Pored, u ajetu navedenog značenja, sintagma „ummetun wesatun“ često se upotrebljava u značenju „najboljom zajednicom“, „zajednicom srednjeg puta“, najodabranijom zajednicom“, „najuglednijom zajednicom“, jer riječ wesat znači isto što i riječ hijar „najbolji, odabran, ugledan“. Tako, „Muhammedun wesatun fi kawmihi“ znači „Muhammed je najbolji u svom rodu“, odnosno, „najplemenitijeg roda“. Slično je i sa sintagmom Es-salatul-wusta „srednji namaz“ ili „najvrijedniji namaz“ Riječ je o najboljoj, najpravednijoj, najodabranijoj zajednici koja će svjedočiti na sudnjem danu o ispravnosti vjerovanja, zajednici koja će biti primjeriti uzor, čiji će usud življenja biti mjerodavan i parametar vrednovanja djela ostalih zajednica, dokaz protiv neutemeljenih argumenta, na Sudnjem danu, onih što su zastranili, čime su srdžbu Božiju izazvali i  zalutali kada će ummet dostojanstveno svjedočiti svojim djelima a ne optuživanjima. To je zajednica najčišćeg monoteizma koji je bio praksa svih Božijih poslanika i njihovih prvih sljedbenika, vjera iskrene predanosti samo jednom Bogu koju Uzvišeni Allah razložno imenuje islamom, zajednica srednjeg puta jer je pravi put srednji put, put umjerenosti i prirodnosti. 

Leksičko značenje riječi islam uglavnom upućuje na najčišći oblik monoteističke religijske svijesti koju su pronosili svi Božiji izabranici na zemaljskoj svetopovijesnoj sceni od Adema, a.s., do posljednjeg Muhammeda, a.s., krunskog lika poslaničkog zbora sa posljednjom Božijom objavom koja, povrh toga što je posljednja, jeste potvrda i upotpunjenje svim predhodnim objavama duge hijeropovijesti. Baš za ovu Objavu Uzvišeni Allah je dao Svoje odgovorno obećanje da će je sačuvati posve autentičnom čime ju je učinio legitimnom, mjerodavnom i smjerodavnom da pojašnjava i objašnjava jedini ispravan oblik religijske svijesti; tevhid ili monoteizam.

Muhammed, a.s., posljednji poslanik islama, ne jedini jer su i drugi bili poslanici iste Božije vjere, nikada nije tvrdio da je promicatelj nove vjere nego je, nadasve, isticao da je potvrditelj prethodnog objaviteljskog opusa našta, nedvojbeno, ukazuje Kur'an: „Recite: 'Mi vjerujemo u Allaha i u ono što je objavljeno nama, i ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo. (mi smo muslimani)“ 

Islam je univerzalan izraz za Božiju vjeru, vjerovanja u jednog Boga, te stoga kur'anska tvrdnja da je Allahova vjera samo islam nije poništavajuća i nepriznavajuća nego potvrda svih vjerovjesnika i sveukupnog objaviteljskog obzira. Ovaj stavak se, nikako, ne može navoditi kao primjer segregacije, diskriminacije i netrpeljivosti. Naprotiv, segregaciju, diskriminaciju i netrpeljivost izražavaju oni koji ne priznaju sve vjerovjesnike i objave u okviru svog kreda nego kao datu realnost. Muslimani ne mogu biti zadovoljni takvim priznanjem. Pripadnici ostalih objavljenih vjera treba da priznaju muslimane kao zajednica objavljene Knjige, odnosno da priznaju Muhammeda, a.s., kao poslanika a Kur'an kao Božiju objavu. Muslimani nisu pristalice neobjavljene vjere i bez te pretpostavke, učešće muslimana u bilo kakvom religijskom dijalogu je apsurd. Ono je više političke i diplomatske naravi, budući da se temeljna religijska pitanja zaobilaze. Ako je koncilskim odlukama  uspostavljen znatan dio kršćanskog kreda, primjerice dogma o „svetom trojstvu“, moglo se istim odlukama drugačije odrediti prema islamu, Poslaniku i Kuranu, bez sotoniziranja i stavljanje u krajnje negativan kontekst. Nikada nije kasno. Zašto bi bilo nemoguće revidirati koncilske odluke po pitanju ummeta Muhammeda, a.s., ako su iste, u konačnici, samo ljudske a često su bile segregacijske i diskriminirajuće. 

