allahovi robovi.  Baš onako kako je to uradio Lukman savjetujući svome sinu: "O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda." (Lukman, 13.)  

Kroz Lukmanov primjer  uočavamo da se njegova oporuka   odnosila na brigu za sinom da ne skrene s puta tevhida. Lukman nije   upozoravao sina na brigu o materijalnom bogastvu, niti  tražio da on  uljepšava dunjalučki život, nego naprotiv tražio je od sina da  poslije njegove smrti ostane na Božijem putu. Mi danas u eri materijalizma imamo itekako razoga da pišemo oporuke djeci sa istim sadržajem i insistiranjem na njihovom zavjetu da će poslije smrti  slijediti  Siratu mustekim.

Nije samo Lukman davao oporuku svome sinu, činio je to i Ibrahim a.s. kao i Jakub a.s.: I Ibrahim ostavi u amanet to sinovima svojim a i Jakub: 'Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drukčije nego kao muslimani! (El-Bekare, 132)

Navedeni primjeri zorno svjedoče potrebu da se u našoj Bošnjačkoj tradiciji posveti pažnja  zaživljavanju prakse pisanja vasijeta - oporuke na čemu treba da radimo svi, a posebno je to obaveza imama, vjeroučitelja ali i prosvijećenih muslimana. U našem javnom diskursu  riječ vasijet/oporuka se ne čuje često, što nam najbolje govori koliko smo zapostavili jedan važan dio vjerskog običaja. 

 

Autor:  Bašić Esmir