Ibrahim u vatri nije gubio nadu, zar da mi gubimo

„Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo  oni  koji su zabludjeli“ – ovo su, iz sure  Hidžr, riječi Ibrahima, a.s., čovjeka  koji uistinu nije gubio nadu. Nije gubio nadu da će pronaći pravu vjeru ili  izlaz iz svake situacije; ni kada je ostavio svoju trudnu suprugu u pustinji,  koju je Allah počastio izvorom Zemzema; ni kada je trebao svoga sina zaklati, kojeg je Allah zamijenio kurbanom; niti kada je bačen u vatru...

Lahko je za sve okriviti šejtana

Muslimani bi trebali imati jednu posebnu disciplinu: ozbiljnu analizu onoga što se smatra lijepim. Ne iz pozicije estetike, već analiziranja suštine onoga što se smatra lijepim u određenom trenutku. Zašto? Zato što je metoda šejtana, kojom se obavezao pred Bogom: “Ja ću njima poroke lijepim predstaviti!“ Allah nas opominje 
da šejtan nema “nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju“. Ovo je naročito 
važno za osobe koji olahko kažu da ih je šejtan naveo na nešto. Postavlja se pitanje kako čovjek čini grijeh tokom ramazana  ako znamo da su šejtani 'zatvoreni'? To je pokazatelj čovjekove navike. Kao što postoje osobe koje su navikle ustajati na rani sabah, postoje i osobe koje  su navikle prespavati ga. 

I razmišljanje je zikr

Danas su sve glasniji pozivi da se sačuva pčela, jer bez nje se dovodi u pitanje opstanak života. Ona je blagodat koju ljudi jednostavno ne primjećuju, osim naučnika koji upozoravaju na njenu ugroženost. Allah spominje pčelu, kako je i naziv sure ovoga džuza, kao blagodat te niz drugih blagodati u ovoj suri koje ljudi jednostavno ne primjećuju ili ne daju posebnu pažnju. Naša svijest o Bogu, kada nismo u prilici stalno zikriti, učiti Kur'an, klanjati… trebala bi biti razmišljanje o svim blagodatima. Allah navodi ljudima opće blagodati, koje su dostupne skoro svima, na koje ne obraćamo dovoljno pažnju, a svako od nas ima i pojedinačne, lične blagodati koje 'podrazumijevamo' u našim životima, ne obraćamo pažnju na njih (sve dok ih ne izgubimo).