Kada je riječ o islamu kao univerzalnom nazivu za Božiju vjeru znakovita je njegova leksička i semantička podudarnost sa Božijim pozdravom koja nije slučajna već brižno birana, budući da u semitskoj duhovnosti postoji neporeciva jednadžba između imena i imenovanog, odnosno imena i same zbilje. Božija vjera mora da zrači spasenjem i mirom. To je njeno ozračje, njen ambijent i njena zbilja. Otuda tako čvrsto leksičko i semantičko prožimanje naziva Božije vjere i pozdrava. Indikativno je, da Božiji pozdrav selam, odnosno mir ili spas, baštine i judeizam i kršćanstvo. Razlog nesuglasju naziva vjere i pozdrava nije sasvim jasan i doima se nelogičnim i neprirodnim. Allah, dž. š., pridaje veliki značaj imenima što se vidi iz nebeskog dijaloga između Njega i meleka. Zbunjeni Božijim stvaranjem čovjeka i njegovog postavljanja za namjesnika na Zemlji, meleki pitaju: „...Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Te veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo. On reče: 'Ja znam ono štovi ne znate.' I poduči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: 'Kažite Mi vi nazive njihove ako istinu govorite?' 'Hvaljen neka si Ti'-rekoše oni-'mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio: Ti si Sveznajući i Mudri'“ Kao argument, Allah, dž.š., uzima imena što, očigledno, ukazuje na sav njihov značaj, simboliku i zbilju. Zato je nedopustivo mijenjati nazive esencijalnim stvarima vjere.

Oslanjajući se na kur'anske činjenice, saznaje se da su svi vjerovjesnici bili muslimani i da im je svima vjera islam. Muslimani, nikako, ne mogu prihvatiti tvrdnju da je islam prisutan na Zemlji od posljednjeg vjerovjesnika jer bi to bilo oprečno kur'anskoj istini. U oporuci svojim sinovima, kao emanet, i Ibrahim a i Ja'kub govore: „...Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani“ Islam ima univerzalno značenje što se, nedvojbeno, razotkriva iz kur'anskog stavka u kome stoji: Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji, i njemu će se vratiti.“ Riječ je, dakako, o sveukupnom obziru stvorenih svjetova, o prirodi kao muslimanu. Blagodareći tome Kosmos je red i poredak a ne haos. Međutim, stvoriteljski pohod se ne iscrpljuje na makrokozmičkom planu nego se u veličanstvenom raskošu fokusira na čovjeka u kome su sukusirani svi metakozmički i makrokozmički obziri, čije je pomanjkanje kvantiteta nadoknađeno metakozmičkim kvalitetom, kadar da bude musliman po izboru a ne po prirodi stvari, jedinstveno mjesto odgovornosti i Božiji pomoćnik na Zemlji. Kako god nema reda i poretka u prirodi bez pokornosti Bogu tako ga ne može biti ni u čovjeku kao mikrokozmosu. Budući da je čovjek kadar biti musliman po izboru, a kadar je zahvaljujući razumu i slobodnoj volji, najvećim Božijim darovima koji su omogućili čovjeku civilizacijski uzlet za razliku od svih ostalih stvorenja koja do danas žive istim onim životom kakvim su živjela od svog postanja. Tačno je da su razum i sloboda velike Božije blagodati ali i opasnost u posjedu nesavjesnih. Zato je bilo nužno ograničenje te ljudske naravi i konstruktivno usmjerenje realizovano Božijim zakonom (šeriatom) namjenjenim slobodnom razumu. Krunski dokaz ovome je kur'anska zabrana Ademu i Havi. „...i ne približavajte se ovom drvetu pa da postanete zločinitelji“ Ljudska, razigrana, narav mora biti kontrolisana kako bi bila svrsishodna i to ne bilo kakvim zakonima nego Božijim, budući da samo Božiji zakon vodi brigu o ljudskoj duhovnosti a duhovnost daje ljudskom životu značenje i svrhu i osigurava moralno-etičke vrijednosti čovjeka, kada čovjek prestaje da se slijepo i nijemo pokorava zakonu već svjesno, dobrovoljno i kreativno sudjeluje u njegovoj afirmaciji. Duhovnost je bazična dimenzija ljudskosti koja je stasavala u vjeri, u njenom najčišćem i najplemenitijem izdanju. Kada civilizacija izgubi duhovnost, njeni temelji se ruše. Ljudski zakoni nisu u stanju zaustaviti AIDS, sve intezivnije zagađivanje i uništavanje prirodnog okoliša, neishranjenost, gladovanje, prostituciju, neprirodne zajednice muškaraca i žena, pedofiliju, razrušene brakove i obitelji, široku rasprostranjenost ovisnosti o alkoholu i drogama. Sve su ovo simptomi suštinskog pormećaja u društvu. Čovjeku ne može biti dozvoljeno ono što je neprirodno. „To su Allahove granice i ne prekoračujte ih. A oni koji ih prekoračuju su zločinitelji“ Na ovo Uzvišeni Allah stavlja pečat kada kaže „Vi ne možete željeti ono što Allah ne želi.“ Ljudske želje su ispravne samo ako su u skladu sa Božijom voljom. 

