Sa snagom u ovom hadisu se misli na snagu vjere, znanja, pokornosti, odlučnosti, a tome se dodaje i fizička snaga koja čovjeku pomaže u činjenju onoga što je dobro, odvraćanju od zla, u džihadu i u zaštiti nemoćnih. Sama fizička snaga nije pohvalna, pogotovo ako bi se upotrijebila u ono čime naš Stvoritelj nije zadovoljan. Ona tada može biti razlogom činjenja grijeha, poput otimanja, strašenja, nanošenja štete, a uz sve to oholosti, koja prati takva djela i osobine. Drugi učenjaci po pitanju ove snage vjernika smatraju da se ona odnosi na odlučnost u borbi za pravdu i odbranu, vjere, države, porodice i imetka, s obzirom da će jaka osoba lakše se odlučiti na takve hrabre i odvažne korake od slabije osobe. Takva osoba će lakše podnositi uvrede i ometanja u činjenju dobrih dijela, što se može desiti onome ko želi da čini dobro i odvraća od zla. Snažan i jak vjernik će lakše izvršavati dobrovoljne/nafila namaze, dobrovoljni post i ostale vidove ibadeta. 

Ovo nikako ne znači da je onaj koji je fizički slabiji uskraćen od tih sevapa, jer Poslanik, s.a.v.s., kaže: „...u svakom od njih dvojice je dobro.“ Jer vjerovanje postoji kod njih obojice, a vjera neće rezultirati ničim drugim osim dobrom, osim što je snažan vjernik u prilici da učini više dobra od onoga slabog. Prema tome, svaki od njih dvojice učestvuje u činjenju dobra shodno svojim mogućnostima. U hadisu imamo podsticaj da se vjernici bave fizičkom aktivnošću koja će ih učiniti sposobnim i jačim za prevladavanje svakodnevnih poteškoća. 

Vjernik uvijek nastoji da čini dobro što će mu koristiti na Ovome i na Budućem svijetu i pri tom traži pomoć i uputu od Svemogućeg Allaha. Svakako da će na tom putu nailaziti na razne nedaće i poteškoće i to ga ne smije učiniti da malaksa, niti da očajava, nego treba da ustraje u činjenju dobra, bez obzira na nelagodnosti koje ga presreću. 

U životu će se dešavati neke stvari mimo njegove volje i plana, pa kada se to desi onda to treba da prihvati kao Allahovo, dž.š., određenje, a ne da dopušta šejtanu da rovari po njegovom ubjeđenju i da ga navraća, da govori: "Da sam uradio tako i tako bilo bi tako i tako," ili "da nisam uradio to i to, ne bi se desilo to i to." 

U našem životu se ponekad dešavaju stvari koje mi doživljavamo kao loše, a ustvari one su dobro po nas, samo što mi to u datom momentu ne možemo shvatiti. Na to nas naš Stvoritelj upozorava i kaže: 

 "Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate." (El-Bekare, 216) 

Mnogo je primjera iz života Allahovih poslanika, kao i drugih vjernika, gdje se ovo kur'ansko pravilo obistinilo. Naprimjer, Allahova, dž.š.,  naredba Musaovoj majci da baci sina u vodu koja je u prvi mah bila teška i neprihvatljiva, ali se kasnije pokazala vrlo povoljna za njih. 

Također, najljepša priča u Kur'anu u kojoj se govori o Jusufu, a.s., se uglavnom temelji na poruci: "Imaj pouzdanje u Allahovo određenje, strpi se i ne očajavaj!" Vrlo često se u toku te priče, nešto što je lijepo pretvara u ono što je suprotno tome, kao i obratno. Jusufa, a.s., njegov otac mnogo voli što je normalno, međutim, ta njegova ljubav biva povodom da mu njegova braća iz ljubomore učine nepravdu bacivši ga u bunar. 

Bacanje u bunar je strašan čin, ali mu završetak biva lijep, jer će biti počašćen boravkom u kući vladara. Nakon toga, ljepotu boravka u kući vladara zamjenjuje zatvorska ćelija. Jusufov, a.s., ulazak u zatvor je težak momenat, ali se završava tako što on kasnije postaje ministar finansija u  državi. 

Cilj svega ovoga što se navodi je da vjernik bude svjestan da se stvari dešavaju mimo moći njegovog razumijevanja i time vjernik ne treba da se zamara, nego to treba da prepusti svome Stvoritelju, da to sprovodi po Njegovoj odredbi, znanju i mudrosti. U jednoj predaji se kaže: "Koga bi veselilo da bude najjači čovjek, neka se osloni i pouzda u Allaha, dž.š." ( Ibn Ebi Dunja – hasen)

Također, kada se desi nešto zbog čeka čovjek pada u očaj, treba da zna da u tome ima mudrost koju mi ne možemo dokučiti, jer smo ograničeni da to razumijemo. Tada vjernik ne smije očajavati, niti smije negodovati, niti kritikovati ili prigovarati, nego treba imati potpuno pouzdanje u Allaha, Koji je Tvorac svega i On sve određuje na najbolji mogući način.

Nije jedini cilj da se ovdje spomene priča o Jusufu, a.s., nego je cilj ono što se postiže, a to je istaknuto pri kraju sure: "Ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio, pa Allah uistinu neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.“ (Jusuf, 90)

U ovoj suri nije stavljen akcenat na Jusufovo, a.s., poslanstvo, (o njegovom poslanstvu se govori u suri Gafir) nego je on prikazan kao mladić koji je od početka svog života stavljen na iskušenja, ali se svojom iskrenom vjerom i bogobojaznošću uspio spasiti. Nije očajavao, bez obzira na teškoće iskušenja kroz koja je prolazio, nego se pouzdao u Allaha i On ga je spasio. Ovo je priča dunjalučkog i ahiretskog uspjeha, da postane ministar i da ga Allah spasi iskušenja i klopke u koju ga je navodila žena vladara. Ova sura je objavljena našem Poslaniku, s.a.v.s., u Godini tuge, nakon čega će uskoro biti prisiljen da napusti svoj voljeni grad Meku. Bila je utjeha njemu, kao što bi trebala biti utjeha, poruka i nada svakom nezaposlenom mladiću i djevojci koji imaju problema, da ne smiju klonuti duhom, nego moraju ustrajati, bez obzira na teškoće kroz koje prolazi, kako bi se stiglo do konačnog uspjeha. 

U suri Jusuf se najviše spominje (je's) gubljenje nade: "I kad izgubiše nadu, odvojiše se u stranu," (ajet 80), "i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost," (ajet 87), "I kad bi poslanici gotovo nadu gubili i pomišljali da će ih lašcima proglasiti, pomoć Naša bi im došla." (ajet 110). To je poruka svima nama a ona glasi: "Allah, dž.š., je Svemoguć, pa čemu očaj i gubljenje nade?!" Bez obzira na teško stanje u koje je Muhammedov, s.a.v.s., ummet zapao, ne smijemo očajavati niti gubiti nadu u Allahovu pomoć. Samo što nakon pomoći trebamo biti zahvalni Svemogućem Allahu i biti skromni, kao što i Jusuf, a.s., na kraju sure iskazao svoju skromnost i učio ovu dovu: "Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovom i na onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!" (Jusuf, 101) 

Zbog toga neki učenjaci kažu: "Kad god se sura Jusuf prouči pored osobe koja je u nedaći, to će joj olakšati njeno stanje."

 

Autor: Fuad Sedić