Iako još od najstarijih vremena svi ljudi teže sreći, ipak je još i danas broj sretnih ljudi izuzetno mali. Mnogi smatraju da je sreća puka tlapnja šupljoglavih, te da je sam život pravi besmisao, teret i prokletstvo.

Što je tako mali broj sretnih na svijetu, jedini krivac je ljudsko shvaćanje sreće, pogrešni ljudski ideali. I dok neki misle da su najviši ideali, dakle sama sreća, u bogatstvu, drugi je, opet, traže u bezbrižnosti i besposlici, neki u moći i slavi, a neki kažu da nema sreće ako se čovjeku ne ostvare i ne ispune sve njegove želje. Svi su oni, ovako ili onako, opasni po okolinu i na krivome putu, ali ovi potonji su najgori. Oni poštenje bacaju pod noge, čine sve vrste vjerolomstva i izdaje, izdvajaju i svetinjom smatraju samo ono za što misle da im može omogućiti da se dokopaju sreće, svog najvišeg ideala koji svoj izgled često mijenja, međutim sve im je uzalud. Oni zaboravljaju da će se jednoga dana svakako vratiti svome Stvoritelju i pred Njim račune polagati za sve što su učinili: Nama će se oni, zaista, vratiti i pred Nama doista račun polagati (88, 25-26), te da su moralni zakoni rezultat Božijih zakona koje je On u prirodi uspostavio. Pa kako se moralni zakoni temelje na prirodnim, Božijim zakonima, onaj koji hoće da ih shvati i usvoji mora, prije svega, prirodu pomno posmatrati i proučavati je i, na temelju toga, život uskladiti s propisanim moralnim normama i kao što nekadašnji francuski ministar vanjskih poslova Spuller reče: “Moralan život najdragocjeniji je, najrjeđi, on je neprocjenjiv dar svih darova, ujedno on je ono jedino što svima nama treba biti zajedničko.”

Biti moralno čist, znači biti slobodan čovjek, znači imati jasnu spoznaju kako se strasti mogu savladati. Što je ta spoznaja jasnija, to čovjek ima više mogućnosti da savlada svoje strasti i požude za prolaznim dobrima ovoga svijeta. Čista čovjekova spoznaja omogućava mu da u sebi suzbije moć strasti; ona ga oslobađa najgore vrste ropstva, ona je čovjekova puna sloboda, ona mu um i razum usavršava, pa se tako i moral usavršava. U usavršenom moralu leži svo čovjekovo blaženstvo, a samo blaženstvo nije ništa drugo do zadovoljstvo duha, a taj duh (ruh) jeste ono Božansko u čovjeku: Pa kad upotpunim stvaranje čovjekovo i u njega udahnem nešto od Svoga duha, vi mu se poklonite. (15, 29)

Naša glavna briga na ovome svijetu treba biti kako svoju dušu, jedino ono što je Božansko i neprolazno u nama, sačuvati i vratiti je njenom Gospodaru onako čistu i blistavu kakva je bila kada ju je On u nas udahnuo: A ti, o smirena dušo, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj! (89, 27-30)

Eto, to je prava, jedina sreća, a sve ostalo je samo jedna velika varka i obmana.

 

Autor: Halil Bjelak