Čista, nepatvorena Božija vjera nudi prirodan zakon koji čovjeka integriše u sveukupne kozmičke i metakozmičke obzire. Ako čovjek nije u stanju shvatiti ovo i živjeti skladno ritmu Univerzuma, život će mu biti optrajavanje bez duhovnog poleta a duhovno-civilizacijska ostvarenja u propadanju. To je smisao vjere. Vjera je iskonska potreba ljudske duše. Duša je ovisna o vjeri kao što je tijelo ovisno o hrani. Kako će ta duhovna potreba biti zadovoljena; ispravno ili neispravno, kvalitetno ili nekvalitetno ili stavljanjem pod sumnju svega duhovnog, odbacujući moralne i etičke standarde, nastojeći sve probleme riješiti naukom i razumom, pitanje je od kojeg bitno ovisi budućnost ljudskog bitisanja na Zemlji. Duša, prividno, može zadovoljiti svoju potrebu za vjerom i neispravnim vjerovanjem kao što se potreba tijela za hranom može zadovoljiti nezdravom hranom, dakako, sa svim štetnim posljedicama koje će uslijediti. Zato ne treba da čudi pojava mnoštva različitih oblika religijskih svijesti. Oni su samo surogati ispravnom obliku vjerovanja opterećeni praznovjerjem i sujevjerjem, vjerovanjem u sreću, ponovno oživljenim kultom ličnosti, što je apsolutno nesvojstveno ispravnom vjerovanju i ljudskoj logici, uopće. Božiji zakon (šeriat) je realnost koja se ne može zaobići jer je povratak Božijem zakonu povratak prirodnom načinu života a svaka neprirodnost sigurno vodi čovjeka u vlastiti sunovrat. Stoga se može ustvrditi da mnogi i nesvjesno žive šerijatom. Zato je ummet poslanika, Muhammeda, a.s., zajednica srednjeg puta, zajednica prirodne vjere koja se ne suprostavlja Božijoj volji a samim tim ni prirodnim zakonima koji nisu ništa drugo do Božiji zakoni po kojima opstoji sveukupni obzir svorenih svjetova što se nižu jedan na drugi podno Arša, Uzvišenog Božijeg prijestolja.

 

Autor: Smajo Mustafić